Lijevi populizam, potraga za uporištem. Radnička klasa teorijski konstrukt. Građanin kozmopolit – iluzija

U prvoj polovici rujna Ideje.hr organiziraju raspravu o suvremenim međunarodnim odnosima, a u povodu nedavno objavljene knjige Svijet poslije Hladnog rata Bože Kovačevića. Ovdje donosimo Kovačevićev pregled iskušenja suvremenog lijevog populizma kojemu marksizam više ne pomaže, a desnica ga je sasvim istisnula - unatoč tome što ona opasno ugrožava liberalnu demokraciju

• Naslovna fotografija sa stranice libcom.org

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

U knjizi Za lijevi populizam, koja je nedvojbeno zamišljena kao svojevrsni manifest, Chantal Mouffe je kategorična: „Sljedećih nekoliko godina, tvrdim, središnja osovina političkog sukoba bit će između lijevog i desnog populizma.“ (Mouffe 2018:11) U vrijeme kad je knjiga napisana doista je moglo izgledati tako. U Grčkoj je na vlasti bila Syriza, popularnost Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji bila je na uzlaznoj putanji i lijevi su ga populisti vidjeli kao sebi sličnog, Podemos je bio relevantna politička snaga u Španjolskoj s 21,1% osvojenih glasova na izborima 2016. godine.

U međuvremenu, Syriza je izgubila vlast, Jeremy Corbyn više nije šef Laburističke stranke nakon što je na izvanrednim parlamentarnim izborima 2019. godine postigao rekordno slab rezultat, a Podemos je sa 47 mandata na izborima 2016. pao na 26 mandata poslije izbora u studenom 2019. godine. Podemos je 2020. godine postao koalicijski partner u vladi Pedra Sáncheza, lidera Socijalističke stranke koju je Podemos od svog osnutka sustavno napadao kao dio omražene elite, la casta. Lider Podemosa Pablo Iglesias potpredsjednik je u toj vladi. K tome, on i njegova partnerica Irene Montero, visoka stranačka dužnosnica Podemosa i zastupnica u parlamentu, kupili su kuću u elitnoj madridskoj četvrti pa su se tako i faktično i simbolično pridružili političkoj eliti.

Ona je glasnogovornica, on je lider, a kuća je u elitnoj madridskoj četvrti.  K tome, rezultati su lošiji. Irene Montero i Pablo Iglesias.

U Poljskoj i Mađarskoj desni populisti čvrsto drže vlast. Britanski premijer Boris Johnson se tijekom pobjedonosne Brexit kampanje 2019. godine ponašao kao desničarski populist. Činjenica da se zarazio virusom Covid 19 presudno je utjecala da u suočavanju s posljedicama pandemije ne slijedi primjer potpuno neodgovornih predsjednika Trumpa i Bolsonara i umjesto na smišljanje populističkih dosjetki energiju ipak usmjeri na provedbu mjera zasnovanih i na savjetima epidemiologa. U neposrednom europskom susjedstvu Recep Tayyp Erdogan ne posustaje u preoblikovanju turske politike i turskoga društva u skladu sa svojim desnim populističkim zamislima.

Ni s druge strane Atlantskog oceana, u Južnoj Americi koja je na početku 21. stoljeća „svjedočila besprecedentnom valu izbornih uspjeha ljevičarskih predsjedničkih kandidata“ (Levitsky, Roberts 2011:1), lijevi populizam u drugom desetljeću novog stoljeća nije zabilježio napredak. Naprotiv, u Venezueli se vlast Chavezovog nasljednika Madura pred najezdom desnog populizma i pod nemilosrdnim američkim ekonomskim sankcijama pretvorila u vojnu diktaturu, a bolivijski ljevičarski populistički predsjednik Evo Morales morao je, suočen s prijetnjom vojnog udara, podnijeti ostavku u studenom 2019.. Nakon Lula da Silve i Dilme Rousseff, dvoje predsjednika lijeve provenijencije premda ne i populista kako tvrde neki (Levitsky, Roberts 2011:18-19), u Brazilu je 2019. godine na vlast došao desni populist Jair Bolsonaro. U Ekvadoru lijevi populisitčki predsjednik Rafael Correa više nije na vlasti.

Premda je i 2016. i 2020. bio jedan od najozbiljnijih takmaca u natjecanju za demokratsku predsjedničku nominaciju, američki lijevi populist Bernie Sanders nije uspio. Kandidatkinja Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2016. godine bila je antipopulistica Hillary Clinton, a ove godine to je nimalo populistički Joe Biden. Vlast u Bijeloj kući od 2016. godine drži  radikalno desni populist Donald Trump. Ako izbore 2020. godine izgubi, sigurno ga neće pobijediti lijevi populist.

Inzistiranje na hindu nacionalizmu obilježje je desnog populizma moćnog indijskog premijera Narendre Modija. A politika koju vodi desno populistički filipinski predsjednik Roderigo Duterte savršeno se prikladno može opisati kao fašistička. Ovaj posljednji primjer, ali i poneki primjer iz Europe poput Alternative für Deutschland u Njemačkoj ili Lega u Italiji, daju za pravo jednom od suurednika trotomnog zbornika Populism and the Crisis of Democracy koji je upozorio da “naposljetku moramo biti svjesni da desni populizam lako može zapasti u fašizam – ako razlikovanje jednog od drugog nije samo pitanje stupnja” (Mackert u Fitzi, Mackert, Turner I, 2019:9).

Naposljetku moramo biti svjesni da desni populizam lako može zapasti u fašizam – ako razlikovanje jednog od drugog nije samo pitanje stupnja. Trotomni zbornik Populism and the Crisis of Democracy

U tri najmnogoljudnije demokratske države – u Indiji, SAD-u i Brazilu – danas su na vlasti desni populisti. U sve tri države mnogo je razloga za zabrinutost u vezi s budućnošću demokracije, vladavine zakona i ljudskih prava kao i u slučaju Filipina. Moguće najdalekosežnije posljedice za sudbinu demokracije, dakako, mogle bi proizaći od eventualne daljnje eskalacije desnog populizma u Americi. Nedavna izjava predsjednika Trumpa da bi zbog korona krize trebalo odgoditi izbore, a stavljena u kontekst njegovih ranijih izjava da neće priznati rezultate izbora ako ne budu povoljni za njega, nedvojbeno pokazuje da je urušavanje američke demokracije pod Trumpovom vlašću osmišljeni politički projekt.

Sve to su samo primjeri koji potvrđuju gotovo očajničku konstataciju da je Trumpova pobjeda na izborima bila „najuočljiviji pokazatelj krize demokracije“. (Mounk 2018:8) Referirajući se na često javno izricanje neistina i poricanje općepoznatih činjenica, što je uspostavljeno kao redovita praksa od prvog dana mandata predsjednika Trumpa, Timothy Snyder je konstatirao: „Poslijeistina je predfašizam.“ (Snyder 2017:39)  Smatrajući moderni populizam, koji je nastao poslije Drugog svjetskog rata, reformulacijom fašizma i ustvrdivši da je populizam „nasljednik fašizma – postfašizam za demokratska vremena koji kombinira suženu predanost demokraciji s autoritarnim, antidemokratskim impulsima” (Finchelstein 2017:169), američko-argentinski povjesničar Federico Finchelstein već je na početku predsjedničkog mandata Donalda Trumpa  zaključio da je od 2017. godine “američki populizam postao najdosljedniji postfašizam novog stoljeća.” (168)

Premda im je namjera pokazati da suvremeni desni populizam, s jedne strane, i fašizam, s druge, nisu isto i da imaju različitu genezu i različite ciljeve, Eatwell i Goodwin priznaju da oba ta pokreta imaju ishodište u nezadovoljstvu liberalnom demokracijom i načinom na koji pripadnici izabranih političkih elita predstavljaju, odnosno, iznevjeravaju narodne interese i očekivanja. Oni kategorično tvrde da je jasno da „oni slični Trumpu, Le Penovoj i Wildersu ne signaliziraju povratak fašizmu, nego ostaju unutar populističke tradicije“. (Eatwell, Goodwin 2018:60) Uvjerljiva su njihova upozorenja da način funkcioniranja liberalne demokracije, osobito u aspektu interesne povezanosti političkih i financijskih elita, pruža više nego dovoljno razloga za nezadovoljstvo i za populistički bunt. No nemaju sasvim uvjerljive argumente za svoju tezu da suvremeni radikalno desni populizam i fašizam ne zagovaraju usporediva, ako ne i identična rješenja za probleme suvremenog svijeta. Karizmatski vođa kao inkarnacija narodne volje, etnocentrizam, ksenofobija, nesnošljivost prema manjinama i stigmatizacija opozicije kao unutrašnjeg neprijatelja – sve su to više nego uvjerljive  poveznice između suvremenih desnih populističkih pokreta i njihovih fašističkih prethodnika u Europi i Americi dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Nadia Urbanati: Populizam rasteže demokraciju do granica na kojima su autoritarni, diktatorski i fašistički režim. Federico Finchelstein: Američki populizam najdosljedniji postfašizam novog stoljeća

Ne ograničivši se samo na populizam s desnim predznakom, Žarko Puhovski konstatira da „možda i nije odveć radikalno tvrditi da je populizam neka vrst postmoderne verzije totalitarizma (srećom, without a licence to kill – još uvijek)“ (Puhovski 2017). Za Nadiu Urbinati demokracija i populizam žive i umiru zajedno što znači da bi populizam, izobličujući demokraciju do neprepoznatljivosti, mogao dovesti do njezina iščeznuća i da bi na koncu i sam bio uništen zajedno s njom. Ona kaže: “Posesivna koncepcija politike povlači rizik dolaženja do ´rješenja´ koja su opasno bliska da budu fašistička. Tako, premda se prema populizmu odnosim kao prema demokratskoj pojavi, istodobno tvrdim da on rasteže ustavnu demokraciju do njezinih granica. Izvan tih granica može se pojaviti drugi režim: on bi mogao biti autoritaran, diktatorski ili fašistički.” (Urbinati 2019:18-19)

Politički sadržaj, ciljeve i strategije koje političari zastupaju koristeći se i demagogijom da bi pridobili glasače može se analizirati uz pomoć pojmovnog aparata artikuliranih ideologija koje razlikuju političku ljevicu od političke desnice, a što mnogi teoretičari populizma zanemaruju

Jovo Bakić, autor opsežne studije o europskoj krajnjoj desnici, smatra da je neopravdano istim pojmom populizma obuhvaćati i radikalnu ljevicu i radikalnu desnicu jer se u slučaju ove posljednje radi o viziji „jednog netrpeljivog etnokratskog režima u kojem bi ista prava imali samo pripadnici većinske nacije bez obzira na razlike među njima, a u najgorem, o autoritarnom režimu s fašističkim primesama“ (Bakić 2019:75). Populizam određen kao politička strategija ili kao politički stil, pa utoliko primjetan kao više ili manje izraženo obilježje svakog političkog djelovanja u demokratskim društvima, primjerenije je nazvati demagogijom, smatra Bakić. Politički sadržaj, ciljeve i strategije koje političari zastupaju koristeći se i demagogijom da bi pridobili glasače može se analizirati uz pomoć pojmovnog aparata artikuliranih ideologija koje razlikuju političku ljevicu od političke desnice, a što mnogi teoretičari populizma zanemaruju.

U tom pogledu Bakić slijedi način razmišljanja Ruth Wodak koja o desnom populizmu kaže da se on “ne odnosi samo na oblik ili retoriku, nego i na svoj specifični sadržaj: takve stranke uspješno izgrađuju strah i – u odnosu na različite stvarne ili izmišljene opasnosti – predlažu žrtvene jarce koji su okrivljeni za ugrožavanje ili oštećivanje naših društava u Europi i izvan nje.” (Wodak 2015:22)

Zabrinuti ponajprije zbog sve učestalijeg ignoriranja znanstvenih spoznaja i stajališta stručnjaka o pitanjima, primjerice, genetike, evolucije, astronomije i korisnosti cijepljenja ponajviše u državama u kojima su populisti na vlasti, autori knjige o negativnom odnosu desnih populista prema tekovinama prosvjetiteljstva, a ponajprije prema institucionaliziranoj znanosti i njezinim općeprihvaćenim spoznajama, uvjereni su da postoji  “prepoznatljiv put od populizma do diktature ili fašizma.” (Collins, Evans, Durant, Weinel 2020: 38) Nimalo optimistično, oni upozoravaju da smo “suočeni s moguće strašnim političkim problemom za zapadne demokracije koji bi mogao utrti put za distopiju ili čak za ponavljanje događaja iz 1930-tih” (43) Potpuno suglasni s njima su i urednici drugog zbornika posvećenog autoritarnom populizmu koji zaključuju da „povratak autoritarnih populističkih pokreta u većem dijelu Zapada, od kojih su neki bliski fašizmu, predstavlja ozbiljnu prijetnju liberalnoj demokraciji.“ (Crewe, Sanders 2020:292)

Poziv na uvođenje emocija i natjecateljskog duha u politiku. Ernesto Laclau i Chantal Mouffe

Mnogo toga danas navodi na zaključak da živimo u vremenu populizma. Ali to vrijeme nije obilježeno nadmetanjem lijevog i desnog populizma kako je  predvidjela Chantal Mouffe. To vrijeme obilježeno je izrazito brzim širenjem desnog populizma. Velika većina onih teoretičara koji su zabrinuti za sudbinu liberalne demokracije i koji nastoje iznaći razloge za njezin opstanak i osmisliti načine njezina očuvanja upravo desni populizam vide kao glavnu prijetnju. Nasuprot shvaćanjima da je desni populizam zapravo kratkotrajna reakcija na posljedice financijske krize 2008. godine i na najezdu migranata u Europu 2015. godine, Eatwell i Goodwin upozoravaju da on u zapadnim društvima postoji kao trajnija pojava uvjetovana nezadovoljstvom sve većeg broja građana načinom funkcioniranja liberalne demokracije.

Umjesto olakog etiketiranja i apriornog obezvređivanja nacionalnog populizma, što je prilično dugo bila praksa tradicionalnih masovnih političkih stranaka, treba se suočiti s činjenicom da su “nacionalno populistički pokreti osvojili prilično odanu podršku ljudi koji dijele suvislu, duboko proživljenu i u nekim slučajevima legitimnu zabrinutost u vezi s tim kako se njihove nacije i Zapad općenito mijenjaju”. (Eatwell, Goodwin 2018:19) Sve raširenija pojava da se tradicionalne stranke desnoga centra nastoje prilagoditi usvajajući ne samo stil i retoriku desnog populizma, nego i neka njegova vrijednosna opredjeljenja, političke sadržaje i ciljeve, uz sve vidljivije posustajanje europske socijaldemokracije i američkih socijalnih liberala, kao da dodatno pojačava dojam da na rješavanje ključnih pitanja u zapadnim demokracijama ljevičarske stranke – kako stranke lijevoga centra tako i radikalno lijeve populističke stranke – neće imati presudan utjecaj.

Kako objasniti činjenicu da je populistički moment, koji nedvojbeno prerasta u eru populizma, u sve većoj mjeri obilježen desničarskim politikama? To pitanje je tim opravdanije postaviti što su najpotpuniju teorijsko-ideološku razradu populizma kao političkog projekta ponudili upravo deklarirani ljevičari Ernesto Laclau i Chantal Mouffe i što politička povijest pokazuje da su u mnogim slučajevima motivi, ciljevi i metode populističkih pokreta bili bliži političkoj ljevici nego desnici.

Postmarksistički i poststrukturalistički projekt populizma kao oblika buduće demokratske politike Laclau i Mouffe predložili su kao odgovor na postpolitiku, na stanje razvijene liberalne demokracije u kojoj se predstavnici političkih elita dogovaraju i postižu konsenzus o strateškim ciljevima i politikama za njihovo ostvarivanje zanemarujući interese, očekivanja i osjećaje svojih birača i uskraćujući im svaku drugu mogućnost sudjelovanja u političkom životu osim putem izjašnjavanja na izborima. Posvemašnji centrizam i brisanje granica između lijevog i desnog u politici, čime je bilo obilježeno razdoblje nakon završetka Hladnoga rata “jedan je od glavnih razloga za rastuću irelevantnost demokratske političke javne sfere”. (Mouffe u Tonder, Thomasen 2005:123) Predstavničku demokraciju treba radikalizirati, omogućiti građanima da se izjašnjavaju na referendumima i plebiscitima, dati im priliku da iskažu nezadovoljstvo nepravdama do kojih dolazi dosljednom primjenom navodno pravednih zakona i navodno nepristranim funkcioniranjem institucija. Govoreći o knjizi On Populist Reason, jedan autor ukazuje na to da Laclau pojam populizma želi premjestiti „s margina u središte suvremenih teorijskih rasprava, tvrdeći da je populizam, daleko od toga da bi bio patološka pojava koja utječe na rad liberalnih demokracija, nezaobilazan pojam za razumijevanje same gramatike politike.” (Peruttotti u Torre 2019:33)

Područje demokratskog odlučivanja mora se proširiti i na navodno neovisne grane vlasti, kao što su monetarna i pravosudna, koje donose odluke čije posljedice osjećaju svi, a oni koji odluke donose izvan su bilo kakvog utjecaja demokratske volje građana

TINA (there is no alternative) situaciju kakvu su stvorile i kakvu brane političke elite uklopljene u neoliberalnu globalnu političku ekonomiju treba promijeniti inzistirajući na tome da se područje demokratskog odlučivanja mora proširiti i na navodno neovisne grane vlasti, kao što su monetarna i pravosudna, koje donose odluke čije posljedice osjećaju svi, a oni koji odluke donose izvan su bilo kakvog utjecaja demokratske volje građana. Predmetom populističkog nepovjerenja su i razne specijalizirane državne agencije koje deklarativno postupaju samo po meritokratskim kriterijima, ali zapravo – prema mišljenju populista – rade u interesu elita sustavno obespravljujući većinu pripadnika naroda.

Umjesto konsenzusa koji političke elite predstavljaju kao jedino moguće zdravorazumsko rješenje o kojem se narod ne treba izjašnjavati niti ga treba propitivati, Laclau i Mouffe pozivaju na uvođenje emocija i natjecateljskog duha u politiku, na jasno razgraničenje između nas i njih. Chantal Mouffe je objasnila da se zauzima za agonistički pluralizam “koji priznaje ulogu odnosa moći u društvu i uvijek prisutnu mogućnost antagonizma. U skladu s takvim pogledom, svrha demokratskih institucija nije uspostava racionalnog konsenzusa u javnoj sferi, nego raspršivanje mogućnosti neprijateljstva koja postoji u ljudskim društvima pružanjem mogućnosti da antagonizam bude preoblikovan u ´agonizam´. Pod tim smatram da, u demokratskim društvima, premda sukob niti može niti bi trebao biti iskorijenjen, isto tako ne bi trebao poprimiti oblik borbe između neprijatelja (antagonizam), nego radije između protivnika (agonizam).” (Mouffe u Thonder, Thomasen 2005:126)

Premda je svoje ranije radove Laclau napisao pod izrazitim utjecajem prilično tvrde interpretacije marksizma Louisa Althussera, u koncepciji koju su razvili Laclau i Mouffe od marksizma je ostalo malo, gotovo ništa. Tek opće opredjeljenje za oslobođenje obespravljenih, odnosno, za ukidanje oblika dominacije ljudi nad ljudima.  Dominacija, kakva je u prošlosti bila posljedica nedostatnih resursa i sebičnih nastojanja elita da te resurse zadrže za sebe,  u suvremenom svijetu ne treba postojati jer tehnologija omogućuje ekonomiju obilja, dostatnu količinu egzistencijalno nužnih dobara koja trebaju biti dostupna svima.

Iako pod utjecajem Althussera (na slici), od marksizma su promotori populističke ljevice zadržali malo, gotovo ništa.

Ponajprije, ovo dvoje teoretičara i ideologa lijevog populizma odustali su od marksističke teleologije, od koncepcije o navodnoj predestiniranoj svrsi povijesnog razvoja koja će se ostvariti komunizmom. Ljudi će se opredjeljivati za ovakve ili onakve politike u skladu s različitim predodžbama o boljoj budućnosti, a što će ovisiti o diskurzivnoj praksi, o više ili manje usklađenim pričama i objašnjenjima političara i drugih promicatelja uvjerenja, ideja, pravila, normi i kriterija o tome što tko jest, kamo pripada te što, kako, zašto i kada treba činiti da bi bio uključen, prepoznat, priznat i zadovoljan.

Revolucija shvaćena kao nasilan akt ukidanja privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nije dio ovog lijevog populističkog projekta u njegovoj konačnoj varijanti premda je Laclau u ranijim radovima govorio o socijalizmu kao „narodnom diskursu čija poveznica s radikalnim antikapitalizmom radničke klase dopušta da razvije svoj puni revolucionarni potencijal“. (Laclau 1977:142). Isto tako, Laclau i Mouffe se – nasuprot Marxu i njemu vjernim marksistima – ne zauzimaju za ukidanje države, nego za uspostavu lijeve populističke hegemonije unutar nje. I u tom pogledu Chantal Mouffe je kategorična: “Po mom mišljenju opasna je iluzija zamišljati mogućnost kozmopolitskog građanstva koje bi bilo zasnovano samo na apstraktnoj ideji čovječanstva. Da bi se uspostavili uvjeti za učinkovitu demokratsku samoupravu, građani trebaju pripadati demosu gdje mogu ostvarivati svoja građanska prava, a to ne bi bilo na raspolaganju kozmopolitskom građaninu.” (Mouffe u Toner, Thomasen 2005:130)  Poreznom politikom te politikom zapošljavanja, dostupnosti zdravstva i obrazovanja svima, socijalnom politikom i, općenito, jačim angažmanom države u alokaciji resursa, kao i sudjelovanjem naroda u odlučivanju o relevantnim politikama, izbjeći će se plutokratska, klijentistička i korupcionaška zastranjivanja predstavničke demokracije.

Marksizam predstavlja esencijalistički pristup radničkoj klasi, pretpostavlja da ona objektivno postoji i da napredna politika mora biti izraz ili odraz njezinih već unaprijed zadanih interesa. No radnička klasa je ono što podrazumijevaju oni koji se tim pojmom koriste.

Važno odstupanje od marksizma sadržano je i u odustajanju od radničke klase kao predestiniranog subjekta revolucionarne promjene. Radnička klasa je konstrukt, posljedica diskurzivne prakse, a ne stvarnost koja objektivno postoji. Marksizam, prema mišljenju Laclaua i Mouffe, predstavlja esencijalistički pristup radničkoj klasi, pretpostavlja da ona objektivno postoji i da napredna politika mora biti izraz ili odraz njezinih već unaprijed zadanih interesa. Umjesto toga, tvrde Laclau i Mouffe, radnička klasa je ono što pod tim podrazumijevaju oni koji koriste taj pojam i konstituirat će se kao politički subjekt kad se pripadnicima te klase bude smatrao relevantan broj ljudi koji se identificiraju s predloženim retoričko-političkim konstruktima o tome što jest radnička klasa i što trebaju biti njezini interesi. Kako sam pojmom radničke klase implicira postojanje i drugih, neradničkih klasa i kako se pripadnošću klasi ne potiru pripadnosti drugim identitetima niti se eliminiraju sukobi koji nisu uvjetovani klasnim pripadnostima, klasa je preuzak okvir za identifikaciju. Zbog toga je potrebno ponuditi neki drugi označitelj kojemu bi veći broj ljudi mogao pripisati značenja koja su im važna. Taj označitelj je narod.

Laclau i Mouffe predlažu da se narod odredi nasuprot eliti, odnosno da se elita odredi kao prepreka za ostvarivanje želja, namjera, ambicija i planova svakog pripadnika naroda ponaosob i prava naroda u cjelini. Osnova za samoidentifikaciju pripadnika naroda je bilo čije nezadovoljstvo bilo čim za što se odgovornost može pripisati eliti. Budući da bi bilo nemoguće artikulirati ideološki jednoznačno definiran sveobuhvatni politički program koji bi pružio nedvojbene odgovore na sva očekivanja i zahtjeve sviju, potrebno je da populistički vođa oblikuje političke poruke tako da svaki od pripadnika naroda u njima prepozna baš ono do čega je njemu stalo i da povjeruje da će taj vođa ostvariti sve što je obećao, ili što se čini da je obećao, neovisno o brojnim poteškoćama koje će stvarati omražena elita, birokrati, mediji i neprilagođeni smutljivci. Sva pojedinačna nezadovoljstva projiciraju se na elitu kao na njihov uzrok, a sva pozitivna očekivanja na populističkog vođu. Tako se stvara lanac izjednačavanja, svojevrsna emocionalna povezanost s vođom (ili masovna psihoza, rekli bi neki), čime se izbjegava potreba otvorene rasprave o razumski predvidljivim poteškoćama do kojih će doći pri pokušajima artikuliranja i provedbe javnih politika nakon eventualnog osvajanja vlasti.

Da se Laclau nije pozivao na Maoa, Tita i vođu talijanskih eurokomunista Enrica Berlinguera kao na primjere ostvarivanja svoje teorije (Laclau 1977:174), takva osmišljavanja populističke antagonističke politike zasnovane na emocionalnoj vezi pojedinaca s vođom kao inkarnacijom interesa naroda bez posredovanja institucija mogla bi navesti na uspoređivanje njegovih koncepcija s koncepcijama nacističkog teoretičara politike Carla Schmitta. Scmitt je kritizirao liberalnu demokraciju, inzistirao na tome da je osnova politike odnos prijatelj-neprijatelj i na tome da karizmatski vođa iskazuje interese naroda dok izabrani predstavnici političkih stranaka to ne čine.

Je li Podemos zaista opasno blizak ideologu nacizma Carlu Schmittu: Patrick Baert

Komentirajući politiku španjolske lijeve populističke stranke Podemos, čiji osnivači su se izravno pozivali na teoriju koju je oblikovao Laclau, neki su analitičari iskazali čuđenje što “politička kozmologija tako šmitovska, i s tako vidljivom prljavom vezom sa samim Schmittom, može podržavati poglede suvremene, napredne političke stranke.” (Baert, Booth 2018:40) Baert i Booth drže da, ako Španjolska danas podsjeća na vajmarsku Njemačku, onda je to „djelomična posljedica populističke politike Podemosa.” (61) Tvrdnja da „socijalizam nije suprotan pol fašizmu“ (Laclau 1977:117) sigurno je potkrijepila kritičare lijevog populizma u njihovu uvjerenju da je ideologija Podemosa, koja je po zamisli osnivača te stranke operacionalizacija Laclauove teorije, opasno bliska ideologiji iskazanoj sloganom ein Volk, ein Reich, ein Führer.

Već sam pokazao da je Chantal Mouffe, afirmirajući koncepciju agonističkog pluralizma, koji umjesto Schmittovog svođenja politike na odnos prijatelj-neprijatelj inzistira na tome da institucije liberalne demokracije trebaju taj neprijateljski odnos pretvoriti u suparnički, pokušala otkloniti osnovanost takvih prigovora i, uopće, pokazati da povezivanje lijevog populizma sa Schmittom nije opravdano. I u knjizi razgovora s jednim od osnivača Podemosa ona je naglasila tu razliku u odnosu na Schmittovo shvaćanje politike ustvrdivši da je cilj “da ta konfrontacija bude agonistička između suparnika, a ne ona antagonistička prijatelj/neprijatelj. Ja bih inzistirala na činjenici da agonizam ne eliminira antagonizam; on ga sublimira.” (Errejón, Mouffe 2016:63) Antišmitovska opredjeljenja izrazila je i kad je istaknula da  smatra da traženje alternativa za neoliberalnu postdemokraciju „ne zahtijeva ´revolucionarni´ prekid s liberalno demokratskim režimom.“ (Mouffe 2018:23)

Distanciranje od Schmitta: Strategija lijevog populizma ne nastoji postići radikalni prijelom s pluralističkom liberalnom demokracijom i utemeljiti potpuno novi politički poredak

U duhu tog jasnog distanciranja od bilo čega što bi lijevi populizam moglo povezivati sa Scmittom ona je jasno iznijela svoje opredjeljenje za liberalno demokratski konstitucionalizam: „Strategija lijevog populizma teži uspostavi novog hegemonijskog poretka unutar ustavnog liberalno demokratskog okvira i ona ne nastoji postići radikalni prijelom s pluralističkom liberalnom demokracijom i utemeljiti potpuno novi politički poredak.“ (27) Isti način razmišljanja doveo ju je i do ove konstatacije: „Lijek ne leži u ukidanju predstavništva nego u tome da se ono učini reprezentativnijim. To je doista cilj strategije lijevog populizma.“ (32)  Takvi programski imperativi kao i učinci sudjelovanja Syrize i Podemosa u obnašanju vlasti naveli su poznatog njemačkog politologa Klausa von Beymea na zaključak da su  „lijevi ekstremistički populisti općenito prihvatili više demokratskih vrijednosti te stoga mogu biti uvedeni u normalnu demokratsku proceduru znatno lakše nego desni ekstremisti“ (Beyme 2019:68).

Lijevi su populisti prihvatili demokratske vrijednosti. Klaus von Beyme

Veliki teorijski poduhvat o konstrukciji narodnog identiteta i ponovnom uvođenju agonalnog duha u politiku umrtvljenu inzistiranjem na neoliberalnom zdravorazumskom konsenzusu zaokružen je afirmacijom klasične socijademokratske politike i bernštajnovskog revizionizma pod oznakom radikalne demokracije. Pritom su deklarirani lijevi populisti odustali od proleterskog internacionalizma i od kozmopolitizma opasno smanjivši razliku koja ih čini lijevima u odnosu na desne. Lijevi populisti Laclau i Mouffe izvukli su pouke iz populističkih dimenzija fašizma i nacizma te, slijedeći Gramscija, razradili teoriju koja je trebala omogućiti da populistički moment ne skreće tako postojano u desno kako se to događa danas u Europi i svijetu.

Čini se da su konzervativci daleko ozbiljnije shvatili tu teoriju nego socijaldemokrati i da su, slijedeći njezine postulate i naputke, uspješno lansirali političke vođe koji su zanemarenim i obespravljenim građanima ponudili lanac izjednačavanja. Ponudili su im mogućnost da uzroke svog nezadovoljstva i očaja vide u otuđenim političarima Demokratske stranke koji im se nisu obraćali, u liberalnim medijima i samozadovoljnim intelektualnim elitama iz urbanih središta atlantske i pacifičke obale SAD-a koji su tako različiti od „običnih“, slabo plaćenih Amerikanaca. Ponudili su im i sebe kao insajdere koji, s jedne strane, znaju kako funkcioniraju nepoštene elite i koji su, s druge, svojim vulgarnim rječnikom i ponašanjem pokazali koliko su slični tim „običnim“ ljudima. Trumpova je poruka da bi zanemareni i deklasirani ljudi, koji već po mnogomu jesu kao on, mogli postati i bogati kao on ako se s puta uklone političari s kojima se Trump ne slaže, institucije koje otežavaju ispunjenje njegovih obećanja, mediji koji prečesto upozoravaju da laže i imigranti koji poštenim Amerikancima oduzimaju posao.

Zapravo Mouffe poziva europsku socijaldemokraciju da nauči nešto od konzervativaca. Dok su se socijaldemokratske stranke u potpunosti kompromitirale odustajući od bilo kakvog pokušaja pronalaženja alternative neoliberalnom statusu quo, konzervativci u sve većoj mjeri usvajaju populističku retoriku, taktiku i strategiju pridobivajući i glasače koji bi možda u drugim okolnostima glasali za socijaldemokrate. Da bi uopće stvorili pretpostavke za mogući povratak odbjeglih birača, socijaldemokrati bi morali pokazati daleko više političke invencije i smjelosti u odbacivanju kriterija neoliberalnog zdravog razuma čiji su oni jedini preostali branitelji. Kao što desni populizam u razvijenim demokratskim zemljama ne bi bio tkao uspješan da ga ne pothranjuju i konzervativne elite lažno se predstavljajući kao zaštitnici gubitnika neoliberalne globalizacije, tako će i lijevi populizam biti neuspješan dok mu se kao retoričkoj strategiji i političkoj taktici ne priklone socijaldemokratske i socijalno liberalne stranke.

U općem ostrašćivanju političkog nadmetanja, koje bi trebalo uslijediti kao posljedica prihvaćanja populističke taktike, ipak ne bi trebalo zaboraviti na strateške ciljeve. „No promjene ne mogu biti zasnovane na odustajanju od prosvjetiteljskog posla: onoga što se staromodno naziva dizanjem razine svijesti. Sudionici u političkim borbama s ´lijevim´ namjerama moraju točno znati što hoće.“ (Čačinovič 2019) Za to ipak nije dovoljno samo ono što predlažu Laclau i Mouffe.

• Literatura

Bakić, Jovo (2019), Evropska krajnja desnica, Beograd: CLIO

Beyme, Klaus von (2019), Rightwing Populism, Springer International Publishing

Booth, Josh; Baert, Patrick (2018), The Dark Side of Podemos, London and New York: Routledge

Crewe, Ivor; Sanders, David (ed)(2020), Authoritarian Populism and Liberal Democracy, New York: Palgrave Macmillan

Collins, Harry; Evans, Robert; Durant, Darrin; Weinel, Martin (2020), Experts and the Will of the People, New York: Palgrave Macmillan

Čačinovič, Nadežda (2019), Dobro je da se pojavljuju pokreti koji mobiliziraju želju za promjenama. Kakve su perspektive lijevog populizma

Eatwell, Roger; Goodwin, Matthew (2018), National Populism, New York: Pelican

Errejón, Íñigo; Mouffe, Chantal (2016), Podemos. In the Name of the People, London: Lawrence&Wishart

Finchelstein, Federico (2017), From Fascism to Populism in History, Oakland: University of California Press

Fitzi, Gregor; Makert, Jürgen; Turner, Bryan S. (ed)(2019), Populism and the Crisis of Democracy I,II,III, London and New York: Routledge

Laclau, Ernesto (1977), Politics and Ideology in Marxist Theory, London: NLB

Laclau, Ernesto (2005), On Populist Reason, London: Verso

Levitsky, Steven; Roberts, Kenneth M. (ed)(2011), The Resurgence of Latin American Left, Baltimore: The Johns Hopkins University

Mounk, Yascha (2018), The People vs. Democracy, Harvard University Press

Mouffe, Chantal (2018), For a Left Populism, London: Verso

Puhovski, Žarko (2017), Populizam je postmoderna verzija totalitarizma, Ideje, 26.06.2017.

Snyder, Timothy (2017), On Tyranny, New York: Tim Douggan Books

Tonder, Lars; Thomassen, Lasse (ed)(2005), Radical Democracy, Manchester University Press

Torre, Carlos de la (ed)(2019), Routledhe Handbook of Global Populism, London and New York: Routledge

Urbinati, Nadia (2019), Me the People. How Populism Transforms Democracy, Harvard University Press

Wodak, Ruth (2015), The Politics of Fear, Los Angeles: SAGE