Mladi su radikalizirani ili distancirani. Kako im političari pokušavaju prići?

Izbori 2028. mogli bi biti vrlo neizvjesni, političari su već u kampanji, a priliku da na njima sudjeluju prvi put dobit će generacije stasale u doba korone, rata i straha od migracija. Tri osnovne grupe novih birača, kao i njihove motive i potrebe, analizira Nikola Baketa.

• Naslovna fotografija: Mladi na koncertu Thompsona, mladež HDZ-a, mladi u Močvari. (PIXSELL)

• Autor je hrvatski politolog, pomoćnik ravnatelja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Zadnjih nekoliko mjeseci svjedočimo nizu poruka koje različiti akteri upućuju mladima. Iako se te poruke razlikuju po tonu, političkom predznaku i simbolici, zajedničko im je da polaze od iste pretpostavke – pozivaju mlade da se aktiviraju i postanu faktor promjene u društvu. Među tim porukama za ovaj kontekst vrijedi izdvojiti tri. Prošlog ljeta je Marko Perković Thompson na svojim koncertima pozvao mlade poklonike na mobilizaciju poručivši im: „Preuzmite Hrvatsku potpuno, napravite je ponosnom i lijepom kao u snovima.“ Nadalje, na Općem saboru Mladeži HDZ-a krajem 2025. godine, Andrej Plenković je rekao okupljenim mladima „Izvolite se ukopčat.“, a njegov stranački kolega Tomo Medved dodao je da budu spremni na preuzimanje odgovornosti. Na koncu, prije nekoliko dana čuli smo i poruku koju je Biljana Borzan uputila mladima – „Ako nisi zadovoljan, nemoj sjediti u svoja četiri zida.“

Iako polaze od iste pretpostavke, jasno je da ove poruke ne ciljaju iste mlade ili iste skupine mladih. Ono što im je zajedničko jest da se obraćaju generaciji koja je stasala u prilično zahtjevnom, nesigurnom pa i neizvjesnom vremenu. Mladi koji će prvi put izaći na parlamentarne izbore 2028. godine rođeni su između 2007. i 2010. godine. Drugim riječima, riječ je o generaciji koja je imala 10 do 13 godina kada je započela pandemija koronavirusa, tek nešto više kada je u punom obimu buknuo rat u Ukrajini, a dobar dio svojeg odrastanja provela je u kontekstu pojačanih migracija i novih izazova koje sva ta događanja donose na individualnom i društvenom planu. Na sve to treba dodati i činjenicu da odrastaju u izrazito digitaliziranom okružju, preplavljeni (dez)informacijama, dok se liberalna demokracija pred njihovim očima suočava s vlastitim unutarnjim izazovima i vanjskim prijetnjama. U tom pogledu, treba razumjeti da je to generacija koja je politiku doživjela prvenstveno kao izvor konflikta, nesigurnosti i nepouzdanosti, a zapravo rijetko kao prostor stvarnog utjecaja. Zato ne iznenađuje da je među njima rašireno izrazito nisko povjerenje u političke institucije, a pogotovo u političke stranke.

Naravno, nisu svi mladi bili jednako pogođeni ovim događanjima, a zasigurno i različito reagiraju na navedene utjecaje. Iako dijele sličan generacijski kontekst, njihov odnos prema politici i spremnosti na sudjelovanje znatno se razlikuje. Upravo zato različite poruke političko-društvenih aktera ne gađaju iste mlade. Ugrubo možemo razlikovati tri dominantne skupine mladih prema njihovom odnosu prema politici i političkom sudjelovanju, a to može pomoći i razumijevanju kako će se postaviti prema izlasku na izbore. Naravno, postoje i određene različitosti unutar ovih skupina koje vrijedi spomenuti.

• Radikalizirani

Prva skupina su mladi koji su radikalizirani ili skloni radikalizaciji. Nesigurnost i promjene kojima svjedoče gurnule su ih prema potrazi za većim zajedništvom i vraćanjem kontrole u svoje ruke. Zbog toga su podložni mobilizaciji kroz identitetska pitanja, naglašavanje ugroze i pozive na obranu vrijednosti. To su oni koje se poziva da „preuzmu Hrvatsku potpuno“. Ova skupina je raznolika. Među najvidljivijima su pripadnici različitih navijačkih skupina, koje predstavljaju možda najočitiji primjer potrage za pripadnošću, identitetom i zajedništvom. One često nisu stranački opredijeljene, ne daju političku podršku političarima, ali imaju jasna ideološka stajališta, te često iskazuju bunt i antisistemske stavove. To je onaj najglasniji pa i najvidljiviji dio mladih zbog kojih se otvaraju rasprave o izrazito ekstremnim mladima i propituje dolazi li s tim mladima znatno veći val ekstremizma.

Uz njih, postoji i dio mladih koje se može svrstati skupinu sklonih radikalizaciji, ali koji ne pronalaze prikladnu desnu političku opciju koja je sposobna artikulirati njihova mišljenja ili preferiraju različite desne opcije. Zato ne treba čuditi ni mobilizacija političara na krajnjoj desnici u posljednjih šest mjeseci. Oni  traže način za širu suradnju i žele biti oni koji će privući ove mlade. Međutim, izbori su još daleko pa je upitno može li se ovaj tsunami nacionalizma održati do tada, te hoće li neka desna opcija uspjeti kapitalizirati osjećaj ugroženosti i nacionalno-identitetskim pitanjima. Ono što, barem prema nekim istraživanjima mladih, znamo jest da se zapravo jako mali postotak mladih (njih svega 5,9% prema istraživanju FESa i IDIZ-a iz 2024.) svrstava ekstremno desno, skoro 17,7 % ih se svrstava u desni centar, a još 22% njih ne znaju gdje bi se svrstali. Upravo tu skupinu će političari s krajnje desnice pokušavati uvjeriti da su oni politička opcija koja Hrvatsku može učiniti ponosnom i lijepom – baš kao u snovima.

• Angažirani

Druga skupina su angažirani mladi, a tu zasigurno spadaju i oni koji su se okupili na Općem saboru Mladeži HDZ-a. Kad govorimo o podmlacima političkih stranaka, onda možemo reći da su oni institucionalno angažirani. Politički su uključeni unutar stranačkih organizacija te je njihova politička participacija određeni proces učenja i napredovanja, ali i utjecaja u zajednici. Zato se njih poziva da se „ukopčaju“ i preuzmu odgovornost ili, kako im je predsjednik stranke napomenuo, da pomognu u artikuliranju stranačkih politika u zajednici te da ih tumače ljudima oko sebe. Njihov (bez obzira na stranku, ovdje je primjer HDZ) izlazak na izbore je gotovo sigurna stvar, ali od njih se očekuje još više – da pomognu stranci i angažiraju i druge.

Druga podskupina su mladi koji su uglavnom izvaninstitucionalno angažirani. Oni su usmjereni na specifična etička ili društvena pitanja poput klimatskih promjena, ljudskih prava, slobode govora i slično. Može se reći da su visoko vrijednosno orijentirani i na političke odluke nastoje utjecati kroz prosvjede, kampanje i druge oblike aktivizma. Ono što ih djelomično veže s onima iz prve skupine jest nepovjerenje u političke aktere, pa je samim time manje izgledno da će se odlučiti podržati konkretne političke stranke. S druge strane, novije političke stranke, i s lijeva i desna, sve jasnije zastupaju i vrijednosna pitanja oko kojih su mladi iz ove podskupine angažirani te postoji prostor da ih se privuče.

• Distancirani

Posljednja, a vjerojatno najbrojnija i najheterogenija skupina, su oni koji su distancirani i odlučuju se ne uključivati u politička događanja. Zbog svoje nedostatne ili nekvalitetne političke socijalizacije posredstvom obitelji, škole, vršnjaka i medija, te zbog raširenog cinizma i nepovjerenja u politiku oni su stvorili odbojnost prema politici i političkom angažmanu. Isto tako, izražen je i strah od posljedica angažiranja. U konačnici, glavna karakteristika ove skupine je osjećaj nemoći da išta promijene. Taj osjećaj je raširen jer ne znaju kako mijenjati (zbog nedostatne socijalizacije), smatraju da se nemaju kome obratiti kako bi nešto promijenili (jer nemaju povjerenja u aktere), boje se angažirati oko promjene (da ne uđu u konflikt ili budu ismijani) te jer ne vide pomake pa im se ne isplati ni truditi. Biljana Borzan, ali i mnogi drugi, prepoznali su da ima jako puno onih koji su nezadovoljni i odlučuju ostati u svoja četiri zida. Ipak, nakupljeno nezadovoljstvo i stvoreni osjećaj nemoći bit će teško prevladati isključivo porukom „ako si nezadovoljan, izađi van“. Za angažiranje ovih mladih ljudi  potrebno je mijenjati pristup kreiranju politika, uključivati glas mladih, osnaživati i davati prostor njihovim idejama. Ako smo htjeli da ovi mladi izađu u velikom broju na izbore 2028. godine, trebalo je početi mijenjati stvari prije pet ili deset godina, ali nikad nije prekasno početi.

Jasno je da se pojedini dijelovi ovih skupina preklapaju i dijele i neke zajedničke karakteristike. Nepovjerenje prema političkom sustavu može se pronaći i među mladima sklonima radikalizaciji, i među izvaninstitucionalno angažiranima, ali i među onima koji se u potpunosti odlučuju ne uključivati. Istodobno, politički akteri u borbi za podršku mladih koriste mehanizme za koje smatraju da će im donijeti najveću političku dobit. Jedni će ih mobilizirati kroz identitet i ugrozu, druge će se nastojati disciplinirati stranačkom odgovornošću, a treći će ih prozivati zbog pasivnosti, u nadi da će ih mladi u nekom trenutku prepoznati kao rješenje problema. Međutim, rijetko tko je spreman dugoročno graditi povjerenje u demokraciju i mijenjati politiku kako bi mladi uopće poželjeli sudjelovati. A to je ono što bi doista moglo popraviti situaciju.