Monetizacija i demonetizacija. Cijena dostojanstva, poštovanja i ugleda, tijela i života. Fer cijena

Svi su se složili da bivšim istočnonjemačkim političkim zatvorenicima novac ne može biti adekvatna kompenzacija, ali i da kompenzacija mora biti i novčana. No što je fer naknada u njihovom i u slučajevima kad se plaća tjelesna povreda ili novčano izražava poštovanje, primjerice u minimalnoj plaći? U odnosu na sve što se mjeri novcem, omjer razmjene na tzv. slobodnom tržištu u suvremenom je svijetu – vrlo mali, zaključuje se u prikazu odličnog zbornika Money as God

• Naslovna slika: U povodu Olimpijskih igara u Beijingu 2008. izdana je novčanica kojom su Kinezi obilježili da su izumili papirni novac

Zbornik Money as God, Jürgena von Hagena i Michaela Welkera (Cambridge University Press, 2014) sadrži dvadeset poglavlja svrstanih u četiri cjeline. Jedna bolja od druge. Podnaslov je zbornika Monetizacija tržišta i njegov utjecaj na religiju, politiku, pravo i etiku, no zapravo je riječ o međusobnom prožimanju tih i inače teško razlučivih područja. I u samom se zborniku više prikazuje kako su religijska praksa, obrasci i ideje oblikovali novac i tržište nego obratno. Prikaz kineskih religijskih običaja  razmjene s ‘onostranim’ od prije otprilike 2500 godina, čiji su obrasci i koncepti prepoznatljivi u kasnijoj upotrebi novca, osobito je detaljan i uvjerljiv. Radi se npr. o međusobnom darovanju (život je dar) i vraćanju duga, čije su formule prepoznate u novčanom poslovanju.

Iako zbornik zamjetnu pažnju posvećuje biblijskom Propovjedniku, kao i odnosu židovskih i protestantskih religijskih principa i novčanih odnosa, ne bi pogriješio nitko tko bi iz njega zaključio da su Kinezi ipak bili prvi koji su se koristili novcem u punom, simboličkom smislu, još i prije papirnog novca čiji su si izum s pravom prisvojili (i time se pohvalili na otvorenju Olimpijskih igara u Beijingu 2008). Poticajne natuknice da i grčke kovanice, početci novca na Zapadu, imaju kineske korijene, na žalost nisu razrađene (nego je samo ostala uputa o literaturi). Poglavlja 9, 10, i 11 koja detaljno prikazuju razvoj novca u Kini, minucioznom analizom i nebrojenim referencama svjedoče, nedovoljno informiranom čitatelju, i o neočekivanoj snazi njemačke znanosti o velikoj dalekoistočnoj civilizaciji.

Zbornik sadrži dvadeset poglavlja svrstanih u pet cjelina – jedna bolja od druge

U nastavku članka prvo je ukratko predstavljen sadržaj zbornika, a zatim su iz obilja materijala izdvojena i detaljnije prikazana dva poglavlja o novčanim nadoknadama za sve ono što ‘nema cijenu’: za neopravdano lišavanje slobode, tjelesna oštećenja, ubojstva, povredu dostojanstva, časti i ugleda. Poglavlje 12, Monetizacija i demonetizacija ljudskog tijela: novčane kompenzacije tjelesnih oštećenja i ubojstava u antičkim bliskoistočnim i izraelskim pravnim spisima, analizira ta pitanja u zakonicima Ešnunna i Ur-Nammu (Code of Eshnunna i Code of Ur-Nammu), starijima i od Hammurabijevog zakonika (oko 1700. godine pr.n.e); ustvari, Ur-Nammu zakonik iz otprilike 2100. godine prije Krista smatra se nastarijim poznatim.

Poglavlje 13 (Koju cijenu određujemo za život? Etičke opservacije o granicama zakona i novca u pogledu tranzicijske pravde) raspravlja srodnu temu – kako su obeštećeni politički zatvorenici iz bivše Istočne Njemačke i kako je procijenjena visina njihove naknade. Upravo ta poglavlja iskušavaju prirodu novca onako kako kiselina ispituje karakteristike metala. Pitanje cijene života i dostojanstva usko je povezano s tradicionalnim pitanjem fer cijene koje je u stručnoj i znanstvenoj raspravi donekle zapostavljeno no još je vrlo prisutno među onima koji se koriste novcem.

I

Pet poglavlja uvodne cjeline uglavnom se bave analizom pojma novca, a na disciplinarnoj su razini usporedivi s najboljim teorijama novca. Von Hagen i Peter Bernholz u prva dva poglavlja prešutno razmjenjuju argumente je li novac prvenstveno mjera vrijednosti ili sredstvo plaćanja (razmjene), odnosno kad je više jedno ili drugo? Kako svjedoče suvremene rasprave, to pitanje ima i ideološku dimenziju, a aktualno je i za zakonsko reguliranje kriptovaluta. U sljedećem poglavlju Wolfgang Ernst opisuje transformaciju novca od mjere vrijednosti u vrijednost koju se mjeri (Mensura et mensuratum: money as measure and measure for money). Paralelno se transformira i pojam fer vrijednosti, koji je gotovo neizbježan za razumijevanje razvitka i pojma novca. Napokon, nakon pitanja mjere vrijednosti i sredstva razmjene te etičkog pitanja fer cijene Burkhard Hess, u poglavlju na koje se referira mnogi autor u zborniku, raspravlja o standardizaciji, čime novac povezuje s pravom i politikom.

Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Prof Michael Welker (lijevo) prikazuje mjesto novca u Bibliji. Jürgen von Hagen (desno)

Završno poglavlje prve (teorijske) cjeline konačno eksplicite uvodi religiju. Michael Welker predstavlja mjesto novca u svijetu koji je opisan u starozavjetnim Mislima Propovjednika, sina Davidova, kralja u Jeruzalemu, nastalima između 450 i 200 godine prije Krista, a čija prva rečenica glasi: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ U isti mah, podsjeća Welker, Propovjednik upućuje na uživanje u dobrima koje mu je Bog darovao. I u ovom zborniku pažnja se posvećuje ekonomiji darivanja, jednoj od prethodnica novčane razmjene. Utoliko, i novac se može pokazati kao ispraznost, kad se gomila radi gomilanja, ali po sebi ne predstavlja prepreku u uživanju u božjim darovima, u ovozemaljskom spasu od ispraznosti, u spasu od ovozemaljske ispraznosti. To je pristup koji se u mainstream javnosti gotovo izgubio a ljudi se i danas s njime susreću.

II

Veza religije i novca višestruka je i snažna. Petnaesto poglavlje, jednim gotovo reportažnim pristupom, koji odstupa od discipliniranog izričaja zbornika, opisuje povezanost katoličkih poduzetnika u Kini: povjerenje u njihovom međusobnom poslovanju snažnije je nego u poslovanju s drugima izvan njihova religijskog kruga. To je ta elementarna, gotovo banalna razina veze religije i novca: pripadnici religijskih zajedica međusobno lakše trguju jer imaju jedni u druge više povjerenja nego u članove drugih religija. Na drugom kraju od ove banalne veze s religijom, na najvišoj razini apstrakcije, novac je kao bog – princip koji pokreće svijet. Naslov Money as God sugerira upravo taj pogled na odnos novca i religije. Lutherova teza da oni koji služe novcu služe Mammonu, demonu, lajtmotiv je knjige. Tu se već preispituje treći aspekt, odnos novca i religijskog morala, koji je tema i posljednjeg poglavlja o zadovoljavanju želja kako su ga vidjeli kršćanski oci iz četvrtog stoljeća nakon Krista (Grgur i Augustin), a prepoznaje se danas u konzumerističkoj kulturi.

Već su dakle navedena tri pogleda na odnos novca i religije. U jednom pokušaju sistematizacije, neizbježno nedostatnom, a na temelju sadržaja zbornika, taj bi odnos, uz već rečeno, izgledao ovako:

• religija se odnosi prema apstraktnom, a i novac je apstrakcija, imaginacija – religiozni odnos prema apstraktnom kreirao je moguće obrasce za uspostavu novca kao apstrakcije;
• religija je ritual, ponavljanje, a i novčano poslovanje počiva na obrascima, te na standardizaciji i ujednačavanju (najčešće neusporedivog);
• religija je razmjena s apstraktnim svijetom, novac je sredstvo razmjene – otud toliko komercijalnog rječnika u odnosu s bogom (npr platiti dug);
• religija pretpostavlja skupljanje zasluga (karma points) – iz toga slijedi iskušenje a i mogućnost otkupa grijeha;
• u različitim religijama različit je i odnos prema novcu, odnosno komercijalnom poslovanju – danas je teško ustrajati na Weberovoj tezi o ekskluzivno protestantskom duhu kapitalizma, kad su kapitalistički uspješne i sredine u kojima prevladavaju i druge religije;
• ni Katolička crkva ni budistički hramovi ni druge religije nisu se ni u povijesti sustezali od sudjelovanja u biznisu, dapače u nekim su interpretacijama u svom poslanju preuzimale obrasce novčanog poslovanja.

Sve su te teme u zborniku minuciozno obrađene, kako u poznatim prispodobama o izbacivanju trgovaca iz hrama tako i na primjerima s idulgencijama, protestantskoj reakciji i iz drugih religija. Na žalost, bogatstvo zbornika ovdje ni izbliza ne može biti dočarano.

III

Za donekle širi prikaz ovdje su izabrana poglavlja 12, autora Konrada Schmida, i 13, autora Güntera Thomasa o monetizaciji i demonetizaciji ozlijeda, ubojstava, dostojanstva, ugleda i izraza poštovanja zajednice prema pojedincu ili skupini. U 12. se poglavlju iz tog kuta analiziraju zakonici stari sad već oko 4000 godina i biblijski Savez na Sinaju, a u 13. poglavlju prikazuju se novčane kompenzacije žrtvama istočnonjemačkog komunističkog režima. Literatura o tim je temama beskonačna. Pravnici, ali još više ekonomski sociolozi (Ingham) i antropolozi (Graeber), istražuju cijene života i tijela (weregeld, blood money, bride price), koje ne reflektiraju odnos ponude i potražnje, neizbježno su u određenoj meri arbitrarne, a da se istovremeno prirodno uspoređuju sa svim drugim cijenama (fer cijena); klasični (Smith) i neoklasični ekonomisti (Demsetz, Posner) nastojali su koncipirati tržište ljudskih (ropstvo) i obiteljskih prava (usvajanje djece). Odjek je pitanja o cijeni tijela i dostojanstva nesumnjiv u raspravama o zdravstvu, zaštiti na radu, minimalnoj plaći, uopće o tržištu rada. Na konceptualnoj razini radi se o granicama i prirodi tržišta. Utoliko su tisućama godina stara razmišljanja živa i relevantna i danas.

Code of Ur-Nammu u muzeju u Istanbulu (lijevo) i Code of Eshnunna u Bagdadu (desno)

Već u prvom paragrafu Schmid ističe: nasuprot uobičajenim pretpostavkama da razvoj ide od ‘rata do istrebljenja’ (unlimited revenge), preko lex talionis (‘oko za oko’) koji je limitirao osvetu na razinu štete, do novčane kompenzacije, empirija ukazuje na drukčiji smjer i slijed: novčana je kompenzacija starija od načela ‘oko za oko’. Hammurabijev je zakonik poznat po načelu ‘oko za oko’, ali novčana se kompenzacija pojavljuje u zakonicima Ešnunna i Ur-Nammu, od kojih je barem ovaj drugi četiristotinjak godina stariji (oko 2100 pr.K). Ispada da je razvoj išao prema demonetizaciji. Intuitivno gledano, sa snažnijim ekonomskim razvitkom i snažnijom tržišnom razmjenom i monetizacija obuhvatnija. Ali nije. Valja dodati, ti su zakonici imali deskriptivni a ne normativni karakter, opisuju primjerne slučajeve kompenzacije za ubojstvo, tjelesnu ozljedu, i povredu dostojanstva (časti); svakodnevni su sporovi rješavani običajnim pravom i nisu zapisivani nego prenošeni verbalno.

Kazne u zakonicima Ur-Nammu (lijevo) i Eshnunna (desno)

Kolika je bila kazna za ozljedu ili ubojstvo, koliko su koštali? U Hammurabijevom zakoniku načelo ‘oko za oko’ bilo je ograničeno na klasu slobodnih ljudi. Njihovo zlodjelo prema robovima ili srednjoj klasi (koju je teško definirati, piše Schmid) kažnjavano je novčano, a zlodjelo niže klase prema višoj kažnjavano je teže nego ‘oko za oko’. Razlike u statusu temelj su i za kažnjavanje povrede časti (čast uvijek podrazumijeva neku socijalnu hijerarhiju): ako sin napadne oca, odsjeći će mu se ruka. U dva starija zakonika načelo razmjerne kazne ograničeno je isključivo na smrtnu kaznu za ubojstvo, ali se i tu razlikovalo namjerno od nenamjernog ubojstva ili onog koje je posljedica sukoba, za što je kazna zabilježena u Ur-Nammu zakoniku 40 šekela srebra, za izbijeni zub 2 šekela srebra, za slomljenu nogu 10 šekela srebra … (šekel je naravno mjera za težinu i današnja novčana jedinica u Izraelu).

Deekonomizacija. Zanimljiva je usporedba kazni za povredu časti (‘udarac u lice’) u Ešnunna zakoniku (’10 šekela’) i u Hammurabijevom zakoniku (’60 šekela’): 60 šekela nije adekvatna nego prije drakonska kazna za bagatelu kao što je pljuska … moguće je slijediti razvitak od kompenzatornog prema kriminalnom zakonodavstvu

Iznenađujući je i možda najznačajniji zaključak Schmidove analize da u stoljećima do Hammurabijevog zakonika razvoj nije išao u smjeru monetizacije ljudskog tijela, nego suprotno: „… percepcija vrijednosti ljudskog tijela (barem tijela slobodnog čovjeka) izgleda da upućuje na de-ekonomizaciju, čak de-monetizaciju“, „unatoč ekonomskom razvitku“, piše Schmid (str. 270). Moguća je i naoko proturječna pretpostavka da je demonetizacija uslijedila zbog ekonomskog razvitka, da je demonetizacija tijela posljedica ekonomskog razvitka. Naime, isključivanje tijela iz ekonomske kalkulacije nije proturječno tumačiti kao civilizacijski razvitak. Zar besplatno (javno) zdravstvo nije baš to.

Koji su međutim Schmidovi argumenti da se uopće radi o deekonomizaciji i demonetizaciji? U ranijim zakonicima kazna je određena prije svega na temelju štete, dok krivnja nije igrala skoro nikakvu ulogu. U kasnijim zakonicima, osobito u Hammurabijevom, kazne očito nisu slijedile ideju kompenzacije, nego smjeraju prema sprečavanju i odvraćanju. Toliko su visoke, piše Schmid, da se ne radi o kažnjavanju kad se zločin dogodi nego o sprečavanju počinjenja zlodjela:

„U tom je pogledu  zanimljiva usporedba kazni za povredu časti (‘pljuska, udarac u lice’) u Ešnunna zakoniku (’10 šekela’) i u Hammurabijevom zakoniku (’60 šekela’): 60 šekela nije adekvatna nego prije drakonska kazna za bagatelu kao što je pljuska … dakle, moguće je slijediti razvitak od kompenzatornog prema kriminalnom zakonodavstvu.“ (str 270) Drugi argument su „neproporcionalne“ kazne za tjelesna oštećenja. U Hammurabijevom zakoniku izbijeni je zub ‘težak’ 60 šekela kao i pljuska, nenamjerno ubojstvo je 30, odnosno 20 šekela, kao i izbijeni zub.

Kazne u Hammurabijevom zakoniku

Deekonomizacija i demonetizacija ljudskog tijela očituje se prvo u tome što kazne u Hammurabijevom zakoniku nemaju  kompenzacijsku, ekonomsku funkciju, nego pravnu (društvenu, političku). ‘Oko za oko’, načelo koje je osnažilo u kasnijem zakoniku, nema ekonomske svrhe: ako netko nekom slomi ruku i onesposobi ga za rad, kazna prema kojoj se ruka slomi i počinitelju, onesposobit će i njega. Ako slobodan čovjek međutim slomi ruku pojedincu iz ‘srednje klase’, bit će kažnjen novčano, ali ponovo se ne vidi da je kazna motivirana ekonomskom kalkulacijom: kazne za tjelesna oštećenja nemaju veze sa smanjenjem radne sposobnosti. Novac uz ostalo služi da se jedna stvar njegovim posredovanjem zamijeni drugom. Ako im je novčani iskaz disproporcionalan onda novac gubi tu svoju svrhu. U tom smislu Schmid, a to je njegov drugi argument, i nelogičnosti u novčanoj visini kazni za različite vrsta ozljeda proglašava demonetizacijom. Uostalom, i danas kad cijene „podivljaju“ kaže se da se monetarni sustav raspao. Pitanje je jesu li ‘logični’ odnosi kazni uopće mogući? Schmid je pokušao usporediti kazne s drugim cijenama, no ono malo nepouzdanih podataka nije omogućilo razumne zaključke.

IV

Tisuću godina mlađi biblijski Savez na Sinaju dijeli karakteristike s trima mesopotamskim zakonicima, iako izgleda da u strogosti (deekonomizaciji) ide i korak dalje: kidnapiranje, bilo radi prodaje ili da se ‘plijen’ zadrži u posjedu, kažnjava se smrću kao i proklinjanje roditelja. Ponovo je riječ o prevenciji i odvraćanju, o društvenoj ulozi kazne. S druge strane, oslanjajući se na lingvističku analizu i tumačenja u Talmudu Schmid zaključuje da u Bibliji ‘oko za oko’ ustvari znači monetarnu naknadu, iako se često interpretira kao okrutnu odmazdu za tjelesnu povredu. (O tome je seriju članaka na portalu Autograf napisao rabin Kotel DaDon.) Sam izraz zavodi jer se razvio prije širenja kovanica u Izraelu. Ne radi se o izbijanja oka počinitelju nego o kompenzaciji u visini vrijednosti oka (u tom bi se slučaju moglo govoriti o monetizaciji ljudskog tijela u Bibliji). Prema Demostenesu, međutim, prvi grčki zakonodavac Zaleukos propisao je striktno da se tjelesno oštećenje ne može nadoknaditi novcem ili materijalnim substitutom, nego kazna ima biti tjelesna. Monetizacija i demonetizacija dakle ovise o sredini, to nisu linearni procesi nego u isti mah neko područje može biti monetizirano a drugo demonetizirano.

Izostanak fiksnih kazni, ali pretpostavka razmjerne kompenzacije (‘oko za oko’) upućuje da je zadaća suca bila ustanoviti fer cijenu za ozljede, koja ih je na taj način uključivala u monetiziranu sferu. No smrt i sloboda nisu bili ‘monetizirani’ slijedom te logike.

Stvari mogu postati jasnije razmotri li se odnos prema robovima. Oni nisu mogli imati novac, ni dobiti novčanu naknadu za ozljedu (npr. izbijeno oko), koju im nanese robovlasnik ili netko drugi. Umjesto toga, ozlijeđeni rob imao je pravo na slobodu, a robovlasnik na 30 šekela, ako nije počinitelj. U ostalim je slučajevima ozljeđivanja kompenzaciju određivao sudac, ovisno o okolnostima, intencionalnosti nanošenja ozljede, situaciji u kojoj je počinitelj i potrebama žrtve. Samo je cijena roba bila fiksna a kazna za ubojstvo, bilo roba ili slobodnog čovjeka, bila je smrt. (Robovlasnik se kažnjava smrću ako pretuče roba do smrti, tumači Schmid, a ako rob preživi, neće biti kažnjen jer je rob njegovo vlasništvo.) Što ovo govori o monetizaciji i demonetizaciji? Izostanak fiksnih kazni, ali pretpostavka razmjerne kompenzacije (‘oko za oko’) upućuje da je zadaća suca bila ustanoviti fer cijenu za ozljede, koja ih je na taj način uključivala u monetiziranu sferu. No smrt i sloboda nisu bili ‘monetizirani’ slijedom te logike.

V

Prije prikaza novčane kompenzacije istočnonjemačkih političkih zatvorenika, vrijedi ponoviti Schmidove zaključke: monetizacija ne znači nužno napredak, podrazumijeva usporedivost cijena, koja u slučaju tjelesne ozljede nije uvijek moguća ni u svim kulturama. Kad je o tome riječ, ni u razmjeni usporedivost ne znači nužno jednakost. Prema nekim koncepcijama, novac se pojavljuje u svakoj razmjeni, i u barteru, barem kao mjera vrijednosti, no von Mises u glasovitoj Teoriji novca zaključuje da ni razmjena nije igra nultog zbroja (‘zero sum game’), strane uzimaju ono što više preferiraju. Unatoč svim tim ograničenjima opće je raspoloženje bilo da nakon ujedinjavanja dvije Njemačkei bivše političke zatvorenike iz Istočne Njemačke treba i novčano kompenzirati. Monetizacija dakle nije bila u pitanju. Što ne znači da se problemi s monetarnom mjerom nisu kasnije vratili, naprotiv.

Nagrađeni film o iskustvu Martina Hellera koji je sa 24 godine bio zatvoren jer je distribuirao letke protiv invazije trupa Warshavskog pakta u Čehoslovačku 1968.

Brojevi variraju, no u Istočnoj je Njemačkoj od 1945. do 1989. bilo oko 200.000 političkih zatvorenika, što je više od 1 posto od prosječnih 17 milijuna stanovnika u tom razdoblju (nisu naravno svi živjeli u isto vrijeme ni sve vrijeme). Oko 30 000 je Zapadna Njemačka otkupila na zapad. Ne zna se koliko ih je bilo podvrgnuto prisilnom radu. Günter Thomas, autor poglavlja o „cijeni života“ (What price do we place on life?), raspravlja šire okolnosti, ističe npr. pitanje zašto bi ujedinjena Njemačka, odnosno Zapadna Njemačka, uopće preuzimala obavezu kompenzacije političkih zatvorenika? Obaveza pada na institucionalnu nasljednicu, kao i u drugim zemljama koje Thomas spominje a koje su se suočile s problemom tranzicijske pravde: Južnoj Africi, Sjevernoj Irskoj, Argentini, Guatemali, Španjolskoj, Poljskoj, El Salvadoru, Brazilu … I u Hrvatskoj su bivši politički zatvorenici dobili mirovinu. Institucionalno nasljedstvo implicite, kroz obavezu uključuje i odgovornost. Rasprava se dijelom vodila o institucionalnoj i osobnoj odgovornosti službenika režima.

Odlučeno je, i poslije sudski potvrđeno, da će istočnonjemački politički zatvorenici dobiti 600 tadašnjih njemačkih maraka za svaki mjesec u zatvoru, upravo onoliko koliko su dobivali zatvorenici uhićeni nezakonito po bilo kojoj osnovi u Zapadnoj Njemačkoj u istom razdoblju. Odluka je bila politička, ne samo po načinu na koji je donesena. Naime, bivši su istočnonjemački politički zatvorenici tražili su da ih se usporedi sa zatvorenicima na prisilnom radu u nacionalsocijalističkom režimu, a ne s civilnim zatvorenicima u Zapadnoj Njemačkoj. To je odbijeno, zajedno sa zahtjevima za naknadom od 1000 do 15 000 njemačkih maraka u ovisnosti o vremenu na prisilnom radu, a parlament nije izglasao ni zahtjeve za penzijom u visini od 1000 njemačkih maraka, unatoč tome što su se, donekle cinično, sve stranke složile da „nepravda ne može biti prevladana a sudbina žrtava poboljšana nikakvom svotom novca“ (str. 292/293). Politička odluka o visini naknade predstavlja u jednom smislu monetizaciju trpljenja i vremena izgubljenog u zatvoru, a u drugom smislu upućuje na nemogućnost monetizacije.

Do kraja poglavlja Thomas raspravlja upitnu mogućnost ali i neizbježnost standardizacije velikog broja ipak individualnih slučajeva, koji koji neki put uključuju svjesnu žrtvu za određenu ideju, a zatim – izgubljeni prihod (ne kod svh isti), oduzeto vlasništvo, izgubljeno vrijeme i slobodu. Deindividualizacija je nova cijena koju su žrtve bile prisiljene platiti: individuum est ineffabile (pojedinčno je neizrazivo). U moderiranju tog problema Thomas uvodi crkvu i tako izravno povezuje temu s naslovom zbornika.

VI

Da se ‘tržište’ koje opisuje nazove ‘slobodnim’ pojam slobode u ‘pregovorima’ morao bi biti razmjerno čudan. Harold Demsetz

U jednom od utemeljiteljskih članaka neoklasične ekonomike, Prema teoriji vasničkih prava, Harold Demsetz predstavlja model tržišta slobode i ropstva. Kad je omogućeno pregovarati o ropskom, odnosno statusu slobodnog čovjeka, „ … robovi mogu ponuditi da firmi plate za svoju slobodu  na temelju povrata koji očekuju ako budu slobodni. Troškovi ropstva mogu u tom slučaju biti internalizirani u računovodstvo firme. Tranzicija od kmeta u slobodnog čovjeka u feudalnoj Europi primjer je takvog procesa.“ Nije samo Demsetzov historijski primjer upitan, nego je i pristup po sebi proturječan. Da se ‘tržište’ koje Demsetz opisuje nazove ‘slobodnim’ pojam slobode u ‘pregovorima’ koje spominje morao bi biti razmjerno čudan. Odluku čovjeka koji se ‘za dobru cijenu’ daje u ropstvo malo tko bi nazvao slobodnom, dakle i odluku o kupnji slobode na temelju ‘očekivanog povrata’.

Na tzv. ‘slobodnom tržištu’ ne može se ustanoviti ni minimalna plaća, ako ne pokriva samo osnovne potrebe (to ima i rob) nego je i monetarni izraz poštovanja i dostojanstva zaposlenika.

No, analogno ovom Demsetzovom razmišljanju u sklopu neoklasične ekonomike razvija se teza da na ‘slobodnom’ tržištu nema nenamjeravane nezaposlenosti (involuntary unemployment) ni mjesta minimalnoj plaći. Demsetz u nastavku raspravlja smanjenje troškova stajaće vojske ‘dobrovoljnim’ novačenjem, ponovo ‘za dobru cijenu’ koja je u nekoj zamišljenoj tržišnoj ravnoteži jednaka porezu koju bi platili obveznici koji ne žele da ih se unovači. Premda dakako postoji tržište usluga zaštite, nazvati ga slobodnim slično je kao nazvati slobodnim tržište ropstva i oslobođenja kako ga je Demsetz opisao. Analogno se na tzv. ‘slobodnom tržištu’ ne može ustanoviti ni minimalna plaća, ako ne pokriva samo osnovne potrebe (to ima i rob) nego je i monetarni izraz poštovanja i dostojanstva zaposlenika. A uvijek je tako.

Sličnost ograničenja tržišta slobode i vojne službe u Demsetzovu opisu s limitima monetizacije tijela, slobode i dostojanstva iz antičkih zakonika i tranzicijske pravde u DDR-u je očita. Po karakteru su ti limiti različiti od tržišnih pogrešaka (market failures) koje se najčešće navode kao granice tržišta: monopolizacija, informacijska asimetrija, eksternalije, te nemoguće (ili prohibitivno skupo), za neke robe i usluge, oblikovanje konkurencije (non rivalrous) i ograničenje pristupa (non excludable goods). Tržište je naravno ograničeno i kulturnim i moralnim/običajnim razlozima: u nekim se zemljama krv kupuje a u drugima se prikuplja dobrovoljno (a da se istovremeno krvna plazma kupuje) – tu ograničenje predstavlja i kapacitet za provjeru zdravstvene ispravnosti tekućine. Uopće, zdravstveno je tržište, pitanje kupovanja organa ali i cijena lijekova, poseban izazov.

Christine Desan, harvardska profesorica koja se fokusirala na pravnu prirodu novca, tvrdi da novac kreira tržište, a ne obratno. Uzmu li se u kalkulaciju navedeni primjeri i još puno toga što lako uoči tko se god okrene oko sebe, bez pretjerivanja se može zaključiti da je omjer razmjene na ‘slobodnom tržištu’, kako ga je predstavljala neoklasična ekonomika, u suvremenom svijetu – vrlo mali. Zbog prirode stvari. Christine Desan je zacijelo u pravu: novac formira tržište, ali monetarni iskaz oblikuje i odnos prema režimima, a što se vidi na primjeru kompenzacije političkog zatvorenika u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Zapadnoj Njemačkoj i za vrijeme nacionalsocijalizma. I prema drugim vrijednostima. Fer cijena regulira više međuljudskih relacija nego tržišna cijena.