Mikrointervencije ili deregulacija. Koji put vodi do poznatog ishoda?

Dani Rodrik u knjizi "Shared Prosperity in a Fractured World" zagovara eksperimentalni državni intervecionizam kao rješenje ekonomskih i socijalnih problema u SAD-u. U osvrtu na ovu knjigu, Darko Oračić argumentira da se nalazi istraživanja na koja se Rodrik poziva jednako tako mogu upotrijebiti i za potporu posve suprotne pozicije.

• Naslovna fotografija: Robot daje milostinju prosjaku u prolazu. (Midjourney v7)

• Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

Dani Rodrik istaknut je američki ekonomist turskog podrijetla koji predaje na Sveučilištu Harvard. U nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom Shared Prosperity in a Fractured World, koja je namijenjena široj javnosti, Rodrik nudi rješenja za brojne probleme u svijetu.[1] Knjiga je značajan doprinos raspravi o ekonomskoj politici u kojoj autor razmatra ne samo ideološko-politička kretanja, već i konkretno djelovanje važnih političkih aktera. U nastavku su podrobnije prikazane i prokomentirane Rodrikove ideje o tome kako poboljšati gospodarsko i socijalno stanje u SAD-u, dok su prijedlozi u vezi s manje razvijenim zemljama ukratko prikazani, a obrađen je jedan konkretan primjer. Premda se Rodrik otvoreno svrstava na ideološko-političku ljevicu te zagovara razne oblike državne intervencije, implikacije nekih njegovih argumenata i nalazi pojedinih istraživanja na koje se poziva mogu se upotrijebiti, kao što će biti pokazano, za potporu posve suprotne pozicije.

Najnovija knjiga “Zajednički prosperitet u fragmentiranom svijetu” harvardskog profesora Danija Rodrika zagovara rješenja podizanja produktivnosti u sektoru usluga. (Elekes Andor, CC BY-SA 4.0)

Rodrik predlaže da se problem nedostatka dobro plaćenih i kvalitetnih radnih mjesta za radnike bez visokog obrazovanja u SAD-u riješi podizanjem produktivnosti rada u sektoru usluga. Sredstvo za postizanje tog cilja trebao bi biti skup raznih državnih „mikrointervencija“ na lokalnoj i regionalnoj razini. Državne bi razvojne agencije, na primjer, trebale savjetovati, podupirati i koordinirati privatne tvrtke te obučavati njihove radnike u skladu s potrebama tržišta. Rodrik smatra da državna tijela ne bi trebala nametati neke svoje unaprijed donesene planove, već bi trebala „eksperimentirati“ u stalnoj („iterativnoj“) komunikaciji i suradnji s privatnim tvrtkama. Pokazuje da takvih oblika lokalnoga „javno-privatnog partnerstva“ već ima, ali nedovoljno u sektoru usluga. Rodrik očekuje da bi njihovo širenje i umnožavanje naposljetku donijelo ne samo veće realne plaće, već i bolje radne uvjete te sigurnija radna mjesta. Tako bi, u Rodrikovoj viziji, porasla „srednja klasa“ koja bi bila ekonomski i socijalni temelj stabilne političke demokracije u SAD-u.[2]

Zanimljivo je da Rodrik inzistira na podizanju produktivnosti rada te da se suprotstavlja uobičajenim državnim intervencijama na tržištu rada kao što su poticanje kolektivnog pregovaranja, određivanje minimalne plaće i regulacija radnih uvjeta. Rodrik tvrdi da takve mjere „privilegiraju starije radnike i one koji već imaju sigurna radna mjesta“, a otežavaju „mladim i manje obrazovanim tražiteljima posla da nađu zaposlenje“. Kao negativan primjer u tom pogledu navodi Francusku i visoku stopu nezaposlenosti mladih u toj zemlji prije uvođenja instituta obuke na radu 2018. godine. „Propisivanje većih plaća i boljih uvjeta rada dolazi po cijeni smanjivanja raspoloživosti poslova“, upozorava Rodrik te zaključuje: „Jedini način da se zaobiđe ovo okrutno ograničenje jest da se poveća produktivnost radnika na nisko plaćenim i nisko kvalitetnim poslovima.“[3]

Premda se u načelu protivi ekonomskom liberalizmu, Rodrik u ovom slučaju zapravo prihvaća tradicionalnu liberalnu kritiku radnoga zakonodavstva. Ekonomski su liberali, naime, često tvrdili da radno zakonodavstvo negativno utječe na zaposlenost zato što podiže relativnu cijenu rada. Iz toga jasno slijedi njihov zahtjev za deregulacijom plaća te radnih odnosa i uvjeta.[4] Rodrik također inzistira na tome da brojna dobro plaćena i kvalitetna radna mjesta mogu nastati u sektoru usluga, a ne u prerađivačkoj industriji. Ističe da prerađivačka industrija zahtijeva veliku količinu fizičkog kapitala i „relativno stručnu, ali malu radnu snagu“. Rodrik navodi statističke podatke o dugogodišnjem opadanju udjela industrijskih radnika u ukupnom broju zaposlenih. Napominje kako je riječ o „neizbježnom trendu“ u svim razvijenim zemljama i kako je „krajnje nevjerojatno da će Sjedinjene Države ili razvijena gospodarstva u Europi pretvoriti prerađivačku industriju u stroj za stvaranje radnih mjesta“ te zaključuje: „Ne možemo preokrenuti tijek povijesti.“[5]

“Tvornička radna mjesta nisu uzeli Kinezi i Meksikanci, već R2-D2 i C-3PO”, kaže Johan Norberg u polušali. (Facebook)

Rodrik kritizira ekonomsku politiku i predsjednika Trumpa i predsjednika Bidena jer su obojica, na različite načine, „prihvatila revitalizaciju prerađivačke industrije kao širok put za nastanak dobrih poslova“. Takvi napori da se industrijska proizvodnja vrati iz inozemstva i da se izgrade novi tvornički kapaciteti zapravo su „promašeni“ (engl. miss the mark), jer su radna mjesta u sektoru usluga i ostat će u sektoru usluga, smatra Rodrik.[6] Riječ je, dakle, o pogrešnim oblicima državnog intervencionizma.

Navedeni Rodrikovi stavovi kompatibilni su, vjerojatno suprotno njegovim željama, s teorijom da je automatizacija glavni uzrok deindustrijalizacije u SAD-u, a međunarodna trgovina odnosno „globalizacija“ tek sporedni čimbenik. Kao što u polušali kaže švedski povjesničar Johan Norberg u knjizi pod provokativnim naslovom The Capitalist Manifesto: „Tvornička radna mjesta nisu uzeli Kinezi i Meksikanci, već R2-D2 i C-3PO.“ Norberg navodi empirijsku procjenu prema kojoj je od ukupnog broja izgubljenih radnih mjesta u američkoj prerađivačkoj industriji tijekom prvog desetljeća ovoga stoljeća 87 posto izgubljeno zbog poboljšane produktivnosti, a samo 13 posto zbog međunarodne trgovine.[7]

Rodrik se, kao kritičar slobodne trgovine i „hiperglobalizacije“, vjerojatno ne bi složio s prethodno spomenutom procjenom. Rodrik navodi empirijsko istraživanje geografskih područja SAD-a koje pokazuje da je prodor kineske robe povezan s padom zaposlenosti i plaća.[8] Postoji mogućnost, međutim, da je uvoz kineske robe smanjio potražnju za radom na nekim područjima, dok se potražnja za radom na nekim drugim područjima povećala zahvaljujući priljevu financijskog kapitala iz Kine. Pozitivne učinke stranih financijskih ulaganja istaknula je skupina američkih intelektualaca u deklaraciji protiv Trumpove vanjskotrgovinske politike. Oni smatraju da strana ulaganja „jačaju proizvodno gospodarstvo“.[9]

Što se tiče Rodrikova prijedloga podizanja produktivnosti i plaća radnika u sektoru usluga putem raznih eksperimentalnih oblika državne intervencije na lokalnoj i regionalnoj razini, riječ je očigledno o putu s nepoznatim ishodom, unatoč primjerima koje Rodrik navodi. Nasuprot tome, veća bi prostorna mobilnost radne snage imala poznat ishod jer je empirijskim istraživanjima pouzdano utvrđeno da se dobro plaćena radna mjesta za radnike bez visokog obrazovanja nalaze u gradovima s velikim udjelom visokoobrazovanih stručnjaka.[10]

Čimbenici koji omogućuju unutarnju migraciju radnika također su dobro poznati – riječ je ponajprije o izgradnji jeftinih stanova za iznajmljivanje i pripadne infrastrukture. Osim toga, povećana izgradnja podrazumijeva povećanu potražnju za građevinskim radnicima. Gotovo da i nije potrebno napominjati kako su radna mjesta u građevinarstvu (i prijevozu) posebno prihvatljiva muškarcima mlađe i srednje dobi bez visokog obrazovanja. Rodrik primjećuje da mnoge poslove u uslužnom sektoru obavljaju „uglavnom žene“, ali iz toga nije izvukao nikakav zaključak.[11]

Za razliku od Rodrika, neki su intelektualci na američkoj ljevici istaknuli važnost izgradnje priuštivih stanova te istražili uzroke njihova nedostatka. Ugledni novinari Ezra Klein i Derek Thompson, uznemireni pojavom raširenog beskućništva, u knjizi Abundance pokazuju kako izgradnju poskupljuju ili potpuno onemogućuju prostornoplanski, ekološki, građevinski i stambeni propisi, posebno u dijelovima zemlje u kojima vladaju pripadnici glavne struje Demokratske (lijeve) stranke. Klein i Thompson primjećuju da su u nekim saveznim državama i gradovima doneseni brojni zakoni i odluke u cilju ubrzanja izgradnje stambenih objekata, ali bez značajnih rezultata.[12] Potrebna je, dakle, radikalna deregulacija stanogradnje i stambenih odnosa koja bi drastično reducirala beskućništvo i povećala prostornu mobilnost američkog stanovništva.

Premda je relativna stambena ponuda znatno veća u dijelovima zemlje u kojima vladaju pripadnici Republikanske (desne) stranke, Rodrik konstatira da su mnogi republikanski političari postali „skeptični u pogledu slobodnih tržišta“ i počeli podržavati državne intervencije koje zagovara i provodi predsjednik Trump.[13] Budući da takvu politiku smatra pogrešnom, Rodrik predlaže svoju verziju državnog intervencionizma kao rješenje za problem nedostatka dobrih radnih mjesta, ne uviđajući da se on perpetuira na nekim geografskim područjima upravo zato što država na različite načine otežava ili destimulira preseljenje u gradove u kojima takva radna mjesta postoje ili bi mogla postojati u još većem broju.[14]

Unatoč neoliberalnim intervencijama, Meksiko stagnira u produktivnosti, navodi Rodrik. (Guldhammer, CC BY-SA 4.0)

Što se tiče manje razvijenih zemalja, Rodrik im također predlaže eksperimentalni državni intervencionizam unutar kojega bi na različite načine surađivali brojni akteri na svim razinama vlasti. Takav pristup suprotstavlja prethodno dominantnom neoliberalnom programu u kojemu je „deregulacija, stabilizacija, liberalizacija bila mantra dana“.[15]

Rodrik spominje primjer Meksika koji je, po njegovim riječima, slijedio neoliberalni program, „ali je i dalje stagnirao u ukupnoj produktivnosti“ zato što se „gotovo sva ekspanzija zaposlenosti smjestila u malim, neformalnim, neučinkovitim poduzećima“.[16] Empirijska studija koju Rodrik navodi u bilješkama otkriva zašto u Meksiku ima toliko sitnih poduzeća, koja nisu nelegalna, ali čiji radnici uglavnom nisu u formalnom radnom odnosu. Radnici samostalno pružaju usluge (npr. prodaju) poduzećima ili za njih kod kuće izrađuju dijelove proizvoda. Istraživači navode da poduzeće za radnika u formalnom radnom odnosu mora plaćati doprinos za socijalno osiguranje, da radnik ima pravo na otpremninu prilikom otkaza i povratak na radno mjesto ako je otkaz bio neopravdan te da ima pravo na minimalnu plaću i sindikalno organiziranje.[17] Riječ je, dakle, o ključnim elementima radnoga i socijalnog zakonodavstva koji destimuliraju formalno zapošljavanje i rast poduzeća, posebno u uvjetima početne niske produktivnosti rada.

Kada se zahtjevnim radničkim pravima doda korumpiranost mnogih državnih dužnosnika i činovnika te njihovo pogodovanje pojedinim gospodarskim subjektima, dobiva se cjelovito objašnjenje zašto Meksiko nije uspio postići brži ekonomski rast.[18] Suprotno Rodrikovoj ocjeni, meksička država očigledno nije implementirala neoliberalni program. Negativni primjer Meksika i neke komparativne studije upućuju na zaključak da manje razvijene zemlje, ako žele ubrzati gospodarski rast, trebaju provesti reforme u smjeru povećanja ekonomske slobode.[19]

Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.

• Bilješke

[1] Dani Rodrik, Shared Prosperity in a Fractured World: A New Economics for the Middle Class, the Global Poor, and Our Climate, Princeton University Press, Princeton, 2025.

[2] Rodrik, str. 90-122 i 215-220.

[3] Rodrik, str. 107.

[4] Primjer liberalne kritike radnoga zakonodavstva: Darko Oračić, „Zakon o radu u svjetlu komparativnih istraživanja o nezaposlenosti“, Revija za socijalnu politiku, god. 4 (1997.), br. 1, str. 1-7.

[5] Rodrik, str. 100-102.

[6] Rodrik, str. 99-100.

[7] Johan Norberg, The Capitalist Manifesto: Why the Global Free Market Will Save the World, Atlantic Books, London, 2023., str. 85. Norberg navodi studiju: Michael Hicks i Srikant Devaraj, „The myth and reality of manufacturing in America“, Center for Business and Economic Research, Ball State University, 2015.

[8] Rodrik, str. 57. Navedena je studija: David H. Autor, David Dorn i Gordon H. Hanson, „The China Syndrome: Local Labor Market Effects of Import Competition in the United States“, American Economic Review, vol. 103 (2013.), br. 6, str. 2121-2168.

[9] Independent Institute, „Trade and Tariffs Declaration“, 18. travnja 2025. Deklaraciju je potpisalo više od dvije tisuće intelektualaca.

[10] Gordon H. Hanson i Enrico Moretti, „Where Have All the Good Jobs Gone? Changes in the Geography of Work in the US, 1980-2021“, NBER Working Paper br. 33631, ožujak 2025., str. 19-24. Osim navedenog, život u blizini visokoobrazovanih ljudi poboljšava zdravlje i produljuje životni vijek (Jacob H. Bar, David M. Cutler, Edward L. Glaeser i Ljubica Ristovska, „Human Capital Spillovers and Health: Does Living Around College Graduates Lengthen Life?“, NBER Working Paper br. 32346, travanj 2024.).

[11] Rodrik, str. 117.

[12] Ezra Klein i Derek Thompson, Abundance: How We Build a Better Future, Profile Books, London, 2025., str. 21-47, 212-213. Autori, između ostalog, opisuju slike koje pokazuju jak utjecaj medijana stanarine i stope slobodnih nekretnina (engl. vacancy rate) na relativni broj beskućnika po američkim gradovima. Slike se nalaze u knjizi: Gregg Colburn i Clayton Page Aldern, Homelessness is a Housing Problem: How Structural Factors Explain U.S. Patterns, University of California Press, Oakland, 2022. Slike su dostupne na internetu u prezentaciji: Gregg Colburn, „Homelessness is a Housing Problem“, 13. rujna 2024., str. 20 i 21.

[13] Rodrik, str. 94.

[14] Načini na koje država destimulira radnu aktivnost odnosno prostornu mobilnost opisani su u članku: Darko Oračić, „Angus Deaton protiv Čikaške škole. Zanemaruje li rizike intervencionizma?“, Ideje.hr, 12. prosinca 2025.

[15] Rodrik, str. 60. Na osnovi takozvanoga Washingtonskog (ideološkog) konsenzusa, neke elemente neoliberalnog programa u prošlosti su manje razvijenim zemljama nametali Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond u okviru zajmova za strukturnu prilagodbu (Ali A. Allawi, Rich World, Poor World: The Struggle to Escape Poverty, Yale University Press, New York, 2024., str. 302-305). Izvanjsko nametanje bilo kojega ekonomskog programa očigledno ne može imati učinka ako program nema unutarnju potporu. Osim toga, već i samo postojanje MMF-a i Svjetske banke nije kompatibilno s načelima neoliberalizma.

[16] Rodrik, str. 142.

[17] Matias Busso, Maria Victoria i Santiago Levy, „(In)Formal and (Un)productive: The Productivity Costs of Excessive Informality in Mexico“, Inter-American Development Bank, Working Paper br. IDB-WP-341, kolovoz 2012., str. 2-8.

[18] Santiago Levy, Under-Rewarded Efforts: The Elusive Quest for Prosperity in Mexico, Inter-American Development Bank, Washington, D.C., 2018., str. 261-269.

[19] Ekonomska učinkovitost reformi u smjeru „deregulacije, stabilizacije, liberalizacije“ statistički je utvrđena u članku: Kevin B. Grier i Robin M. Grier, „The Washington consensus works: Causal effects of reforms, 1970-2015, Journal of Comparative Economics, vol. 49, br. 1, ožujak 2021., str. 59-72.