Malo rimsko kazalište. Pokušaj vjerne obnove bio bi falsifikat. Izvornu funkciju vraćaju čelik i beton, a ne kamen.

O uređenju javnog prostora uvijek se vode polemike. Prigovori na obnovu Malog rimskog kazališta u Puli, vrijednu 24 milijuna kuna, svode se na pitanje zašto nije rekonstruirano u izvorni oblik, piše Slađana Bukovac. Metoda faksimila ne može se koristiti ako nisu poznati svi detalji nekadašnje građevine, a autori su se odlučili prije svega vratiti kazalištu nekadašnju svrhu

• Naslovna fotografija: Malo rimsko kazalište u Puli (Slađana Bukovac)

• Slađana Bukovac (1971.) povjesničarka je umjetnosti i autorica. Suradnica je Arheološkog muzeja Istre u Puli.

Pula ionako nije velik grad, ali kada se usporedi s vlastitim kulturnim i povijesnim nasljeđem, čini se još manjom. Nakon što je neka lokacija relevantna za čak dva carstva (Rimsko i Austrougarsko), teško je zamisliti njezin puni značaj unutar države koja ima nešto više od tri milijuna stanovnika. Stoga nije neobično da izvan Istre, a posebno izvan Pule, ima mnogo onih koji nikad nisu čuli za Malo rimsko kazalište. Bez obzira što je taj dva milenija star objekt sagrađen približno u isto vrijeme kada i pulski amfiteatar, i bez obzira što je riječ o najvećem kulturnom gradilištu u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina, ako se izuzmu ulaganja u riječkom Kvartu kulture pokrenuta u vrijeme kada je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture. Malo rimsko kazalište, smješteno na po prilici sto metara od Arene, izvan funkcije je doduše već desetljećima, i donedavno je bilo u potpuno derutnom stanju. Zbog čega je prije petnaestak godina, nakon što je dugo služilo kao mjesto izvođenja prestižnih koncerata, zatvoreno za javnost. Malo rimsko kazalište je vjerojatno javnosti često nepoznato i zbog znatno slabije očuvanosti. Arena, jedno je od najočuvanijih rimskih borilišta na svijetu, u tom nas je pogledu prilično razmazila, pa slabije primjećujemo građevine koje nisu u tako spektakularno dobrom stanju. (Kod očuvanosti Arene specijalno se naglašava vanjski plašt građevine, jer ga na primjer amfiteatar u Veroni gotovo uopće nema: lukovi koje na njemu vidimo dio su unutrašnjeg dijela građevine koji u rimsko doba nije bio vidljiv izvana).

Malo rimsko kazalište desetljećima je bilo u potpuno derutnom stanju, a prije petnaest godina prestalo se koristiti za bilo kakve manifestacije zbog nestabilnosti konstrukcije. (Wikimedia Commons)

Malo rimsko kazalište stoljećima je korišteno kao, jednostavno rečeno, skladište građevinskog materijala; vanjskog zida građevine već tko zna otkad nema, tako da je ono što je ostalo više nalik na grčki teatar – tribine koncentrično uklopljene u padinu pejzaža – nego na sa svih strana ozidano rimsko zdanje polukružnog oblika i s monumentalnom scenskom zgradom s jedne, i kompliciranim sustavom ograđenih i na segmente razdvojenih tribina s druge strane. Pa ipak, lokalitet nije značajan samo za arheologiju. Za Puljane je Malo rimsko kazalište jedna od prostornih i emocionalnih točaka za koju su vezani specifičnom mješavinom ponosa, melankolije i ogorčenja. Ponosa jer su imali rijetku privilegiju odrastati i formirati se među rimskim spomenicima, melankolije jer Pula više nikad neće imati carske gabarite, kakve je imala u rimsko i austrougarsko doba, i ogorčenja što je današnje stanje grada i njegove infrastrukture nezavidno, a broj stanovnika neumoljivo pada. U tom je kontekstu obnova Malog rimskog kazališta gotovo pa eksces: u gradu u kojem, kao i u ostatku zemlje, industrija propada već trideset godina, nekvalitetan i agresivan turizam postaje sve dominantniji izvor prihoda, vidljiv je nedostatak stručnjaka humanističkog usmjerenja, a odjednom se izvodi monumentalna rekonstrukcija antičke građevine, ‘teška’ 24 milijuna kuna.

Za Puljane je Malo rimsko kazalište jedna od prostornih i emocionalnih točaka za koju su vezani specifičnom mješavinom ponosa, melankolije i ogorčenja

Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, ustanove koja skrbi o kazalištu i vodi projekt obnove, ne misli da je to paradoksalno. Upravo obrnuto. Vjeruje da je jedino ispravno rješenje za objekt ovakve starosti i vrijednosti, koji pritom ima sjajnu akustiku, vratiti ga u funkciju. Sam je, kaže, imao priliku u Malom rimskom kazalištu prije nego što je zbog derutnosti zatvoreno, čuti neke od najboljih koncerata na kojima je bio: Mozartov Requiem, koncert Madredeusa, jednu od izvedbi plesa derviša. Malo rimsko kazalište izvorno je imalo od 3000 do 5000 mjesta, a u obnovljenoj će verziji, u skladu sa sigurnosnim i vatrogasnim standardima, imati oko 1250, te još dvjestotinjak mjesta na centralnoj, polukružnoj orkestri. Objekt je parcijalno rekonstruiran u svom originalnom rasponu – gdje je to bilo moguće s obzirom da su na ruševine antičkog kazališta kroz povijest nadograđivane druge zgrade. Tijekom vremena na dijelovima kazališta podignute je najprije utvrda Castropola, na čijem je mjestu kasnije izgrađena venecijanska utvrda Kaštel, podignuta je i Sveučilišna knjižnica, a na otvorenom prostoru prema ulazu, gdje je nekada bio veliki atrij kazališta, podignuta je zgrada njemačke gimnazije u kojoj je danas Muzej. Pula ima izuzetnu kulturu antičkih spomenika, kaže Komšo, a oni se najbolje održavaju kada se vrate u funkciju, i kada o njima postoji stalna briga. Osim domicilnog stanovništva, valja računati i na turizam: objekt će biti spektakularna ljetna pozornica.

• Nevjerojatni podatci

Pula danas ima oko 52 000 stanovnika, a u rimsko ih je doba imala 5000 (publika nije dolazila samo iz grada, već i s brojnih poljoprivrednih posjeda s vilama na području Istre). S obzirom na taj broj, kulturna je i društvena infrastruktura grada bila nevjerojatna: amfiteatar s kapacitetom od 22 000 gledatelja, Veliko rimsko kazalište koje je moglo primiti oko 10 000 gledatelja, te Malo, u koje ih je stalo između 3 000 i 5 000. Iako Veliko rimsko kazalište nije sačuvano, nezaobilazna je referenca grada: valja zamisliti da je u rimsko doba skupa s amfiteatrom definiralo gradsku vizuru, te da su te dvije građevine bile najveće i najmonumentalnije u ondašnjoj koloniji.

Veliko rimsko kazalište nalazilo se na sjevernoj padini brijega Monte Zaro, a od srednjeg je vijeka do venecijanskog doba “razgrađivano”, i na kraju posve anulirano, jer je i ono služilo, i to u znatno većoj mjeri nego Malo, kao skladište obrađenog kamena koji je ugrađivan u druga zdanja. Njegovi su ostaci, na primjer, korišteni za izgradnju venecijanskog Kaštela, koji se nalazi na centralnoj uzvišici starog dijela grada. Njegove dimenzije možda može ilustrirati činjenica da je najviša točka fasade bila visoka 32 metra, jednako kao najviši toranj amfiteatra. Na mjestu građevine koja je počinjala na poziciji današnjeg Doma branitelja, a nekadašnjeg Mornaričkog kasina u Puli, i protezala se 85 metara u dužinu i 120 u širinu, danas stoje mnogo recentnije zgrade. Manje, to jest Malo rimsko kazalište za razliku od Velikog nalazilo se unutar gradskih zidina, i imalo je sreću da je ipak nekoliko stoljeća, do početka 20. stoljeća, bilo zatrpano.

Cijela konstrukcija u potpunosti je reverzibilna, i kazalište je moguće vratiti u njegovo prvotno stanje prije preuređenja. Čelična i betonska konstrukcija zadržala je originalne proporcije kazališta. (Slađana Bukovac)

Arhitekt Emil Jurcan, autor projekta rekonstrukcije (sa suradnicima Helenom Sterpin i Aleksandrom Ćelovićem) naglašava kako nema smisla na osnovi moćne kulturne i javne infrastrukture glorificirati kulturne potrebe Rimljana. Prvi je razlog to što je uloga kazališta u antičko doba i danas zapravo neusporediva – građevine su korištene na posve drugačiji način, a teatar je bio spoj religije, umjetnosti i ideologije. Ideološku komponentu možda najbolje simbolizira kip imperatora, vjerojatno Augusta, pronađen na području Velikog rimskog kazališta, koji je u punoj, prirodnoj veličini ukrašavao zgradu.

• Rekonstrukcija, pristup

O uređenju javnog prostora uvijek se vode polemike, a po pitanju Malog rimskog kazalištu često se prigovara zašto se nije pristupilo obnovi metodom replike, te građevina rekonstruirana onakva kakva je originalno bila. Svakom tko ima predodžbu u kojoj je mjeri izvorna zgrada bila masivna jasno je da bi takva gomila kamena posve ugušila u međuvremenu izgrađen i napučen prostor. Osim što bi brijeg kamena bio invazivan za okoliš, Darko Komšo objašnjava da se metoda faksimila ne može koristiti ako nisu poznati svi detalji nekadašnje građevine. S Malim rimskim kazalištem to nije slučaj; ne zna se na primjer jesu li tribine bile kompletno od kamena, ili je dio bio drven. Obnova metodom replike (faksimila) vodila bi stvaranju povijesnog falsifikata. Stoga je rekonstrukcija izvedena kontrastnim materijalima, onima kojih u originalnoj građevini nema. Osim dijela obnovljenog bijelim betonom, u tribine je ugrađeno 90 tona čelika, ali ta je težina neprimjetna, struktura djeluje kao da lebdi, a ulogu nekadašnje scenske zgrade, od koje su danas iznad tla ostali samo fragmenti, preuzela je stražnja fasada Muzeja, na koju je montiran ekran površine 333 četvorna metra. Kako bi zadržali čak i fizički razmak između arheoloških i suvremenih slojeva građevine, arhitekti su reverzibilnu konstrukciju, koju je moguće ukloniti da na originalnom spomeniku ne ostanu nikakva oštećenja, većim dijelom postavili na visoke stupove.

Najveći je projektantski izazov, kaže Jurcan, bio osmisliti temelje. Tribina koja treba držati više od 1000 posjetitelja stoji nad arheološkim nalazima, među kojima nema mnogo praznog prostora, niti je prostor pravilno raspoređen. Na nasumičnom ritmu temelja valjalo je uspostaviti pravilnu geometrijsku strukturu. Zbog malih dimenzija, temelji su morali biti sidreni u stijenu, a čelična tribina nije mogla biti proizvedena u pogonu, nego su se dijelovi spajali varenjem nakon što su dopremljeni na lokaciju: to je bilo nužno kako bi se izbjegle matice i vijci, čije postupno otpuštanje proizvodi vibracije, i kvari akustiku prostora. Sve skupa je za tijesne proporcije pulske starogradske jezgre bio i ozbiljan logistički podvig: valjalo je dizalicama, kamionima i drugom teškom mehanizacijom na stotine puta proći uskim mediteranskim prometnicama. Redovi današnjih tribina, i tamo gdje su betonske i gdje su čelične, i po visini i po dubini odgovaraju izvornim proporcijama. Omjer je 1:2, što točno odgovara naputku iz “Deset knjiga o arhitekturi” čuvenog rimskog arhitekta iz 1. stoljeća prije naše ere, Vitruvija. Jurcan vjeruje kako je točna teza koju je postavila arheologinja i povjesničarka umjetnosti Nataša Nefat (vodila je konzervatorski nadzor nad projektom), da je Malo rimsko kazalište bilo odeon – građevina namijenjena glazbenim priredbama i natjecanjima. Time bi se objasnilo zašto je grad uopće imao dva teatra na tako maloj udaljenosti – jer im je bila različita namjena.

• Kontroverzna rješenja

Za razliku od rimske verzije, u kojoj je kazalište bilo poluzatvoreno (platneni se krov navlačio samo po potrebi), rekonstruirana verzija bez scenske zgrade, i bez okolnog zida, imat će posve drugačiju, panoramsku atmosferu; tribine postaju vrsta vidikovca s kojeg se promatra okolni gradski pejzaž. Premda je to danas teško zamisliti, jer smo naviknuti na postojeću situaciju, vrlo je slična situacija i s Arenom: njezina “transparentnost” i “otvorenost” nije njezina originalna osobina, nego je posljedica toga što su vrijeme i ljudi reducirali elemente od kojih se sastoji građevina.

Obnova koja  je završila pred sudom zbog prigovora konzervatora. Teatar u Saguntu izgrađen je na obronku planine u 1. stoljeću, u doba cara Augusta. (Wikimedia Commons)

Rekonstrukcija antičkih kazališta, pogotovo rimskih, iznimno je zahtjevan zadatak, na koji se kroz vrijeme odgovaralo na različite načine. Neka rješenja bila su toliko kontroverzna da su dovela do sudske odluke o rušenju: teatar u Saguntu, u Valenciji, arhitekti Giorgio Grassi i Manuel Portacelli obnavljali su do 1993. godine. Objekt je izgrađen u 1. stoljeću naše ere; dakle u isto vrijeme kada i pulska kazališta. Tribine su obukli u mramor, a pročelje su scenske zgrade izgradili gotovo posve iznova, prema dostupnim podacima o njezinom nekadašnjem izgledu, i u njega ugradili postojeće ostatke. Sud je njihov zahvat proglasio kršenjem Zakona o povijesnoj baštini. Arhitekti su se branili da su htjeli restaurirati ne toliko kazalište samo, već vremenom narušen odnos cavee i scaene (tribine i scenske zgrade); da je osamdeset posto fragmenata koje su zatekli na lokaciji bila nadogradnja, te da je njihova intervencija reverzibilna. Nije prošlo, ali isto tako nije izvršena ni presuda: ispostavilo bi se da bi uklanjanje naknadno dodanih dijelova još više naudilo arheološkom lokalitetu. Valja napomenuti kako je, bez obzira na tužbu i sudski epilog, ovaj projekt ušao u finale nagrade Mies Van der Rohe za 1994. godinu, te da španjolski Zakon o povijesnoj baštini zabranjuje, ili je makar u vrijeme ove intervencije zabranjivao, rekonstrukciju zaštićenih spomenika, osim ako je u pitanje dovedena njihova stabilnost. Prigovor konzervatora bio je na dlaku isti argumentu koji se koristi za kontrastnu metodu obnove pulskog spomenika: arhitekti Grassi i Portacelli, tvrdili su restauratori i konzervatori, nisu imali dovoljno detaljne podatke na osnovi kojih bi mogli sličnim materijalima obnoviti teatar.

Selektor Maroje Mrduljaš nominirao je Malo rimsko kazalište zajedno s još četiri hrvatska projekta za nagradu Piranesi. Građevina je tek dovršena, i tek joj predstoji recepcija stručne javnosti.

Možda je upravo stoga drugi, recentniji španjolski primjer znatno manje invazivan; toliko da na prvi pogled izgleda kao provizorno, privremeno rješenje. Nešto starije (1. stoljeće prije naše ere) i nešto manje (kapacitet za 6000 posjetitelja, dok je Sagunto sagrađen za 8000 posjetitelja) kazalište u Tarragoni u Kataloniji, (antički Tarraco bio je najstarije rimsko naselje na Iberijskom poluotoku, a i to je grad koji osim teatra ima i amfiteatar, samo znatno slabije sačuvan od pulskog, te rimski cirkus) spada u kompleks antičkih građevina uvrštenih na UNESCO-v popis. Od teatra je ostala sačuvana osnovna struktura, ali u ruinama. Arhitekt Toni Gironès u zadatak si je dao da prostor od 6000 četvornih metara učini pristupačnim, i prohodnim. U tu je svrhu u recentnom zahvatu, koji je dovršen 2018. godine, postavio šumu korodiranih metalnih šipki, međusobno spojenih kako bi tvorile vrstu visećeg mosta iznad arheoloških ostataka teatra. Baš kao i u Puli, željezna konstrukcija dijelom oponaša nekadašnje oblik, proporcije i perimetar tribina. Razlika je u tome da ovaj objekt nije vraćen svojoj prvobitnoj funkciji: nije riječ o rekonstrukciji, nego o adaptaciji, intervencija služi samo da se lokacija učini pristupačnom, i da se predoči njezina izvorna forma. Kada govori o vlastitim uzorima za pulsko rješenje, Emil Jurcan u prvom redu navodi restauraciju kamenoloma Ravi Marchi u talijanskom Gavolanu arhitektonskog para Carmassi, Gabrielle i Massima, gdje se u otvorenom muzeju-parku posjetiteljima prezentira industrijska, rudarska baština. Na drugo mjesto stavlja kazalište na otvorenom u Salemiju na Siciliji na kojem je jedan od autora arhitekt Francesco Venezia. (Drugi koautori su Roberto Colova, Marcella Aprile, Orazio Saluci, Valeria Tripoli). Jurcan spominje i teatar u Sagundu, premda se njegovo, pulsko rješenje drastično razlikuje od tog primjera.

U planu je da se u Kazalištu u budućnosti održava međunarodni festival antičke drame, baš kao što su se i u Rimskom carstvu ravnopravno igrale i grčke i rimske drame. (Slađana Bukovac)

U trenutku nastanka ovog teksta, selektor Maroje Mrduljaš nominirao je Malo rimsko kazalište zajedno s još četiri hrvatska projekta za nagradu Piranesi. U međunarodnoj konkurenciji sudjeluju arhitekti i radovi iz 11 zemalja. Građevina je tek nedavno dovršena, i tek joj predstoji recepcija stručne javnosti. Kompleksnost ovog projekta, na kojem su svakoj fazi radova prethodila arheološka istraživanja koja je vodila Silvana Petešić, pri čemu su se radovi zaustavljali pri svakom novom otkriću, a potom je slijedila konzervacija i restauracija Geni Gobić Bravar, teško je uopće predočiti. Možda je najtočnije reći da je gotovo svima u velikom timu ljudi koji su radili na projektu, od ravnatelja Muzeja do poznatog stručnjaka koji je izveo rasvjetu, Deana Skire, od radnika na gradilištu koji su na početku uglavnom bili iz Hrvatske i okolnih zemalja, da bi u kasnijoj fazi gradnje počeli pristizati iz Nepala, ovo bilo iskustvo koje se teško može ponoviti dva puta u životu.

Predstoji i osmišljavanje programa za tako specifičan i monumentalan prostor: u planu je da u Malom rimskom kazalištu bude, a što drugo nego međunarodni festival antičke drame. (U Rimskom carstvu u teatrima su se ravnopravno igrale i grčke i rimske drame). Grad najbliže Puli, koji ima antičko kazalište u funkciji (ono u Trstu je arheološki lokalitet), ali također ima i amfiteatar, je Verona. Emil Jurcan podsjeća kako je i pulski amfiteatar priveden svojoj izvornoj funkciji relativno nedavno, 30-tih godina prošlog stoljeća, kada je u njega dovedena struja i napravljene su sadašnje tribine. Učinjeno je to, podsjeća, u razdoblju fašizma upravo po ugledu na neposredno uređen amfiteatar u Veroni; totalitarna je politika utvrđivala svoje mitološke temelje. Danas su i u Puli, i u Veroni, koja ima 250.000 stanovnika a smještena je u bazenu iz kojeg ih prema njoj gravitira pet milijuna, antički spomenici najveći turistički mamac. U tome je njihov potencijal, koji je za Pulu to bitniji što su u posljednjih deset godina u gradu propale i grane industrije poput brodogradnje, za koju se činilo da će preživjeti tranziciju, i odjednom se dojučerašnja prvenstveno vojna, a potom i industrijska baza ispraznila od temelja na koje ju je postavila još Austrougarska Monarhija; preostalo je ono na što u nas u pravilu ne računa, ili se računa kada ponestane drugih opcija – kultura, nasljeđe, arheologija.