I dobro i zlo!? Nasuprot moraliziranju razlomcima i rušenju jednih radi postavljanja novih idola

Može li, u vrednovanju osoba ili političkih tvorbi, zločin zasjeniti dobro djelo, odnosno može li dobro djelo prekriti zločin. Postoji li negativni maksimum čije dostizanje – ili nadilaženje – ukida i samu mogućnost pozitivnoga vrednovanja razmatranoga fenomena? I jedno i drugo, preplavljivanje zla dobrim, ili potonuće dobra u zlo, kao okosnica vrednovanja predstavlja puki moralni idiotizam

Završavajući „opće partijsku raspravu o povijesnoj ulozi Mao Zedonga“, Deng Xiaoping je, u proljeće 1981. direktivno zaključio: „Mao je bio 70% u pravu, a 30% u krivu“. Neovisno o brojnim interpretacijama ove parole koje su se oslanjale na „specifičnost konfucijevske etike u komunističkoj redakciji“ (što, je, striktno promotreno, posve neobično s obzirom na Konfucijev dominantno univerzalistički stav), veoma je vjerojatno da je u pitanju bio ponajprije partijski kompromis, kako bi se osigurao napredak zemlje oslobođen velikoga dijela dogmatskoga balasta, a istovremeno osigurao kontinuitet (partijske) vlasti.

No, ova je formula, nadrastajući konkretne povode, postala zapravo aktualiziranim upozorenjem na općenitu potrebu za uravnoteženim razumijevanjem prošlosti – nasuprot gotovo posvuda prihvaćenim crno-bijelim pristupima, za neku vrst metodičkoga chiaroscuro pristupa formativnim velikanima prošlosti – kako bi ih se bolje ocrtalo.

Tri su stalne glavne uloge: Junak, Neprijatelj i Izdajica, a unutar svake nađe se mjesta i za više nositelja. Dinamika je među njima zadana čak i kada ista imena u raznim razdobljima dobivaju različite uloge (indikativno to, primjerice, ilustrira naslov knjige Fikreta Abdića: „Od idola do ratnog zločinca i natrag“)

Ovo je utoliko važnije, ukoliko je opće mjesto da svaki naraštaj nanovo poima prošlost, pretvarajući ju u epohalno djelatnu povijest, da se, naime, prošle zgode ne samo raznoliko vrednuju nego i različito vide s obzirom na prevladavajući vrijednosni sklop epohe koja poduzima historijsku (re)interpretaciju. To pak znači da se – s protekom vremena i mijenama svjetonazorskih i inih „moda“ – mijenjaju nositelji svagda istih nosivih uloga u (ponajčešće nacionalnim) dramama. Tri su stalne glavne uloge pritom: Junak, Neprijatelj i Izdajica, a unutar svake od njih nađe se mjesta i za više nositelja. I kada se mijenjaju imena koja u danoj situaciji zastupaju neku od nosivih uloga, čak i kada ista imena u raznim razdobljima dobivaju različite uloge (indikativno to, primjerice, ilustrira naslov knjige Fikreta Abdića: „Od idola do ratnog zločinca i natrag“), dinamika je među njima zadana i stoga svagda identična.

Junak i postolja

Junak je u ovome postavu svagda protagonist jer je, dakako, jedini u ovoj konkurenciji role model, u danas (pretežito korporacijski/karijeristički) proširenome smislu sintagme. (U izvornoj uporabi kod Mertona, u nastavku na Freudov koncept identifikacije, bolje bi zapravo odgovarala sintagma reference individuals, jer je u originalu značenje role models bilo pridržano za specifične, a ne općedruštvene uloge.) Junak se jedini opetovano reklamira u svakidašnjici, od kipova (na konjima, po mogućnosti) po ulicama i trgovima, nadalje. S obzirom na promjene u epohalnim postavima dobro je zato imati na pameti pogođenu Lecovu primjedbu: “Kada rušite spomenike, sačuvajte postolja – uvijek se mogu korisno upotrijebiti.”

Jerzy Lec: Kada rušite spomenike, sačuvajte postolja – uvijek se mogu korisno upotrijebiti

Rečeni koloplet formativnih društvenih (najčešće pak: nacionalnih) likova počiva, naravno, na posve radikalnome crno-bijelom konceptu – naši/njihovi, dobri/loši, junaci/izdajice, itd. Uz to se kao bitan čimbenik razvrstavanja najčešće koristi politička interpretacija prošlosti, koja polazi od stajališta aktualnih u mnogo kasnijim razdobljima. Istovremeno, međutim, politička se recepcija nerijetko amalgamira s moralnom (zapravo: moralističkom), pri čemu neupitnost patriotskoga svjetonazora, koji je široko prihvaćen u svim suvremenim političkim zajednicama, omogućuje ovu („naravnu“) povezanost.

Dodatni je element u učvršćivanju (nekih od) ovako nastalih mitova – tradicija. Dugotrajno ponavljani (te time i obnavljani) mitovi s vremenom realno nadilaze gotovo svaku mogućnost propitivanja. (Na toj osnovi, zapravo, i Kohlberg zasniva svoj koncept moralnoga odgoja ispitivanjem života uzornih likova iz prošlosti). Za rušenje takvih mitova potrebni su doista prijelomni momenti u povijesti svake nacije – revolucija po mogućnosti, ili pak kapilarno djelatna „duhovna situacija vremena“ (à la Jaspers).

Čišćenje zajednice počinje rušenjem starih simbola – od crkava do kipova, od palača do vojarni. Ma koliko radikalni ovi pokušaji bili, veoma brzo na mjesto starih gotovo automatski stupaju novi idoli. Grčki bogovi dobivaju rimske pandane, francusko plemstvo nadomještaju najprije revolucionarni, pa ratni junaci, te, na kraju, refeudalizirano krupno građanstvo. Netom što je dizalica podigla Lenjinov spomenik na njegovo je mjesto stupio svećenik

U trenucima ovakvih prijeloma vrijednosti (socijaliziranoga „prevrednovanja“ u Nietzscheovu shvaćanju „pozitivnoga prevladavanja ropskoga stanja“) uvijek se iznova čini kao da je zaista riječ o oslobađanju (na svima razinama), kao da je emancipacija na djelu tako što razmiče nakupine koje su tradicijom naplavljene, kao da „teret starih ne dopušta današnjima da pravo dišu“. Pa čišćenje zajednice od toga tereta u pravilu počinje tamo gdje je i nazočan, masovnim rušenjem starih simbola – od crkava do kipova, od palača do vojarni. Ma koliko radikalni ovi pokušaji bili, veoma će brzo pokazati svoju drugu stranu – na mjesto starih gotovo automatski stupaju novi idoli.

Grčki bogovi dobivaju rimske pandane, a kršćanstvo ih dijelom šverca u svoju poputbinu, francusko plemstvo nadomještaju najprije revolucionarni, pa ratni junaci, te, na kraju, refeudalizirano krupno građanstvo…na mjesto Lenjinovih spomenika diljem dijela Evrope i svijeta dolaze stari/novi nacionalni junaci. Legendarna je epizoda ovih preobrazbi ona rumunjska – kada je na mjesto ogromnoga Lenjinova spomenika, netom što ga je dizalica podignula, stupio pravoslavni svećenik (zapravo glumac obučen kao svećenik, no simbolika se time nije promijenila). Važno je, i opet, bilo očuvati postolja.

Daniel Cohn-Bendit u Parizu, prije pola stoljeća, 1968, još jedan neuspio pokušaj “junačkih pokušaja da se društvo oslobodi od junaka”

Tek se, međutim, posljednjih desetljeća ova blokovska dinamika – karakteristična za gotovo sve sredine – u nekim zajednicama počinje mijenjati. Namjesto tvrdokornoga očuvanja nacional-formativnih legendi i njihovih „zauvijek zadanih“ simbola, ili pak odustajanjem od ponavljanih zamjena jednih simbola drugima sve se češće nailazi na kritiku „tradicionalnih“ predaja s intencijom čišćenja javnoga prostora od emocionalno usidrenih, „neupitnih“ simbola, ali i onoga što simboliziraju. Pitanje je, dakako, u kojoj će mjeri ovakva stremljenja uspjeti na razini čitavih zajednica dakle: politički.

Prije pola stoljeća, 1968. jedno je ambicijom revolucionarno gibanje uspjelo „samo“ u umjetničkim  (i, djelomice, obrazovnim) praksama te, dakako, u prevratu mode i prevladavajućih društveno-seksualnih navada.

Prvi val ovakvih pokušaja, početkom prošloga stoljeća, koji je bio zasnovan na epohalnoj podudarnosti radikalno lijevih političkih programa i niza strujanja umjetničke avangarde,  doživio je neuspjeh kao široko prihvaćeni obrazac samom činjenicom da je lijeva matica razmjerno brzo prihvatila novo, „real-socijalističko“ simboliziranje „proleterskih vrijednosti“. Slično se je zbilo i s drugim valom „junačkih pokušaja da se društvo oslobodi od junaka“ (Daniel Cohn-Bendit), 1968. Prije pola stoljeća jedno je ambicijom revolucionarno gibanje uspjelo „samo“ u umjetničkim  (i, djelomice, obrazovnim) praksama te, dakako, u prevratu mode i prevladavajućih društveno-seksualnih navada.

Simboli

Danas se događaji, izgleda, drukčije odvijaju, nije više riječ o pretežito radikaliziranim (umjetničkim ili političkim) krugovima, o antitradicijskoj zapjenjenosti s prevratničkim nakanama, mnogo je prije riječ o postupnome, mukotrpnom nastajanju atmosfere koja bi omogućila da se posve smireno, racionalno pokušava čišćenje javnoga prostora od simbola koji ga – sadržajnim implikacijama (u neukusno često ponavljanoj frazi: porukama) zapravo zagađuju, doslovce o moralnoj ekologiji. Jer, a to je sadržajno bitno, ovakvo kretanje  može imati smisla ako mu je okosnica u preuzimanju moralnih kriterija za vrednovanja (prošlih) velikana (i njihovih djela). Politički kontekst nije moguće zanemariti, a posebice ne patriotsko emocionaliziranje, no taj kontekst ponajprije upućuje na društveni doseg i ozbiljnost problema simboličkoga postava.

Švicarska, valjda zato što je dugo neutralna i tako oslobođena ratnih prtljaga, propisima promiče postavljanje mirotvornih simbola u javnim prostorima. Jer, ratna simbolika (u pravilu: pobjedničke naravi) s vremenom zadobiva vlastiti život koji nadilazi realnost prošlosti

Izvorno, simbol jest, dakako, istovremeno oznaka povezivanja onih koji (ponovno) dolaze u kontakt, dakle dovodi do pojavnosti prethodno postojeći potencijal (u početku Aristotelova traktata tradicionalno nazivanoga De interpretatione stoji da je jezik „símbolon“ onoga „što se zbiva u duši“). U svakidašnjoj uporabi simbol već dugo nije naprosto semafor (u doslovnome izvornom značenju nositelja znaka), pa, dakle, vodi spoznaji nečega drugog, što sam nije, ali što označuje – o tomu se (signifié, od de Sausserea na dalje) zapravo i radi.

Veliko spremanje javnoga prostora na način čišćenja od odavno označenoga koje nije bilo ozbiljno propitano na djelu je postupno ponajprije u postavu suočavanja s prošlošću  u poslijeratnoj Njemačkoj (za razliku od Japana – kojemu, međutim, na užas dobronamjernih aktivista, radikalno odbijanje suočavanja s prošlošću prema svemu sudeći nije, ni u kojem pogledu, ozbiljnije naštetilo). Švicarska, valjda zato što je dugo neutralna i tako oslobođena ratnih prtljaga, propisima promiče postavljanje mirotvornih simbola u javnim prostorima (samo bez konja, ako je moguće – da se ne dođe na razini stare pošalice: Vidi konja i pod njime junaka!)

Jer, ratna simbolika (u pravilu: pobjedničke naravi) s vremenom zadobiva vlastiti život koji nadilazi realnost prošlosti. Simbol sjedinjuje i one koje, svojim znakom, pobjednik logično okuplja (pod sobom, naravno), ali i one koji nisu nasljednici (svih) vrijednosti za koje se je (nekada) zalagao. Simbolima se, tako, u mnogome poništava realnost koju formalno označuju (posebice razlike koje su u njoj postojale) u ime nametanja (najčešće: domovinskog ili nacionalnog) jedinstva.

Hrvatska se stranka prava često okupljala oko bana Jelačića iako je on bio sve samo ne podržavatelj stranke koju su naslijedili; Tuđmana se prikazuje zamišljenog, priključuju mu se HOS-ovci, iako ih je on smatrao Udbinim projektom

(U domaćim okolnostima to dobro pokazuju neuki funkcionari Hrvatske stranke prava – u raznim varijantama Letica, Srb ili Keleminec – koji su se često okupljali oko statue bana Jelačića kao odlikovanoga simbola svoje „borbe“, premda je ovaj bio sve drugo, samo ne podržavatelj stranke koju su naslijedili. No, slično se je zbivalo i s novijim, ekspresno simboliziranim nacionalnim junacima, koje, ipak, više ne pokazuju na konju, s Tuđmanom prije svega. U naslijeđu Broza, i Tuđmana dvorski kipari najčešće prikazuju kako stoji, uvijek zamišljen. Nesuvisli je Zlatko Vitez na  komemoraciji Praljku pripovijedao o tomu kako se je ovaj još 1988. pridružio Tuđmanu, no istina je da je Praljak na izborima 1990. bio – posve neuspjeli – protukandidat Tuđmanu u izbornoj jedinici Dubrava I. Dezorijentirani Zdravko Tomac godinama već ponavlja da je Tuđman „najbolje što se Hrvatskoj dogodilo“, ali ga to nije priječilo da se 1997. – razmjerno uspješno – kandidira protiv njega na predsjedničkim izborima. Samorazumijevanjem „izvorni tuđmanovci“ brane danas rukama i nogama HOS-ove simbole, premda je Tuđman na početku rata mnogo vremena i energije potrošio na (cjelogodišnju) borbu protiv HSP-a i njegova HOS-a – uključujući i pritvaranje Dobroslava Parage – jer ih je smatrao Udbinim projektom s ciljem da se našteti ugledu Hrvatske u svijetu.)

Nove tendencije

Nove tendencije – koje se, dakako, tek pomaljaju – polaze, u najboljim izbojima, od striktno moralne kritike povijesnoga (u)djela naslijeđem prononsiranih velikana. Dobar su primjer posljednjih mjeseci razbuktale rasprave o simbolima amerikanskoga Građanskog rata. Spomenici u čast Robertu E. Leeju i drugim čelnicima Konfederacije, gubitničke strane u krvavom ratu koji je trajao od 1861. do 1865., postali su točka prijepora u Sjedinjenim Državama. No, to i nije posve novo, nego to da su mnogi od njih već uklonjeni ili preseljeni, s time da je o nekima, poput spomenika Leeju u Charlottesvilleu, gradu u središtu Virginije, vođena ne samo ogorčena rasprava u lokalnoj zajednici nego je došlo i do sukoba suprotstavljenih strana na uličnim demonstracijama.

Ukljanjanje spomenika južnjačkom generalu Leeju: na strani očuvanja spomenika, kao znaka povijesti, bila je desnica, a na strani micanja – zagovornici ljudskih prava, liberali, ljevica

Protivnici tih spomenika tvrde da oni predstavljaju mračna poglavlja američke povijesti u kojima je ropstvo bilo legalno, a rasizam norma. Drugi smatraju kako je micanje spomenika poput uklanjanja dijela povijesti, te ističu da oni odaju počast samo pojedincima, a ne i čitavome kontekstu iz kojega su djelovali. (Predsjednik Trump je pokazao prilično jasne simpatije za tu stranu). Ipak, na strani je očuvanja spomenika bila desnica (i radikalna desnica), na drugoj pak strani zagovornici ljudskih prava za manjine, liberali, ljevica – što pokazuje da se, ni ovoga puta, ne radi tek o prošlosti.

Gradsko je vijeće Los Angelesa ljetos odlučilo izbaciti iz gradskoga kalendara tradicionalni „Kolumbov dan“ – zbog očitih kolonijalnih implikacija – te ga, u modelu zamjene simbola, nadomjestiti spomendanom za domorodačko pučanstvo Amerike (ime kontinenta se, za sada, još ne mijenja)

Deset toponima u saveznoj državi Queenslandu, na sjeveroistoku Australije, u kojima se javlja riječ “crnac” (nigger) preimenovano je zbog rasizma u njihovu imenu, objavilo je prije nekoliko mjeseci Ministarstvo rudarstva i prirodnih bogatstava ove države, te izvijestilo je da je u svibnju iz svoje baze podataka izbrisalo svaki spomen ‘Niggers Bouncea’, planine na sjeveru zemlje. Gradsko je vijeće Los Angelesa pak ljetos odlučilo izbaciti iz gradskoga kalendara tradicionalni „Kolumbov dan“ – zbog očitih kolonijalnih implikacija – te ga, u modelu zamjene simbola, nadomjestiti spomendanom za domorodačko pučanstvo Amerike (ime kontinenta se, za sada, još ne mijenja). Geste koje se odnose na simbole ostaju, po logici stvari, simboličkim gestama.

Desetljećima se na mnogim mjestima nastoji zamijeniti termine koji su negativno konotirani spram društvenih skupina određenih podrijetlom (od crnaca, preko Šiptara i Cigana, do Eskima) – i to je vjerojatno, do neke mjere olakšalo mnoge svakidašnje situacije u životu pripadnika ovih skupina, no predrasude su se pokazale mnogo tvrdokornijima no što su to naivni „nominalisti“ vjerovali. S druge pak strane, pretjerivanja u tom pravcu izazivala su ne samo podsmijeh, nego i kontraefekte (primjerice kada neuki sportski komentator košarkaša iz Nigerije naziva Afroamerikancem, a nadobudna autorica jednoga koncertnoga programa Sarasateov opus 20, nazvan Zigeunerweisen, imenuje „romskim načinom“).

Negativni maksimum

Kako bilo, osviješteno je postupno da i za velikane iz prošlosti (po mogućnosti; posebice za njih) važi stanovit negativni maksimum koji ih, ako je u zbilji dosegnut, eliminira iz nacionalne svebožnice (panteona). Nevjerojatno je teško odrediti pritom kada je takav maksimum dosegnut, ali sam proces pretpostavlja – što i jest bitno – pažljivo odvagivanje učinaka nekoga događaja ili njegova protagonista, a ne tek, uobičajeno, ponašanje sljedbe. Jasno je, također, da pritom nije moguće izbjeći epohalno kontekstualiziranje, jer se nosive vrijednosti, kao i opće povijesne okolnosti, radikalno mijenjaju iz jednoga u drugo vrijeme.

U ratovima koje je vodio “veliki” Džingis-kan poginulo je više od dvadeset milijuna ljudi

(Iako i za to postoje negativni primjeri; u povodu 850. godišnjice rođenja „velikoga“ Džingis-kana, Država Mongolija je na službenim internetskim stranicama posebno naglašavala da je u ratovima koje je vodio poginulo više od dvadeset milijuna ljudi, „pri čemu valja imati na umu da nije raspolagao suvremenim oružjem“ – htjelo se je, valjda, posebno naglasiti ovo rukotvorno postignuće).

Zbog razloga koji su koliko povijesno-sadržajne, toliko i suvremeno-svjetonazorske naravi, konsensus je – kada ovakva rasprava započne – gotovo nemoguće postići. Ostaje  kao mogućnost razlomačko interpretiranje događaja (i, prije svega, velikana), po uzoru na Deng Xiaopinga, ili, drukčijim metodičkim pristupom, „jednostavno“ zaključiti da ne treba javno častiti ime koje je mrsko značajnome dijelu pučanstva – opravdano, ili neopravdano – uz uvjet, dakako, da je moguće konstruirati objektivno motrište. Ako neke povijesne veličine već svojim  imenom (tj. njegovom simbolikom) za značajan broj ljudi u zajednici predstavlja uvredu moguće je nastojati korektnom naobrazbom nadomjestiti uvriježene predrasude (što je, načelno, veoma teško, jer se racionalni argumenti rijetko mogu suprotstaviti emocionaliziranim predrasudama), ili pak odustati od simbola koji povređuju značajan dio zajednice.

Domaća ljevica – trampistička, desnica kao ljevica

U Hrvatskoj se, u žalosno specifičnoj verziji, trend o kojemu je bilo riječi posebice aktualizirao u povodu promjene imena Trga maršala Tita. Zapravo je nerazumljivo zašto se domaća ljevica ponaša, govoreći metodički, posve trampistički; koristi, naime isti argument za očuvanje imena Trga maršala Tita kao i amerikanska desnica (i Trump) za očuvanje spomenika generalu Leeu – to je važna povijesna osoba i spomenik postoji već decenijama. Nasuprot tomu, desnica se ponaša metodički kao ljevica i liberali u Americi koji inzistiraju na novoj interpretaciji prošlosti, koja je uvela u javnost do sada nepoznate spoznaje, te na novome epohalnom kontekstu (protkanome radikalizacijom koncepta ljudskih prava), pa to ime smatraju neprimjerenim.

Tito je, posve nedvojbeno, bio veliki, svjetski političar – i vladar odgovoran za desetke (vjerojatno i stotine) tisuća civila i ratnih zatočenika ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata. Tito jest najveća politička osoba rođena u Hrvatskoj, međutim, on je i jedan od trojice političara koji su odredili Hrvatsku u zadnjih stotinu godina (uz njega to su bili Pavelić i Tuđman); jer, samo oni su odlučivali o životu i smrti. Tito je uspio Jugoslaviji izboriti mjesto u svijetu koje ona ni po čemu (ekonomijom, kulturom, itd.) nije zasluživala (Krležinim riječima, on je „u Ujedinjene nacije dolazio kao Stipica Radić u Strizivojnu-Vrpolje“). Ukratko, Tito i Tesla su jedina dvojica ljudi rođena u Hrvatskoj (ali i na prostoru Jugoslavije) koja su imala realnu ulogu u svjetskoj povijesti (na jednoj strani to se ne sviđa onima koji u dvojcu vide Srbina i Jugoslavena, na drugoj pak onima koju u tom paru vide ljude rođene u Hrvatskoj).

No, povijesna veličina ne znači ujedno i automatsko pozitivno vrednovanje. Kada je izašla nova verzija Brockhaus leksikona u Njemačkoj 1967. godine mnogi su se bunili zato što je Hitler dobio mnogo više mjesta od Hegela. Poznati filozof i sociolog Theodor Adorno je tada, u jednoj polemici odgovorio da je Hitler ubio više ljudi nego što ih je ikada čulo za Hegela. Dakle, Hitler jest najveći, naime: najvažniji Nijemac svih vremena. Pritom je, cinički zapravo, moguće, izvan uobičajene uporabe, primijeniti jednu amerikansku izreku – dotaknuo je najviše života. Naravno, bitna je odrednica u tomu što ti životi nisu izdržali taj doticaj. Zato je, npr., i Pavelić povijesno važniji od Krleže, premda je nedvojbeno NDH bila naprosto koljačka diktatura (ili tiranija), koja nije ama baš ništa dobra donijela Hrvatskoj (svim zločinima nasuprot, to se ne može reći za njemačke nacionalsocijaliste, ili talijanske fašiste). Povijesnu veličinu nije smisleno moguće tretirati kao isključivo pozitivnu vrijednosnu kategoriju, nego upravo sa povijesno relevantnoga stajališta – naime učinka u svojem vremenu.

U Hrvatskoj  su baš ovakve „rasprave“ (koje se pretežito vode iz rovova) pokazale da je na djelu svjetski anakrona vrst idejne dezorijentiranosti. Ona se odlično iskazuje u izjavi premijera Plenkovića da sučeljavanje s totalitarizmima iz prošlosti omogućava stvaranje društva „bez ideoloških i društvenih podjela“. To je, dakako, nemoguće, jer društvo upravo od podjela – dapače: sukoba – živi. S druge pak strane, ideja da se „gradi“ društvo bez unutrašnjih podjela je totalitarna po sebi, jer je u biti totalitarizma nijekanje društvenosti društva. (Diktatura ograničava društvo, a totalitarni koncept ga ukida, jer sustavski ukida svaki sukob; totalitarna vlast uvijek želi potpuno jedinstvo, to i jest ključni sadržaj totalitarnoga sindroma.) Dakle, formalno, Plenković najavljuje totalitarno suočavanje s totalitarizmom, nije to, doduše, koncepcija, nego puka nedomišljenost iskaza.

Nedomišljenost iskaza: Plenković najavljuje totalitarno suočavanje s totalitarizmom

Domaća desnica doslovce živi crno-bijelu sliku svijeta; ona je, primjerice, ne tako davno podržavala dizanje Teslinih spomenika u zrak (pa i rušenje Nazorova, npr.), jer nisu bili „naši“ (etnički, ili sa „domoljubnog motrišta“). Partizanske su spomenike masovno uništavali, jer su označavalo „pobunjenike protiv Hrvatske države“. Ni desetljeće i pol nakon prestanka Tuđmanove demokrature gotovo ništa od uništenoga nije reparirano, a nikakva ozbiljnija rasprava o povijesnim (pa i estetičkim) kriterijima eventualne obnove nije javno provedena, što čini još vjerojatnijom pretpostavku da je u podlozi nerijetko bio pravi pravcati ustašoljubni sindrom.

(Možda to najbolje pokazuje ponašanje spram spomen-ploče Krsti Ljubičiću, smještene ispred Doma zdravlja u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. Ta je ploča desetak godina bila omotana višeslojnim omotačem sastavljenim od vreća za smeće, koji je marljivo uvijek iznova omatan, kada bi se pokatkada netko odvažio – u tami noći – razrezati omotač. Poslije dvijetisućite ova je maskerada prestala, ali su u međuvremenu slova na ploči posve izblijedjela, a nitko u dotičnoj humanitarnoj ustanovi nije odlučio obnoviti natpis. No, za razliku od drugih socijalističkih heroja, Ljubičić nije mogao djelovati protiv NDH, jer su ga ustaški studenti ubili noževima 14. travnja 1937. Mladić iz arbanaške obitelji ubijen je samo zato što se je – kada je to imalo smisla, naime u vrijeme Španjolskoga građanskog rata – javno deklarirao kao antifašist. Naravno, takvi zagovaratelji promjene imena trgova i ulica koja su vezana uz stari režim ne pripadaju onima koji, polazeći od moralnih kriterija, nastoje očistiti prošlosnu simboliku. Još je ružnija – a razmjerno dobro poznata – epizoda s promjenom imena Trga žrtava fašizma, koja je završena povratkom imena na trg koji ga je desetljećima nosio – uz kraći prekid, jer se vodstvu HDZ-a nije sviđalo da njihova zgrada bude na toj adresi. U oba se je ova slučaja radilo upravo o skrivanju zločina, a ne o njihovu javnome eksponiranju, kako bi se s prošlošću – koliko-toliko – izišlo na kraj.)

Ljevica poništava važne antititoističke sastavine lijevih pokreta; pojedinci i intelektualne skupine veoma su često sa zgražanjem reagirali na opći neukus koji se je zemljom širio posljetkom njegova kulta. Danas ga pak zazivaju javnim skupovima koji su – umjetnički i tehnički – na razini pedesetih godina prošloga stoljeća

Ispod vladine razine, ljevica poništava važne antititoističke sastavine lijevih pokreta u posljednjih četvrt stoljeća jugoslavenske političke egzistencije; ti su pokreti (češće pojedinci i intelektualne skupine) veoma često, u mnogome izvanjski, sa zgražanjem reagirali na opći neukus koji se je zemljom širio posljetkom njegova kulta. Danas ga pak zazivaju javnim skupovima koji su – umjetnički i tehnički – na razini pedesetih godina prošloga stoljeća. Dublji je uzrok ovoga samonijekanja lokalne ljevice u nerazumljivoj (i, svakako, nerazumnoj) vezanosti uz elementarni (gdjegdje i doslovce primitivni) politički koncept antifašizma, koji sve svodi na plitki, dakle: površinski dualizam, pa i na „naše“ i „njihove“ (kipove i ploče). Na primjedbu o masovnim zločinima za koje je Tito odgovoran jednostavno nemaju nikakav odgovor (do, zapravo djetinjastoga upiranja prstom na „veće zločine druge strane“). Uputa pak na njegove velike zasluge naprosto ne može, po sebi, ništiti zločine.

Na toj se strani pojavljuje počesto „lukavi“ argument – oni koji neće Tita neka vrate Istru, Zadar i otoke. Argument je otprilike isti kao da se kaže: oni koji su protiv Hitlera neka ne voze njemačkim autocestama, protivnici Austro-Ugarske neka ne idu u HNK, protivnici Kraljevine Jugoslavije neka ne koriste Ličku prugu za Split, ili neka ne idu na Rebro; bolnica je, legendama nasuprot, gotovo u potpunosti izgrađena još za vrijeme te tvorevine, a Pavelić ju je, nakon manjih radova za dovršenje, samo svečano otvorio (10. travnja 1942., pa se današnji šefovi Rebra ne usude slaviti obljetnicu otvorenja na pravi datum), jedino protivnici NDH nemaju takvih problema, jer iza nje baš ništa nije ostalo što bi se i danas dalo koristiti. Istina, povratak je rečenih teritorija dio Titove pozitivne povijesne uloge, ali ovakva vrst historijsko-interpretacijske razmjene postavlja u konačnici neugodno ali nužno pitanje: koliko se pobijenih civila i zatočenika smatra pravednom cijenom po četvornome kilometru teritorijalnoga povećanja Jugoslavije/Hrvatske?

Preplavljivanje zla dobrim, ili potonuće dobra u zlo, kao okosnica vrednovanja predstavlja puki moralni idiotizam. Nasuprot tomu, moralni rigorizam zahtijeva da se, u ozbiljnoj raščlambi, i jedno i drugo naglašava e da bi se doprlo do prave slike

Ključno je pitanje, čini se to doista očitim, moralne provenijencije – može li, u vrednovanju osoba ili političkih tvorbi, zločin zasjeniti dobro djelo, odnosno može li dobro djelo prekriti zločin. Dakle, postoji li negativni maksimum čije dostizanje – ili nadilaženje – ukida i samu mogućnost pozitivnoga vrednovanja razmatranoga fenomena? I jedno i drugo, preplavljivanje zla dobrim, ili potonuće dobra u zlo, kao okosnica vrednovanja predstavlja puki moralni idiotizam. Nasuprot tomu, moralni rigorizam zahtijeva da se, u ozbiljnoj raščlambi, i jedno i drugo naglašava e da bi se doprlo do prave slike (koliko je to realno uopće moguće). Tek potom, nakon što je odgovorna rasprava provedena, a moralna forenzika završena, te se o nekoj  osobi ili pokretu može govoriti svestrano, na redu je – prvenstveno političko – odlučivanje o javnome priznanju koje će tako ocijenjeni fenomen dobiti. Ono u mnogome ovisi o masovnoj psihologiji, na nju argumentacija nerijetko neće utjecati, no bez te argumentacije zajednica ostaje zapletena u vlastite repove – i u mnogome paralizirana. Dosjetke koje koriste razlomke (70:30 i sl.) mogu pomoći samo u situacijama u kojima javne rasprave zapravo nema, a spomenuta se – ili neka druga – formula obznanjuje, s nadležnoga mjesta dakako, tek kao službena naznaka političkoga trenda u nekome trenutku (moguće je da je nešto slično i hrvatski premijer naumio osnivanjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a i ishod će najvjerojatnije stoga biti sličan). Naravno, u takvome postavu riječ je, u najboljem slučaju, o površnome moraliziranju.