Moral i religija. Je li nešto dobro zato što to bog zapovijeda ili zato što je dobro? Moralna otkrića

Neke od najmračnijih stranica u povijesti ispisali su ljudi koji su mislili da je ono što rade ispravno, piše Jeremy Shearmur u članku u kojem prvo ispituje odnos morala i religije, a na kraju raspravlja kako da se ljudi iz različitih tradicija, u kojima drukčije shvaćaju što je moralno, postave jedni prema drugima u multikulturnoj zajednici

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Često se tvrdi, osobito u polemikama, da moral nema smisla ako nije utemeljen u vjeri. U ovom kratkom članku ponudit ću drukčije mišljenje. Probleme o kojima ću pisati razmatrali su mnogi učeni ljudi, vrhunski eruditi.  S obzirom na prostor, mogu napisati samo članak u kojem ću se ograničiti  na dvije stvari. Prvo, morat ću biti prilično izravan u tvrdnjama pa će možda ono što napišem djelovati  provokativnije nego što bi inače bilo, a također neću imati priliku objasniti zašto se neki  istaknuti  stručnjaci ne bi sa mnom složili. Drugo, ne mogu se u ovom članku pozabaviti mnogim važnim pitanjma na koja bi valjalo dati odgovore, kao što će zasigurno primijetiti,.  (Kao i uvijek, kritika, primjedbe i  traženje pojašnjenja su  dobrodošli).

1. Uvod: sama ideja religije kao osnove morala

Kriju li se opasnosti u čisto pragmatičnom pristupu političkim pitanjima općenito i specijalno u pitanjima javne politike, koji ne promišlja o dubljim moralnim problemima? Zatim, ako na prethodno pitanje odgovorite  potvrdno – što želim – je li potrebno da moral bude utemeljen u vjeri? Pokušat ću pokazati da nije.

Dopustite da počnem s malom provokacijom. Želio bih ukazati da religija[i] kao takva nimalo ne pomaže pri rješavanju problema povezanih s moralom (iako religijske tradicije očito uključuju i mnoga važna moralna načela, a religiozni ljudi pokazuju izrazitu spososbnost za samopožrtvovnost u ime moralnih ciljeva). Za to postoji mnogo razloga.

Prvi nas vraća u prošlost do klasičnog grčkog filozofa Platona, točnije do Eutrifonovog  argumenta (nazvanog po Platonovu dijalogu u kojem Sokrat razgovara s Eutrifonom).  Mene više zanima što taj argument nama danas znači nego koje su bile Platonove namjere. Modernim jezikom argument bi se mogao ovako formulirati: ‘Je li nešto dobro zato što to bog zapovijeda ili zato što je dobro?’  Problem s kojim se susreće osoba koja se želi pridržavati etike utemeljene u religiji jest da ako izabere prvu od dviju mogućnosti, tada je moralno štogod  Bog odlučio. Sadržaj je u tom slučaju, gledano iz naše perspektive, potpuno proizvoljan.  Međutim, ako izabere drugu mogućnost, što se tiče morala sve je u redu – ali vjerska uvjerenja postaju problem jer takvo shvaćanje sugerira da je bog, na neki način, pokoran moralnim načelima koja postoje neovisno o njemu. Ne bi pomoglo (kao što se ponekad čini) kad bismo rekli – ali moralnost dolazi iz božje prirode koja je dobra, jer bismo se vratili na potpuno isto pitanje od kojega smo krenuli – što znači ‘dobro’  kad se opisuje božji karakter?

Je li bog iznad morala ili moral iznad boga?

Drugo, u židovskoj tradiciji razlikuju se dvije vrste zapovijedi.[ii] Prve – chok – smatraju se obvezujućima jednostavno zato što dolaze od Boga. Neke se zapovijedi Židovima smatraju se obvezujućima jednostavno zato što ih je Bog zapovijedio  i ne izgleda da postoji o tome neovisan razlog zašto bi bile obvezujuće. (Na primjer pravilo o nemiješanju različitih vrsta vlakana u odjeći ili komplikacije povezane s ritualom pročišćenja i pepelom junice crvene dlake[iii]). Nasuprot tome, postoje razne zapovijedi čija se moralna snaga može razumjeti neovisno o činjenici što ih je bog zapovijedio – primjerice, ‘Ne ubij’.  Ako moral shvaćamo  jednostavno kao božju zapovijed, onda ćemo  cjelokupni sustav moralnih pravila izjednačiti na onaj prvi način   – to jest  smatrat ćemo  sve zapovijedi obvezujućima  jednostavno zato što ih je Bog zapovijedio.  S druge strane, ako ljudi vjeruju da je njihova moralna obveza slijediti Božje zapovijedi, ili ako se plaše što će im se dogoditi u slučaju da ih ne slijede, vjerojatno imaju dobar razlog poštivati sve božje zapovijedi, no ne zato što je ono što im je zapovijeđeno moralno samo po sebi.

Treće, postoji  jedan problem s religijskim shvaćanjem morala – u pravilu oni koji su nadahnuti religijskim idejama teško prihvaćaju etička otkrića.  Uzmimo na primjer ropstvo. William Wilberforce i  njegova evangelička kršćanska braća odigrali su ključnu ulogu u suprotstavljanju ropstvu i to  na vjerskim osnovama.[iv]  Ali 1800 godina kršćanima nije bilo jasno da je kršćanstvo zapravo nespojivo s ropstvom, a da i ne spominjem stavove prema ropstvu u Starom zavjetu. Usporedite  također odnos prema ženama, životinjama i homoseksualnosti. Čini se da su to i danas sporna pitanja  zbog sukoba između onoga što je u kršćanskoj tradiciji i u Bibliji i onoga što bi se moglo nazvati moralnim otkrićima, do kojih smo došli neovisno o spomenutim izvorima.  Naime, otkrili smo da su prethodni postupci  i stavovi bili problematični. Čak i najkonzervativniji  kršćani, gledano sa staljališta morala, danas vjerojatno ne odobravaju  stravične Božje kazne ili masakre koje je počinio zapovijedajući  Izraelcima da štuju Božje zakone,  prema  nekim dijelovima Starog zavjeta.

Ključna uloga u ukidanju ropstva, Wilberforce i pripadnici evangeličke kršćanske crkve (Ilustracija Adam Smith Institute)

To nas dovodi do nove dileme. Religiozna se osoba može ili držati svojih vjerovanja i poštivati razne zabrane te se ponašati na način koji će njezini suvremenici jednostavno smatrati barbarskim i doista nemoralnim, ili može modificirati svoja vjerska gledišta kako bi se prilagodila uobičajenim gledištima svoga vremena ili vlastitim subjektivnim moralnim načelima. Ali da bi se tako ponašali, što je razumnije nego barbarizam predstavljati kao moralan, potrebno je odreći se religijskih osnova morala. A postoji i opasnost da svoje subjektivne preferencije u pitanju morala proglasite božanskima tvrdeći, u pravilu bez ikakvih ozbiljnih dokaza utemeljenih na vjerskoj tradiciji i njenoj povijesti, da su moderne reinerpretacije zapravo pravi sadržaj koji je oduvijek bio prisutan u vašoj religijskoj tradiciji.

Po mojem mišljenju, jedini je pravi odgovor na sve to shvatiti da je moral neovisan o religiji i da je to područje u kojem možemo učiti i doći do novih otkrića u smislu da je ono što smo u prošlosti smatrali moralno ispravnim bilo pogrešno. Prosuđujući iz vlastite perspektive u bilo kojem trenutku možemo razmatrati druge vjerske tradicije i procijeniti jesu li ili nisu moralne. Ako razmatramo religiju s takvog gledišta, mogli bismo reći da je ponekad religija doista bila snažan izvor onoga što je dobro dok je u drugim vremenima navodila ljude da čine ono što smatramo nemoralnim. Osim toga, mogli bismo zaključiti da je poticala ljude na razvijanje osjećaja za moralno koji je neuravnotežen. Primjerice ono što su neki sveci učinili zaista je izvanredno, no nije jasno jesu li imali dobar život. ( To bi se moglo usporediti s onim što ponekad čine majke podnoseći izuzetno velike žrtve za dobrobit svoje djece). K tome, religije iz abrahamske tradicije oduvijek su se bavile pitanjima rituala i nekim vidovima seksualnosti bez jasnog moralnog sadržaja. Svjetovni bi moralisti mogli reći – ako ljudi vjeruju da postoji bog i da od njih zahtijeva da čine određene stvari, neka im je sa srećom. Ali nije jasno zašto to moraju nametati drugima i zašto još te stvari brkati s moralom.

Četvrto, postoje religije i religije. U pravilu o odnosu religije i morala razmišljamo na osnovi  religioznih ideja koje poznajemo i koje su nam bliske. No, povijesno gledano, postojale su religije koje su bile jezive i koje su primjerice uključivale ljudske žrtve. Na to bi netko mogao reći – ne mislim na takve religije, mislim na one dobre. Iz toga se, međutim vidi da dajemo prednost vlastitim idejama o moralu pred onima što ih mnoge religije podučavaju i da neke od njih smatramo nedostatnima. To opet pokazuje da umjesto da moral ovisi o religiji, naš izbor onoga što je u moralnom smislu prihvatljivo u nekoj religiji ovisi o našim idejama o moralu.

Peto, netko bi mogao dometnuti – ono o čemu se ovdje raspravlja nije ono što smo htjeli reći: znamo što je moralno na temelju vlastitih ideja o moralu (koje su možda pogrešne ali se mogu popraviti). No, suština je u tome da ljudi ne bi bili motivirani postupati moralno kad ih bog ne bi nagrađivao za to što su moralni ili kažnjavao jer su nemoralni. Ali ako tako mislite, izgubili ste iz vida da smo postupno trebali shvatiti – biti moralan je važno samo po sebi a ne radi nagrada ili kazni.

Slabljenjem vjere u zapadnim zemljama mnoge od važnih ideja o moralu su nestale i teško je vidjeti kako bi se njihov utjecaj mogao povratiti

Šesto, moglo bi se prigovoriti mojoj prethodnoj tvrdnji. Sve je to lijepo i krasno –  moral jest važan sam po sebi, ali mi bismo željeli da ljudi rade prave stvari, da se pristojno odnose  jedni prema drugima, da budu suosjećajni itd., bez obzira na to jesu li stvarno motivirani u moralnom smislu. U tome je religija, moglo bi se reći, odigrala ključnu ulogu. Još bi se moglo dodati da neke od naših ideja o moralu nisu same po sebi toliko važne već su bitne jer imaju šire društvene posljedice. No, da bi postali toga svjesni, ljudi bi trebali biti otvoreni  prema apstraktnim i složenim argumentima – jer se dogodilo da su sa slabljenjem vjere u zapadnim zemljama mnoge od tih važnih ideja o moralu nestale i teško je vidjeti kako bi se njihov utjecaj mogao povratiti.[v]

Čini mi se da je ova primjedba  u velikoj mjeri točna, no tu se javljaju dva problema. Prvi je da su oni koji razmišljaju na taj način često selektivni te favoriziraju samo neke dijelove moralnog učenja koji podržava religija. Drugo, tako pragmatičan stav je neprihvatljiv kao argument za religiju i u tom kontekstu trebao bi se opravdati neovisnim argumentima koji bi dokazali ispravnost pojedine religije, a pragmatične stavke bi samo predstavljale dodatnu vrijednost za vjernike.

Napokon, što je s bogom i moralom (to je tema koja izaziva brojne kontroverze)? Ne samo što imamo ideje o moralu kao neovisnom od religije nego kad se prosuđuje iz takvog ugla gledanja, bog ne ispada previše dobrostiv. Ako ga shvaćamo kao svemoćnog i sveznajućeg onda bi on trebao razumjeti bol i zbunjenost koju često osjećamo kad smo suočeni s bolešću i prirodnim nepogodama. Kad drugi ljudi lako mogu pomoći i pružiti utjehu i iscjeljenje, ali izaberu to ne učiniti, obično o njima mislimo jako loše, ako za to ne postoji neki poseban razlog. Ipak Bog, prema kršćanskoj vjeri zna sve o tome i sve je u njegovoj moći: Kao što možemo naći u novom engleskom prijevodu Biblije, Matej 10:29-30: ‘Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez znanja Oca vašega’.[vi]  Unatoč tome, užasne se stvari događaju bez olakšanja ili objašnjenja. Istodobno, utjeha se nudi selektivno i proizvoljno prima facie. Razmislite o Kristovim čudima o kojima izvještava Novi zavjet i prema zagovoru svetaca, što Katolička crkva neprestano ističe ali opet na proizvoljan način; ili o nekolicini molitava kod protestanata za ublažavanje patnje. Kad bi se  ljudi tako ponašali u situaciji u kojoj bi mogli pomoći ili objasnili zašto ne bi trebali pružiti pomoć, smatrali bismo ih čudovištima, a ne primjerima moralnog djelovanja.

Nakon svega ovoga, vjernici se ne bi trebali iznenaditi što mnogi od nas smatraju da je ideja o nužnoj utemeljenosti morala u religiji bizarna. Istodobno, inteligentna osoba koja nije pobožna trebala bi poštivati povijesnu ulogu vjernika kao pronositelja različitih važnih moralnih tradicija. Tada bismo mogli spremno priznati da u većini religija sadržaj o moralu zauzima važno mjesto i da vjera često motivira ljude na moralno ponašanje. Ali prihvatiti takvo stajalište ne znači prihvatiti da moral ima temelje u religiji.

Abraham žrtvuje Isaka. (Free Image Pixabay)

2. Treba li moral biti utemeljen u nekom drugom sustavu?

Ukazao sam na ideju o moralnim otkrićima. To nam je poznato i iz povijesti i iz našeg osobnog iskustva. Stavovi i postupci koji su u prošlosti bili prihvatljivi mogu se dovesti u pitanje. Sigurno je svakome od nas poznato iz iskustva da ponekad otkrijemo kako su neki vidovi našeg vlastitog ponašanja, za koje smo smatrali da su u moralnom smislu neupitni, bili     ne samo pogrešni nego krajnje pogrešni. Postoji važno područje filozofije koje se katkad naziva ‘metaetikom’ u kojem se raspravlja o značaju takvih ideja. (Na primjer, može li se reći za moralne tvrdnje da su istinite ili neistinite?). To je zanimljivo područje iz kojeg se mogu naučiti važne stvari[vii], no ne moramo čekati na rezultate takvih diskusija da bismo se pozabavili praktičnim moralnim pitanjima.

U ime svakodnevnog života, rekao bih da je dovoljno osjetiti neke stvari kao dobre ili loše no, pri tome moramo biti svjesni da naši sudovi mogu biti pogrešni. Razmislimo li, shvatit ćemo ako smo pogriješili ili ćemo to saznati na temelju argumenata i kritike koja dolazi od drugih. Siguran sam da vam je to dobro poznato iz svakodnevnog života: nešto nam može izgledati privlačno ili čak kao prava stvar koju treba učiniti ili barem prihvatljivo u moralnom smislu, no drugi nam mogu ukazati na probleme – primjerice da izazivamo patnju drugih ljudi ili ih omalovažavamo ili da bismo mogli iskoristiti svoje vrijeme i sredstva na bolji način i učiniti mnogo više dobrih stvari.

Ono što najbolje ukazuje na ispravnost nekog stava u takvom kontekstu u svakom je dobu  općeprihvaćeno. Ali jasno je da su kriteriji tijekom povijesti bili različiti (i da su i dalje različiti u različitim društvima). Čini se da ljudi u prethodnim pokoljenjima nisu imali jednaki osjećaj kao mi danas za nanošenje boli svojim bližnjima i životinjama. No sigurno smo u pravu kad smatramo da su nekadašnji stavovi bili pogrešni. Jednako tako možemo očekivati da će se na neke vrste odnosa koje danas uzimamo zdravo za  gotovo, u budućnosti gledati kao na nešto  krajnje pogrešno. Međutim, važno je shvatiti da se na mnoga moralna pitanja ne može jednoznačno odgovoriti i da postoje velike razlike između moralnog postupanja u različitim društvima i tradicijama.  To može utjecati na nas kao pojedince te izazvati velike probleme u multikulturalnim društvima.

3. Zbog čega stvari mogu postati komplicirane

Oni koji se bave etikom istaknuli su nekoliko razloga zašto donošenje etičkih odluka može biti teško i zbog čega se savjesni ljudi koji osluškuju druge i slušaju njihove argumente mogu razilaziti oko važnih pitanja.

Prvo, različite vrste stvari mogu biti važne u etičkom smislu. Ima onih koji ističu važnost blagostanja s jedne strane i patnje s druge. Neki naglašavaju da se prema drugim ljudima treba odnositi s poštovanjem, poštivati svačiju autonomiju i ne smatrati samog sebe izuzetkom u moralnom pogledu. Drugi pak naglašavaju ljudski integritet, cjelovitost i životni sklad te  značaj izgradnje čvrstog karaktera i moralnih prosudbi. Dok neki drugi zagovaraju važnost posebne odgovornosti koju imamo jedni prema drugima – recimo majka prema djeci ili medicinska sestra prema pacijentima.[viii] Sve te ideje u pravilu imaju moralno značenje, ali mogu doći u sukob jedne s drugima.

Drugo, pitanja koja nemaju moralni karakter također mogu biti značajna. Možemo cijeniti ljude koji imaju dobar život i razvijaju svoje talente. Sve je to u moralnom smislu važno, no može biti proturječno s onim što smo spominjali u prethodnim odlomcima. Čega bi se svatko od nas trebao odreći da bi pomogao drugome – nad time bismo se svakako mogli duboko zamisliti.  Također osjećamo poštovanje preme nečemu što se naziva ‘supererogacijom’, što znači primjerice, očigledno činiti više nego što je nužno u moralnom smislu. Neka bi se svjetovna osoba mogla zabrinuti da se u nekim religijskim tradicijama takvo ponašanje smatra obvezatnim, a da može naškoditi onima koji ga prakticiraju ili pokušavaju prakticirati. (Ima jedan zgodan komentar kršćanskg pisca C.S.Lewisa koji je opisao ‘ženu što je živjela za druge’ rekavši da ih se ‘može prepoznati po izrazu njihovih lica koja izgledaju kao da ih netko progoni’.) Mogu također postojati napetosti između onoga što je moralno i posebnih religijskih zabrana. Ima toga što ljudi nisu spremni učiniti za druge[ix] iako bi to ovima uvelike pomoglo, jer im to, prema njihovoj vjeri, bog zabranjuje.

Treće, postoje važne razlike u pogledu morala, koje proizlaze iz činjenice da različita društva funkcioniraju na različite načine. U društvu lovaca-sakupljača, na primjer, dijeljenje s drugima bilo je od primarne važnosti[x],  dok to nema smisla u društvu kakvo je naše, u kojem su štednja i ulaganje, prije nego dijeljenje, potrebni za funkcioniranje društva i dugoročno blagostanje i drugih. Zatim, za složeno tržišno društvo u kojem danas živimo vjerojatno je nužno da ljudi dok su u punoj snazi budu motivirani ekonomskim interesom tako da dobra i usluge mogu završiti tamo gdje je za njima velika potražnja. Osim toga, potrebna je posebna vrsta ponašanja u društvima koja imaju različite pravne susatave, gdje birokracija i primjena pravila igraju ključnu ulogu. Ne želim reći da ta društvena pitanja diktiraju naš sustav morala na neki jednostavan način. Ali različite vrste društvenog uređenja nameću različite vrste moralnih zahtjeva i potiču različite vrline. U njima je također teško izbjeći posebne vrste poroka. Različita društvena uređenja rješavaju takve probleme na različite načine; a svatko od nas se drugačije oblikuje pod utjecajem različitih tradicija koje se razvijaju u odnosu na društveni sustav (unutar kojega se obično vode rasprave i izražava neslaganje). Ipak, sve više živimo u društvima zajedno s ljudima koji imaju mnogo različitih nasljeđa.

U društvima lovaca dijeljenje s drugima je od primarne važnosti, dok je u tržišnom društvu štednja pretpostavka ukupnog blagostanja. Aboridžinska djeca u lovu (Foto: ABC)

4. Kako bi se to moglo reći praktičnim jezikom?

Važno je da oni koji su zaduženi za donošenje političkih odluka, važnih odluka na području trgovine i javnih usluga, a i svatko od nas u svojem svakodnevnom životu, doista odvoje vrijeme za promišljanje o moralnom značaju onoga što činimo i o mogućim posljedicama. Prvo, treba biti svjestan vlastite pogrešivosti i potrebe za otvaranjem prema kritici drugih, kolikogod bili sigurni u početku da smo u pravu. Na koncu konca, neke od najmračnijih stranica u povijesti ispisali su ljudi koji su mislili da je ono što rade ispravno. Oni vjerojatno nisu promislili do kraja koje su moguće posljedice njihova djelovanja i kakav je njegov moralni karakter, a sigurno nisu slušali ni kritiku ako im je bila upućena.

Drugo, moralna pitanja su složena i možda bismo trebali odrediti koliki je značaj različitih pitanja uspoređujući jedna s drugima. Ne samo što bi nas to prisililo na razmišljanje nego bi nam pomoglo da shvatimo kako drugi ljudi  imaju pravo na drukčije mišljenje od našeg. Možemo misliti da su u krivu – ali oni će vjerojatno na  isti način razmišljati o nama. To nikako ne znači da ‘sve prolazi’. Umjesto toga, to nas podsjeća da ljudi koji su savjesni i zaista voljni poslušati što drugi kažu, imaju potpuno pravo ipak se ne složiti s nama.

Treće, ako pažljivo razmotrimo probleme, možda ćemo ustanoviti da  naši različiti pristupi i tradicije imaju nešto zajedničko. No, moramo ozbiljno shvatiti činjenicu da u našem društvu postoje tradicije i odgovori na probleme koji sasvim legitimno imaju različita moralna stajališta ili različito prosuđuju stvari. Neki, na primjer, smatraju vrijednim oslobađanje od boli ili mogućnost da umru pristojnom smrću, a  to se sukobljava s moralnim sumnjama drugih u eutanaziju. Društvo bi se moglo pobrinuti za različite  moralne tradicije preko različitih institucija koje bi bile na usluzi ljudima što dijele isti svjetonazor (recimo, različite vrste bolnica ili hospicija). No u mnogim slučajevima morat ćemo smjestiti ljude koji se ne slažu s nama u istu  instituciju. Uz to, budući da sve više učimo o tome na što su drugi osjetljivi, željet ćemo im pružiti odgovarajuću uslugu. Ako naše sugrađane muslimanske vjeroispovijesti ozbiljno brine prikazivanje Muhameda, oni bi to trebali objasniti nama ostalima. Mi bi također trebali njima objasniti kako se u našem društvu visoko cijeni sloboda izražavanja koja se, povijesno gledano, razvila u oprečnosti prema cenzuri što je dolazila iz religijskih krugova. Kad se jednom budemo razumjeli i uzajamno poštivali  svačiju osjetljivost, sigurno ćemo pronaći način kako da se prilagodimo jedni drugima ili smanjimo nelagodu koju izazivamo kod drugih.[xi]

Oni koji dolaze iz tradicija o kojima znamo malo i samo objašnjavanje što je za njih značajno mogu doživjeti kao veliki teret.

Važno je da ne pretjerujemo i ne inzistiramo na pitanjima apstraktnih načela te da ne tražimo svoja prava ako ih drugi razložno ne prihvaćaju smatrajući da naši zahtjevi nisu potpuno valjani, ili ako bi njihova primjena bila u suprotnosti s drugim istinski važnim stvarima. U multikulturalnom društvu ponekad moramo prihvatiti različito mišljenje o nečemu do čega nam je jako stalo, iako smo uvjereni da drugi nisu u pravu. Oni koji dolaze iz tradicija o kojima znamo malo i samo objašnjenje o tome što je za njih značajno i zašto mogu doživjeti kao veliki teret. A ako je riječ o malobrojnoj manjini, njeni članovi će možda zaključiti  da je najviše što mogu postići život prema vlastitim pravilima, ako ona nisu u sukobu s funkcioniranjem šireg društva i očekivanjima njegovih građana.  Kao model možemo uzeti primjere iz povijesti –  ortodoksni Židovi, koji su zatvarali svoje trgovine na Šabat, bili su izuzeti od zakona o trgovini nedjeljom ili tradicionalni Sikhi mogli su nositi turban umjesto standardne uniforme u obavljanju raznih službenih dužnosti – ali nisu mogli, na primjer, nositi ceremonijalne bodeže.

Da zaključimo – pragmatični pristup ovim pitanjima može biti rizičan, pa je važno da oni koji se bave pitanjima javne politike obrate pozornost na njihovu moralnu dimenziju. Međutim, ideja da moral mora biti utemeljen na vjeri sasvim je pogrešna. Naši moralni sudovi su pogrešivi ali čini se da smo sposobni učiti ako smo otvoreni prema kritici drugih. No moralna pitanja su vrlo složena, osobito u multikulturalnom društvu, te moramo prihvatiti da je legitimno imati različite moralne osjećaje i prosudbe. Važno je istražiti u kojim moralnim pitanjima se slažemo ili ne slažemo i ozbiljno shvatiti moralne sudove i bojazni drugih  (uključujući religiozne) umjesto da se odnosimo prema svojim idejama kao da su samo one legitimne.

Sve je to također povezano odnosom morala i religije. Potpuno sam svjestan da se mnogi moji čitatelji neće složiti s onim što sam napisao – i veselilo bi me da mi se jave, ako misle da sam neke stvari krivo shvatio. Ali ako smo u stanju učiti, čini mi se da bismo trebali ozbiljno shvaćati jedni druge i voditi rasprave na civilizirani način.

Prijevod: Nada Vučinić

Engleski izvornik dostupan na sljedećem linku: Secular morality

• Bilješke

[i] U daljnjem tekstu govorit ću o religiji u smislu abrahamske tradicije, samo zato što nju najbolje poznajem kao  i većina mojih čitatelja, pretpostavljam.

[ii] Što se tiče mojih prijatelja muslimana, u njihovoj vjeri postoji ista distinkcija – npr. u odnosu na šerijatski zakon.

[iii] Vidi zanimljiv dijalog o tome između krave i rabina: https://www.chabad.org/multimedia/video_cdo/aid/4432444/jewish/Do-Skeptics-Make-You-Have-a-Cow.htm  ­

[iv] Prvi su se ropstvu usprotivili kvekeri – pripadnici male kršćanske zajednice čiji su religijski pogledi bili tipično  neortodoksni. Vidi, Elizabeth Cazden, ‘Quakers, Slavery, Anti-Slavery and Race’, u Stephen Angell and Pink Dandelion eds.,  The Oxford Handbook of Quaker Studies (Oxford: Oxford University Press, 2013),  i kratki prikaz  Benjamina Laya (1682-1759), koji je odigrao važnu ulogu u to rano doba, Tom Holland, Dominion (London: Little, Brown, 2019).

[v] To je jedan od problema kojima se bavi Friedrich Hayek u svom djelu  Law, Legislation and Liberty (London: Routledge, 1973-9). Vidi također veoma zanimljivu raspravu o tim pitanjima Ed Westovu uznemirujuću (ali i duhovitu) knjigu,  Small Men on the Wrong Side of History (London: Constable, 2020)

[vi] Usporedi,  http://bible.cc/matthew/10-29.htm koja nudi nekoliko prijevoda na istoj stranici.

[vii] Usporedi, na primjer, David McNaughton, Moral Vision (Oxford: Blackwell,1988).

[viii] Usporedi, James Rachels, uvod, The Elements of Moral Philosophy (Boston etc: McGraw Hill, 2003) i Russ Shafer-Landau (ed.), Ethical Theory (Oxford etc: Blackwell,2007)

[ix] To najbolje ilustrira primjer povezan s javnim zdravljem – prenošenje bolesti, odbijanje kontracepcije.

[x] Snažno me se dojmio takav pristup kad sam razgovarao s nekim vrlo tradicionalnim umjetnicima i zanatlijama Aboridžinima iz Australije.

[xi] Posljednjih godina pojavila se zanimljiva literatura o pojmu ‘javni razum’; vidi uvod i neka provokativna pitanja o tome kako se odnosi prema religiji, vidi početak članka  Jurgena Habermasa, ‘Religion in the Public Sphere’,      European Journal of Phylosophy, 14, br. 1,2006. Str. 1-25.  (Drugi dio članka je popmpozan i po mojem mišljenju intelektualno slab, ne samo zato što Habermas –  poput ranog Marxa –  jednostavno izjednačuje ono što smatra relevantnim u religiji s onim što odgovara njegovim političkim i moralnim pogledima).