Ljevica u Latinskoj Americi, treći val. Šanse i varijacije. Autoritarni režimi, pragmatične koalicije i teški kompromisi s desnicom.

Pobijedi li Lula u drugom krugu brazilskih predsjedničkih izbora, kontinent će se formalno praktički potpuno zacrveniti, piše Nikolina Židek u članku u kojem prikazuje tri skupine u najnovijoj latinskoameričkoj ljevici: uz autoritarne režime Nikaragve i Venezuele ljevica je osvojila vlast gdje prije nije (Meksiko, Honduras, Peru i  Kolumbija), a u Argentini, Boliviji i moguće Brazilu se vraća nakon neuspjeha desnih vlada. Židek također analizira pomake u političkoj poziciji trećeg lijevog vala

• Naslovna ilustracija: Rezultati prvog kruga brazilskih predsjedničkih izbora (DW, youtube)

• dr. sc. Nikolina Židek profesorica je na Školi za međunarodne odnose na Sveučilištu IE u Madridu, te je članica istraživačke skupine Mjesta, oznake i prostori sjećanja pri Centru za studije sjećanja, IDES, u Buenos Airesu.

“Sigan ustedes sabiendo que, mucho más temprano que tarde, se abrirán las grandes alamedas por donde pase el hombre libre para construir una sociedad mejor”.

“I znajte da će se prije ili kasnije širom otvoriti aleje kojima će kročiti slobodni ljudi da izgrade bolje društvo”.

Salvador Allende, predsjednik Čilea u posljednjem govoru 11. rujna 1973.

Iako korijene ljevice u Latinskoj Americi pronalazimo na počecima 20. stoljeća, prvi pravi val dogodio se 1960-ih s kubanskom revolucijom kao primjerom i uzorom, a u međunarodnom kontekstu dekolonizacije i osvještenja marginaliziranih skupina. Taj je prvi val neslavno završio. U većini zemalja Južne Amerike ljevičarski su i revolucionarni pokreti sasječeni i ugušeni vojnim diktaturama  uz svesrdnu potporu CIA-e iz Sjedinjenih Država, unutar ozloglašene hladnoratovske Operacije (ili Plana) Kondor. Slično je bilo i s onima koji su dospjeli na vlast a nisu bili sljedbenici kubanske revolucije, kao što je bio Salvador Allende, prvi socijalistički predsjednik Čilea te sandinizam u Nikaragvi.

Nakon zlosretnih i krvavih godina vojnih diktatura 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih zemlje Latinske Amerike počele su svoje tranzicije i okrenule su se demokraciji, a 1990-e su bile obilježene neoliberalnim politikama koje su dovele do gospodarske katastrofe. Dolaskom Huga Cháveza na vlast u Venezueli 1999. počinje drugi val ljevice u Latinskoj Americi koji se nastavlja pobjedama Luiza Inácia Lula da Silve (2003.-2010.) te kasnije Dilme Rousseff (2011.-2016.) u Brazilu, Néstora Kirchnera (2003.-2007.) i Cristine Fernández (2007.-2015.) u Argentini, Eva Moralesa u Boliviji (2006.-2019.), Tabaréa Vázqueza (2005.-2010., 2015.-2020.) te Joséa Mujice (2010.-2015.) u Urugvaju, Michelle Bachelet u Čileu (2006.-2010., 2014.-2018.), Rafaela Corree (2007.-2017.) a donekle i Lenina Morena (2017.-2021.) u Ekvadoru te Fernanda Luga (2008.-2012.) u Paragvaju. Taj val poznat je i pod nazivom “ružičasta plima“. I u drugom valu je bitan međunarodni kontekst: kraj Hladnog rata, pad komunizma i raspad SSSR-a dao im je mogućnost da stvore vlastitu, ne eurocentričnu ljevicu, dok je s druge strane presudnu ulogu odigrala činjenica da su od 2001. SAD sa svojeg ‘stražnjeg dvorišta’ pažnju skrenule na Bliski Istok, novog neprijatelja i borbu protiv terorizma. Zemlje Južne Amerike mogle izabrati lidere i stranke lijeve opcije koje bi Washington ranije blokirao, eliminirao operacijama CIA-e ili državnim udarom.

• Ružičasta plima

To je doista bilo razdoblje velikog entuzijazma i promjena, nove su progresističke vlade poduzele različite strategije radi prevladavanja problema koje su ostavile prethodne neoliberalne vlade: od nacionalizacija, novih ustava te reformi radi ispravljanja brojnih naslijeđenih društvenih nepravdi i nejednakosti do iznenađujuće uspostave makroekonomske stabilnosti u većini zemalja. Sve to dovelo je do velikog društvenog i gospodarskog blagostanja i općeg entuzijazma prema novom valu ljevice, ali i do integracijskih procesa orijentiranih ka latinsko-američkom jedinstvu unutar Velike domovine (Patria Grande), kao što je organizacija UNASUR (Zajednica južnoameričkih nacija) ili ALBA (Bolivarijanska alternativa za Amerike) umjesto panameričkih regionalnih integracija kao što je Američka zona slobodne trgovine (ALCA) pokrenuta 1990ih na inicijativu SAD-a inspirirana NAFTA-om, a koja je bila povezana s paketom neoliberalnih reformi nazvanim Washingtonski konsenzus. Zemlje ružičaste plime odmakle su se, dakle, od ALCA-e i raskinule s Washingtonskim konsenzusom, dok su Sjedinjene Američke Države preusmjerile svoj interes prema Bliskom Istoku.

Kod kuće je opozicija bila rascjepkana, slaba i poprilično neprofilirana, barem u početku. Prvi progresistički val imao je nestalnu i nekonsolidiranu opoziciju. A onda se plima pretvorila u oseku. Promjena na međunarodnom planu, prirodan zamor nakon više od desetljeća na vlasti, nemogućnost pronalaženja nasljednika i jačanje desnice doveli su do silaska ljevice s vlasti ili redovnim putem (Argentina, Urugvaj, Čile) ili državnim i institucionalnim udarima ili poluudarima (Bolivija, Paragvaj, Brazil), a ako se i uspjela zadržati na vlasti, bilo je to po cijenu skretanja u autoritarizam (Venezuela, Nikaragva). Cháveza je nakon smrti 2013. naslijedio Nicolás Maduro koji je zemlju dalje odvukao u autoritarni režim. U Ekvadoru je Correu zamijenio njegov potpredsjednik Lenin Moreno, na vlasti do 2021., a nakon tri pokušaja na vlast je došao desničar Guillermo Lasso.

Evo Morales zbačen je državnim udarom 2019., te pobjegao prvo u Meksiko, a potom u Argentinu, koja mu je pružila politički azil. U Boliviji je bio optužen za pobunu i terorizam, no optužbe su sljedeće godine odbačene. (Nikolina Židek)

U razdoblju od 2015. do 2019. godine u Argentini, Brazilu i Boliviji nakon godina entuzijazma i podrške, došlo je do zasićenja i želja za promjenom. Na vlast se vratila neoliberalna desnica, ovaj put puno jača, organiziranija, ali i radikalnija. U Argentini je Mauricio Macri došao na vlast 2015. godine pobijedivši na izborima, u Boliviji je 2019. Eva Moralesa državnim udarom smijenila ultradesnica te se kratko zadržala na vlasti kao privremena vlada, a u Brazilu je Lula spriječen da se kandidira za izbore sudskom parnicom za korupciju te prvostupanjskom presudom na 12 godina zatvora, da bi ga nakon 580 dana Vrhovni sud oslobodio optužbi, pustio na slobodu i vratio mu prava političkog djelovanja i kandidiranja. U međuvremenu je Jair Bolsonaro došao na vlast.

Tu se radi o novom fenomenu zvanom lawfare (igra riječi s terminom warfare – odnosno rat putem sudstva) da se progresivni političari u Latinskoj Americi kriminaliziraju ili bar privremeno spriječe. O toj temi posebno ističem knjigu izdanu 2021., ¡Bienvenidos al Lawfare! Manual de pasos básicos para demoler el derecho penal  (Dobrodošli u lawfare! Osnovni priručnik za uništavanje kaznenog prava)[1] čiji urednički tim predvodi bivši sudac Vrhovnog suda Argentine Eugenio Zaffaroni, a koja sljedeće godine izlazi na engleskom jeziku u izdanju Brilla s predgovorom Inácia Lule da Silve.[2]

• Neuspjeh desnih politika

Iako je novi ili drugi val neoliberalne desnice proširio svoju bazu, pokazao se neinventivnim i neuspješnim, te, ako je suditi po prvom krugu izbora u Brazilu, nisu se nigdje uspjeli održati na vrhu vlasti kao njihovi prethodnici 90-ih godina. Također, za razliku od neoliberalizma 90-ih, ovo skretanje udesno nije imalo neki jasan gospodarski plan osim obećanja da će stati na kraj populizmu. Tu je i pandemija odigrala ulogu, jer je gospodarski uništila zemlje, osiromašila ih i produbila društvene nejednakosti. A taj neuspjeh doveo je do mogućnosti povratka ljevice.

No pitanje je kakva se ljevica vraća ili dolazi? Jer ovaj novi val ljevice u Latinskoj Americi je širi od prethodnog te se ne radi samo o povratnicima. Novu latinsko-američku ljevicu valja prije svega jasno podijeliti u tri skupine. Prvoj skupini pripadaju nedemokratski režimi kao što su Venezuela i Nikaragva. Drugoj skupini pripadaju nove zemlje koje su se pridružile progresističkom valu: Peru, Meksiko Honduras i Kolumbija. Trećoj skupini pripadaju „povratnici“: Argentina, Brazil, Bolivija i donekle Čile.

Venezuela i Nikaragva, predstavnice prve skupine, koje su u drugom valu pripadale velikoj ljevičarskoj ili progresističkoj obitelji, zadnjih su godina sve autoritarnije. Drugoj skupini pripadaju zemlje gdje prije nije vladala ljevica, kao što su Meksiko, Honduras, Peru i  Kolumbija. To su zemlje vezane uz SAD bilo zbog migracija (Meksiko, Honduras), sporazuma o slobodnoj trgovini, ili zbog sigurnosnih razloga (Kolumbija i Peru, dva glavna proizvođača kokaina u svijetu.). Te zemlje nisu sudjelovale u ranijem valu. U Meksiku Andrés Manuel López Obrador, poznat pod kraticom AMLO, vlada zemljom koja je vezana uz svog sjevernog susjeda. Uzrečica kaže: “Jadan Meksiko, tako daleko od Boga, a tako blizu SAD-a”. No AMLO je zasad uspio osigurati makroekonomsku stabilnost zemlje dok istovremeno održava vezu sa širokim društvenim slojevima.

Današnji predsjednik Kolumbije Gustavo Petro (u sredini) kao 17-godišnji mladić bio je gerilski borac u Pokretu 19. travnja, koji se nakon 1990. preobrazio u M-19 demokratski savez. S mjesta gradonačelnika Bogote uklonjen je 2015. sudskim postupkom, no kasnije je vraćen. (Wikimedia Commons)

Vrlo osebujni su slučajevi Pedra Castilla u Peruu i Gustava Petra u Kolumbiji. To su potpuno novi momenti ljevice u Latinskoj Americi jer predstavljaju rezove u političkim tradicijama na latinsko-američkom Pacifiku. Kod Pedra Castilla je najveći uspjeh da je u Peruu prvi put ‘mali čovjek’ (Castillo je učitelj) došao na vlast, za razliku od Ollante Humale (2011.-2016.) koji je u početku također pobudio entuzijazam u ljevičarskim slojevima. Do sada je već imao četiri velike smjene u kabinetu u manje od 6 mjeseci na vlasti tako da se može reći da je njegova vlada nestabilna, ali to je samo jedan od pokazatelja da se opire elitama. Gustavo Petro u mladosti je sudjelovao u urbanom gerilskom Pokretu 19. travnja (Movimiento 19M ili samo Eme) koji je djelovao u unutarnjem oružanom sukobu od 1974.-1990. kada je demobiliziran. Od 2006. bio je senator, a od 2012.-2015. gradonačelnik Bogote kada je bio bespravno smijenjen (opet) sudskim postupkom (kasnije je vraćen), o čemu je i 2020. Interamerički sud za ljudska prava donio odluku u korist Petra. Definitivno se može smatrati Petrovim uspjehom to što je uspio pobijediti stigmatizaciju u prljavoj kampanji da će “od Kolumbije napraviti novu Venezuelu” te promijeniti percepciju ljevice kao gerile u zemlji koja je od 1960-ih do 2016. živjela unutarnji oružani sukob s raznim ljevičarskim gerilskim skupinama (najpoznatiji je FARC – Revolucionarne oružane snage Kolumbije, koji je bio aktivan do 2016.), koje su napokon oružanu borbu zamijenile sudjelovanjem u demokratskoj utrci. Drugi važan element (kao i kod Čilea) su autohtoni narodi i rasna raznolikost te je velika stvar da je nova potpredsjednica Kolumbije Francia Márquez, Afrokolumbijka i ekološka aktivistica.

Na prijelazu između druge i treće skupine, nove ljevice i povratnika, nalazi se Čile, jer iako je u Čileu ljevica odnosno opcija lijevog centra bila na vlasti u drugom valu s predsjednicom Michelle Bachelet (2006.-2010., 2014.-2018.) Gabriel Boric nije nasljednik ni nastavljač Bacheletine struje, nego je bio njezin oštar kritičar. Njegova politička opcija se rodila iz Saveza sveučilišnih studenata koji se uličnim prosvjedima mobilizirao protiv desničarskog predsjednika Sebastiana Piñere (2010.-2014, 2018.-2022.) od listopada 2019. te početkom 2020. godine, uz brojne žrtve policijske represije. I Michelle Bachelet i Ricardo Lagos, predstavnici stranaka lijevog centra dali su Boricu podršku u izbornoj utrci protiv ultradesničarskog kandidata Joséa Antonia Kasta te, iako su Boric i ostali mladi ljevičari ranije bili protiv ‘stare garde’ stvorena je, kao i u skupini ‘povratnika’ široka lijeva fronta: danas su na vlasti zajedno sa Socijalističkom strankom i Concertaciónom (Koalicijom stranaka za demokraciju, koalicijom lijevog centra).

“Onog koji puca po narodu povijest će smatrati ubojicom naroda” – Oko Sebastiana Piñere zašarano je na plakatu jer je njegova policija studentske prosvjednike gađala gumenim mecima u oči, zbog čega su mnogi oslijepili na jedno ili oba oka. (Nikolina Židek)

Trećoj skupini pripadaju tzv. povratnici: Argentina, Bolivija i, ako je suditi po anketama, Brazil, koji su prekinuli niz desnice koja se pojavila između 2015. i 2019. a njihov se povratak može objasniti reakcijom na neuspjeh desnice koja je došla nakon drugog vala te nisu dobili kontinuitet reizborom ili prihvatljivim nasljednikom.  Loši rezultati desnice, sjećanje ‘razdoblja debelih krava’ iz vremena drugog vala ljevice omogućili su treći val. No u sve su tri zemlje Cristina Fernandez, Evo Morales i Lula morali proširiti svoju političku bazu te djelomično ustupiti ili popustiti kontrolu nad izvršnom vlašću. Tu je prevladao cilj povratka na vlast ispred ideološke čistoće. U Boliviji je na vlast došao Luis Alberto Arce Catacora, ministar gospodarstva za vrijeme Eva Moralesa zaslužan za bolivijski gospodarski rast, koji je pobijedio u prvom krugu izbora, kao i njegova stranka MAS Movimiento al Socialismo (Pokret za socijalizam) na parlamentarnim izborima s cca 54% glasova. U Argentini je za predsjednika izabran Alberto Fernández, vođa široke koalicije Frente de Todos (Fronte za sve), dok je bivša predsjednica Cristina Fernández (nisu u srodstvu) izabrana za potpredsjednicu. Cristina Fernández sama ne bi bila pobijedila na izborima, no njezini glasovi su definitivno bili odlučujući. O njoj kao političkoj osobi mogao bi se napisati zaseban članak, ali valja spomenuti i da je protiv nje pokrenuto više desetaka tužbi zbog korupcije u svrhu kriminalizacije i diskreditacije, no za sada ni u jednoj nije proglašena krivom. Jesu li sve lawfare ili ne, pokazat će vrijeme te se ne bih usudila davati bilo kakvu kategoričku ocjenu. Završno, Lula je organizirao (pre)široku koaliciju koja uključuje i demokratsku desnicu te korporativne interese a kandidat za potpredsjednika mu je Geraldo Alckmin koji mu je bio nekadašnji oštri politički protivnik, no izbori i kampanja u Brazilu vode se oko spašavanja demokracije, odnosno opreke “demokracija ili fašizam”. Bolsonaro je zadnji predsjednik na svijetu koji je priznao Trumpov poraz, a u svojim je izjavama je dao naslutiti da neće priznati rezultate u Brazilu ako bude poražen tako da je u pitanju opstanak same demokracije.

• Crvena karta Južne Amerike

U kakvom domaćem i međunarodnom kontekstu dolazi ta nova ljevica? Koji su njezini ciljevi i što od nje možemo očekivati? Novi val latinsko-američkog progresizma obuhvaća više zemalja, i, ako Lula pobijedi u Brazilu, gotovo čitava Južna Amerika će se „crveniti“. No pitanje je koliko je uistinu „crvena“ ova treća ljevica. Ako je suditi po povratnicima, uključujući i Čile, oni su došli na vlast tako što su sklopili vrlo široke koalicije s umjerenom ljevicom i s centrom, a u slučaju Brazila, čak i s desnicom. Prvi je val progresizma u 21. stoljeću bio daleko ideološki čišći, jači, odlučniji i uspješniji. Pitanje je koliko je ova ljevica sama zaslužna za povratak na vlast ili se radi o reakciji na ultradesnicu kao i kod Trumpa u SAD-u, gdje je svatko bolji izbor.

Francuski Arte u posebnoj emisiji posvećenoj valu ljevice u Latinskoj Americi, bilježi razlike između progresivnih vlada.

S obzirom da se radi o kontinentu bogatom prirodnim resursima, cijena sirovina uvjetuje njihove mogućnosti: ni soja ni rude nisu više tako skupe kao prije deset godina, dok cijena nafte raste, no deficit u infrastrukturi i politička neizvjesnost sprječavaju ih da maksimalno iskoriste proizvodni potencijal. Sve to ih primorava da vladaju u okviru ranije nezamislivih gospodarskih restrikcija. To je više ljevica nestašice nego izobilja kojeg je bilo prije 20 godina. Uz to, pandemija je učinila svoje: osim što je pridonijela padu desnice, uništila je kolektivne dinamike, i produbila nejednakosti. Prema izvještaju Ekonomske komisije UN-a za Latinsku Ameriku i Karibe, (ECLAC/CEPAL) za 2022., ekstremno siromaštvo na kontinentu se vratilo na razine od prije 30 godina, a općenito siromaštvo na razine iz 2000ih godina. Stoga progresizam neće lako prebroditi posljedice pandemije. U kontekstu gospodarskih i društvenih ograničenja treba osmisliti nove politike okrenute ka budućnosti i to je zajednički izazov svim progresističkim vladama na kontinentu.

Izazov je velik: za nove ljevice izazov je oduprijeti se konstantnim napadima establišmenta, a za nasljednike ‘povratnika’ valja dodati i utjecaj prijašnjih lidera koji su zaslužni za njihov dolazak za vlast, ali su zastarjeli i neinventivni. Gabriel Boric je došao na vlast kao istinska nova generacija i pobudio najviše nade. Ta nada se ponajviše polagala u konačnu promjenu Ustava iz doba Pinocheta, čija je inicijativa otprije, a do referenduma je došlo 6 mjeseci nakon što je Boric stupio na vlast. Međutim, do promjene Ustava nije došlo, a prema povjesničaru Fernandu Pairicanu, uzrok je ponajviše prljava kampanje desnice koja je plurinacionalnost, jedan od ključnih dijelova novog Ustava, uspjela iskoristiti za širenje straha među širokim društvenim slojevima od prevelikih privilegija za manjine i autohtone narode te gubitka nacionalnog identiteta.[3] Dakle, treći val ljevice puno je umjereniji i blaži, ali i slabiji. Uz to je i manje ambiciozan i jedinstven, pogotovo na regionalnoj razini. Nema više poleta i zanosa o regionalnim integracijama i Velikoj domovini. Regionalne inicijative koje je pokrenula „ružičasta plima“ (ALBA, UNASUR) su se s vremenom ugasile i rasplinule. Boric otvoreno (i s pravom) kritizira Venezuelu i Nikaragvu kao nedemokratske sustave, što je dobar pokazatelj da se ne može braniti neobranjivo usprkos navodnoj ideološkoj bliskosti. Ni Petro nije pristalica “bolivarijanizma” odnosno venezuelanske vlade. Druge zemlje, kao što su Brazil ili Argentina, koje su ranije bile bliske s Hugom Chávezom, danas drže distancu prema Venezueli.

Međunarodni kontekst također je puno različitiji od onog od prije 20 godina. Natjecanje između SAD i Kine, koja dovodi u pitanje hegemoniju supersile, zahtijeva od lijevih vlada izgradnju više međunarodnih agendi. S jedne strane tradicionalnu agendu spram SAD čija je pažnja ponovo usmjerena na premoć u svijetu, a posebno u ‘stražnjem dvorištu’,  s druge strane kineska ulaganja i trgovina s Kinom koja se za vrijeme druge ljevice premetnula u prvog ili drugog gospodarskog partnera gotovo svih latinsko-američkih zemalja bez ikakvog ideološkog predznaka. Stoga se jedne strane ne zanemaruje zapadne partnere kao što su Europska unija i SAD, ali se te zemlje istovremeno otvaraju, ne samo prema Kini, nego i Indiji te Srednjoj Aziji i Africi. Takva međunarodna situacija zahtijeva veliku količinu diplomatskog umijeća i političke lukavosti dok se istovremeno na domaćoj razini moraju boriti s desnicom koja je usprkos katastrofalnim rezultatima ipak preživjela: Mauricio Macri i dalje ima svoje sljedbenike u velikom broju koji vjeruju da bi se mogao opet kandidirati na izborima. U Boliviji, Luis Fernando Camacho koji je tijekom udara ušao u Palaču Quemado s Biblijom i kasnije bio na nacionalnoj razini izgubio od MAS-a, danas je guverner Santa Cruza i središnja je ličnost opozicije. U Brazilu je Jair Bolsonaro u prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio 43,2% glasova, odnosno više od 50 milijuna Brazilaca je glasalo za njega, 1,5 milijun više nego 2018., a njegova je Liberalna stranka (PL – Partido Liberal) osvojila najviše sjedala u Kongresu (99 od 513).

Tijekom drugog vala Kina je izrasla u drugog ili ponegdje prvog trgovinskog partnera u Latinskoj Americi. CGTN America, televizija koju prema Wikipediji, barem dijelom financira kineska vlada, također je posvetila pažnju trećem valu ljevice u Latinskoj Americi.

• Nova nova desnica

Iako je izgubila vlast, desnica je svjesna da je sposobna za velike pobjede, a i radikalizirala se do krajnjih granica i fašizma. Ljevičarske ili progresističke vlade su raznolike, ali je zato desnica ispala iz istog kalupa. Stoga ne čudi da su na svim posljednjim izborima govorili da se npr. Petro bori protiv „Trumpa a la colombiana“, Rodolfa Hernándeza, Boric protiv „čileanskog Trumpa“, Kasta ili Lula protiv „tropskog Trumpa“, Jaira Bolsonara. Nova desnica (osim u slučaju Meksika) sve je ekstremnija i sve se više mobilizira i izlazi na ulice i trgove, i to ne samo u Latinskoj Americi. U slučaju kontinenta, ona je protiv prava žena, LGTBQ+ skupina, domorodaca i crnaca koje smatraju prijetnjama privilegijama bijelim manjinama urbane srednje klase. Ta nova desnica je izgradila saveze s evangelističkim crkvama, koje su vrlo prisutne u siromašnim četvrtima, ali i vojskom, policijom i paravojnim snagama koje organski odbijaju ljevicu i agendu ljudskih prava. Uz to treba pridodati drogu i druge nezakonite poslove u konfiguraciji političkih snaga sa širokom društvenom podrškom koji preziru demokratske vrijednosti i mrze one koji su drugačiji.

Kako je istaknuo meksički povjesničar, politolog i sociolog, Massimo Modonesi, u članku naslovljenom „Normalizacija latinsko-američkih progresizama“, u takvom odnosu snaga, ljevica se “definira u antitezi spram desnice više iz defanzivnog i konzervativnog stava, nego iz mogućnosti predlaganja novih politika i mogućnošću transformacije”.[4] Stoga, iako je ovaj novi val ljevice došao na vlast reakcijom glasača na (ekstremnu) desnicu, da bi uspio, on ne smije biti reaktivan, odnosno mora se odmaknuti od puke obrane od desnice, što nije lako, i okrenuti se ka budućnosti. A ta budućnost podrazumijeva nove politike i teme, kao što su feminizam i ekologija te odmak od gospodarstva zasnovanog na izvozu sirovina i ekstraktivizmu. Nove snage kao što su Boric u Čileu i Petro u Kolumbiji su krenule tim putem, i treba vidjeti hoće li uspjeti. Povratnici se moraju konstruktivno okrenuti ka promjenama i nastojati donijeti nešto novo, a ne ponavljati iste politike koje su provodili njihovi prethodnici iz drugog vala, jer one više nisu primjenjive. I sve to uz veliku sposobnost manevriranja između velikih sila na globalnoj razini. Sretno im bilo.

• Bilješke

[1] Zaffaroni, E. R., Caamaño, C., & Weis, V. V. (2021). ¡ Bienvenidos al lawfare!: manual de pasos básicos para demoler el derecho penal. Capital Intelectual.

[2] Zaffaroni, E. R., Caamaño, C., & Weis, V. V. (2023). Lawfare: The Criminalization of Democratic Politics in the Global South. Brill Series: Studies in Critical Social Sciences, Volume: 244 https://brill.com/view/title/64024?language=en

[3] Fernando Pairican “La amenaza indígena”, Anfibia, https://www.revistaanfibia.com/la-amenaza-indigena/

[4] Massimo Modonesi, 4. srpnja 2022. Jacobin – América Latina, “La normalización de los progresismos latinoamericanos”, https://jacobinlat.com/2022/07/04/la-normalizacion-de-los-progresismos-latinoamericanos/