Ljevica na EU izborima: Prvi korak ponovnog pridobivanja radnika, prekarijata i marginaliziranih

Stvarna revolucija koju treba talijanska ljevica? Prestati se osjećati superiornom, citira Aleksandra Šućur jednu desno orijentiranu novinarku u svojem osvrtu na zbivanja na talijanskoj ljevici. Da se stvari razvijaju u tom smjeru naznačava izbor novog glavnog tajnika Zingarettija. Podatci pokazuju da su glasači ljevice bili iz više srednje klase, a da su im tradicionalne glasače oduzele druge stranke, najviše Pet zvijezda

• Naslovna slika: Novi glavni tajnik PD Nicola Zingaretti iz radničke je i antifašističke obitelji židovskog podrijetla s rimske periferije, bez visokog obrazovanja. Po nerazmetljivoj, strpljivoj i pomirljivoj naravi sušta je suprotnost prethodniku Renziju, iako je i sam borben.

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

• Prethodni nastavci: Matteo Salvini, prototip političara novog doba: Nijedna mu tehnologija nije strana i sve su dopuštene. Za koje ciljeve?; Djeca Silvia Berlusconia i njegove “antipolitičke” politike; Kolektivno gubljenje nevinosti pokreta Pet zvijezda. Djelomični zaokret populističkog trenda

U drugom nastavku ove serije nastojali smo objasniti politički trenutak kao dionicu puno dužeg transformacijskog procesa političkog sustava pod pritiskom ekonomskih, socijalnih i idejnih kriza te nemoći politike u rješavanju krupnih društvenih kontradikcija. Istakli smo i korisnost gramschijanskih interpretacijskih modela o podudarnosti „klizanja u desno”, populističkih predstava i kompaktacije širih društvenih slojeva u narod s jakim liderom na čelu. U ovom četvrtom i zadnjem dijelu, pokušat ćemo oslikati talijanski deterrent Leginom (ali i petozvjezdaškom) „pohodu na Bruxelles”, odnosno, stanje heterogene talijanske ljevice, s posebnim fokusom na također vrlo heterogeni Partito democratico (PD), stranku nastalu transformacijom Partito comunista italiano i jedinu lijevu snagu koja po anketama prelazi prag od 4%. Ali kako je ujedno završila i izborna kampanja, serija se ne može zaključiti bez kratkog osvrta na „vječno talijansko pitanje”, nimalo zanemarivo ni na ovim EP izborima:

Hoćemo li ili nećemo svi umrijeti kao demokršćani?

Hrvatskim medijima nije promakao Salvinijev skup okupljanja europskih suverenista u Milanu. Kao i brojni drugi strani izvjestitelji, i hrvatski reporteri su iznenađeno konstatirali koncilijantni – gotovo ghandijevski – ton Leginog glavnog tajnika kojim je izrazio ljubav među europskim narodima i slogu lidera prisutnih na skupu, odbacio optužbe za ekstremizam prokazujući europski mainstream, u prvom redu EPP, a zatim i S&D i ALDE kao ekstremiste koji su unakazili Europu i izdali njene narode u korist kapitala i „bankstera”.

Navikla na njegove govore koji „na prvu” zvuče pravedno i zdravorazumski, veću pažnju mi je privuklo njegovo zazivanje „europskih svetaca zaštitnika”, krunica koju je ljubio i pozdrav zlatnoj Madunnini na krovu milanske katedrale. Dok je nabrajao svece, napeto sam čekala da se spetlja i da mu se u nizu omakne i jedan San Siro… ili da s trga nesvjesnim refleksom počnu mrmljati ora pro nobis… Kao u kvizu, očekivala sam još neki detalj da točno prepoznam film kojem pripada isječak govora. Jer razlog zazivanja svetaca, u talijanskoj političkoj gramatici, može biti samo jedan: zauzimanje mainstream-a, koji u Italiji (a u dobroj mjeri i u Europi) ne može bez demokršćana.

To jako dobro zna i PD, još od kad je Devedesetih apsorbirao lijeve demokršćane koji su vrijedno u nj unijeli dragocjeni društveni i ljudski kapital sastavljen od veza s tisućama humanitarnih udruga, savezom izviđača (već samo to jedno talijansko neprofitno udruženje broji 700 tisuća članova), drugim po veličini konfederalnim sindikatom (CISL, a koji zajedno s „ex-komunističkim” CIGL, broji oko deset milijuna članova), portalima, novinama, radio-postajama…

Ozbiljna priča „tko teži vlasti a ima mrvu mozga – mora pridobiti simpatije katolika” ima i svoju komičnu stranu koje je Lega i te kako svjesna. Odvrtimo li film par godina unatrag, preciznije, u 2015. godinu kad je talijanski parlament, zahvaljujući Renzijevom PD-u, a uz Berlusconijevo protivljenje, izabrao bivšeg (lijevog) demokršćana Sergia Mattarellu za Predsjednika Republike, naći ćemo Legine zastupnike i senatore kako se podruguju „beskičmenjaštvu ljevice” i naslađuju Berlusconijevom marginalizacijom (koja je, kako smo vidjeli u ranijim nastavcima, ostavila prazan prostor na desnici koji će Lega spremno popuniti). U rukama drže naslovnicu dnevnog lista Il Manifesto, povijesnog info-organa Komunističke partije Italije, iz lipnja 1983.g. „Nećemo umrijeti kao demokršćani” (uz podnaslov: „ako ovaj potres probudi PCI i PSI”, tj. Komunističku i Socijalističku partiju)¹

Tako se u finišu kampanje, i drska i cinična Lega pomirila sa sudbom da je i njen prvosvećenik samo smrtnik, te da i ona mora jedan dan… morire democristiana. Bez kompromisa tipičnih demokršćanskom imprintingu, teško bi se proširila, teško bi bila u kampanji još od prošlih parlamentarnih izbora, svađala se (ili glumila svađe) s Pet zvijezda, opstajala na vlasti, žonglirala između stare i nove baze, Sjevera i Juga, održavala koalicije s jednim partnerima u regionalnim vlastima, a s drugim u nacionalnoj, zadržavala udvostručeni konsenzus uz neprekidni imperativ the show must go on… Uostalom, još je Platon ustvrdio da „moć kvari” i udaljava od izvornih namjera i ciljeva.

Pad na parlamentarnim i „vlada promjena” aktivirali su budilicu za ljevicu

Koliko je moć pokvarila PD?

Prilično, ali ni izdaleka do mjere propasti na postotke socijalista u Francuskoj, čije se biračko tijelo jednim dijelom okrenulo Macronu, a drugim Melenchonu. „Tvorničke postavke” PD-a nisu radili diletanti, već kvalitetna, ideološki mješovita politička klasa kojoj je nečuveno priznanje prije nekoliko dana odao čak Silvio Berlusconi: „Kad sam prvi put ušao u politiku, bojao sam se da vlast ne preuzmu komunisti, Occhetto im je tad bio na čelu. S vremenom sam shvatio da su oni, u svojim političkim školama, učili iste stvari koje sam ja učio na sveučilištu. I da se s njima može surađivati, jer su kompetentni, razumiju ekonomiju, politiku, upravljanje. S Pet zvijezdi to nije moguće, jer se ta ekipa u ništa ne razumije, na vlast su došli bez i jednog dana radnog staža i njihova nestručnost je daleko veća opasnost”.²

Jasno, nije točno da je Berlusconi ušao u politiku jer se bojao komunista već da se imunitetom obrani od sjekire kojom su vitlali tužitelji i suci Mani pulite po tadašnjoj političkoj i privrednoj kasti ogrezloj u korupciju. Ali, ima i istine u njegovoj interpretaciji:

1) on je upravo javne tužitelje vidio kao „crvene toge” (što je njegovo pretjerivanje, ali od njih ga jest bilo strah) i

2) pravosuđe baš i nije apolitično premda jest neovisno o politici.

Pravosuđe samo izabire svoje organe, po načelu kompetencije, a unutar kategorijskog višepartijskog sustava, tj. kroz „partije” unutar samog pravosudnog sustava. Berlusconi smatra da jedna od njih, Magistratura democratica, koristi Pet zvijezda kao politički instrument svoje antikorupcijske akcije, čime krši temeljno demokratsko načelo razdvojenosti pravosudnog od političkog stupa. Berlusconiju međutim ne pada na pamet da je nezaposlenost i prekarnost razlog zbog kojeg brojni mladi ljudi „nemaju dana radnog staža”, te da njihovo aktiviranje u Pet zvijezda ima opravdanih egzistencijalnih razloga, s obzirom na to da se ni jedna druga partija nije bavila njihovim problemima.

Kako smo već naglasili u ranijim nastavcima, uzlet Pet zvijezda je uzročno-posljedično vezan uz pad PD-a, kojem je prepolovljen broj birača u odnosu na 2008. godinu kad Pet zvijezda nisu postojali. U apsolutnim brojkama situacija izgleda kao na grafikonu.

Pored privlačenja polovice PD birača, Pet zvijezda je privuklo i lijeve birače koji su još 2008. bili razočarani i nisu izlazili na birališta, a naročito mladost koja je nezaposlena (na Jugu, stopa nezaposlenosti mladih prelazi 50%) ili zaposlena prekarnim ugovorima. Recentne studije otkrivaju da „prekarna mladost pokazuje viši stupanj sudjelovanja u predstavničkim aktivnostima (glasanju na izborima). Lijevo orijentirana mladost je općenito aktivnija od desne i u ne-predstavničkom ponašanju (kolektivne akcije) a učinak je posebno naglašen kod prekarnih mladih ljudi.”³

Ali, najkrupniji gubitak dolazi od percepcije da je PD partija isključivo visokoobrazovane i imućne elite koja se razbuktala naročito za vrijeme Mattea Renzija: optužbe da je zaboravila radnike, marginalizirane i prekarne, te postala autoreferencijalna, ne nalaze samo potvrdu u izbornim rezultatima već i u istraživanjima tendencije glasa na osnovi socijalne klase.

Iz grafikona je vidljivo da su birači iz srednje-visoke klase primanja uvjerljivo najbrojnija biračka baza PD-a.

Premda politički lider Pet zvijezda nastavlja s mantrom da nisu „ni lijevo ni desno” (a slično tvrdi i Salvini, ali ne za Legu, već općenito, da su „lijevo i desno nebitne i prevladane kategorije”, ta retorika odgovara obojici), Renzi i Maurizio Martina (v.d. nakon Renzijeve ostavke) taktički su ispravno postupili odbijajući postizbornu suradnju s Pet zvijezda, te omogućavajući duži period za razmišljanje, analizu grešaka i pripremu postizbornog kongresa stranke, na kojem je najjači endorsement dobio predsjednik regije Lazio, Nicola Zingaretti – i to transverzalno, u svim strujama i u svim regionalnim tijelima stranke. Pristati na suradnju s Pet zvijezdi bi značilo sklopiti pakt s glavnim rivalom u istom (lijevom) biračkom tijelu i izdaju onih one koji su, možda i začepljenog nosa, PD-u ipak dali svoj glas (u prvom redu, visokoobrazovani).

PD otvoreni izbori čelnika stranke

Iako se predkongresna i kongresna faza pretjerano odužila, što je skratilo vrijeme za pripremu izborne kampanje za Europski parlament, PD je početkom ožujka održao izbore za svog glavnog tajnika – koji su otvoreni svim građanima – između tri kandidata s najvišim endorsementom partijskih delegata (izabranih i po dužnosti). Velika izlaznost (preko 1,7 milijuna građana) i uvjerljiva Zingarettijeva pobjeda, označili su „novi smjer” kojim će se – pretpostavlja se – uputiti PD.

Autorica članka Aleksandra Šućur na izborima za glavnog tajnika PD, kojima mogu pristupiti svi građani, a izišlo ih je 1,7 milijuna

Zanimljiv osvrt na njegov izbor dala je jedna desno orijentirana politička novinarka i urednica nadnaslovom „Novi počeci (možda)” i naslovom: „Stvarna revolucija koju treba talijanska ljevica? Prestati se osjećati superiornom”⁴, a u kojem je pohvalila njegov politički pragmatizam i retoriku bez moraliziranja i osjećaja superiornosti.

Brat popularnog glumca Luce Zingarettija iz serije Montalbano, novi šef PD-a je jedini predsjednik regije Lazio kojem su građani potvrdili i drugi mandat. Kao sposobnog ne cijene ga samo desni novinari, već i Pet zvijezda koji mu u regionalnoj skupštini pružaju vanjsku podršku (bez sudjelovanja u vlasti). Iz radničke i antifašističke obitelji židovskog podrijetla s rimske periferije, bez visokog obrazovanja, Zingaretti se formirao u „komunističkoj školi” koju je neki dan pohvalio Berlusconi. U mladosti je bio predsjednik Komunističke omladine, karijera i funkcije su mu usko vezani uz partiju i u svim fazama njene transformacije zastupao je kolegijalni način upravljanja. Taj stav bi najviše mogao odrediti budućnost PD-a jer, premda nije nikad javno napadao Renzija, nije ga nikad ni podržavao zbog raširene predodžbe o Renziju kao čovjeku koji voli biti „sam za upravljačem”. A po nerazmetljivoj, strpljivoj i pomirljivoj naravi sušta mu je suprotnost. Što ne znači da nije borac, zapaženu aktivnost je imao i u Europskom parlamentu koji je npr. izglasao njegove amandmane na EU direktivu o zaštiti intelektualnog vlasništva s kaznenim učincima (IPRED), a kao izaslanik EP-a obnašao je i niz nadzornih zadataka u drugim međunarodnim organizacijama.

Kampanja za europske izbore

Najteži zadatak novog vodstva PD-a je bio pokrpati odnose s grupama koje su kolektivno istupile iz partije za vrijeme iscrpljujućeg natezanja oko ustavnih promjena, neslavno propalih na „Renzijevom referendumu”. Što u kratkom roku i nije lako. Zingaretti je odlučio otvoriti kandidacijske liste za Europarlament i istaknutim pojedincima koji nisu članovi. Ali, kako su se izbori za čelnika PD-a otegli do ožujka – a i odvili su se pod parolom „Europljani smo”, tj. s najavom europarlamentarne kampanje – tri političke snage ljevice su već bile odlučile ići samostalno.

Riječ je o liberalnoj +Europa koja ima namjeru pristupiti ALDE klubu, zatim Sinistra italiana (Talijanska ljevica, GUE/NGL) i Possibile (osnovan po uzoru na Podemos, premda su članovi odlučili koaliciju sa strankom zelenih Europa Verde i ulazak u Greens-EFA). Ankete ne predviđaju prelazak praga ni jednoj od njih.

Possibile, nastao izdvajanjem jedne grupe PD-ovaca, računao je na mladu eurozastupnicu Elly Schlein iz II. izborne jedinice Italija-Sjeveroistok (Italija ima ukupno 6 i.j. na europarlamentarnim izborima), koju pamtimo kao suizvjestiteljicu u EP-u Izvješća Judith Sargentini o kršenju vladavine prava u Mađarskoj, ali je ona odbila ponuđenu kandidaturu, jer su odluke nove političke organizacije u suprotnosti s njenim mišljenjem da u EP-u treba oformiti novi široki klub ili barem zajedničku platformu svih lijevih pro-europskih snaga. Nije se željela kandidirati ni na listi PD-a, premda ju je Zingaretti zvao natrag u stranku⁵.

Zingaretti dobro pozna Fransa Timmermansa, koji je živio dugi niz godina u Rimu (i govori talijanski s izraženim rimskim akcentom), te podržava njegovu ideju „velikog progresivnog bloka” sastavljenog od svih pro-europskih snaga „od Tsiprasa do Macrona”. Premda mediji nisu pridavali posebnu pozornost inicijativi „transnacionalnih lista” Janisa Varoufakisa i Macrona, da zastupnici dodijeljeni zemljama nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva (Italiji su pripala tri mjesta) budu državljani druge zemlje članice ili s dvojnim državljanstvom, u mojoj se izbornoj jedinici (Italija-Sjeverozapad) među kandidatima nalazi i Caterina Avanza, bliska Macronova suradnica i voditeljica kampanje En Marche-a⁶. Bivši talijanski ministar europskih poslova iz PD-a, Sandro Gozi, kandidat je En Marche-a⁷

Zaključci

1. Resetiranjem na „tvorničke postavke”, PD si je stvorio šansu za ponovo pridobivanje lijevih birača, a posebno radnika, prekarijata i marginaliziranih. Bit će to naravno duži proces, ali omeni su im pozitivni. Susretljivost i skromnost novog Glavnog tajnika, izvrsni analitički kapacitet, dobra reputacija i sklonost suradnji, dobri su preduvjeti za dijalog i rad s građanskim i katoličkim udrugama. Zingarettijev izbor je koincidirao s izborom Maurizija Landinija za Glavnog tajnika sindikata CGIL, ranije strastvenog i energičnog vođe metalaca, žestokog kritičara „vlade promjena”. Sindikalni prosvjed kojeg je zakazao u veljači s konfederalnim partnerima iz CISL-a i UIL-a privukao je čak i neka udruženja poduzetnika!⁸ Bez obzira što im je appeal u zadnja dva desetljeća opadao, ne treba nikad gubiti iz vida da talijanski sindikati imaju snagu srušiti bilo koju vlast, kao što su to već učinili 1995, kad su srušili prvu vladu Berlusconija.

2. Izbori za europski parlament neće odmah zabilježiti potencijal kojim raspolaže, jer je kampanja počela kasno, jer se određeno osipanje glasova ljevice ipak nije moglo spriječiti, ali pro-europski impuls Talijana (60,9% smatra da Italija treba biti dio Europske unije), naročito nakon referenduma o Brexitu, prevest će se i u porast PD-a već na današnjim izborima.

3. Na žalost, i medijsko praćenje kampanje u Italiji je žrtva novinarskog redukcionizma (a donekle i propisa koji svima jamče jednaku medijsku zastupljenost u emisijama), koncentriranosti na „vlastito dvorište” i domaće teme. Zbog toga će rezultate trebati čitati i kao „referendum o vladi promjena”, odnosno kao iskazivanje podrške partnerima u vladi: Legi i Pet zvijezdi, a ta podrška je još vrlo visoka. Najpoznatiji talijanski demokršćanin, Giulio Andreotti, jedne je prilike cinično izvrnuo iznad citiranu Platonovu da „vlast kvari”, dodajući joj nastavak: „vlast kvari one koji je nemaju”. Nema sumnje da će se dvije političke snage jednako tako postaviti. U Italiji je sve podložno promjeni, osim da, prije ili poslije, svi umru kao … demokršćani.

1 Autor naslovnice iz 1983. je legendarni novinski urednik, književnik i esejist Luigi Pintor. U uvodu svog eseja „Politički nekorektno” iz 2001. napisao je u njemu svojstvenom ciničkom stilu: „Dnevne novine se tako zovu jer traju jedan dan da bi idući dan služile umotavanju krumpira i čišćenju prozora”. Njegove brojne naslovnice su ipak ostale u puno dužem sjećanju i – kako vidimo na ovom primjeru – ne samo u sjećanju ljevičara.

2 U emisiji Bersaglio mobile Enrica Mentane, La7, od 22.5.2019

3 Lara Monticelli, Matteo Basso, Precariousness, youth and political participation: the emergence of a new political cleavage, Italian Political Science Review i Cambridge University Press. Autori pozivaju znanstvenike na promicanje dijaloga između poduzetništva i istraživačkih centara političkog sudjelovanja. https://www.cambridge.org/core/journals/italian-political-science-review-rivista-italiana-di-scienza-politica/article/precariousness-youth-and-political-participation-the-emergence-of-a-new-political-cleavage/489959443DC61E01B901776780303335

4 https://www.linkiesta.it/it/article/2019/03/05/pd-elezione-zingaretti-nuovo-inizio-sinistra-la-smetta-di-sentirsi-sup/41301/

5 https://ilmanifesto.it/elly-schlein-non-mi-candido-alla-sinistra-serve-una-scelta-unitaria/?fbclid=IwAR3VY2qcIuCBx9VlqK-8ba2Kkc8GCnRnXhb_QapVWuTPG1_48DmHapF0GoE

6 https://brescia.corriere.it/notizie/cronaca/19_aprile_11/caterina-staff-macron-liste-pd-mi-ha-spinta-lui-7d6651f2-5c45-11e9-b6d2-280acebb4d6e.shtml

7 https://www.opinion-internationale.com/2019/05/24/interview-express-de-sandro-gozi-candidat-italien-sur-la-liste-renaissance-den-marche_59325.html?fbclid=IwAR1cl7LdcQVTlRHXj_ScrkEDoBgwjBwIuRYH_b-YMhih4DdT-gS1TGfEMRE

8https://www.repubblica.it/economia/2019/02/09/news/sindacati_via_a_roma_alla_manifestazine_unitaria_di_cgil_cisl_e_uil-218698249/