Mogu li se slabiji ekonomski rezultati objasniti činjenicom da Hrvatska nije liberalna nego je izborna (iliberalna) demokracija

Nakon 27 godina neovisnosti, možemo ugrubo utvrditi tri stilizirane činjenice o hrvatskoj transformaciji. Prvo, Hrvatska je tranzicijski gubitnik. Od treće najbogatije zemlje koja ulazi u proces transformacije skliznuli smo na treću najsiromašniju, ako se kompariramo s onim zemljama koje su članice EU u ovom trenutku. Jednostavno, odluke koje smo donosili u ekonomskoj politici bile su u većini slučajeva, ako ne i uvijek, sub-optimalne.

Drugo, Hrvatska je slab reformator (što je možda i ključan razlog zašto je završila tako kako je završila nakon 27 godina).

I treće, Hrvatska je slaba država. Ona je doduše „velika“ kad se promatra njen udio i utjecaj u ekonomiji, ali je slaba jer je karakteriziraju sve patologije ortačkog modela kapitalizma (npr. zarobljavanje regulatora, rentijerstvo, korupcija, kvaliteta upravljanja, itd).

Upravo model političke ekonomije u Hrvatskoj i posljedični polit-ekonomski problemi, a to su kvaliteta demokracije i institucija, postavljaju ograničenja ekonomskom rastu nad učincima makroekonomskih politika (npr. utjecaj na domaće razine štednje i investicija).

Iz literature o političkoj ekonomiji rasta znamo da su uspješne epizode rasta prije iznimka, a ne pravilo. Znamo da postoje velike varijacije i međusobne razlike u ekonomskom rastu, te u ekonomskim i socijalnim ishodima, ali ne znamo objasniti uzroke tih varijacija i razlika. Budući da su one nesvodive na ekonomske varijable i njihovu interakciju, makroekonomski modeli rasta su se pokazali neadekvatnim u objašnjavanju.

Kako bi objasnio izostanak konvergencije ekonomskih i socijalnih ishoda, Allan Drazen (2000) izdvaja tri potencijalne eksplanatorne varijable: političke, institucionalne i kulturne. Na taj način u fokus političke ekonomije rasta stavlja se odnos ekonomskih agenata, te formalnih (npr. ustav, zakoni,, itd) i neformalnih (npr. norme ponašanja) institucija. Kako osigurati „pravila igre“ koja će povećati produktivnost (izvor ekonomskog rasta) ključno je teorijsko i empirijsko pitanje.

Nobelovac Douglass C. North (1991) tvrdi da je sve na nama jer su institucije naših ruku djelo i posljedica su kolektivne akcije svakog društva. Povijest uspjeha/neuspjeha je u suštini „priča o evoluciji institucija“. „Dobre“ institucije potiču proizvodne aktivnosti i nagrađuju suradnju, dok „loše“ institucije potiču aktivnosti koje su na individualnoj razini možda optimalne, ali na agregatnoj (društvenoj) sub-optimalne.

Premda je područje o vezi institucija i rasta bogato teorijskim i empirijskim radovima (npr. serija članaka i knjiga Darona Acemoglua i suradnika) o institucijama znamo malo. Postoji i naširoko prihvaćen stav, izražen od Svjetske banke (2002), da su „dobre“ institucije i struktura poticaja važan preduvjet ekonomskog rasta i razvoja. I to je manje-više to.

Imajući to u vidu, izlaganje je podijeljeno na dva dijela. U prvom dijelu prikazat će se članak autora Mukanda i Rodrika (2017) o političkoj ekonomiji liberalnih demokracija, koji nudi jedno od potencijalnih objašnjenja na koji način kvaliteta demokracije i institucija utječu na ekonomski rast. U drugom dijelu, prikazani su rezultati inicijalne empirijske procjene utjecaja institucija na ekonomski rast u zemljama jugoistočne Europe, konkretno Balkana. Riječ je o radu pod naslovom „Hrvatski ekonomski model kroz leće političke ekonomije“, koji je objavljen u zborniku radova „Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje?“ Centra za demokraciju i pravo “Miko Tripalo”.

Sharun Mukand i Dani Rodrik taksonomiju političkih režima izvode iz tri vrste prava: vlasnička, politička i građanska

Sharun Mukand i Dani Rodrik (2017) se u svom članku fokusiraju na objašnjavanje razlika između država koje su sukladno klasifikaciji Freedom Housea označene kao demokracije. Hrvatska se spominje u uvodu članka, u ne baš pohvalnom tonu. Autori polaze od tri vrste prava: vlasnička, politička i građanska, i sukladno tome izvode taksonomiju političkih režima. Implicitno je u radu postojanje: (i) klasnih (bogati vs. siromašni) i (ii) identitetskih razlika (manjina vs. većina). Interakcija tih razlika rezultira višestrukim mogućim rješenjima (vidi Slika 1.) od kojih su neka optimalna (liberalna demokracija), a neka sub-optimalna.

Postizanje optimalnog rješenja zahtijeva određene pretpostavke kao što su: umjerene razine dohodovne nejednakosti i slabe identitetske podjele (etničke, religijske, jezične, ideološke, i sl. koje dijele manjine od većine). Moguć je i ishod u kojem se do liberalne demokracije kreće i iz različitih polaznih točaka. Neki od primjera homogenih društva su Švedska početkom dvadesetog stoljeća, odnosno Južna Koreja sredinom dvadesetog stoljeća. Sljedeći je primjer u kojem se klasne i identitetske razlike preklapaju, primjerice, bogati bijelci u Južnoafričkoj Republici i situacija 1994. prilikom dogovora o tranziciji režima. Treća situacija je ona u kojoj nema jasnih granica između manjine i većine, npr. konfesionalna demokracija u Libanonu prije demografskih i drugih promjena.

Slika 1. Taksonomija političkih režima

Ako krenemo od premise da moderne kapitalističke demokracije pružaju sve tri vrste prava onda moramo identificirati i korisnike tih prava. Vlasnička prava štite od eksproprijacije (bilo od strane država ili dr. grupe), a korisnik je naravno bogata poslovna elita. Politička prava osiguravaju slobodne i pravedne izbore, tj. omogućavaju pobjedniku formuliranje i provođenje javne politike (koja je ograničena ustavno ili nekom drugom vrstom neformalnih institucija). I ovdje je korisnik jasan, a to je većina u društvu (organizirana masa). Na kraju nam ostaju, građanska prava i njihov korisnik. Autori pod pojmom građanskih prava podrazumijevaju ne-diskriminatorno osiguravanje javnih dobara (pristup pravosuđu, sloboda govora i okupljanja, obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura). Drugim riječima, građanska prava osiguravaju jednakost pred zakonom čiji su korisnik svi oni koji su isključeni iz podijele plijena i moći (etničke, religijske i ideološke manjine).

Od ukupnog boja demokracija u svijetu 2014. (90 zemalja), u liberalne demokracije bi mogli svrstati 47 zemalja, dok bi preostalih 43 bile klasificirane kao izborne demokracije

Dakle, liberalne demokracije osiguravaju sve tri vrste prava, a izborne demokracije osiguravaju samo pravo vlasništva, jer je to ono što žele elite, i politička prava, jer je to ono što preferira većina. To su demokracije u kojima se izbori redovno održavaju, ali se i redovno krše građanska prava. Odgovor na pitanje zašto se manjine nalaze izvan čitave te priče je jednostavan.

Fareed Zakaria autor je termina iliberalna demokracija kojim označava sustave u kojima postoje vlasnička i politička ali ne postoje građanska prava

Tranzicije u demokraciju su zapravo quid pro quo priča. Primjerice, elita daje pravo glasa masama u zamjenu za vlasnička prava. Manjine zbog manjka resursa (fizičkog i akumuliranog kapitala) jednostavno nemaju mogućnost postaviti kredibilnu prijetnju i time zaraditi „mjesto za stolom“. Riječ je o poretku koji je Fareed Zakarija (1997) označio kao iliberalna demokracija, pojam koji je već prihvaćen u široj javnosti.

Sukladno tim kriterijima, od ukupnog boja demokracija u svijetu 2014. (90 zemalja), u liberalne demokracije bi mogli svrstati 47 zemalja, dok bi preostalih 43 bile klasificirane kao izborne demokracije. Slika 1. prikazuje i druge moguće ishode: npr. poredak u kojem su zajamčena politička, ali ne i građanska i prava vlasništva označava se kao diktatura proleterijata, dok poredak u kojem se poštuju vlasnička i građanska prava, ali politička nisu zajamčena klasificiramo kao liberalnu autokraciju. Zapravo je riječ o nekoj vrsti odgojne diktature u Hayekovskom smislu riječi.

Unutar bogate literature o političkoj ekonomiji rasta, jedan dio se fokusira na tranziciju režima (autoritarni u demokratski) i tu dominiraju dva pogleda: critical juncture vision i grand transition vision. Te pristupe možemo alternativno označiti i kao pre-emptivna i proaktivna demokracija. U okviru prvog pristupa („kritična točka“ /pre-emptivna demokracija) Acemoglu i Robinson promatraju odgovor „starih elita“ na prijetnju revolucijom (rezultat su inkluzivne ili ekstraktivne institucije i posljedični efekti na rast), dok je u drugom pristupu zastupljena hipoteza o političkoj neefikasnosti (Lizzeri and Persico).

U suštini, nije iznenađenje da imamo malo liberalnih demokracija, iznenađenje je da ih imamo uopće. To je, zapravo, poanta. Ono što je zanimljivo i otvoreno za raspravu je razlika između izbornih i liberalnih demokracija. I posljedično, postoje li i koje su ekonomske posljedice, primarno na rast, tih različitih tipova demokracija?

Slika 2. Tranzicija političkog režima

Ali vratimo se pitanju jesu li izborne demokracije zapravo demokracije s greškom? Demokracije u kojima većina gazi manjinu. Ako to prihvatimo, koliko je zapravo realna činjenica da ako netko gazi vaša građanska prava, vi imate jednaku mogućnost sudjelovanja u političkom procesu? To je ostalo donekle nejasno u samom radu, a važno je zbog toga što manjinom u demokratskim društvima može postati svatko.

Što nas dovodi do sljedećeg pitanja, koje je krucijalno s aspekta političke ekonomije reformi – što se događa ako manjinu (gubitnike reformi) ne refundiramo u procesu reformi? Najvjerojatniji odgovor je održavanje statusa quo jer kad ste suočeni s vrlo širokim reformama i track recordom ne kompenziranja gubitnika, onda se i potpora reformama gubi.

Naša (hrvatska) krivulja reformi nažalost ne pokazuje opadajuće prinose, već opadajući nagib. Velike, radikalne reforme su provedene krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nakon čega slijedi lagano usporavanje i faza postupnih reformi 1990-tih. (zadnja velika reforma je došla početkom 20000-tih s reformom mirovinskog sustava)

Koji je izlaz iz toga sub-optimalnog ekvilibrija? Egzogeni šok (kriza, prirodna katastrofa i sl.) se nameće kao prirodan odgovor, jer je evidentno da endogeni mehanizmi ne funkcioniraju. To pak ima ozbiljne i dugotrajne posljedice po putanju rasta i institucionalni kapacitet države i društva.

Znači li to da u tim društvima nema reformi? Čini se da bi to bio prekrut zaključak. Ipak, iz vlastitog iskustva znamo da reforme koje su potaknute izvana u procesu ekonomskih integracija uvijek možete načelno prihvatiti, ali ih i ne provoditi. I drugo, jednako pogubno za rast, moguće je provoditi tzv. parametarske reforme, koje su inkrementalne u smislu promjene institucionalne strukture poticaja i ograničenja ekonomskoj aktivnosti. Ali, na kraju krajeva to im je cilj jer mjesta za stolom su već podijeljena i nema mjesta za nove igrače.

Naša (hrvatska) krivulja reformi nažalost ne pokazuje opadajuće prinose, već opadajući nagib. Velike, radikalne reforme su provedene krajem osamdesetih i početkom devedesetih (prva privatizacija, pa razdoblje pretvorbe i privatizacije), nakon čega slijedi lagano usporavanje i faza postupnih reformi 1990-tih. (zadnja velika reforma je došla početkom 20000-tih s reformom mirovinskog sustava). Period 2000.- danas, karakteriziran je održavanjem statusa quo i perpetuiranjem paternalističkog modela ekonomije i društva, što je posljedica promjene političkih institucija uslijed promjene izbornog zakona 1999. (koalicijske vlade, ali i pojava političko-proračunskog ciklusa) s jasnim posljedicama na ekonomsku ravnotežu i reformski potencijal političkih elita.

Pod liberalne demokracije spadaju Češka, Estonija, Litva i Slovenija. U izborne demokracije klasificirane su sve ostale post-socijalističke zemlje članice EU uključujući i Hrvatsku, dok Srbija nije klasificirana kao demokracija

Kakva je onda komparativna ocjena različitih tipova demokracija s aspekta utjecaja na ekonomski rast? Liberalne demokracije bi trebale osigurati više javnih dobara i sukladno tome, imati i superiornije ekonomske performanse. S obzirom na različite izvore i mehanizme rasta, upravo bi veća efikasnost bila korelirana s većom dostupnošću javnih dobara u uzorku zemalja koje su na višim per capita razinama dohotka, a to su mahom demokracije.

Neuvjerljivost empirijskih potvrda o prednosti demokracije vis-a-vis ekonomskog rasta leži vjerojatno u diferencijaciji između različitih vrsta demokracija (liberalna vs. izborna). U našem kontekstu postavlja se pitanje, mogu li se slabiji ekonomski rezultati objasniti činjenicom da Hrvatska nije liberalna demokracija? Jesu li patologije koje polit-ekonomski model hrvatskog kapitalizma pokazuje singularnost ili je riječ o nekoj široj epidemiji?

Ako promotrimo neke zemlje od interesa, tj. post-socijalističke zemlje članice EU plus Srbija, onda pod liberalne demokracije spadaju Češka, Estonija, Litva i Slovenija. U izborne demokracije klasificirane su sve ostale, uključujući i Hrvatsku, dok Srbija nije klasificirana kao demokracija.

Drugi dio izlaganja, odnosi se na empirijsku procjenu tzv. „balkanske bolesti“ kao dijagnoze sup-optimalnog rasta kao posljedice interakcije institucija i organizacija (poduzetnika i poduzeća).

U drugom dijelu izlaganja Mačkić će objasniti koliki je (pozitivni) doprinos ortačkog kapitalizma na gospodarski rast