Labuđi pjev Cormaca McCarthyja. Jednadžba koja opisuje svijet

U posljednja dva romana Cormacka McCarthyja ogledaju se rezultati njegova druženja sa znanstvenicima, piše Jadranka Pintarić u svojoj recenziji "Putnika" i "Stelle Maris". Radnja kao da je samo kostur iz kojeg raste bujno tkivo ideja o naravi znanja, matematici, filozofiji, kvantnoj fizici/mehanici, glazbi, jeziku, psihologiji i psihijatriji, smislu i besmislu, ograničenjima, ništavilu, patnji, tuzi.

• Naslovna fotografija: Detalji naslovnica engleskog izdanja romana The Passenger i Stella Maris.

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

• Romane Putnik i Stella Maris (Profil, Zagreb, 2023.) s engleskog je prevela Patricija Horvat.

Danas Cormaca McCarthyja nazivaju jednim od najvećih američkih romanopisaca, kažu da stoji uz bok s velikanima kao što su William Faulkner i Mark Twain, premda mu je dugo trebalo da dođe do tog priznanja. Od prvog romana The Orchard Keeper iz 1965. (dobio je nagradu Zaklade William Faulkner) do 1977. kada je emitirana televizijska serija prema njegovom scenariju, The Gardener’s Son, bio je nepoznat široj kulturnoj javnosti. Čak ni kritike njegovih romana Outer Dark (1968.), Child of God (1973.) ili tek poslije slavljenog poluautobiografskog Suttree (1979.) nisu bile jednodušno pozitivne. Radio je kojekakve manualne poslove, živio vrlo siromašno u zabitima i znao da samo želi pisati. Doduše, vrlo američki dobio bi stipendiju neke zaklade za putovanja, ponajprije američki jugozapad, i doista skupljao građu i pisao. Naklade su bile 5000 primjeraka, a nije ni imao agenta. Tek nakon uspjeha Blood Meridian (1985.) prestao je biti „najbolji nepoznati romanopisac u Americi“. A kad je film braće Coen Nema zemlje za starce (2007.), prema njegovom romanu (koji je već bio napisan kao scenarij), osvojio četiri Oscara, i svijet je čuo za američkog pisca čiji su romani prepuni nasilja i očaja, potraga za pravdom i izgubljenom nadom u bolji ili barem ljudskiji svijet. S postapokaliptičnom Cestom (2006.) i Pulitzerom, njegov je status velikana kanoniziran.

Klonio se medija i javnosti, skupova, govora, predavanja i sličnih marketinških aktivnosti, dao je samo nekoliko intervjua (da, pokleknuo je pred Oprah Winfrey), a u jednom je rekao da poštuje samo pisce koji se „bave pitanjima života i smrti“. Napisao je dvanaest romana, dvije predstave, pet scenarija i tri kratke priče. Lako je pretpostaviti da mu je bio važno kad je 2014. dobio pozivnicu za ulazak u prestižni Institut Santa Fe, multidisciplinarni „thinktank“ istraživački centar. Rezultati McCarthyeva druženja sa znanstvenicima ogledaju se u posljednja dva romana: radnja kao da je samo kostur iz kojeg raste bujno tkivo ideja o naravi znanja, matematici, filozofiji, kvantnoj fizici/mehanici, glazbi, jeziku, psihologiji i psihijatriji, smislu i besmislu, ograničenjima, ništavilu, patnji, tuzi.

Putnik je prohodniji, s elementima romana ceste, potjere i osamljenog junaka, dok je Stella Maris zahtjevnija, gusta, premda znatno kraća.

S obzirom na sve te teme poželjno je imati neka predznanja jer se bolje razumiju tekstualne začkoljice, ali nije uvjet – u tom slučaju, Putnik je prohodniji, s elementima romana ceste, potjere i osamljenog junaka, dok je Stella Maris zahtjevnija, gusta, premda znatno kraća. Recimo pojednostavljeno: Putnik je „muška“ knjiga, a Stella Maris „ženska“, ujedno i univerzalna.

Nakon 16 godina McCarthy je 2022. u razmaku od 2 mjeseca objavio 11. roman, Putnika, i 12., Stellu Maris, s 89 godina. Prije toga je umro. Brojevi su važni: „Verbalna je inteligencija ograničena. Postoji zid i ako ne razumijete brojeve nećete ga ni vidjeti“, jer „Riječi smo izmislili. Matematiku nismo.“ I glazba je prije jezika. „U početku ne bijaše ništa.“

Nije riječ o školskoj algebri i geometriji, nego o matematičkoj filozofiji/filozofskoj matematici koja zadire u kozmologiju, teologiju, ontologiju i metafiziku svijeta dok istodobno pokušava sveobuhvatno staviti svijet u neku jednadžbu koja će ga opisati u totalitetu – pišem vam sažetak s ograničenom verbalnom inteligencijom jer matematičku nemam. I počela sam od Stelle Maris jer mi je osobno moćnija (što ne znači da Putnik nije sjajan roman). Ne može se to neosobno čitati (pitanje smisla života duboko je intimno). Mislim, možda može Cantor, ali davno je umro.

Alicia, citirana junakinja, dobrovoljno boravi u Stelli Maris, katoličkoj umobolnici u Wisconsinu (zanimljivo: Geist je na njemačkom i um i duh, a mi imamo i duševnu bolnicu; što je bolesno?) jer joj je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija (uz autizam). Doista je pitanje što njoj treba liječiti: um ili duh. Malo je reći da je genijalka, osobito za matematiku: s 12 godina otišla je ravno iz svoje župne škole u Tennesseeju na Sveučilište u Chicagu, sa šesnaest je diplomirala i upisala doktorat, dobila stipendiju na prestižnom pariškom Institutu des Hautes Études Scientifiques. Usto ima apsolutni sluh, svirala je violinu, pa odustala jer nije mogla bez vježbanja, za što nije imala strpljenja, biti među deset najboljih na svijetu. Naučila je čitati s četiri i već su je u ranoj dobi vodili psihijatrima – jer bila je drugačija. Istodobno je s ocem fizičarem radila visoku matematiku. Roman je napisan kao transkript razgovora između nje i dr. Choena.

„Da niste postali matematičarka što biste voljeli da ste?“

„Mrtva.“ …

„Što biste promijenili kad biste mogli promijeniti bilo što?“

… „Odabrala bih ne biti ovdje… Na ovom planetu.“

Alicia je samodestruktivna i suicidalna. Nestvarno je lijepa. Valjda ukleto. „Ljepota daje obećanja koja ne može održati.“ Premda to nigdje ne piše, ni u jednom romanu, jasno je da Alicia ima eidetsko pamćenje (pamti npr. pročitanih 10.000 knjiga, dar zaborava nije joj dan), sinesteziju i ono što se zove savanta sindrom – ukratko, prepametna je na vlastitu štetu. Kaže sama posprdno da je prodigij – čudo od djeteta i čudovište. Liječnici joj nisu pomogli, ne samo da je obrazovanija od njih, nego i pronicavija: „Rekla bih da doktore ne zanima previše pomnost s kojom ludi stvaraju svoj svijet. Psihijatri umišljaju da temeljito proučavaju taj svijet ali zapravo to ne čine. Psihijatar se zadržava na vanjskom rubu ludila kao i svećenik na vanjskom rubu grijeha.“

S vanjskog ruba psihijatar ne razumije njezine razgovore s bićima iz nekog drugog svijeta (autor nikad ne kaže da su halucinacije), naročito opširne s Talidomidni Kepecom, urnebesno duhovitim malenim čudovišnim bićem s perajama namjesto ruku, koje povremeno dovodi „kohortu“, slikovitu menažeriju raznih likova; nju podsjećaju na vodvilj ili cirkus. U oba romana Alicia vodi zakučaste, znanstvene i zaumne razgovore s Kepecom. Tako je od njezine dvanaeste, kohorta se uglavnom pojavi kad prestane uzimati lijekove.

„Intimusi su vas prestali posjećivati kad ste počeli uzimati klorpromazin. Ne govori li vam to nešto o prirodi njihove stvarnosti?“

„Ili o mojoj sposobnosti opažanja te stvarnosti.“

Je li to njezino nesvjesno ili podsvjesno? Ona u to ne vjeruje: „Podsvijest je čisto biološki, a ne čaroban sustav. Biološki je zato što nema potrebe biti išta drugo… Podsvijest je tek stroj za upravljanje životinjom.“ Zvuči olakšavajuće. Ne vjeruje ni u Jungove arhetipove jer „osobu liječe pažnja i skrb a ne teorija“. Vjeruje u solipsizam. Uostalom, nisu joj ni mogli izmjeriti inteligenciju, bila je iznad Stanford-Binetova testa koji ionako smatra rasističkim jer ne testira glazbeni dar. Kad je od bake naslijedila značajan novac, kupila je Amatija, pa premda violinu nije ni vidjela nekmoli svirala, bila joj je važna. Kao i činjenica da je njezin otac uživo slušao slavnog Kurta Gödela o matematičkom platonizmu što je „vjerovanje u postojanje matematičkih entiteta neovisno o ljudskom umu“.

Alicia se dopisivala s Alexandreom Grothendieckom – je li on dijelom bio nadahnuće za njen lik? (IHES)

Dopisivala se s Alexandreom Grothendieckom (je li on dijelom bio nadahnuće za Aliciju?), pročitao je njezinu tezu, ali već se kolebala. Ostavila je matematiku, zašla je u ćorsokak s topologijom, ali smatra da je takva sudbina cijele znanosti o brojevima: „… početkom 20. stoljeća više nitko nije imao cjelokupan pregled. Cantor je navodno bio posljednji univerzalni matematičar. Zatim Poincaré. I onda više nitko.“ Poput Davida Bohma koji je napisao knjigu o kvantnoj mehanici, a poslije više nije vjerovao u svoju teoriju, smatrala je da ima pravo odustati od rada u kojem ne vidi cjelinu. Broj se kao konstrukcija urušio, treba ići dalje, ali ne zna kamo. Kad god zaglavi, bilo s matematikom, bilo stvarnim životom, dolazi Kepec, s ili bez nekog iz družine čudnovatih, pa s njim vodi gnomske razgovore, ili pak čak i rubno nadrealne. Uostalom, Alicia tvrdi da prvo morate imati jezik da biste mogli imati mentalnu bolest, da je jezik bio „poput najezde parazita“, te da su zato nestali mnogi oblici komunikacije stari milijunima godina.

Usto, njezin brat, Bobby, leži u komi u Italiji nakon strašne nesreće – vozio je trkaći auto – što je bio njegov bijeg ne samo od fizike, nego i nje. Kao jedinu od roda, nju su nagovarali da potpiše isključivanje aparata. Pobjegla je.

Alicia je sažela projekt Manhattan bolje i jasnije od svih knjiga i filmova

Odnos s bratom njoj je ključan: zaljubljena je u njega cijeloga života. Ona je bila ta koja ga je usrdno nagovarala na kršenje tabua, on se opirao, tja, koliko je mogao, tko će znati. To je razara, kao i njega: nju duševno, njega egzistencijalno. Plesali su na granici incesta, povezani ljubavlju koja je bila više od srodničke. Ulogu u tome ima i njihovo, valjda ukleto, porijeklo i odrastanje: djeca su roditelja koji su radili na projektu Manhattan. Majka, mlada i lijepa, radila je na spektrometru; otac, daroviti fizičar, u ekipi s J. Robertom Oppenheimerom. Odrasli su u Los Alamosu, gdje se ona rodila 1951., u zatvorenom znanstvenom svijetu. Otac se nikad nije oporavio od spoznaje i grizodušja da je stvarao nuklearno čudovište (prezivaju se znakovito: Westerni su vjesnici propasti Zapada). Oboje su umrli od raka. U jednom dijelu romana Alicia je sažela projekt Manhattan bolje i jasnije od svih knjiga i filmova. Čak i ljudski. Za razliku od brata, sestra vrlo blagonaklono prihvaća očevo očajavanje: „Rekao je da bomba pripada onima koji su je platili a to ni u kom slučaju nisu znanstvenici. Oni su platili nas. I to jeftino.“

Alicia prezire one koji je žele popraviti i smatra da „devijantno duševno stanje možda samo po sebi nije bolest nego zaštita od još teže bolesti“. Ona je željela otputovati u Rumunjsku, zbog nekih pradavnih navodnih predaka, otići na neku daleku planinu, lutati i postati naposljetku euharistija životinjama. Nije uspjela. Ako je Stella Maris neka vrsta McCarthyjeve oporuke, naročito naslijeđa iz Instituta Santa Fe, onda je Alicia njegov avatar, ujedno poticaj za svakoga tko kopa po nesvjesnom umu i razvija kreativnost. Nije nada, nema toga kod McCarthyja, nije bilo ni prije: „Nikakva količina dobroga ne može izbrisati nesreću. Može je izbrisati samo još gora nesreća.“

Na početku Putnika saznamo da je počinila samoubojstvo. Nije se utopila, prije je tako plastično i fiziološki precizno opisala umiranje pod vodom, da to nije dolazilo u obzir. Eventualno padanje s velike visine… Na Božić 1972. usamljeni lovac pronalazi tijelo mlade žene u snježnom krajoliku Wisconsina. Ne može se pomoliti za nju… Oni koji će prema preporuci izdavača prvo čitati Bobbyjev dio priče, bit će uskraćeni za njezine razloge.

Bobby vozi Maserati Boru iz 1973. Cure sline kad McCarthy opisuje dodavanje gasa, ubrzavanje, putanju tog oktanskog metka. (classicdriver.com)

Bobby je odustao od doktorata iz fizike na Caltechu, zatječemo ga 1980. u New Orleansu gdje je ronilac za spašavanje, ima 37 godina. Vozio je Formulu 2, unesrećio se, probudio iz kome. Sad vozi Maserati Boru iz 1973. (Cure sline kad McCarthy opisuje dodavanje gasa, ubrzavanje, putanju tog oktanskog metka stotinama kilometara.) On je pomalo McCarthyjevski melankolični kauboj: pametan, suzdržan, snalažljiv, od malo riječi. I Putnik je pomalo krimić i roman ceste: Bobby je bio angažiran da istraži avion na dnu mora koji je tamo završio neobjašnjivo; nedostaje jedan putnik i crna kutija; progone ga nekakvi vladini agenti (vlast nešto zataškava); osim što mu pretresaju iznajmljene sobičke, zaplijene mu i imovinu – naposljetku i Maseratija; on se daje u bijeg – čime autor ostvari još jednu odu američkom krajoliku, poput one iz Ceste ili Nema zemlje za starce.

Prošlo je deset godina od Alicijinog suicida, on je i dalje u dubokoj tuzi, koja neće proći jer kao stariji brat trebao je paziti na nju. Ekipa s kojom se druži ljudi su s društvenog ruba: zaguljeni vijetnamski veteran, šarmantni krivotvoritelj, trans-žena i slični, da bi im se poslije pridružio i lucidni odvjetnik, nekoć čovjek iz cirkusa, doslovce. Kad su mu blokirali sve račune i oteli kultni auto, odvjetnik mu je savjetovao da nestane – ako si to može priuštiti. Mnoge stranice romana oda su New Orleansu – arhitekturi, stilu života, restoranima, čak i specifičnoj hrani uz koju se odvijaju brojni učeni razgovori: od osnova kvantne mehanike preko nastanka atomske bombe do većeg esejističkog priloga atentatu na Kennedyja. Dijelom ubrizgava adrenalinski šut ovisnima o avanturi, a paralelno su Alicijina poglavlja-sjećanja u kurzivu, ponajviše Kepec i kohorta.

Putnik se može čitati i kao jednadžba svijeta 20. st.: mnoge su tajne otkrivene i riješene; sve je više nepoznanica; potisnute su drevne Istine, nove se nisu ukorijenile; je li svemir inteligentan po sebi ili mu to čovjek pripisuje; čovjek je spreman uništiti čovječanstvo: Bobby će sažeti da u svijetu obasjanom „zlim suncem“ nuklearnog izuma, cijela povijest nije ništa drugo nego „proba za vlastito izumiranje“, pa kad se svijet konačno samoubije, ništa neće ostati – ni riječi, ni glazba, ni matematika, ni bog. Čak ni vrag. „Kad nestanu svi tragovi našeg postojanja, za koga će to biti tragedija?“

Kroz oba teksta provlači se pitanje boga/vraga i zapravo nema jednoznačnog odgovora, kao da se Cormac McCarthy, porijeklom irski katolik, ni sam ne može odlučiti, ili možda ipak posredovanjem Alicije: „Bog ne zna zbrojiti dva i dva. On radi samo s jedinicom i nulom.“ I ne zanima ga naša teologija.

I dok Bobby bježi od tajnovitih agenata, od New Orleansa preko Tennesseeja do Idaha, obiteljsko naslijeđe ga slijedi: nikad nije saznao tko je i zašto ukrao cijelu očevu ostavštinu; progoni ga krivnja što nije našao očev grob – jer umro je sam u nekoj bolnici u Meksiku, očajnički tražeći lijek protiv raka; najveće blago mu je 37 sestrinih pisama s kojima se tek mora suočiti. Sve češće i njemu se uprizoruje Kepec. Na kraju će završiti na malom otoku uz španjolsku obalu, u vjetrenjači, vrlo donkihotovski. Čeka da umre. Prijatelj iz onostranog kaže mu: „Zašto ga ne možeš pokopati? Jesu li mu ruke toliko krvave? Očevima se uvijek oprosti. Na kraju im se oprosti. Da su žene nanijele tolike strahote svijetu za njihovim bi glavama raspisali tjeralice.“ Iz pera autora mačističkog nasilja! Njegovim riječima: „Prerano ostario, prekasno se opametio.“

Zapanjujuće je kako je McCarthy morao ovladati vokabularom i znanjem brojnih znanosti, ne samo matematikom nego i npr. teorijom struna, podrobnostima o ronjenju, opstanku u posvemašnjoj izolaciji u pustoši, bilo tropskoj bilo snježnoj itd. Uz već njegovo prepoznatljivo ignoriranje interpunkcije, navodnike otpočetka mrzi i ne koristi. A tek stil i jezik! Prevoditeljica Patricija Horvat napisala je bilješku o tome za kraj, da razjasni autorove bravure i pravopisni neposluh. I ona je briljirala s prijevodom: igre riječi, duhovite rime i dosjetke Kepeca, reference; sintaksa, isprva grbava, postaje unutarnji tok misli.

I dok uz svjetlost petrolejke Bobby piše posljednje zapise Aliciji, čitatelj je nagrađen još jednom od nebrojenih aforističnih rečenica koje će sigurno ubrzo kružiti internetom, makar bile i istrgnute iz konteksta: „Milosrđe je carstvo kojim svatko kroči sam. Postoji masovna mržnja i masovna tuga. Masovna osveta te čak i masovno samoubojstvo. Ali ne postoji masovan oprost. U tom je čovjek sam.“