Može li kockar govoriti? Čin koji tjera na postavljanje teških pitanja

Kada je Thích Quảng Đức 1964. zapalio vlastito tijelo u Saigonu kao protest protiv opresije kršćana nad budistima, on nije bio duševno uznemiren, nego spreman umrijeti za svoja uvjerenja, piše Ivan Flis u tekstu o potresnom slučaju s Markovog trga. No, kada netko s poviješću narušenog mentalnog zdravlja to učini, taj čin se ne može čitati kao išta osim nešto osobno. Opasani s ta dva ruba - ludila i političkog - nama, koji svjedočimo samospaljivanju, naš svijet ima smisla, posebno ako nismo depresivni niti radikalno politični.

• Naslovna fotografija: Dim i aparat za gašenje požara na Markovom trgu (Patrik Macek / PIXSELL)

• Ivan Flis je psiholog, postdoktorand na Sveučilištu u Rijeci, koji se bavi poviješću i filozofijom znanosti

• Lana Bojanić je psihologinja, znanstvenica koja se bavi istraživanjem suicida na Sveučilištu u Manchesteru

Ako ste depresivni te razmišljate o oduzimanju vlastitog života, potražite pomoć. Nazovite Centar za krizna stanja i prevenciju suicida na 01 2376 335 (0/24), Plavi telefon na 01 4833 888, ili Psihološki centar TESA na 01 4828888.

U svom poznatom eseju iz 1988., Gayatri Chakravorty Spivak pristupila je subjektivnosti žena u Indiji koje se samospaljuju. Spivak, „čitajući“ spaljivanje kao akt s imanentnom političkom porukom u društvu u kojem se događa, pokušava osluhnuti nepostojeći glas spaljenih žena. Što je to što su goruća tijela pokušala artikulirati, a što usta nisu mogla? Kako u dnevnopolitičkom diskursu, tako i u akademskom, akt spaljivanja vlastitog tijela može izgubiti svoju najbitniju dimenziju: Postoji čovjek, koji je u jednom trenutku svojeg dana, odlučio otići na javno mjesto i ubiti se na bolan način. Razmišljajući o takvim činovima, Spivak se opire pojednostavljivanju. Za žene u Indiji koje naziva podčinjenim (eng. subaltern), koje nemaju drugog političkog glasa od toga da spale vlastito tijelo, Spivak se opire tomu da se njihov glas izgubi u moru komentara, nepromišljenih mišljenja i analiza. Njen tekst nas pokušava nagnati na to da u spaljivanjima osluhnemo i pronađemo glas koji drugačije nikako ne bismo čuli. Subalternost ili podčinjenost nije društveni identitet koji prihvaćaju i artikuliraju članovi društva koje taj termin opisuje. Za Spivak, podčinjenost je relacijsko mjesto u društvenom poretku, određeno političkim strukturama (kolonijalnim, imperijalnim, religioznim, kastinskim) s kojeg nije moguće smisleno govoriti:

Za ‘pravu’ subalternu skupinu, koju čine oni kojima je identitet razlika, ne postoji neprezentirani subalterni subjekt koji može spoznavati i govoriti za sebe; rješenje intelektualca nije suzdržavanje od reprezentacije. Problem je u tome što subjektov itinerar nije popraćen kako bi ponudio zavodljivi objekt intelektualcu koji reprezentira. […] [P]itanje postaje, kako možemo dotaknuti svjesnost ljudi, pa čak i onda kada istražujemo njihovu politiku? S kojom svjesnosti/glasom subalterni može govoriti?

Prošlog tjedna se neki čovjek u Hrvatskoj probudio, popeo na Markov trg, polio svoje tijelo benzinom i zapalio se. U pomoć mu je ubrzo priskočila saborska liječnica, hitna pomoć, vatrogasci, te je još živ odvezen u bolnicu. Mediji koji prate dnevnopolitičke događaje odmah su se počeli pitati niz pitanja: Tko je čovjek koji se spalio? Je li se spalio baš na tom mjestu kako bi poslao neku političku poruku? Kako relevantni politički akteri prihvaćaju i razumiju njegov čin? Niz novinarskih pitanja – tko, zašto, kako dalje – za koja ću se uhvatiti u ovom tekstu kako bih pokušao u šumi interpretacije stvoriti mjesto na kojem svi imamo priliku utihnuti i poslušati glas iz vatre.

• Tko?

U trenutku pisanja ovog teksta, identitet čovjeka koji se zapalio nije poznat. O njemu mediji već govore kao starijem muškarcu, koji je imao problema s kockom, te da je doputovao u Zagreb iz nekog drugog dijela Hrvatske kako bi se na Markovu trgu samozapalio. Interpretacija motiva i priča o kockanju u medijima započela je nakon izjave saborske liječnice Gordane Štajminger. Kako prenosi tportal: „Kazala je i da je muškarac imao problem s kockom te smatra da njegov čin nema političku pozadinu.“ Štajminger je ubrzo prijavljena Hrvatskoj liječničkoj komori, kako izvještava Večernji list, „jer je javno iznosila podatke teško ozlijeđene osobe.“ Spekulaciju o kockanju iznijela je na sam dan događaja, u nizu odgovora na pitanja novinara o tome što se dogodilo na Markovu trgu, nudeći interpretaciju prema kojoj motivi čovjeka koji se samospalio nisu bili političke prirode. O tome je li izjava doktorice unutar uzusa etike njezine profesije odlučivat će Hrvatska liječnička komora, ali neovisno o istinitosti ili etičnosti njezine interpretacije, ta izjava artikulira jedan bitan aspekt naše društvene stvarnosti: Čovjek koji se javno ubija može biti ili političan ili psihički nezdrav. Kockar ne može počiniti politički motivirano samoubojstvo. Subjektivnost jednog „kockara“ ne može govoriti politički.

Racionalizacija doktorice je jedno, zadatak novinara drugo. Profesionalni zadatak novinara pronaći je motiv – bilo političku poruku koju je čovjek želio poslati, ili nešto u njegovoj osobnoj povijesti što će objasniti njegovo ponašanje. Jedna od implikacija tog pitanja – da ga postavim grubo, je li lud ili političan – jest da jedno isključuje drugo. Kada je Thích Quảng Đức 1964. zapalio vlastito tijelo u Saigonu kao protest protiv opresije kršćana nad budistima, on nije bio duševno uznemiren, nego spreman umrijeti za svoja uvjerenja. Kao i Jan Palach 1969. u sovjetskom Pragu. No, kada netko s poviješću narušenog mentalnog zdravlja to učini, taj čin se ne može čitati kao išta osim nešto osobno.

„Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je »zašto« da egzistira pa će stoga moći podnijeti svako »kako« svoje egzistencije.“ Osoba koja izgubi smisao često izgubi i volju za životom, govori nam Viktor Frankl u svojoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom. Koja je onda razlika između depresivnog suicida i onog političkog? Razlika između te dvije vrste samoubojstva nije kategorička, nego spoznajna. Kao da se pitamo na kojoj razini moramo tražiti objašnjenje. Niti jedna ni druga nam ne govore zašto se čovjek spalio, nego zašto mi to nismo učinili. Mi osciliramo između dva objašnjenja, dok glas u plamenu ne govori ni klinički ni politički, govori kao „ja“ koje je odlučilo prestati biti. To je subjektivnost koju ni putem psihološke analiza motiva niti strukturalnog političkog opisa, kako to Spivak kaže, ne možemo dotaknuti.

Za sve nas ostale koji spaljivanju svjedočimo, uživo ili putem medija, postoji nešto duboko utješno u jednom ili drugom objašnjenju. Ondje gdje bar jedno od tih objašnjenja vlada, svijet još uvijek ima smisla. U jednom, zato jer se čovjek odlučio zapaliti i ubiti zbog toga što je nesretan; u drugom, zato što su ga uvjerenja dovela pred takav zid da mu je jedini put djelovanja na svijet oko sebe bio putem javnog uništenja vlastitog tijela. Opasani s ta dva ruba – ludila i političkog – nama, koji svjedočimo samospaljivanju, naš svijet ima smisla, posebno ako nismo depresivni niti radikalno politični; posebno ako smo mentalno zdrava srednja klasa srednje struje. Možemo odahnuti, čovjek je valjda lud ili političan.

• Zašto?

„Kockar“ koji je odlučio doputovati u Zagreb kako bi se samozapalio na Markovu trgu govori nemogućim glasom. Njegovo psihičko stanje nastalo je, sazrelo i ostvarilo se u nekoj obitelji, nekoj ulici, nekom selu ili kvartu, nekoj zemlji. Ideja da njegovo psihičko stanje nema veze s društvenim kontekstom u kojem živi je suluda. Jednako je suludo pokušati objasniti takav osobni akt nasilja kao direktan proizvod političkog konteksta. Suočavanje s njegovim činom tjera nas na postavljanje teških pitanja. Spivak, kada pokušava razumijeti Indijke koje se samospaljuju, tvrdi da odgovore na pitanje „zašto“ ne možemo naći niti u indijskom kulturno-religijskom kontekstu ni imperijalnoj britanskoj logici koja ih osuđuje zbog tog čina.  Thích Quảng Đức, koji se spaljuje u trenutku dubokog religioznog uvjerenja kojim materijalno negira svoje tijelo i uništava ga; Palach, koji u sovjetskoj invaziji Čehoslovačke ne vidi budućnost u kojoj želi sudjelovati – može li se reći da je njihovo ponašanje bilo ‘zdravo’ ili ‘normalno’? Što je zdravo i normalno za tog budističkog monaha, češkog studenta, pedesetogodišnjeg kockara? A na ovom mjestu, u ovom tekstu, za one koji ovo čitaju i počinju se nelagodno meškoljiti, zašto je nekima od nas toliko nelagodno da su u istom nizu navedena ova tri muškarca i Indijke čiji glas Spivak traži?

Možda zato što se stanje u hrvatskom društvu trenutno, za neke njegove najranjivije članove, može usporediti s opresijom jedne religijske zajednice, ili stranom okupacijom zemlje, ili kastinskim i heteronormativnim nasiljem hinduističkog društva nad ženama. Čovjek koji se spaljuje na Markovu trgu nam, iz vatre, govori glasom koji inače nikada ne možemo čuti, s mjesta patnje koje naše društvo strukturalno uopće ne vidi, posebice kada su stvari normalne i apolitične. Spekulacija o kockanju ovdje djeluje kao opravdanje, invokacija narušenog mentalnog zdravlja koja nas, njegovu političku zajednicu, oslobađa odgovornosti. U tjednu nakon, mediji koji ne prežu od senzacionalizma u većini drugih slučajeva, u svojem pažljivom slijeđenju smjernica za izvještavanje o samoubojstvu, glas čovjeka s Markova trga uopće ne pokušavaju pronaći. Između „kockara“ i političkog samoubojstva, ne preostaje više ništa od subjektivnosti osobe koja je donijela odluku doći na Markov trg i zapaliti se.

• Kako dalje?

Umjesto akademsko-društvene analize koju često možemo čitati na Idejama, prepustit ću nas naznaci dekonstrukcijske metodi koju koristi Spivak, da nas izvede opet van, na drugi kraj ovog teksta. Za Spivak, naše kulture su nakupine društvenih „tekstova“ koje moramo naučiti čitati. Ona ih majstorski ispisuje, samo da bi ih stavila u uznemirujuću usporednu napetost, napetost iz koje možemo prepoznati putokaz prema subjektivnosti onih koji ne mogu govoriti u indijskom društvu. Za nas, ovdje, u Hrvatskoj, u tjednu nakon što se čovjek ubio na Markovu trgu, koji su to društveni tekstovi koji determiniraju njegov čin samoubojstva? Koji društveni tekstovi zatežu poziciju subalternog koji ne može govoriti u hrvatskom društvu?

„Sramotno je da Hrvatska nema strategiju sprječavanja samoubojstava, iako ima veće stope samoubojstava i od svjetskog i od europskog prosjeka“, ističe Tin Pongrac, predsjednik Životne linije, udruge za širenje svijesti o problemu suicida i depresije. – tekst Marine Kelava s H-Altera, „Samoubojstvo kao javnozdravstveni problem“

„Prema rezultatima zadnjeg istraživanja Instituta Ivo Pilar za 2015. godinu u Hrvatskoj ima oko 2,2 posto ovisnika o kockanju, što bi bilo, ugrubo, oko 100.000 ovisnika. Moramo znati da svaki ovisnik o kockanju sa svojom bolesti pogađa u prosjeku od četiri do osam osoba iz svoje okoline. To znači da je ovim problemom zahvaćeno jako mnogo ljudi. To nije iznenađenje, jer je hrvatski sustav prema kockanju i priređivanju igara na sreću jako otvoren i jako liberalan.“ – tekst Sandre Lacić iz Glasa Slavonije, „O kockanju ovisno 100.000 ljudi, a među njima je veliki broj maloljetnika“

Interes je države punjenje budžeta, kaže Zoričić, i ističe da to ne bi smjelo umanjiti veličinu društvenih problema koje sobom nosi kockanje. „S drugu stranu ministarstvo ne vidi tu tragediju koju prebacuje na nivo obitelji. Ja bih često puta rekao, pomalo licemjeran odnos gdje se potiče igranje kroz davanje koncesija, a s drugu stranu osuđuje pojedinca i kaže nije problem u tome što smo mi dali toliki broj koncesija na organizaciju igranja, već je problem u pojedincu“, navodi Zoran Zoričić. U Hrvatskoj se ovom problemu još ne pristupa sistematski i kladionicama je prvi interes dobit, a odgovorno poslovanje većini ostaje u drugom planu. Za sada, Hrvatska lutrija jedina posjeduje međunarodne certifikate odgovornog poslovanja. – tekst objavljen na Al Jazeeri, bez atribucije autora, „U Hrvatskoj vlada epidemija kockanja“

Nakon duže od tri godine, točnije 1.149 dana od napada pred zgradom Vlade, prilikom čega je ranjen i jedan policajac, Markov trg prošle nedjelje je konačno otvoren za slobodno kretanje građanima i građankama. Metalne barikade, nažalost, bile su uklonjene samo na jedan dan – zbog održavanja nedjeljne mise u crkvi svetog Marka. Premijer Andrej Plenković najavio je kako Markov trg, mjesto na kojem se nalaze ključne demokratske institucije ove zemlje, ostaje zatvoren do daljnjeg zbog navodne ugroze, koju je ovaj put argumentirao “ekstremistima” među prosvjednicima u Slavoniji. – tekst objavljen na stranicama Gonga, „Ograde na Markovom trgu tamo su zbog Plenkovićeve samovolje“

Može li onda „kockar“ govoriti? Ne. Do te razine je nijem da je upitno je li uopće kockar. Čak i u javno uprizorenoj smrti na Markovu trgu, on nije idealistični češki student niti hrabri budistički monah, već samo jedno od mnogobrojnih lica prepuštenih da trpe svoje živote dok i zadnja naznaka smisla iz njih ne nestane. Društveni „tekstovi“ Hrvatske koji proizvode osjećaj beznađa i determiniraju poziciju onih bez glasa govore glasom novinara, liječnika, političara, znanstvenika i aktivista. Ako nemaju odmah vidljivog političkog sadržaja, svako drugo značenje ispražnjeno je i osuđeno na zaborav zbog toga što o suicidima biramo javno ne govoriti, iz opravdanih javnozdravstvenih razloga i straha od senzacionalizma. Dobro je. Ili je lud, ili političan. Možemo se vratiti dnevnoj politici, ili još bolje, ignoriranju društva u kojem živimo. A oni, oni neka gore pred ogradama na Markovu trgu, ako već drugačije ne mogu. Oni ne mogu govoriti, a kada bi i mogli, mi ih sigurno ne bismo čuli.

Napisano u Zagrebu, 17. 6. 2024.

Ključ za čitanje iz perspektive znanosti o samoubojstvu

Istraživanja o samoubojstvima samospaljivanjem rijetka su, djelom zbog činjenice da je samospaljivanje kao način izvršenja samoubojstva rijetko na Zapadu, u industrijaliziranim, razvijenim zemljama ili kako već želimo nazvati onaj dio svijeta koji provodi i financira većinu istraživanja.[1] S druge strane, povijesno-kulturalni aspekt intersekcionalnosti samospaljivanja i (političkog) protesta[2] zahtijeva od istraživača preispitivanje dominantne paradigme istraživanja samoubojstva, koja se većinom svodi na nizanje individualnih faktora rizika.[3]

Ako interpretiramo ono što znamo o čovjeku koji se ubio na Markovu trgu kroz faktore rizika samoubojstva: preminuli je muškarac (2 do 3 puta veća vjerojatnost samoubojstva u odnosu na žene[4]), muškarac u srednjoj dobi (3 puta veća vjerojatnost samoubojstva u odnosu na žene iste dobi[5]), muškarac u srednjoj dobi s problemom s kockom (9 puta veća vjerojatnost samoubojstva nego u općoj populaciji[6]).

Nedostatak pretjerane usmjerenosti na individualne faktore rizika je u jednostavnoj činjenici da nikada ne možemo u potpunosti predvidjeti tko će se ubiti, a tko ne. Kako dakle spriječiti samospaljivanja ili, „jednostavnije“, samoubojstva općenito, sredovječnih muškaraca s problemima s kockanjem? Takvim samoubojstvima često prethode siromaštvo, gubitak posla ili teškoće na istom te ovisnosti;[7] ovi prediktori većinom nadilaze individualne faktore rizika i zahtijevaju angažman cijelog društva kroz javnozdravstvene i ekonomske politike. Ako spomenemo također i čestu nevoljkost i zazor prema psihološkoj pomoći kod muškaraca općenito,[8] tada potreba za intervencijama i edukacijom na razini cijelog društva postaje jasna. U svemu tome mogla bi pomoći nacionalna strategija prevencije samoubojstva koja još uvijek nedostaje.

• Bilješke

[1] Michelle Cleary et al., ‘Drivers and Consequences of Self-Immolation in Parts of Iran, Iraq and Uzbekistan: A Systematic Review of Qualitative Evidence’, Burns 47, no. 1 (1 February 2021): 25–34, https://doi.org/10.1016/j.burns.2019.08.007.

[2] Cleary et al.

[3] Joseph C. Franklin et al., ‘Risk Factors for Suicidal Thoughts and Behaviors: A Meta-Analysis of 50 Years of Research.’, Psychological Bulletin 143, no. 2 (2017): 187–232, https://doi.org/10.1037/bul0000084.

[4] Guus Berkelmans et al., ‘Identifying Socio-Demographic Risk Factors for Suicide Using Data on an Individual Level’, BMC Public Health 21, no. 1 (December 2021): 1–8, https://doi.org/10.1186/s12889-021-11743-3.

[5] The National Confidential Inquiry into Suicide and Safety in Mental Health (NCISH), ‘Suicide by Middle-Aged Men’ (University of Manchester, 2021), https://documents.manchester.ac.uk/display.aspx?DocID=55305.

[6] Anna Karlsson and Anders Håkansson, ‘Gambling Disorder, Increased Mortality, Suicidality, and Associated Comorbidity: A Longitudinal Nationwide Register Study’, Journal of Behavioral Addictions 7, no. 4 (1 December 2018): 1091–99, https://doi.org/10.1556/2006.7.2018.112.

[7] The National Confidential Inquiry into Suicide and Safety in Mental Health (NCISH), ‘Suicide by Middle-Aged Men’.

[8] A. Holzinger et al., ‘Gender Differences in Public Beliefs and Attitudes about Mental Disorder in Western Countries: A Systematic Review of Population Studies’, Epidemiology and Psychiatric Sciences 21, no. 1 (March 2012): 73–85, https://doi.org/10.1017/S2045796011000552.