Mit o nerazvijenoj kulturi prosvjeda. U Hrvatskoj se prosvjeduje koliko i drugdje, ali – tko prosvjeduje i za što?

U medijima se vrlo često može naići na zaključak da u Hrvatskoj nije razvijena 'kultura prosvjeda', da je to posljedica desetljeća u Jugoslaviji, mentaliteta itd. Karlo Kralj opovrgava tu tvrdnju empirijski i konceptualno

• Naslovna fotografija: za mobilizaciju su potrebni resursi i organizacija koja nije jednako dostupna različitim društvenim grupama. Okupljanje ‘protiv nasilja’ u Zagrebu (Foto: Dalibor Urukalović, Pixsell)

• Karlo Kralj, doktorand, Scuola Normale Superiore, Firenca

Zašto se i kada prosvjeduje u Hrvatskoj? Iako su ova pitanja u domaćim medijima postavljena nebrojeno puta, u odgovorima se često ponavlja da u Hrvatskoj nedostaje ‘kulture prosvjeda’. Uz tu tvrdnju, koja se izriče i u formi moralne prodike, ponekad dolazi i usporedba s nekom ‘naprednom’ zapadnoeuropskom državom u kojoj ljudi navodno izlaze na ulice i za najmanju stvar. U nekim se slučajevima ponavlja i teza da manjak ‘kulture prosvjeda’ proizlazi iz iskustva života u Jugoslaviji, u kojoj se navodno nije razvila tradicija prosvjedovanja iako podaci o radničkim štrajkovima 1980-ih dokazuju suprotno. No, što uopće znači ‘kultura prosvjeda’ i koliko nam ta sintagma može pomoći u objašnjavanju kolektivne mobilizacije? Pažljivijim promišljanjem tog obilno korištenog pojma može se vrlo brzo uvidjeti nekoliko problema s ‘kulturom prosvjeda’.

Načelno govoreći, ideja da kultura utječe na kolektivnu mobilizaciju nije nikakva novost u istraživanju društvenih pokreta i drugih oblika političkog osporavanja (eng. contentious politics). Suvremena istraživanja u ovom području oslanjaju se na koncept kulture kad proučavaju izgradnju identiteta kolektivnih aktera, kao i značenja, narative i javne komunikacijske strategije (tzv. framing) koje prosvjedni akteri koriste kako bi ispunili svoje ciljeve. Kultura je značajna i u razumijevanju prihvatljivosti određenih prosvjednih metoda u širem kulturno-povijesnom kontekstu. Radnički štrajkovi i radničke demonstracije ispred državnih institucija nisu bile uobičajena ili prihvatljiva prosvjedna metoda prije tri stotine godina, u razdoblju prije masovne industrijalizacije i prije jačanja moći nacije-države. Danas su takve metode dio svakodnevnice.

Definicija ‘kulture prosvjeda’ uglavnom ostaje u zraku, više-manje funkcionirajući kao pojam koji opisuje sklonost nekog društva prema tome da svoje zahtjeve artikulira kroz prosvjedno djelovanje i druge oblike javne pobune

No, pojam ‘kulture prosvjeda’ korišten na način na koji ga vole koristiti domaći komentatori i komentatorice izostaje iz cijele ove grane istraživanja. Tome je tako prvenstveno zbog toga što je pojam ‘kulture prosvjeda’ teško definirati i konceptualizirati, čime se značajno umanjuje njegov kapacitet da bilo što objasni. Naime, definicija ‘kulture prosvjeda’ uglavnom ostaje u zraku, više-manje funkcionirajući kao pojam koji opisuje sklonost nekog društva prema tome da svoje zahtjeve artikulira kroz prosvjedno djelovanje i druge oblike javne pobune. Ta sklonost društva je apstraktna, ona se ne sagledava u odnosu na socioekonomski kontekst, komunikaciju političkih elita, prepreke koje zadaju institucije ili u odnosu na bilo koji drugi bitan faktor koji može utjecati na mogućnost pojave prosvjeda. Ne treba stoga čuditi da se takva dekontekstualizirana ‘kultura prosvjeda’ uopće i ne nalazi u rječniku društvenih znanosti. Također, ‘kultura prosvjeda’ nerijetko se u javnom prostoru vezuje isključivo uz aktivnosti liberalnih i lijevih društvenih aktera, pri čemu se zaboravlja činjenica da su najmoćniji prosvjedni akteri u Hrvatskoj desne političke organizacije poput braniteljskih udruga, konzervativnih pokreta i Rimokatoličke Crkve. Ako u zaključivanje o razini prosvjedne mobilizacije uključimo dugih 555 dana braniteljske okupacije u Savskoj (2014. – 2016.) ili vrlo uspješnu referendumsku mobilizaciju konzervativnih aktera 2013. godine, priča o slaboj ‘kulturi prosvjeda’ gubi na uvjerljivosti.

Priča o slaboj kulturi prosvjeda nije uvjerljiva ako se sjetimo 555 dana branitelja u Savskoj (Željko Lukunić, Pixsell)

Čak i ako pokušamo empirijski dokazati argument prema kojem u Hrvatskoj nema ‘kulture prosvjeda’, dostupni podaci ne govore mu u prilog. Tom zadatku mogli bismo pristupiti na najmanje dva načina. Prvo, možemo katalogizirati, pobrojati i usporediti broj prosvjednih događaja i sudionika/ica prosvjeda u Hrvatskoj u odnosu na druge države. U projektu „Disobedient Democracy“ tako smo pobrojali sve prosvjedne događaje u Hrvatskoj, Portugalu, Srbiji i Španjolskoj u razdoblju od 2000. do 2017. godine. Doista, podaci pokazuju da je u tom razdoblju godišnji prosjek broja prosvjednih događaja u Španjolskoj i Portugalu veći nego u Hrvatskoj i Srbiji. No, kad te podatke dovedemo u odnos s veličinom zemlje mjerenom brojem stanovnika, saznajemo da je broj događaja na 100 000 stanovnika u Hrvatskoj i Srbiji veći nego u Španjolskoj i Portugalu.[1] Ovako agregatno opisani podaci, naravno, ne dokazuju nužno da se u Hrvatskoj i Srbiji prosvjeduje više i uspješnije nego u Španjolskoj i Portugalu, ali sasvim sigurno bacaju sumnju na tezu o slabo razvijenoj ‘kulturi prosvjeda’.

‘Kulturu prosvjeda’ mogli bismo pokušati dokazati i komparativnim anketnim istraživanjima, koja ispitanicima i ispitanicama uobičajeno postavljaju pitanje o prosvjednoj participaciji. Jedno takvo istraživanje je European Social Survey, koje je u svojem posljednjem ciklusu 2018. godine obuhvatilo Hrvatsku i 28 drugih europskih država. Uz ostalo, istraživanje traži od ispitanika/ice da navede je li u posljednjih dvanaest mjeseci sudjelovao/la u građanskim prosvjedima. U Hrvatskoj je sudjelovanje u prosvjedima potvrdilo 8% ispitanika/ica, što je udio identičan prosječnom udjelu svih 29 uključenih država. Još jednom, čini se da argument o slabo razvijenoj ‘kulturi prosvjeda’ ne drži vodu.

Iako bez ikakve empirijske osnove, argument ‘kulture prosvjeda’ često se primjenjuje u objašnjenjima izostanka prosvjedne mobilizacije. Još i važnije od slabe potkrijepljenosti tog okvira je činjenica da on izostavlja najmanje dvije važne skupine faktora o kojima treba voditi računa u pokušajima da se prosvjedna mobilizacija objasni – kako na razini trenda, tako i na razini pojedinačnih događaja. Prvo, za bilo kakvu široku mobilizaciju potrebni su resursi i organizacija kojom se može komunicirati poruku prosvjeda i osigurati njegovu logistiku. Takva organizacija, bila ona formalna ili neformalna, nejednako je dostupna različitim društvenim grupama. Na primjer, oni s više financijske moći i potrebnih vještina prolaze relativno lakši put u organizaciji prosvjeda. Drugo, svaki prosvjed je uvjetovan prilikama i prijetnjama koje se nalaze u političkom kontekstu, odnosno odgovorom na pitanja kao što su: Tko je na vlasti? Kako se prema prosvjedima ponaša represivni aparat države? Kakva je podrška šire javnosti? Pojava i uspješnost prosvjedne mobilizacije direktno ovisi o tome kako će prosvjedni akteri pristupiti evaluaciji ovih prilika i prijetnji. Svi ovi važni aspekti, međutim, u okviru ‘kulture prosvjeda’ olako se ispuštaju iz vida. Umjesto da se pojavnost prosvjeda pokušava objasniti kombiniranjem niza gore navedenih faktora, brže bolje pribjegava se tezama o ‘kulturi prosvjeda’.

Konačno, problem s ‘kulturom prosvjeda’ nije samo u pojmovnoj nepreciznosti i empirijskoj neutemeljenosti, već i u tome da u pozadini tog termina stoji argument prema kojem prosvjedovanje naprosto nije dio hrvatskog mentaliteta. ‘Kultura prosvjeda’ tako funkcionira kao dio šire grupe argumenata koji političku participaciju, ekonomski razvoj, demokratizaciju, ali i druge fenomene, vezuju uz mentalitet, pri čemu posve zanemaruju utjecaj brojnih važnih faktora, ponajviše moći institucija i političkih elita, u strukturiranju društvenih odnosa. Kao takva, ‘kultura prosvjeda’ ne samo da je slab pojmovni alat u razumijevanju prosvjedne mobilizacije, već takvu mobilizaciju dodatno mistificira.

[1] Vidi: Protest Event Dataset for Croatia, Portugal, Serbia and Spain: Focus on Strike Data https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=367204