Liberalizam kakav stvarno jest i u primjerenoj izvedbi: Što bi o populizmu, padu ugleda stručnjaka, lažnim vijestima, rekao Karl Popper

Kroz glavna djela svoje političke filozofije Bijeda historicizma i Otvoreno društvo, nastala u suočavanju sa dva totalitarizma, nacizmom i staljinizmom, Karl Popper nametnuo se kao vodeći mislilac liberalizma 20. stoljeća. Posebnu popularnost stekao je u zemljama bivšeg socijalizma s početkom tranzicije. Gostovanje dvojice njegovih asistenata u Zagrebu, uglednih znanstvenika Jeremyja Shearmura i Davida Millera iskorišteno je za raspravu o tome koliko je njegova misao i danas aktualna

Naslovna fotografija: Karl Popper

Jeremy Shearmur[i] i David Miller[ii], dvojica (prema dekanu Fakulteta političkih znanosti Zoranu Kureliću) vodećih suvremenih popperijanca, nekadašnji asistenti Karla Poppera, održali su polovicom studenoga prošle godine svaki po dva predavanja na Fakultetu političkih znanosti, Filozofskom fakultetu i Institutu za filozofiju te raspravljali s domaćim filozofima i politolozima. Zagreb Popper Forum 2018 organizirao je profesor Darko Polšek, koji je doktorirao na Popperu, stručnjak je za Poppera i o njegovoj je filozofiji objavio knjigu.

Miller je imao dva predavanja iz filozofije znanosti,  Shearmur je na FF-u govorio o kritičkom racionalizmu u odnosu na postmodernizam i analitičku filozofiju, a na FPZ-u je naslov njegova predavanja bio Popper and Democracy Today (Popper i demokracija danas). U tom se predavanju bavio transformacijom javne sfere u doba interneta, lažnim vijestima i propadanjem ugleda elita (i stručnjaka) te kako bi se Popper postavio prema tim fenomenima.

To su bila pitanja kojima su Ideje.hr bavile u nekim prethodnim člancima (ovdje i ovdje), zacijelo će im i dalje posvećivati pažnju, pa je to razlog zašto smo se vratili Shearmurovom predavanju koje smo, na žalost propustili pravodobno prikazati. (Snimka predavanja je na sreću javno dostupna. Millerovo predavanje na FPZ-u dostupno je ovdje.) Preliminarno, želim istaknuti tezu da je Shearmur, posebno u raspravi s domaćim znanstvenicima i studentima (koja na snimci teče od 58. minute), demonstrirao nešto što se – donekle po analogiji s primijenjenom etikom (applied ethics) – može nazvati primijenjenom filozofijom i što se, krajnje pojednostavljeno, može opisati riječima: i kad imate teorijsku kontroverzu – nešto morate učiniti.

S više ili manje argumenata, ali s jasnim naglaskom na urgentne probleme populizma, lažnih vijesti, gubljenja ugleda elita (i stručnjaka), Shearmur je rješenja tražio u okviru Popperove filozofije, iako ne instrumentima na koje se Popper oslanjao (jer, po njegovom mišnjenju, više nisu funkcionalni). Teorijska kontroverza, to jest ograničenost teorijskog rješenja, neizbježna nedorečenost, pogrešivost (fallibilism) nemogućnost konačnog dokaza (justification) neke su od ključnih pretpostavki Popperove filozofije, koje potječu iz njegove filozofije znanosti a reflektiraju se i u njegovoj političkoj filozofiji. To Shearmur u svojoj interpretaciji Poppera posebno naglašava.  Utoliko, u temi Popper i suvremena demokracija na svojevrstan se način ponovo isprepliću epistemološki i politički aspekt (kao i u prijašnjim člancima, u kojima smo problem sveli na odnos demokracije i istine). Kritička diskusija je dakle nužnost, a „nešto morate učiniti“ uz ostalo izraz odgovornosti (javnog) intelektualca, tako primjeren Popperu, Shearmuru i tradiciji u koju su ukotvljeni.

Prvo ću ovdje ukratko prikazati izbor naglasaka iz Shearmurova predavanja, zatim pitanja dviju studentica, profesora Enesa Kulenovića, Zorana Kurelića i Žarka Puhovskog te Antuna Vujića (koji je također doktorirao na Popperu osamdesetih godina prošlog stoljeća). Na kraju ću dati svoj komentar teze „nešto morate učiniti“; iako izgleda logičnom, osobito u suočavanju s nezaobilaznim problemom, i u njoj, po mojem sudu, ima nedorečenosti.

II

Ime Karla Poppera bilo je u Hrvatskoj, među nekim profesorima ali i studentima društvenih i humanističkih znanosti, poznato, čak i popularno, već na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća (vjerojatno i ranije, čemu međutim ne mogu svjedočiti). Bilo je gotovo sinonim za suvremeni politički liberalizam. Početkom devedesetih spominjalo se i šire, zahvaljujući prije svega njegovu sljedbeniku, milijarderu mađarskog porijekla Georgeu Sorosu, koji je osnovao i financirao Otvoreno društvo, organizaciju za asistenciju u tranziciji u zemljama bivšeg socijalizma, očigledno nazvanu po Popperovoj glavnoj političkoj knjizi. Izdavačka kuća Kruzak objavila je nekolicinu prijevoda Popperovih djela (ponajprije Otvoreno društvo i Bijeda historicizma) no čini se da poznavatelji i zainteresirani za Poppera u Hrvatskoj ipak (više?) nisu brojni. Kako se u poznavatelje ni na koji način ne ubrajam, u prikazu ću se, uz tek nužne iskorake,  osloniti na naglaske istaknute u Shearmurovu predavanju o Popperu i demokraciji, koje je bilo sastavljeno od tri grube cjeline: prikaz i djelomična kritika Popperove političke filozofije, prikaz nekih glavnih suvremenih političkih problema, te prijedlozi rješenja na Popperovu tragu, iako ne istim sredstvima.

Bivši češki predsjednik Vaclav Havel prima Karla Poppera, u pozadini desno George Soros

Otvoreno društvo i Bijeda historicizma mogu se čitati kao kritika vrhunaca zapadne filozofije od Platona do Hegela i Marxa, koji su – u tom tumačnju – holističkim, esencijalističkim i historicističkim pristupom kreirali misaoni okvir (za uspostavu i održanje) političkog totalitarizma, odnosno „zatvorenog društva“. S druge strane, motivi za pisanje tih knjiga su stvarni totalitarizmi Popperova vremena, nacizam i staljinizam. Razlika ta dva načina čitanja je značajna, a povezana je s već spomenutom refleksijom Popperove utjecajne filozofije znanosti u njegovoj političkoj filozofiji. Iako znanosti, osobito prirodne, same sebe nastoje oblikovati kao deducirane teorijske sustave (konzistentne barem u nosivom, centralnom dijelu) Popper inzistira da ustvari izrastaju iz suočavanja s problemom (s realnošću). Tako bi i Popperova djela bilo primjerenije čitati kao svojevrsne dijagnoze i prijedloge rješenja za probleme političkog okruženja u kojem su nastala (dva totalitarizma). Iz toga proistječe i njihova ograničenost – kako se promijeni svijet, uz ostalo stjecanjem znanja i razvojem koji je posljedica ideologije formulirane na temelju Popperove filozofije, tako i rješenja gube na adekvatnosti. Na tome se i temelji Shearmurovo propitivanje, na pitanju koliko su rješenja, a koliko duh Popperova liberalizma primjereni današnjim problemima.

kritički racionalizam u političkoj filozofiji zagovara postupne socijalne promjene (piecemeal social engineering), nasuprot dakle radikalizmu cjelovitih revolucionarnih zahvata s vizijama novog svijeta postavljenog na novim osnovama, i čak i novog čovjeka

Ograničenost znanstvenih ideja, osobito teorija, ugrađena je u Popperovu filozofiju. Teorije koje se ne mogu testirati i nisu uvjerljiva i relevantna znanost; no ni testiranjem se nikad i nikako ne mogu konačno dokazati, mogu samo biti opovrgnute[iii]. Ne slučajno, takav se pristup naziva kritički racionalizam, plastičnije rečeno – radikalni antidogmatizam. Ako bi pak holizam, esencijalizam i historicizam trebalo opisati u tek kojoj rečenici, onda bi to moglo glasiti da – za razliku od svijesti o ograničenosti i inherentnoj pogrešivosti ideja a osobito teorija – holistički pristup nastoji (uvijek bezuspješno, ali opasno) svako parcijalno pitanje utopiti u cjelinu, pokušajima da u njima otkrije neku esenciju (suštinu) u kojoj se temelje i iz koje niču, čime se ustvari izmiče od same realnosti tog pitanja. Historicizam je pak uvjerenje o postojanje esencije i cjeline povijesnog kretanja (razvitka? progresa?). Iako se Platon, Hegel i Marx sadržajno razlikuju sve je to holizam, esencijalizam, historicizam.

II a

Iz znanstvenog područja u kojem je težio dosezanju istine, kritički se racionalizam u političkoj filozofiji transformirao u zagovaranje postupnih socijalnih promjena (piecemeal social engineering), nasuprot dakle radikalizmu cjelovitih revolucionarnih zahvata kakve su propagirali nacizam i staljinizam s njihovim historicističkim vizijama novog svijeta postavljenog na novim osnovama, i čak i novog čovjeka. Zbog neizbježne mogućnosti pogreške (fallibilism) i izazivanja nenamjeravanih posljedica[iv], Popper inzistira na kritičkom osvrtu (feedback) na rezultate postupaka i odluka i to kritičkom osvrtu  od svih – naglašava Shearmur – a ne samo od elite, u čijim se krugovima tipično razvijaju ograničene teorijske konstrukcije. Također, kad je riječ o eliti, važnijim smatra uzajamni nadzor i ograničavanje nositelja vlasti (check and balances) nego fokus na pitanje tko vlada. Riječ je o reakciji na Platonovo zagovaranje oligarhije filozofa.

Popper inzistira na pluralizmu unatoč tome (ili upravo zbog toga) što je svjestan da različite socijalne skupine, različite političke pozicije i svjetonazori u pravilu imaju nepomirljive ideale: uređenje koje je ideal za utilitarijanca – kaže Shearmur – za druge je, na primjer za kršćane, noćna mora. Iako je mogućnost da jedni druge uvjere vrlo ograničena, Popper ističe vrijednost pokušaja da se uči od drugih, osobito od onih sa sasvim suprotnim idealima te nastojanje da se dostigne kakav takav konsenzus i omogući akcija (vlade). Vladin je ipak neupitni zadatak zaštita temeljnih prava (naziva se to Popperovim „protekcionizmom“), a Popper se zauzima i za druge pozitivne vrijednosti – poticanje edukacije, širenje knjižnica … Iz ove vrlo ukratko izložene političke pozicije očito je zašto je Popper jedan od sinonima liberalnog mišljenja. Sheramur toj kvalifikaciji dodaje ne manje liberalno Popperovo upozorenje o zaštiti od eksploatacije.

II b

Shearmurova se kritika odnosi na mogućnosti koje ova polazišta otvaraju populizmu  i drugim zloupotrebama (to je bilo i jedno od zapažanja u kasnijoj diskusiji). Prije svega „protekcionizam“, zaštita temeljnih prava, razumljiva i nužna u doba totalitarnih prijetnji, u današnjem se kontekstu zloupotrebljava u takvoj populističkoj promociji različitih „prava“ u kojoj se ne vodi računa o obavezama (troškovima) koje to stvara za druge. U mnogim je okolnostima nužno činiti izbore poput onog između pomoći starijima ili djeci (na primjer u zdravstvenoj zaštiti). Pozivajući se na Hayeka i Marxa Shearmur tvrdi da su neki ideali, kao što su imovinska i jednakost prihoda, nespojivi s dosljedno provedenom idejom tržišne ekonomije. Institucije vlasti i aktivnosti vlade, na koje se Popper oslanja, ranjive su na privatne zloupotrebe (one vrste koju su analizirali teoretičari javnog izbora).

Napokon, Shearmur ističe dvije pojave koje su povezane s njegovim kasnijim opisom današnje situacije. Riječ je o onome što je nazvao „Platonovom osvetom Popperu“, a odnosi se na odbacivanje znanja stručnjaka, vrlo upečatljivo, kaže, u današnjim Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, a koje treba razlikovati – naglašava – od ograničenosti i pogrešivosti ekspertnog znanja i nužnosti njegovog kritičkog propitivanja. Drugi je problem to što, Popperu vrlo važna, kritička diskusija postaje tek kanal kroz koji se nameću interesne grupe.

Situacija u medijima i ono što, slijedom Habermasa, naziva strukturalnom transformacijom javne sfere, fokus je Shearmoruva opisa današnje situacije. Širenjem diskusije u krugove novih sudionika otvara se veća mogućnost demagozima i demagogiji. Dubina diskusije i istraživanja povlače se pred površnošću. Snaže nacionalizam, identitetske politike, sljedbeništvo  i osobito – polarizacija. Popperovi ideali kao što je učenje od drugih, osobito onih na drugom kraju spektra kao i učenje kroz pokušaje i pogreške, ispadaju smiješni.

Industrijsko je društvo otvaralo mogućnosti. Danas su otvorene prije svega onima koji su već u prednosti. Shearmur upućuje na problem nejednakosti, napominje kako već i Hayek uočava da visoke plaće imaju malo veze sa zaslugama

Opis transformacije javne sfere nije nužno dalje detaljizirati, o temi već postoji opsežna literatura, a i svatko joj može pridonijeti pojedinostima iz vlastitog iskustva. Manje se, međutim, analizira transformacija industrijskog društva, koju Shearmur nije propustio naglasiti. Industrijsko je društvo, smatra, otvaralo mogućnosti. Danas su one otvorene prije svega onima koji su već u prednosti zahvaljujući vještinama koje imaju. Shearmur dakle upućuje na problem nejednakosti (na drugom mjestu napominje kako već i Hayek uočava da visoke plaće imaju malo veze sa zaslugama). Sindikati, prema čijoj općenitoj aktivnosti ima rezerve, danas su potisnuti, a u industrijsko su doba, onima koji nisu iskoristili mogućnosti uspona u socijalnoj hijerarhiji,  ipak osiguravali mrežu za pomoć u edukaciji i u situacijama ugroženih prava i egzistencije. Shearmur uočava i slabljenje (javnih) politika koje se bave socijalnim pitanjima zbog čega su oni u teškoćama isporučeni crkvi i drugim organizacijama utemeljenima na identitetskim pitanjima.

Napokon veliki dio dijagnoze posvetio je izrastanju identitetskih politika, koje se nekako uklapaju u prije opisanu transformaciju javne sfere. Pri tome, kao što je Popper dio odgovornosti za totalitarizam prebacio na Platona, Marxa, Hegela (donekle i druge), tako su, prema Shearmuru, za današnje stanje djelomično odgovorne različite „filozofije jezika“, od postmodernističke do analitičke filozofije. Ta bi teza zahtijevala poseban članak (uostalom, odnosu kritičkog realizma prema postmodernizmu i analitičkoj filozofiji posvetio je posebno predavanje na Filozofskom fakultetu). Zato ovdje u najkraćem, Shearmurova se kritika (pozivanjem na Marxa!) svodi na prigovor o zamjeni teza: socijalni život i deprivacija značajnije su posredovani ekonomskim i političkim mehanizmima nego jezičkim izrazima moći. Na primjer, ne može se kao „rasizam“ označiti (i eliminirati) svaki zahtjev za ravnopravnošću ili propitivanje utjecaja imigracije na lokalnu sredinu, kako to forsira ljevica u savezu s raznim manjinskim grupama.

III

Problemi su dakle transformacija javne sfere i industrijskog društva koje je otvaralo mogućnosti, te u tim okolnostima rast utjecaja identitetskih politika, za koje Popperovo „otvoreno društvo“ nema adekvatnog lijeka. Shearmurovi su prijedlozi donekle iznenađujući (što se očitovalo i u diskusiji koja će biti prikazana u nastavku). On sam inzistira da su „skromni“, u skladu s Popperovim „postupnim promjenama“. Prvi je da plaćanjem počnemo podržavati kvalitetne medije. U skladu je s time i potpora nastojanjima socijalnih mreža (Facebook, Twitter) da potiču i ističu provjeru informacija.

No tek je treći prijedlog intrigantan, a ide za uspostavljanjem foruma u okviru kojeg bi se u detalje diskuirale ozbiljne političke ideje. Taj forum Shearmur u Britaniji smiješta u Dom lordova, zato što su njegovi članovi imenovani zahvaljujući postignućima, predstavnici su različitih društvenih segmenata, imaju znanje i iskustvo u industrijama, financijama, sindikatima, edukaciji, dobrotvornom radu s različitim etničkim i socijalnim skupinama. Njihove bi diskusije podupirali stručnjaci iz instituta, think tank organizacija itd. To je dakle Shearmurov prijedlog rješenja za problem nedostatka autoritativnog javnog foruma o ozbiljnim političkim idejama.

III a

Korisno je prikaz diskusije započeti primjedbama i pitanjima sudionika. Enes Kulenović, profesor na FPZG, postavio je pitanje nije li nešto u samoj demokraciji, odnosno otvorenom društvu, što izaziva njihov pad u probleme s kojima se sad suočavaju, Shearmurovo rješenje dijagnosticiranih problema shvatio je kao davanje veće težine ekspertima u okolnostima u kojima oni gube utjecaj (ugled?), a naivnim mu se čini oslonac na pomoć elite onima koji se osjećaju isključenima iz ekonomskih ili identitetskih razloga.

Pitanja Zorana Kurelića i Žarka Puhovskog su povezana. Kurelić je problem ilustrirao glasinama o osnivanju katoličkog fakulteta političkih znanosti koji bi polazio od ideje da je prosvjetiteljstvo izvor problema, dok politička znanost na fakultetu na kojem je on dekan polazi od pretpostavke utemeljene upravo u prosvjetiteljsvu, da tek to što smo racionalna bića omogućava komunikaciju među različitima. Pitanje je dakle, na koji način u okviru kritičkog racionalizma ući u dijalog s drugom stranom koja negiranjem prosvjetiteljskih  temelja negira mogućnost rasprave kako je on shvaća. Puhovski je međutim intrpretirao da iz prosvjetiteljstva politički ne proistječe pluralizam, nego prosvijećeni apsolutizam. Pozvao se na Hannah Arendt da politika počinje izvan područja neupitne istine tipa dva plus dva su četiri – tu nema pluralizma (teza je ovdje diskutirana i u prethodnom članku). I na Rawlsa da je politički liberalizam moguć zato što nema već poznate istine. Pluralizam i politički liberalizam su izvan područja prosvjetiteljskog racionalizma.

Napokon, prva je studentica pitala zašto se mediji u sistematizacijama odvajaju od građana i države, a ustvari su građani oni koji ih čine; druga je postavila pitanje o poučavanju kao obliku nametanja, a Antun Vujić je diskutirao o granicama kritičkog racionalizma u odnosu na spoznaju da politika nije samo područje sukobljavanja argumenata nego sukobljavanja interesa i da u politici, tako sagledanoj, i utopijsko mišljenje može imati značenje.

III b

Ako je Popperov pristup u početku članka dobro prikazan onda je iz toga lako razumjeti i logično je kako je Shearmur odgovorio na ova pitanja. Puhovskom je uzvratio, uz napomenu da se s njime ne slaže,  da je svjestan da Horkheimer i Adorno iz prosvjetiteljstva izvode apsolutizam, zaključak da je i nacizam posljedica prosvjetiteljstva smatra smiješnim, no slijedom Popperova shvaćanja da su teorije ograničene proistječe da je pluralizam sastavni dio približavanja istini kroz diskusiju. Iako se ni to ne može neprijeporno dokazati, pluralizam  je također – po njemu – dio prosvjetiteljske tradicije. Drugima je, sasvim u Popperovu duhu, odgovorio da je riječ o problemima s kojima se valja suočiti kroz kritičku diskusiju. Kureliću je savjetovao da potencijalnim osnivačima potencijalne katoličke politologije postavi pitanje bi li oni radili na ukidanju ovog fakulteta koji je utemeljen na prosvjetiteljstvu, te kako oni gledaju na sav razvoj znanosti, politike i uopće društva koji je uslijedio iz prosvjetiteljstva, koje oni negiraju. Studentici koja je ustvrdila da mediji nisu odvojeni od građana ukazao je na to da su mediji suočeni s tržišnim ograničenjima ili ovisnošću o državi (kao npr BBC u Britaniji) pri čemu oba ograničenja prijete cenzurom, iskrivljavanjem. Autoritet učitelja, ako je neupitan, zaista je problem, no to ne znači da treba negirati korist od dobrih učitelja. Antunu Vujiću Shearmur je odgovorio da utopijsko mišljenje jednostavno ne rješava problem, jer se udaljava od znanja (inače, u nekolicini članaka na Popperovu tragu, visoko ocjenjuje Marxovu analizu kapitalizma danu u predradnjama za Kapital i snažno kritizira njegov utopijski pogled na buduće društvo).

Rješenje je u „pristojnom“ predlaganju politika. Liberalne elite nastoje previdjeti kako stvari stoje i kud idu. Sveučilišni ljudi orijentirani su na objavljivanje članaka u najboljim časopisima, a kad ih se podsjeti na probleme reagiraju da im to oduzima vrijeme za istraživanje

Valja citirati početak Shearmurova odgovora Kulenoviću, da „oligarhije mogu biti u redu, a također mogu biti užasne; sve što je nužno je da ljudi imaju slobodu izbora i slobodu rasprave“. U njemu se izražava razlika između liberalizma i demokracije (iako, niz teoretičara ustraje da je demokratski poredak nužni politički izraz liberalne ideologije). Na primjedbu da je populizam posljedica demokracije složio se da i okolnosti u kojima ljudi imaju slobodu izbora mogu proizvesti nenamjeravane posljedice, no što učiniti s time. Prisila nije rješenje. I ono na što se ljude želi prisiliti može imati nenamjeravane (loše) posljedice. Populisti ljude tretiraju paternalistički. Njegova definicija problema je da znanje gubi značenje. I, standardno, rješenje je u „pristojnom“ predlaganju politika. Poanta je, međutim, da liberalne elite nastoje previdjeti kako stvari stoje i kud idu. U svakoj zemlji problemi su različiti, no sveučilišni ljudi orijentirani su na objavljivanje članaka u najboljim časopisima, a kad ih se podsjeti na probleme reagiraju da im to oduzima vrijeme za istraživanje. Na kraju predavanja podsjetio je da je Habermas vrlo dobro definirao strukturalnu transformaciju javne sfere ali nije izišao ni sa kakvim prijedlozima. U odgovoru se (od 59:00 do 01:09:10) ogleda gotovo kompletan popperijanski mehanizam suočavanja s problemom, ograničenost znanja, nenamjeravane posljedice, prijedlozi, deliberacija. Je li, međutim, i ako jest – u čemu, Popperov koncept koji polazi od ograničenosti svake teorije i sam – ograničen[v]?

Popper i Hayek (desno), kao osnivači Mont Pelerin Society. Dihotomija otvoreno-zatvoreno u Popperovoj je varijanti prigodna

IV

Dopustit ću si, na kraju, pokušaj razmjerno konkretnog odgovora na to vrlo općenito pitanje. Dosad nije istaknuto, a ni u raspravi dotaknuto, no Shearmur se u suočavanju s prije navedenim problemima zauzeo za „obnovu tradicionalnog osjećaja pravednosti i poštenja … koji služe, gdje je to nužno, kao temelj za postizanje fer ili nepristranog kompromisa između sukobljenih interesa“. Riječ je o Popperovom zaključku iz Public Opinion and Liberal Principles u kojem naglašava značenje tradicionalnog morala „koji su nacisti svjesno nastojali uništiti“. Odavde, u mojem tumačenju, slijede dvije povezane ideje. Prva je, da Shearmur definira sasvim novi set problema (raspad javne sfere prije svega, i negativne posljedice transformacije industrijskog društva), ali predlaže rješenja na koja se Popper oslonio u suočavanju s totalitarizmom. Stvar je u tome da je sam koncept otvorenog društva, kao što je često isticano, ograničen na kritiku aktualnih problema na koje se fokusira (na što je podsjetio i Puhovski u popodnevnoj diskusiji) da je dihotomija otvoreno-zatvoreno u Popperovoj verziji prigodna, a ne sadrži sama u sebi neku inherentnu vrijednost. Otvoreno je ono što se prihvaća, zatvoreno je ono što se odbacuje (totalitarizam)[vi]. Profesor Ivan Kuvačić, praxisovac, dakle lijevo orijentiran, i sam je isticao obitelj kao mjesto čuvanja humanosti i tradicionalnog morala u staljinističkom okruženju. U drugim su okolnostima tradicionalni moral (i obitelj) bliži „zatvorenom društvu“. Liječeći svaki problem istim lijekom on ne postaje panaceja, nego placebo.

Jedna od tipičnih manifestacija zatvorenosti je polarizacija, kojoj je i Shearmur posvetio pažnju primjerenu težini problema. Aktualna „rasprava“ između takozvanih novih optimista i takozvane progresivne ljevice bez puno je dvojbi uvjerljiv primjer polarizacije. U analizi te „rasprave“ moguće je iskoristiti najvažnije kategorije Popperova analitičkog aparata: izbor i definiciju problema, ograničenost teorije, kritičku diskusiju, učenje od druge strane, prijedlog rješenja, nenamjeravane posljedice. Piecemeal social engineering, nasuprot revolucionarnim zaokretima, neizostavan je preduvjet imperativa da se nešto mora učiniti.

Novi optimisti ističu ogroman napredak čovječanstva u odnosu na „prirodno stanje“ – produženje životnog vijeka, svladavanje bolesti, smanjivanje stope nasilja. Postoje rasprave o tome je li uzrok progresu prije svega znanstveni napredak ili i ostalo što je donijela moderna, demokraciju, socijalne institucije kao što su javno zdravstvo i školstvo, rast industrije i tržišne ekonomije. Smatraju da statistika potvrđuje kako su svladive i negativne nenamjeravane posljedice koje su stigle po putu. Ljevica ne samo da dovodi u pitanje sve što ističu novi optimisti, nego aktualne probleme, ponajprije klimatske promjene kao nenamjeravanu posljedicu industrijskog društva, prikazuje kao srljanje u propast.

S obje se strane spor predstavlja (i shvaća) kao esencijalan, to jest nepopperijanski, budući da je Popper čak i kritici totalitarizma (uz neke nedosljednosti kao što je manikejsko postavljanje dihotomije otvoreno-zatvoreno) prišao s nastojanjem da afirmira pluralizam, postupne promjene, a na temelju pretpostavke da je svako znanje ograničeno. Shearmurovo – nešto se mora učiniti, u takvom je okruženju popperijanski pristup.

Bi li, međutim, bilo napretka koji ističu novi optimisti a da sukobi oko aktualnih problema nisu prije, kao i danas, dizani na razinu egzistencijalnog i pitanja opstanka civilizacije? Je li „bespoštedna kritika“ pretpostavka napretka koji ističu novi optimisti? Bi li bez toga uslijedila stihija nenamjeravanih posljedica? Jesu li dakle novi optimisti i progresisti dvije strane koje upotpunjavaju jedna drugu, a njihova (nepomirljiva) polarizacija dio mehanizma promjena i kontrole kvalitete promjena? Imaju li esencijalizam, holizam, utopija ipak neki (ograničeni) smisao? Nedostatak odgovora na ta pitanja i naše znanje o promjenama i progresu čini ograničenim.

[i] Jeremy Shearmur, profesor emeritus sa Australian National University, prije toga predavač na London School of Economics, gdje je osam godina bio asistent Karla Poppera, te na sveučilištima Manchester i George Mason (SAD). Jednu je godinu bio direktor istraživanja u Centre for Policy Studies (think tank čiji je suosnivač bila Margaret Thatcher). Njegove knjige i članci uglavnom su posvećeni filozofiji Poppera i Hayeka.

[ii] David Miller, filozof znanosti, profesor sveučilišta u Warwicku, bivši asistent Karla Poppera, čiji se rad fokusirao na logiku, filozofiju znanosti, odnosno kritički racionalizam. Popis njegovih radova dostupan je ovdje.

[iii] Popperova filozofija znanosti vjerojatno je danas značajno utjecajnija nego njegova politička filozofija, unatoč ozbiljnim primjedbama i kritikama s kojima se suočila i kroz koje je prošla. Pitanje i vrlo živa filozofska rasprava o tome mogu li teorije uopće biti i konačno opovrgnute (Lakatos) moglo bi biti instruktivno za analizu kakofonije s kojom se suočava suvremeno umreženo društvo, a koja je bila tema Shearmurova predavanja.

[iv] Nenamjeravane posljedice, uz niz drugih, još je jedna popularna Popperova sintagma koja je predmet detaljnih dikusija i pažljivog raščlanjivanja. Upućujem na članak Richarda Vernona Unintended Consequences ne samo zato što je to izvanredan prikaz samog pojma) i njegova korištenja kod različitih mislilaca (od Smitha, Marxa i Hegela, do Hayeka i Sartrea), te instruktivna analiza Popperovih primjera (i inače nije imao sreće s primjerima) nego i zato što ukazuje koliko su značajni oni vrhunski znanstvenici koji se ne vinu do „epohalnog značenja“, ali su temeljiti u sistematizaciji i analizi pojmova i ideja, osobito velikana.

[v] Pitanje podsjeća na drugo pitanje koje se odnosi na Popperovu filozofiju znanosti: Je li teza o falsifikabilnosti utemeljene znanosti (za razliku od pseudoznanosti) i sama falsifikabilna?

[vi] Slično je i s razlikovanjem inkluzivnih i ekstrativnih institucija kod Acemoglua i Robinsona. Razlika je arbitrarna, kao i kod Popperovog razlikovanja otvorenog i zatvorenog društva, barem u ovom primjeru sa tradicionalnim moralom (a slično je i u mnogim drugim primjerima), nije dovedena ni na razinu dijalektičke distinkcija a kamoli logičke, kao u nekim drugim pokušajima.