Moralni imperativi ekonomista Ive Bićanića. Krivi smo mi

Skup u znak sjećanja na Ivu Bićanića Ideje.hr organiziraju u suradnji sa skupinom njegovih bivših studenata i suradnika koji su istaknuli inicijative o organiziranom nastavku njegova rada. Željko Ivanković, kao najavu svog priloga tom skupu, u ovom osvrtu na njihovu desetljetnu suradnju, nastoji im ukazati da su moralna načela, moralni izbori i odluke snažno obilježili ne samo Bićanićevo javno djelovanje, nego i njegov nazor na ekonomska zbivanja i - posebno - njegov pristup ekonomskoj znanosti

• Link na najavu skupa U znak sjećanja na Ivu Bićanića,  14. veljače u 17:00

• Zoom https://us06web.zoom.us/j/88900535542?pwd=RGpTaUJTUE54bUdKOGZ2SVN0WVIvZz09

Ivo Bićanić bio je više od redovitog suradnika internetskog časopisa Ideje.hr, ne samo zato što je bio izuzetan kao osoba i znanstvenik, nego i zato što je bio adut u pokretanju Ideja i davao im ton. Uostalom, bio je član Savjeta. Na stranici su još njegovi članci i snimke diskusija u kojima je redovito sudjelovao. Ipak, Ideje.hr jedan su od rijetkih medija koji nakon njegove smrti potkraj studenoga 2021. nije objavio In memoriam. Dobivali smo i pitanja zašto je tome tako.

Zahvaljujemo njegovim studentima i incijatorima osnivanja Platforme mladih istraživača IB, koji planiraju i konferenciju u njegovu čast, na prihvaćanju prijedloga da zajedeno s Idejama organiziraju skup u znak sjećanja na Bićanića, umjesto uobičajenog nekrologa, koji – prelazim sad u prvo lice – neposredno nakon smrti nisam mogao ni zamisliti da pišem, možda upravo zbog toga što sam s Ivom Bićanićem blisko surađivao i – vjerujem da mogu reći – prijateljevao, posljednjih tridesetak godina.

Po mojem sudu, Bićanić još nema intelektualnog nasljednika. Vjerujem da će ga dobiti. U prilogu koji sam naslovio Moralni imperativi ekonomista Ive Bićanića želim istaknuti elemente koje će nasljednik, ili nasljednici, nadam se, uključiti u svoj rad i njegovati. Za početak, navest ću tri razmjerno recentna primjera, koji su gotovo pa sasvim slučajni i upravo zato potvrđuju da su moralni kompas i moralni imperativi bili Bićanićeva ključna karakteristika kako u bavljenju ekonomijom tako i u javnim istupima.

• Bio je jedini hrvatski ekonomist koji se odazvao pozivu novinara, pročitao i iznio svoje mišljenje o doktoratu Vice Mihanovića prije ovog konfuznog raspleta tog slučaja. Da ne bi bilo dileme, sličnih reakcija Bićanić je imao i prije nego što je otišao u mirovinu.
• Dao je ostavku na članstvo u Ekonomskom savjetu predsjednika RH kad je zaključio da Zoran Milanović obezvređuje i narušava demokratske standarde i adekvatnu političku kulturu.
• Treći je primjer iz njegova užeg znanstvenog rada. Riječ je o izrazitom zanimanju za pitanja nejednakosti i to već u socijalizmu, kad je bavljenje nejednakošću bilo na svaki način otežano, kad je bilo suspektno, a adekvatnim mjerenjem trebalo je iza proklamiranih razotkriti stvarne razmjere nejednakosti. (Čast mi je što sam zajedno s Matijom Kroflinom koautor njegovog, po mojem saznanju posljednjeg recenziranog znanstvenog rada, upravo o nejednakosti, u povodu slučaja Agrokor zajedno smo objavili rad o kroni-kapitalizmu, a naš treći zajednički rad bavio se hrvatskim bankarstvom u doba Velike depresije.)

Komentar ovih primjera omogućit će, nadam se, neka pojašnjenja. Prvo, da se u isticanju atributa moralni uz rad i javno djelovanje Ive Bićanića najmanje radi o jeftinom moraliziranju. U to ime, slijedom primjera pokazat ću složenost morala i raznolikost etike, uz ostalo i zato što se često banaliziraju, a što je karakteristično za trenutak u kojem živimo. Povijest i raznovrsnost ljudskog društva mogli bi se opisati pregledom moralnih normi i etičkih doktrina. (Dva se pojma, donekle razumljivo, često koriste kao sinonimi, no za one koji nisu iz struke korisno je napomenuti da je etika filozofska disciplina koja izučava moral, moralne norme i moralne postupke.)

Drugo, Bićanić je bio ekonomist. Nekako po analogiji na prethodno spomenuti odnos morala i etike, biti ekonomist formalno znači da je predmet ekonomike, znanosti kojom se bavio, bila ekonomska aktivnost, odnosno ekonomija, kakogod da je definirana. Okolnost da se isti termin – ekonomija, u Hrvatskoj koristi za oboje, i za temu i za znanost, i za objekt  i za subjekt, iskoristit ću da natuknem ponešto kako o Bićanićevim moralnim imperativima u ekonomici, znanosti, tako i o njegovom shvaćanju odnosa morala i ekonomije kao ekonomske aktivnosti.

…

U ‘slučaju Mihanović’, u kojem je, kao što je poznato, dužnosnik vladajuće stranke HDZ doktorirao radom koji je – po Bićanićevoj ocjeni – ispod svih kriterija za stjecanje tog naslova, Bićanić se, može se reći, odazvao moralnom imperativu dužnosti prema struci i znanosti. Drugi se primjer može tumačiti kao da je od Ekonomskog savjeta odustao jer su postupci predsjednika RH Zorana Milanovića bili u suprotnosti s Bićanićevim vrijednosnim sustavom u kojem značajno mjesto zauzima dosljednost. Milanović je predsjednik izabran u demokratskoj proceduri, koji je demonstrativnim odbijanjem da prisustvuje sjednici novoizabranog parlamenta, a koju je po proceduri sam sazvao, pokazao prijezir prema demokratskim institucijama. U trećem primjeru, interes za nejednakost izraz je pak Bićanićeva moralnog osjećaja, rečeno terminom uobičajenim za doba Adama Smitha.

Tumačenja mogu biti i drukčija. Moralni osjećaj je ustvari osjećaj solidarnosti koji je i jedna od moralnih vrijednosti, kao na primjer, pravednost, poštenje, ili iskrenost. Iskrenost je i moralna vrlina, kao i hrabrost ili dosljednost, koje je, neki bi rekli, Bićanić pokazao u slučaju Mihanović i analognim slučajevima tijekom aktivne karijere.

Etičke teorije su brojne i, da stvar bude složenija, sa svakom se novom, značajnijom etičkom analizom u isti mah umnažaju i vraćaju ishodima. Ovdje sam spomenuo etiku vrlina i moralne vrijednosti. U modernom je dobu snažno prisutno istraživanje dihotomije između deontološke etike dužnosti (i prava) i konzekvencijalističke etike, u kojoj se procjenjuju efekti pojedinog čina (a ne dobre ili loše namjere, poštovanje dužnosti, respektiranje prava itd). Koliko je stvar kompleksna zgodno pokazuje to što u konzekvencijalizam pripadaju u isti mah hedonizam i utilitarno zbrajanje ukupnih materijalnih i nematerijalnih koristi u pojedinom društvu. Ili drugi primjer, Aristotel je pravednost, koja se često smatra vrijednošću, uvrštavao u vrline pojedinca.

Svaki se čin, dakle, može promatrati iz više etičkih pozicija. Ipak, svaki od tih pristupa nastoji biti primjenjiv za svaku situaciju, isključiti onaj drugi etički kriterij ili se pokazati vrednijim od njega. Utilitarizam često nastoji pokazati da nejednakost (ili čak i ropstvo) u nekim slučajevima omogućavaju veću ukupnu korist, kako god da tu ukupnu korist definiramo – kao ukupno zadovoljstvo, ili kao bruto proizvodnju i potrošnju. No, oni koji se zauzimaju za pravednost i prava (kao svojevrsni izraz slobode), tu utilitarnu argumentaciju u potpunosti odbacuju. Slogan Fiat iustitia et pereat mundus izraz je tog odbijanja: ako i mogu biti efikasni, ropstvo i nejednakost su, logikom ove etičke teorije – nemoralni. S druge strane, kinsekom poslovicom „nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe“, Deng Xiaoping se uvrstio u utilitarijance. Socijalizam se i inače često legitimirao utilitarnim argumentom. Očito, moralno se pitanje uvijek pojavljuje kao moralna dvojba, kao odluka, kao izbor, ne samo između koristi i prava, nego i vrline i vrijednosti (koje i same mogu biti međusobno konfliktne).

Moraliziranje jest zaista inzistiranje na jednoj strani, samo na svojem pogledu, samo na svojem moralnom načelu ili etičkoj doktrini. Ipak, onaj tko odbacuje moraliziranje kao puku lamentaciju (u posljednje se vrijeme ustalio posprdni izraz ‘moralna panika’) najčešće na moralne argumente druge strane jednostavno odmahuje rukom. Time iznevjerava moralini imperativ da ih uzme u obzir. Svojim izborima između dužnosti i koristi, vrline i vrijednosti, kao i pažljivim ili prijekim putevima kojima dolaze do svojih odluka, pojedinac, društvo i zajednica stvaraju svoj moralni profil.

Nekim ljudima moralni profil nije lako opisati, kao da nije izrazit, kao da ne inzistiraju na njemu. Bićanić je, naprotiv, bio prepoznatljiv po svojim postupcima obilježenim moralnim odlukama i kriterijima, kako u struci tako i u javnom djelovanju. Ustvari, mnogima i izvan njegove struke, pri spomenu Bićanića prvo bi palo na um da je riječ o osobi čvrstih moralnih načela kojih se dosljedno pridržava[i].

…

Prethodnim sam zaista elementarnim i umnogočemu manjkavim opisom (a ponegdje zacijelo i pogrešnim) nastojao stvoriti okvir za razumijevanje moralnog djelovanja Ive Bićanića, koje ga je izrazito karakteriziralo, no ne samo kao osobu, nego i kao ekonomista. Pri tome, već sam najavio, moralno pitanje u njegovom bavljenju ekonomijom, razdvojit ću na njegova moralna načela u opserviranju ekonomske aktivnosti te na moralni pristup u ekonomskoj znanosti.

Prije koju godinu jedan me mladi istraživač pitao za pozicije Ive Bićanića i Vojmira Franičevića, s kojim se Bićanić godinama blisko družio i surađivao. Mladim su istraživačima (a, na žalost i nekim starima) pozicije izuzetno važne. To je valjda stvar temperamenta. Uglavnom, pokušao sam ih pojednostavljeno razlikovati ovako: Bićanić ishode ekonomske aktivnosti ocjenjuje (i) moralnim načelima, zato je bavljenje pitanjima nejednakosti bilo jednim od njegovih izbora. Za Franičavića, međutim, rekao sam, ljudi u ekonomske odnose, bilo to natjecanje ili suradnja, unose ujedno svoja moralna načela. Utoliko, moral konstituira i oblikuje ekonomiju. U prvom se slučaju rezultati ekonomske aktivnosti moralno ocjenjuju naknadno, u drugom slučaju s moralnim se načelima već ulazi u ekonomsku aktivnost[ii].

Da je tome tako kod Franičevića rekonstruirao sam iz njegova članka Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj (a u kojem se poziva na suradnju s Bićanićem u nastanku tog rada). U njemu Franičević piše o svojem shvaćanju ‘moralne ekonomije’ koje se, eksplicite, oslanja na Teoriju moralnog osjećaja Adama Smitha. Tu je knjigu sam Smith smatrao svojim glavnim djelom, no u njemu – ako mi je dopuštena ocjena – izostaje originalnost Bogatstva naroda. Riječ je o eklektičkim komentarima moralnih pitanja koja su diskutirana u njegovo doba. Utoliko je, čini mi se, s pravom zapamćen više kao ekonomist nego kao etičar. No, naravno, Franičević je u pravu da Smithovu ekonomiku treba čitati naočalama Teorije moralnog sentimenta.

U samom se članku sam opći pojam ‘moralna ekonomija’ uzima kao samorazumljiv. Prema mojem tumačenju, najbolje se može shvatiti po nekoj analogiji s pojmom ‘politička ekonomija’. No, ni taj se pojam u literaturi ne koristi jednoznačno.  Neki ga, recimo, vežu isključivo uz marksizam i odnos rada i kapitala. U tom slučaju public choice theory recimo ne ulazi u političku ekonomiju, što se ne čini primjerenim. Analizu prvog desetljeća tranzicije Franičević smješta u okvir ‘američke radikalne političke ekonomije’ u kojoj je ključna sastavnica heterodoksna ekonomika, a pravednost, kao moralnu normu (vrijednost, vrlinu) ističe kao njezinu legitimacijsku osnovu.

Kako god, politička ekonomija u nekom najopćenitijem razumijevanju razmatra ulogu političkih sustava, načela, tijela i odluka u ekonomskoj aktivnosti. Po analogiji, moralne norme u ekonomskoj aktivnosti konstituiraju moralnu ekonomiju. Političku ekonomiju prvog desetljeća tranzicije u Hrvatskoj (koju, zajedno s Bićanićem klasificira kao ‘ortački kapitalizam’), Franičević analizira i ocjenjuje na temelju (distributivne) pravednosti.

Politička ekonomija, moralna ekonomija, pripadaju u širi okvir institucionalne ekonomike, a koja razmatra ulogu institucija u ekonomskoj aktivnosti (ekonomiji). Kad se radi o političkim institucijama koje konstituiraju i oblikuju ekonomsku aktivnost, onda govorimo o političkoj ekonomiji, kad se radi o moralnim normama, onda o ‘moralnoj ekonomiji’. Institucije ovdje nisu ono za što se u Hrvatskoj taj termin najčešće koristi,  za razne organizacije, nego su to načela na kojima su organizacije, društva i zajednice konstituirani. Utoliko uključuju navike, običaje, kulturne norme, ideologije, teorije i u njima ukorijenjena očekivanja, moralne principe a i političke norme i strukture. Sve.

…

Ivi Bićaniću je to uključivanje svega i svačega u analizu ekonomske aktivnosti išlo na živce. To zaista može izgledati kao da se igra samo adutima. Ako adut u nekoj boji ne radi, adutom se proglasi druga boja. Kojigod da se ekonomski fenomen istražuje jednostavno ga se tumači ovom ili onom normom. Ako razvijenost demokratskih institucija ne može objasniti razlike u intenzitetu i efikasnosti ekonomskih aktivnosti (danas se najčešće navodi primjer efikasne ekonomije u nedemokratskoj Kini), onda u igru ulaze protestantska etika ili neki sličan argument (u Kini – poslušnost). A kad se dođe do te najdublje razine argumentacije, legitimacijske (kako bi rekao Franičević, a i mnogi drugi), stvari postaju još ambivalentnije, što pokazuje prethodni opis divergentnih i nerijetko isključivih etičkih pristupa.

To što ne možemo jasno formulirati (niti izmjeriti) ulogu institucija, posebno moralnih normi, još ne znači da one ne sudjeluju u ekonomskom životu, kad znamo da sudjeluju

Bio je to česti predmet razgovora (i djelomičnih neslaganja) između Bićanića i mene. Njegov je prigovor očekivano bio da institucionalno polje nije strukturirano i ograničeno, i ja sam ga prihvaćao. To se uostalom vidi iz prethodnog nabrajanja institucija koje očito nije konačno. Slagao sam se i sa zaključkom da se donekle radi o pomodnosti (tu je znao spomenuti Acemoglua, iako je njegov rad smatrao vrijednim). No, tvrdio sam da to što ne možemo jasno formulirati (niti izmjeriti) ulogu institucija, posebno moralnih normi, još ne znači da one ne sudjeluju u ekonomskom životu, kad znamo da sudjeluju.

S druge strane Bićanić nije nijekao ulogu institucija u ekonomskoj aktivnosti (uostalom, sam je govorio o vrlinama nekih vrsta poduzetništva, ali i manama), no u ekonomiji je nastojao prepoznati autonomne mehanizme i zakonitosti i identificirati je kao izdvojeno polje. Tu se otvara problem definicije ekonomije, kojeg je bio itekako svjestan, a što će se vidjeti i u knjizi njegovih članaka pod naslovom Propuštene prilike, koju je do kraja života dovršavao, a koju će objaviti Jesenski i Turk. U tim se okolnostima Bićanić oslanja na najdublje osnove i mantru preuzetu od Williama Pettyja, da se u ekonomiji radi o ‘mjerenju, vaganju i računanju’.

…

I sad dakle ulazimo u ‘moralnu ekonomiku’ Ive Bićanića. Bio je široko obrazovan. U jednom od naših posljednjih telefonskih razgovora rekao je da je za čitanje u bolnici uzeo Calvina i Hobbesa. Riječ je naravno o stripu, ali da nije bio mučen bolovima ne bi iznenadilo da se radilo o teologu Calvinu i filozofu Hobbesu. Matematiku je razumio. Ankete i kompozitne indekse smatrao je drugorazrednima, a osobito njihove korelacije s temeljnim statističkim podatcima, na primjer o tome koliku je tko plaću primio i poreza platio. Za knjigu je ažurirao podatke iz spomenutog zajedničkog članka o nejednakosti plaća a uz dogovor da će Ideje.hr to prije objaviti. Rekao mi je – neće vam se svidjeti. Znao sam o čemu je riječ. U odnosu na prijašnja kretanja, kad su podatci pokazivali rast nejednakosti (plaća) u jednom dužem roku, i to kao posljedicu odvajanja najviših plaća, (tzv. gornji rep), najnoviji su izračuni ukazivali na smanjivanje nejednakosti. Spremno sam odgovorio da to naravno ne dovodi u pitanje objavljivanje članka. Ali, i tu smo se slagali, nikakvim podatcima nismo a priori vjerovali. Kolikogod pouzdani, jer su to podatci o stvarno isplaćenim plaćama, a ne neki dobiveni anketom upitne vrijednosti, još su mogli biti nevjerodostojni. Uostalom, ni podatci o stvarno isplaćenim plaćama u socijalizmu nisu adekvatno odražavali razmjere nejednakosti.

Volio bih da se uoči da su pouzdanost i vjerodostojnost moralne kategorije i da se između njih ponekad čini moralni izbor. Bićanić je prvo tražio objašnjenje od ljudi koji su ga mogli imati o uzrocima smanjivanja nejednakosti. Matija Kroflin, glavni ekonomist sindikata, i Iva Tomić, glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca, u razgovoru su mu rezultat protumačili podizanjem minimalne plaće. Gledajući iz tog kuta, smanjivanje nejednakosti kao konačni rezultat slaba je utjeha. Bićanić je nastavio potragu za vjerodostojnijim podatcima. Bio je veoma zadovoljan kad sam mu poslao podatke o najvišim plaćama koje su iz izviješća o poslovanju domaćih konglomerata izdvojili mediji, a državna statistika ih ne prati. Velikom rupom hrvatske ekonomike smatrao je izostanak istraživanja unutrašnjih odnosa i dinamike u domaćim tvrtkama, kriterija napredovanja i raspodjele. Njegovi učenici koji ističu da ih je za razliku od mnogih ostalih profesora upućivao na ‘mjerenje, vaganje i računanje’, često preskaču ovu lekciju iz ‘moralne ekonomike’ (vjerujem pod pritiskom proizvodnje). Živcirali su ga ‘lift ekonomisti’, kako ih je zvao, koji su se namnožili u prvim tranzicijskim godinama i ni do danas se nisu ispuhali nego svoje gore-dolje informacije ustrajno obznanjuju kao senzacije i posljednju riječ znanosti.

Znanost je moralni pothvat. Galileijevo inzistiranje da se ‘ipak kreće’ ishod je moralne odluke[iii]. Antidogmatizam svake vrste bila je možda najvažnija moralna karakteristika Bićanićeve ekonomike. Ostali su neuslišani njegovi prijedlozi Hrvatskoj narodnoj banci da, kao najfundiraniji pogon ekonomskih istraživanja u Hrvatskoj, naruči istraživanja koja stvar gledaju iz kuta drukčijeg od onog koji podupire njezinu monetarnu politiku. Ograničavanje Bićanića u doktrinarne kalupe izraz je nerazumijevanja (ali i isprepletenih intelektualnih i moralnih slabosti onih koji to pokušavaju). Kad se tvrdi da je bio ‘keynesijanac’ zaboravlja se da je javno postavio pitanje ‘prirodne stope nezaposlenosti’ (NAIRU). Zajedno smo radili na projektu Dijagnostika rasta koji se oslanjao na Rodrika.  Prema dobrim poznavateljima njegova rada s kojima sam raspravljao, Bićanić je bio znanstveni eklektik: izuzetno dobro informiran o recentnim znanstvenim dosezima uzimao je ono što mu se činilo prikladnim i fenomen uvijek nastojao osvijetliti što dublje i s više strana. To će se vidjeti i u najavljenoj knjizi Propuštene prilike. Uvjeren sam da u tom opredjeljenju postoji i moralna dimenzija. Pluralizam znanstvenog pristupa bio je njegov moralni imperativ. Za to treba snage, širine i karaktera.

…

U nekoliko posljednjih razgovora rekao mi je – krivi smo mi! Mislio je, naravno, na očigledni i neupitni hrvatski neuspjeh. Iako ga je predvidio: u časopisu Banka koji sam uređivao u prvom članku koji je objavio 1993. pisao je o ‘nemogućoj misiji’ preskakanja u viši razvojni klub. Očito ga je trideset godina poslije mučilo što su stvari postale čak i gore i kao da je to bila tema kojoj se želio vratiti. Nismo o tome dospjeli detaljnije razgovarati moguće i zato što je i sam imao više osjećaj nego objašnjenje. Ipak, ‘krivi smo mi’, odnosilo se, čini mi se, na njegovu generaciju i na njegov profesionalni krug, u koji ni izbliza nisu ulazili samo ekonomisti, a iz kojeg su mnogi sklopili ‘faustovske ugovore’.

Pošteno govoreći, završavam konstrukcijom što je time htio reći, ali koja, umišljam si, proistječe iz dugogodišnjih druženja i razgovora. Visoko je cijenio Branka Horvata, ali kad je on uklonjen u akademskoj zajednici nije bilo dovoljno otpora (naprotiv, mnogi su jedva dočekali da odgurnu veličinu kako bi se slabije vidjela njihova malenost). Horvat nije jedini. I drugima, ne toliko poznatima, podmetani su klipovi u kotače čim se ne bi uhvatili u kolo. Od pluralističkog entuzijazma koji se u doba Bićanićeva znanstvenog sazrijevanja tek otvarao (o čemu je svjedočio u tv-emisiji Ekonomija &td u koju sam ga pozvao kao gosta u povodu njegova umirovljenja) na kraju nije ostalo ništa. Nedopečeni epigoni ispunili su scenu jeftinim i lažnim neslaganjem u praznim kvaziraspravama.

Najmanje je za to bio kriv Bićanić, pitanje je koliko su bili krivi i njegova generacija i njegov krug. Na istraživačima je da se pozabave i tom temom. Svaki intelektualac, svaki  ozbiljan čovjek, mora barem donekle biti sklon depresiji. Bićanić je tu ogledni primjerak. Zaključak ‘krivi smo mi’ potvrđuje da nije bio čovjek koji je bježao od odgovornosti.

• Bilješke

[i] Profesor Žarko Puhovski, jedan od desetljetnih Bićanićevih suputnika, nakon čitanja prve varijante ovog članka podsjetio me upravo na to, da mu je uvijek prva asocijacija na Bićanića bila moralni apsolutizam, osoba čvrstih moralnih kriterija.

[ii] Osobno, ovo drugo shvaćanje ekonomije, koje i sam zagovaram, najčešće ilustriram razmjenom (trgovinom) koje nema bez određenog oblika povjerenja koje strane unose u razmjenu, inače bi jednostavno onoj drugoj strani pokušale oteti ono što je donijela u razmjenu.

[iii] Moralna neutralnost znanosti najčešće se argumentira pretpostavljenom moralnom neutralnosti matematike a koja u suvremenoj znanosti pripada u praktički obavezne likove. No, da stvari ni u matematici ne stoje baš onako kako se uvriježilo eksplicira najnovija studija Morality and Mathematics, kao primjer istraživanja koja već neko vrijeme uočavaju da i matematika ima karakteristike uočene u moralnosti