Muslimani u Zapadnoj Europi. Budućnost koje se kršćanski starosjedioci ne trebaju bojati

Strah od zamjene populacije europskih kršćana islamskim radikalima neutemeljen je, vjeruje Jeremy Shearmur, jer muslimanske imigrante čekaju isti problemi i faze generacijskih promjena kao i katolike u Britaniji ili Mormone u SAD-u - okretanje novih naraštaja 'kulturnoj verziji religije' u kojoj su odgajani

• Naslovna ilustracija: Žena s hidžabom i mobilnim telefonom (Anna Nekrashevich, Pexels, fotografija slobodna za korištenje)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod

Moram započeti nekim ogradama. Nisam musliman, i moje poznavanje islama je ograničeno. Ne samo da je moje poznavanje relevantne postojeće sociološke literature ograničeno, već mi se čini i da bi propisno proučavanje teme kojom ću se ovdje baviti zahtijevalo postojanje znatno detaljnijeg rada u deskriptivnoj etnografiji islama u Zapadnoj Europi nego što je trenutačno dostupno, te pogotovo kako se razvijao kroz generacije. Nadalje, kao bivši učenik Karla Poppera isuviše sam svjestan koliko je sumanuto raditi povijesna proročanstva.^[i]

Unatoč tome, dojmili su me se stvari koje mi se čine kao interesantni problemi s kojima se suočavaju razne imigrantske zajednice sunita u zapadnoj Europi.^[ii] Ovdje se osvrćem na Zapadnu Europu. Iako, iz mnogih razloga, situacije se u različitim zemljama čine raznovrsnima.^[iii] Usredotočit ću se na neka pitanja koja su se pojavila u UK. No, teme kojima ću se baviti bit će, pretpostavljam, od značaja i drugdje. Britanija, samo zato jer ima dulju povijest masovnih doseljavanja iz muslimanskih zemalja, mogla je, vjerujem, naići na probleme koji će se pojaviti kasnije i na drugim mjestima.

Britanija ima dulju povijest masovnih imigracija iz muslimanskih zemalja od većine drugih država u zapadnoj Europi, te se već suočila s problemima koje drugim zemljama tek predstoje. Na slici: The East London Mosque na Whitechapel Roadu (Wikimedia Commons)

Pitanje budućnosti islama u zapadnoj Europi vrijedi proučavati iz dva razloga. Prvi, kao što sam drugdje razmotrio^[iv] – zapanjujući je stupanj slabljenja utjecaja kršćanstva u mnogim zemljama zapadne Europe. Drugi, različite – često alarmantne – tvrdnje izrečene su na temu rastućeg prisustva muslimana u zapadnoj Europi.^[v]  One idu od tvrdnji koje se čine jednostavno rasističkima, kroz često smiješne navode o ‘sukobu civilizacija’, do tvrdnji utemeljenih u inicijalno većem prirastu imigranata u odnosu na autohtonije populacije u državama u koje su se doselili, te tvrdnje o većem stupnju održanja muslimana kao muslimana kroz generacije, nego što je trenutačno u kršćanskim vjeroispovijestima.

Ovdje ću se baviti upravo ovom posljednjom točkom kao i pitanjem religijske prirode islama u Zapadnoj Europi. Proučit ću ova pitanja kroz sociološku literaturu o muslimanima (i etnografske radove o muslimanima u Britaniji), te dijelom gledajući nedavnu literaturu o katoličanstvu u Britaniji i o Svecima posljednjih dana (Mormonima) u Americi.^[vi]  Potonje su literature relevantne samo zato jer su te skupine, povijesno, imale relativno visoke razine zadržavanja pripadnika kroz generacije, te su također nudile visoku razinu društvenog i kulturnog života unutar organizacija povezanih s tim crkvama. No proteklih je godina, u ovim skupinama, došlo do relativnog opadanja broja članova. Meni se čini – kao što ću i objasniti – da postoje dobri razlozi za povjerovati kako će se britanski muslimani u narednih nekoliko godina suočiti s istim vrstama problema s kojima su se suočili katolici i mormoni, te da će se suočiti i s dodatnim komplikacijama svojih odgovora na te probleme. Tu su i pitanja o dramatičnim promjenama pozicije tradicionalnog katoličanstva u južnoj Irskoj, te ona s kojima su se suočili židovi koji su se vratili konzervativnom, ortodoksnom judaizmu, što sugeriram da bi također moglo biti relevantno.

2. Kultura i vjera

Muslimani su u Britaniji bili prisutni godinama – posebno u nekim lučkim gradovima – ali masovno su stigli nakon II. svjetskog rata. Došli su, najčešće, iz nekih ruralnih područja Pakistana i potom Bangladeša. No, zbivala se i muslimanska emigracija u Britaniju iz Somalije, iz Indije, raznih država Bliskog istoka, iz podsaharske Afrike te s Antila.^[vii]Značajno je pri tome što su se oni koji su dolazili u Britaniju iz Pakistana i Bangladeša najčešće naselili zajedno u siromašnim područjima i održavali kulturne obrasce iz svojih domovina koliko god su mogli. Tamo su tradicionalno bile bitne proširene obiteljske mreže, postojala je i tradicija braka unutar proširene obitelji – npr. bratića i sestrični. To se nastavilo i u Britaniji, pri čemu su brakovi katkad sklapani kroz poveznice s proširenom obitelji u zemljama iz kojih su došli.

Dok sve aspekte života nisu mogli nastaviti kao na podkontinentu (npr. smještaj u Britaniji nije bio prikladan za zajednički život proširenih obitelji), jezik i običaji inicijalno su se održavali značajno jednakima kao u njihovim polazišnim državama. Oni koji su živjeli u određenim područjima okupljali bi se i brinuli za svoje vjerske i povezane društvene potrebe – uobičajeno kroz poticanje emigracije imama s odgovarajućom vjerskom pozadinom. To je značilo, u slučaju muslimana s indijskog potkontinenta, da su se raširile Deobandi džamije i kuće za molitvu.^[viii] Deobandi su osnovani u Indiji sredinom devetnaestog stoljeća, kao dio reakcije na britansku vladavinu, te na rušenje vladavine islamskih Mogula u Indiji.^[ix] Deobandi su nastavili tradiciju hanefijskog mezheba, ali s naglaskom na argumente iz Kurana i Muhamedovih hadisa. Vrijedi napomenuti da je njihov pristup uključivao i sufizam – brigu za duhovni razvoj pojedinca, te misticizam – koji su integrirali sa strože propisanim pitanjima molitve i ponašanja.^[x] Njihovi su učenjaci pisali – i objavljivali – i na urdu i na arapskom, te su imali raširene međunarodne veze s drugim tradicionalnim učenjacima. Kasnije su se uključili i u politiku Pakistana.

Oni su imali značajan utjecaj u jačanju konzervativne interpretacije islama u Britaniji. Na primjer, bili su skloni jačanju ideja kako je ženama potreban muški rođak kao pratnja ako putuju na bilo koju udaljenost od doma. Njihov je intelektualni stil bio tradicionalno, skolastičko izučavanje raznovrsnih tekstova iz različitih perioda, dok su se osobna pitanja ili suvremeni problemi pomalo nelagodno uguravali u taj okvir.^[xi] No, ne bi trebalo precjenjivati koliko se detalji tih učenja koriste kao naputci za stvarno ponašanje ljudi.^[xii] A postoji i niz drugih tradicija islama u Britaniji.

Mora se naglasiti je da je za te doseljenike u Britaniju značenje islama bilo jednako onome kako su ga shvaćali obični ljudi unutar njihove specifične kulture. U skladu s time, mlade se odgajalo u muslimanskim kućanstvima i zajednicama. Najčešće su pohađali lokalne državne škole.^[xiii] No, potom ih se slalo u džamije radi dodatnog učenja islama navečer – što bi uključivalo intenzivna predavanja i učenje Kurana na arapskom, iako bi to često bilo samo čitanje i nešto učenja napamet, umjesto proučavanja značenja.^[xiv] Upravo je kombinacija intenzivne socijalizacije, kako rituala tako i učenja u okolnostima zajedničke kulture, uz zaštitu od izloženosti široj kulturi unutar koje su živjeli (što je ponovno nametnuto rasnim predrasudama šire populacije), ono što uvjerljivo objašnjava zašto su stope prenošenja islama s jedne generacije na drugu bile visoke.^[xv]

Treće generacije muslimanskih imigranata odrasle su s engleskim kao prvim jezikom, a identificiraju se kao ‘muslimani’ zajedno s drugim muslimanima, a ne više sa svojim etničkim porijeklom. (Garry Knight / Creative Commons licence)

No ova situacija nije stabilna. S vremenom, pogotovo kada se dođe do treće generacije odgojene u Britaniji, stvari se mijenjaju. Ovim mladim muslimanima prvi je jezik tipično engleski. Često se osjećaju ponešto udaljenima od kulturnih tradicija koje su njihovi djedovi i bake donijeli sa sobom s potkontinenta, i sve više se, čini se, identificiraju kao ‘muslimani’ – zajedno s drugim muslimanima – umjesto sa specifičnim etnicitetom ili porijeklom njihove obitelji. Nadalje, ljudi koji su bili uspješni u trgovini, ili koji su završili visokoškolsko obrazovanje i ušli u razna zanimanja ili politiku, kao dio toga često su se udaljili od siromašnih, blisko povezanih zajednica u kojima su živjele njihove obitelji. Upečatljivo je da se sada bilježi kako se visoke stope nasljeđivanja vjere održavaju posebno kod onih koji ostaju unutar radničke klase.

Udaljavanje mladih muslimana od njihovih obiteljskih tradicija dovelo je do šireg istraživanja kulture i ideja – između ostalog onoga što se može pronaći na internetu.^[xvi]  Odnosno, takvim izvorima mogu pribjeći mladi ljudi koji se identificiraju kao muslimani, ali se distanciraju od svojih specifičnih obiteljskih tradicija. Međutim, i tu postoji problem.^[xvii] Steven Bullivant, pišući o katolicima, citira sociologa Christiana Smitha i suradnike:^[xviii] “Najvažniji mjerljivi faktor koji određuje religijske i duhovne živote tinejdžera i mladih punoljetnika je vjera, predanost i običaji njihovih roditelja.” No, što točno određuje sadržaj islama za mlade punoljetnike, jednom kada se više ne identificiraju s običajima i tradicijama unutar kojih su odrasli njihovi roditelji?

Čini se kao da bi adekvatan odgovor na to bio: ovisi. Olivier Roy (u knjizi Holy Ignorance) i drugi ukazali su na situaciju s kojom se ti ljudi suočavaju kada ih se otvara različitim utjecajima i interpretacijama islama. Jedno je od najbitnijih pitanja do koje će mjere oni koji odrastu na načine koji su udaljeni od obiteljskih tradicija i, nadalje, njihova djeca, biti izloženi vrsti intenzivnog učenja islama koje su ranije generacije doživjele unutar svojih obitelji, te u intenzivnim izvannastavnim aktivnostima? Imajte na umu da bi se način na koji se to tradicionalno izvodilo, uključujući učenje Kurana napamet na arapskom koje se značajno razlikuje od onoga na što bi se djeca naviknula tokom redovnog školovanja, mogao, s vremenom, donekle distancirati od kulture na koju su se navikli.

Vjerojatno ćemo vidjeti da, dok se ljudi muslimanskog podrijetla i dalje smatraju muslimanima, kontinuitet muslimanskih tradicija i običaja opada, te da kroz vrijeme taj identitet postaje kulturni

Posebno je vrijedno ponovno razmisliti o obrazovanju. Kao što Ansari priča u raspravama o ‘britanskim muslimanima i obrazovanju’ u knjizi The Infidel Within (Nevjernik iznutra), situacija nije bila baš sretna. Bila je složena. Na početku, postojala je usmjerena javna politika poticati mlade različitih etničkih podrijetla da se asimiliraju na britanske norme i svjetonazor. To je naišlo na rastući otpor muslimanskih roditelja, i došlo je do pomaka u smjeru ‘multikulturalizma’. No postoje očiti problemi oko toga na što bi se sadržaj toga trebao svesti, iz perspektive muslimana (npr. ono što bi religijski konzervativci mogli htjeti moglo bi biti mnogo drugačije od želja roditelja koji se brinu da im djeca budu obrazovno opremljena stremiti k uspješnim karijerama u sekularnom svijetu).

Postoje i pitanja do koje se razine ‘multikulturalizam’ može provoditi unutar državnog sustava obrazovanja, u kojem će škole pohađati učenici različitog podrijetla. U tom kontekstu važno je napomenuti dva pitanja. Prvo je da se sada čini rutinskih prihvaćeno da iskustvo djeteta u školi igra ključnu ulogu u njegovoj socijalizaciji.^[xix] Drugo je da je u Britaniji – a to je problem i u većini drugih Zapadnih država – postojala snažna briga, u obrazovnom procesu, za provedbu ideja o pravima i priznavanju homoseksualnih i transrodnih osoba, na načine koji mogu dovesti do tenzija s tradicionalnim interpretacijama Abrahamskih religija. Postoji, uistinu, državna agencija koja nadgleda sve aspekte obrazovne politike, i koliko je se škole pridržavaju, u što spadaju i takva pitanja.

Moglo bi se pomisliti: ne bi li odgovarajući potez muslimana bio da osnuju vlastite škole? U Britaniji uistinu postoji tradicija vjerskih škola koje primaju financijsku podršku države – poglavito one kojima upravljaju Engleska Crkva i Katolička Crkva.^[xx] No, postoji vrlo ograničen broj takvih muslimanskih škola. Nadalje, postoje i uvjeti da se upis mora omogućiti i učenicima koji ne pripadaju toj vjeri.^[xxi] U mjeri u kojoj je to provedivo, moglo bi predstavljati problem takvim školama da budu učinkovito sredstvo za prenošenje vjere. Ipak nije jasno da, čak i ako bi bilo moguće imati mnogo jasnije podjele unutar obrazovnih institucija (i ostalih oblika državne potpore), koje bi odgovarale i specifično pružale usluge različitim dijelovima populacije, da bi to bilo učinkovito, kroz dulji period. Ovo pišem, samo zato jer je eksperiment ove vrste proveden u Nizozemskoj gdje je, kao posljedica saveza između Katoličke Crkve i kalvinista, uistinu postojala četverostrana podjela u osiguravanju školovanja i drugih usluga, između katolika, kalvinista, socijalista i implicitno liberala (koji su odbacili tu ideju). Takav je oblik organizacije opstao kroz dvadeseto stoljeće, sve do 1960-ih, kada se našao pod političkim i kulturnim pritiskom, te se urušio; između ostalog i kao posljedica rastuće društvene mobilnosti.^[xxii]  Pratio ju je oblik političke organizacije koji se često naziva ‘konsocijacijska demokracija’, koji je različitim skupinama unutar zajednice dodijeljivao službenu zastupljenost u dijelovima vlasti.^[xxiii] No nije izvijesno da je to bilo uistinu učinkovito u očuvanju vjere i kulture koja je održavala ta rješenja.

Dodatni primjer koji vrijedi razmotriti je uloga Katoličke crkve u Irskoj (tj. južnom dijelu Irske, koji je 1922. postao neovisan od Britaniji). Kada je Irska postala neovisna, pojavila se snažna kulturna reakcija prema dominantnoj poziciji koju je Britanija – i manjina bogatih protestanata – nekad uživala u Irskoj. Vlada je snažno favorizirala Katoličku crkvu, i ona ima ključnu ulogu u odnosu na obrazovanje i mnoge druge društvene institucije, i mogla je ostvariti znatnu političku kontrolu nad onime što se događalo. (Mogla je, na primjer, kontrolirati kazališne izvedbe koje joj se nisu sviđale.) No, kako se Irska modernizirala u zanimanjima kojima su se ljudi počeli baviti, i kako su televizija i širi izbor oblika zabave postali dostupniji, taj je utjecaj naglo pao.^[xxiv]Zanimljivo je da se, recentno, utjecaj Crkve znatno smanjio, te da su na referendumima razne ‘društveno progresivne’ mjere koje Crkva nije odobravala prolazile sa snažnom općom podrškom među građanima.^[xxv] Upečatljivo je da se konzervativni protestanti u Sjevernoj Irskoj (dijelu Irske koji je izrezbaren od ostatka Irske kada je jug postao neovisan, te u kojem su protestanti, potomci engleskih i škotskih naseljenika, još politički dominantni), koji su se nekad brinuli da je jug jednostavno alatka Katoličke crkve, danas više brinu što se jug zalaže za razvod, prava homoseksualaca i tako dalje.

3. Sekularizacija i drugi problemi

Među sociolozima već dugo traje debata o sekularizaciji. Pod tim se terminom može misliti na različite stvari.^[xxvi] Ako se misli na udaljavanje ljudi od tradicionalnih zajedničkih vjerskih običaja, čini se da postoje snažni argumenti da se to dogodilo u Zapadnoj Europi.^[xxvii] Iznenađujuće je da se to također dogodilo među katoličkom populacijom u Britaniji (koja se većinom sastojala od irskih doseljenika i njihovih potomaka), te da se sada bilježi kako se slično događa unutar katoličkih populacija u Sjedinjenim Državama, kao i među mormonima koji tamo žive. Napisao sam ‘iznenađujuće’ samo zato jer su, povijesno gledano, te skupine imale znatno više stope zadržavanja djece unutar vjere u sklopu koje su odgojena. Trebao bih ovdje naglasiti da se ne bavim istinom religijskih uvjerenja, već jednostavno društvenime okolnostima u kojima je lako održavati ta uvjerenja.

Korisno je ukratko istražiti zašto se vjeruje da se ovo dogodilo, samo zato jer se doima da bi također moglo biti relevantno po muslimane koji danas žive u Britaniji. Steve Bruce je opsežno pisao o sociologiji religije u Britaniji, tvrdeći da životi kakve danas vodimo u većinskom dijelu društva zapadne Europe čine održavanje tradicionalne vjere znatno težim nego što je to bilo u prošlosti. Ovdje ću spomenuti samo tri problema.

Prvi, je način na koji se gospodarstvo razvilo, te način na koji su sad raznovrsne pozicije lako pristupačne obrazovanim ženama. Mlade žene koje odrastaju u Britaniji su obrazovane. Već smo napomenuli da ih to izlaže različitim vrstama socijalizacije u školama; i ovo može biti još pojačano u okruženju sveučilišta, gdje neće biti iste vrste odnosa kakvog su mogli imati dok su išli u školu, sa svojim obiteljima i prijateljima iz istog kulturnog podrijetla. Ovo, u kombinaciji s troškovima povezanim sa životom u društvu u kojem očekivanja sve više stvaraju obitelji s dva izvora prihoda, znači da, osim ako će ljudi ostati kulturalno izolirani (a čak i tad, morali bi se nositi s troškovima smještaja i života koje su oblikovale obitelji s dva izvora prihoda), mlade žene će vjerojatno potražiti posao.

Mladi muslimani školuju se u državnim školama, izloženi su društvenom utjecaju svojih vršnjaka, televizije, interneta i društvenih mreža, koji su svi izvan nadzora njihovih obitelji. (Keira Burton / Pexels, slobodno za korištenje)

One će, u tom okruženju, biti izložene istim kulturnim utjecajima koji utječu na druge ljude s kojima su u kontaktu. (Iznenadilo me, u ovom kontekstu, kada sam čuo od sociologa iz ovog polja, da se mlade žene bangladeškog podrijetla, koje se u velikom broju može vidjeti na londonskom East Endu odjevene u elegantne verzije konzervativne islamske odjeće, treba promatrati u kontekstu, ne u kontrastu s njihovim mladim ne-muslimanskim suvremenicama, već s time da se u nedavnoj prošlosti od njih uopće ne bi očekivalo da se bez pratnje udaljavaju od svojih domova.)

Drugi je da raditi u širom okruženju znači da ljudi više ne podliježu, na onaj način kao što su to činili u prošlosti, strukturama autoriteta unutar vlastitih obitelji. Ovo se već dogodilo, kao posljedica odluka koje su donijele muslimanske obitelji, poslati svoju djecu u državne škole, umjesto da poduzimaju obrazovanje, općenito, u vlastitim školama. To će također značiti da će mladi muslimani biti izloženi raznolikim društvenim utjecajima svojih vršnjaka. (Za mlade, odobravanje njihovih vršnjaka je vrlo bitno,^[xxviii] i u ovom kontekstu operacija ‘lajk’ na društvenim medijima može biti posebno značajna.)

Treće, postoji i utjecaj televizije, streamanih materijala i društvenih medija. Mladi ljudi svih vrsta izloženi su punoj snazi ovoga, i to na načine koji su obično izvan nadzora njihovih obitelji. Moguće je da se ljudi ograniče samo na pobožne ili nekontroverzne sadržaje. No učiniti to u ovom trenutku postaje pitanje izbora, na način na koji to nekad nije bilo.

4. Budućnost?

Trebat će vidjeti kako se stvari dalje razvijaju. No, pretpostavljam da ćemo vjerojatno vidjeti da, dok se ljudi muslimanskog podrijetla i dalje smatraju muslimanima, kontinuitet muslimanskih tradicija i običaja opada, te da kroz vrijeme taj identitet postaje kulturni. To bi bilo otprilike poput kršćana koji još uvijek obilježavaju Božić i Uskrs, i sudjeluju u nekim aktivnostima povezanim s tim svetkovinama, no koji se ne upuštaju značajno u vjerske običaje niti imaju neku koherentnu vjeru. Ključno, čini mi se, ono što će padati je uključenost ljudi i socijalizacija u obitelji i zajednic koje dijele spomenute religijske običaje.

Dijelom, kao što sam ukazao, mladi muslimani mogli bi se osjećati distanciranima od specifičnih običaja njihovih obitelji. Možda više ne sudjeluju rado u islamskom izvanškolskom obrazovanju kroz koje su mladi muslimani nekad prolazili. Ne samo da je njihov stil potpuno drugačiji od onog na koji su navikli u svojim školama. Već, kako vrijeme prolazi, nije više sigurno da će i roditelji htjeti jednako pritiskati svoju djecu da sudjeluju u tome, to se događalo nekad. Mladi se mogu identificirati kao muslimani – no potom osvrnuti oko sebe, na širu grupu svojih prijatelja muslimana, i na internet, kako bi dobili osjećaj što to znači.

U nekim slučajevima, to može ljude povesti prema vrlo radikalnim uvjerenjima. U drugim slučajevima, može ih povesti prema vrlo strogim i krutim, ‘salafijskim’ interpretacijama islama,^[xxix] koje su u nekim pogledima usporedive s vrlo konzervativnim protestantskim kršćanstvom, baziranim na religijskim tekstovima. Nije jasno, međutim, koliko će ljudi privlačiti takve skupine, ili koliko će održivi biti takvi pokreti suočeni sa širim društvenim pritiscima. Druge će, jasno, privlačiti razne druge stvari – poput liberalnih perspektiva, i pogleda na islam kakve je popularizirao Tariq Ramadan. Dok takvi pristupi mogu biti privlačni pojedinim muslimanima, nije jasno kako bi oni mogli postati institucionalizirani – i tako ponuditi temelje za učenje i obrazovanje nove generacije.

Postoje primjeri institucija koje bi mogle obećavati obrazovanim muslimanima koje privlači tradicionalni pristup islamu. Na primjer, M. Ahmad u svojem Sacred rhythms: an ethnography of a Cardiff mosque^[xxx] (Sveti ritmovi: etnografija džamije u Cardiffu), prikazuje zanimljivu sliku džamije koju su uspostavili studenti Sveučilišta u Cardiffu, koja sada nudi puni raspon tradicionalnih vjerskih, ali i širih društvenih usluga, no koja nema etničke osnove. (Postoji, iako na manjoj razini, određena paralela sa širokom ponudom evangelističkih mega-crkvi u Sjedinjenim Državama.) Jednostavno ne znam kakvi su budući izgledi za takve poduhvate.

Zaključit ću razmišljanjem o još dva pitanja.

Prvo je da postoji potencijal da artikulacija muslimanskih ideja odigra ulogu zbirnog mjesta za pripadnike širih, zapadnih društava koji su nezadovoljni suvremenim događajima, društvenim i intelektualnim, u zapadnim društvima (teško je vidjeti da bi ideje i običaji poput onih koje promiču Deobanti mogle imati takvu ulogu). Spominjem to jer se nešto slično dogodilo oko katoličanstva u prvom dijelu dvadesetog stoljeća. Došlo je do katoličkog intelektualnog preporoda, koji se pretežno sastojao od figura koje su se prekrstile na katoličanstvo.^[xxxi] Ne samo da je među njima bio niz istaknutih osoba, već se tvrdilo kako su bili posebno učinkoviti glasnogovornici katoličanstva samo zato jer su odrasli u ne-katoličkim okruženjima. Ne samo da su, tipično, imali jaču intelektualnu orijentaciju od većine katolika koji su odrasli u vjeri. Već su također imali prednost i u obraćanju ne-katolicima, zato jer su imali vlastito poznavanje, iz prve ruke, o kulturnim i intelektualnim idejama izvan te vjere. Oni su, posljedično, bili u boljem položaju osvrnuti se na probleme i pitanja ne-katolika nego njihovi katolički kolege.

U Zapadnoj Europi, ljudi iz muslimanskih obitelji, te također ‘kulturalni’ muslimani s ukusima i senzibilitetima ne toliko različitim od ostatka populacije, sigurno će postati trajni dio naših društava.

No čak i ako se ovo dogodi po pitanju islama, mislim da bi katolički presedan mogao ukazati da je taj učinak ograničen. Moj razlog zašto ovo spominjem je to što su temelji kroz koje je te ljude privuklo katoličanstvo, i ono što su oni branili, bio anti-modernistički pogled. I dok su možda učinili mnogo kako bi ga učinili intelektualno i emotivno atraktivnim, suočili su se s problemom da su se borili protiv odmaka od toga, ne samo među širom populacijom, već i unutar katoličanstva.

Drugo i konačno pitanje je: što je s povratkom tradicionalnom islamu mladih muslimana koji su odrasli samo kao ‘kulturni’ muslimani i sada osjećaju privlačenje (iz raznih razloga) prema tradicionalnom muslimanskom načinu života? Ovdje postoje zanimljive paralele, unutar judaizma.^[xxxii] Ljude je u ovom slu;aju motivirao niz tema, od briga oko identiteta i autentičnosti, do doživljavanja šire sekularne kulture – pogotovo od žena – kao nezadovoljavajuće i izrabljivačke. Unutar tradicionalnog judaizma različitih vrsta, zahtjevi onih koji su željeli povratak ortodoksnoj vjeri postali su toliko značajni da su se razvili i centri specijalizirani za njihov prihvat. No, čini se kako broj takvih ljudi opada posljednjih godina. Dok se istovremeno kontrast između iskustva ljudi u centrima koji su se specijalizirali u takvom radu, i njihova iskustva kada su se nakon toga pokušali reorijentirati u tradicionalnijim zajednicama, u nekim slučajevima pokazao uznemirujućim.

Sve u svemu, čini mi se da su strahovi, koje izražavaju pojedinici na političkoj desnici u Francuskoj, široko promašeni. U zapadnoj Europi, ljudi iz muslimanskih obitelji, te također ‘kulturalni’ muslimani s ukusima i senzibilitetima ne toliko različitim od ostatka populacije, sigurno će postati trajni dio naših društava. Također očekujem i da će biti malih skupina muslimana koji će ustrajati u obliku kulturne izolacije od šireg društva, i održavati nešto povezano s načinom života iz kojeg su njihovi pretci došli u zapadnu Europu. Može se također očekivati i da će i dalje biti populacija intelektualno nastrojenih muslimana. Neki će održavati, na različite načine, tradicionalna, skolastička učenja, primjerice Deobandija. Druge će vjerojatno privući intelektualni pristupi zasnovani na islamskim tradicijama, no koji su više nalik modernim zapadnjačkim učenjima. Bit će i onih koje privlače stroga, ‘salafijska’ čitanja islama, pa čak i oblici islamskog političkog radikalizma. No, zaključujem kako su takvi više fenomen povezan s ljudima koji se nalaze u kulturnoj tranziciji, nego bilo što što bi imalo moć dugoročnog opstanka u zapadnoj Europi. Sve u svemu, ne mislim da se francuski konzervativci – ili bilo tko drugi – imaju ikakvih razloga brinuti da će ih muslimani ‘zamijeniti’.

5. Dodatak

Neposredno prije objave ovog teksta imao sam priliku raspraviti o njemu s prijateljem, profesorom Nealom Robinsonom, autorom knjige Discovering the Qur’an (Otkrivanje Kurana)^[xxxiii]. I dalje se nismo slagali u mnogo pitanja, no u svjetlu naše rasprave želio bih dodati sljedeće točke u ovaj esej.

• Želio bih naglasiti da se moje teze naslanjaju na situaciju u Britaniji kako ju ja razumijem, te da sam bio izrazito svjestan da u njoj jednostavno ne postoje etnografska istraživanja o muslimanima kasnijih generacija koja bi mogla pokazati jesu li moje provizorne ideje o toj situaciji ispravne. Neal je natuknuo kako bi situacija u Francuskoj mogla biti znatno drugačija, kao posljedica interakcije između francuskih ideja o laicizmu,^[xxxiv] te većoj stopi društvene homogenosti muslimanskih imigranata u Francuskoj – zbog njihovog sjevernoafričkog porijekla.
• Neal je naglasio značaj pitanja koja se tiču financiranja džamija i drugih aktivnosti – npr. s Bliskog istoka. Nadalje, naglasio je i značaj islamista po osnivanje muslimanskih udruženja na britanskim sveučilištima,^[xxxv] što me podsjetilo da mi je Abdul-Azim Ahmen spomenuo kako je džamija o kojoj je pisao u svojim Sacred Rhythms’bila povezana s Muslimanskim bratstvom.
• Obojica smo se složili da bi bilo zanimljivo vidjeti kakvi su oblici islama razvijeni u Sjedinjenim Državama. Tamo su muslimanski imigranti često imali jaču akademsku ili poslovnu pozadinu, te bi se posljedično trebali suočavati s problemima života u zapadnjačkim društvima bez prepreka s kojima su se suočavali imigranti u Zapadnoj Europi, koji su često stizali iz znatno siromašnijih obitelji, te su najčešće bili zaposleni na radničkim ili uslužnim poslovima niske razine. Možda bi se u Sjedinjenim Državama mogle razviti forme islama koje bi cvjetale u zapadnim, pluralističkim društvima, te bi mogle služiti kao uzor muslimanima u drugim društvima na Zapadu.
• Konačno, trebao bih naglasiti da su moji pogledi na one s francuske desnice koji su zabrinuti oko “zamjene” utemeljeni na provizornom argumentu koji sam ovdje ponudio. To je da će se, unutar zapadnjačkog društva poput britanskog, i ‘tradicionalni’ islam i različiti oblici islamskog radikalizma vjerojatno zamijeniti većinom ‘kulturalnim’ islamom, koji ne bi trebao zabrinjavati nikoga.

• Prijevod Ivan Fischer. Original: The Future of Islam in Western Europe

• Bilješke

^[i] Za ovo pogledajte Popperov The Poverty of Historicism [1945.], London: Routledge, 1957.

^[ii] Raspravljam o sunitima, samo zato jer je broj šiita u Zapadnoj Europi ograničen.

^[iii] Vidite, na primjer, Esra Özyürek, Being German, Becoming Muslim: Race, Religion, and Conversion in the New Europe, Princeton: Princeton University Press, 2014., i John R. Bowen, Why the French Don’t Like Headscarves, Princeton: Princeton University Press, 2006. te također njegov A New Anthropology of Islam, Cambridge: Cambridge University Press, 2012.

^[iv] Vidite moj tekst ‘Je li Europa kršćanska?’, Ideje (Croatia): https://ideje.hr/je-li-europa-vise-uopce-krscanska-treba-li-biti-zadovoljan-razvojem-dogadaja/; tekst sadrži i poveznicu na englesku verziju.

^[v] Zapanjujući primjer, ovdje, izrazito je šašavi Renaud Camus, You will not Replace Us!, Plieux, Francuska: Chez l’auteur, 2018.  (Jedna neobična točka u kojoj se britanska i francuska kultura razilaze jest da serija knjiga koje potpisuju Camus i autori sa sličnim uvjerenjima, koje su uzburkale Francusku, i koje su shvaćene vrlo ozbiljno – u obliku ‘teorije zamjene’ – u javnom diskursu u Francuskoj, najčešće nisu bile prevedene na engleski.)

^[vi] Pogledajte Stephena Bullivanta, Mass Exodus: Catholic Disaffiliation in Britain and America Since Vatican II, London: Oxford University Press, 2020, i Janu Reiss, The Next Mormons: How Millennials are Changing the LDS Church, New York: Oxford University Press, 2019.  Stephen Bullivant je također vrlo ljubazno sa mnom podijelio radnu verziju prvog dijela njegovog Nonverts: the making of Ex-Christian Americans.

^[vii] Pogledajte, na primjer, Sophie Gilliat-Ray, Muslims in Britain, Cambridge: Cambridge University Press, 2010; Philip Lewis i Sadek Hamid, British Muslims, Edinburgh: Edinburgh University Press, 2018.

^[viii] Za koristan pregled, pogledajte Innes Bowen, Medina in Birmingham, Najaf in Brent, London: Hurst, 2014.

^[ix] Pogledajte na primjer Barbara D. Metcalf, Islamic Revival in British India: Deoband 1860-1900; Muhammad Qasim Zaman, The Ulama in Contemporary Islam: Custodians of Change, Princeton i Oxford: Princeton University Press, 2002, i također njegov Islam in Pakistan, Princeton i Oxford: Princeton University Press, 2018.

^[x] U zapadnim zemljama sufizam je obično povezan s ne-legalističkim pristupom islamu. No u Indiji – kao i u Britaniji – sufizam je integriran (na različite načine) s konzervativnim pristupom islamu kako od Deobandija, tako i od Barelvija, koji su također značajno prisutni u Britaniji, i s kojima imaju povijest prepirki (npr. o legitimnosti slavljenja Muhamedovog rođendana).

^[xi] Za jedan informativni tekst blagonaklone istraživačice koja raspravlja o nekim od ovih tema, pogledajte Sophie Gilliat-Ray, “From ‘closed worlds’ to ‘open doors’: (now) accessing Deobandi darul uloom in Britain”, Fieldwork in Religion 13 (2), str. 127-150.

^[xii] Za jedan koristan pregled od strane novinara, pogledajte Innes Bowen, Medina in Birmingham, Najaf in Brent: Inside British Islam, London: Hurst, 2014.  Dva više specijalizirana istraživanja su Humayun Ansari, ‘The Infidel Within’: Muslims in Britain Since 1800, London: Hurst, 2018, i Sophie Gillat-Ray, Muslims in Britain, Cambridge: Cambridge University Press, 2010.

^[xiii] Za interesantno istraživanje ove teme, s mnoštvom empirijske dokumentacije, pogledajte Ansarijevo poglavlje o obrazovanju u njegovom ‘The Infidel Within’.

^[xiv] Za briljantan prikaz, utemeljen na etnografiji u Cardiffu, pogledajte Jonathan Scourfield et al, Muslim Childhood, Oxford: Oxford University Press, 2013.  Pogledajte također i Ansari, poglavlje 10, tekst natuknice 46, u kojem izvještava: ‘Do 1969., djece u južnoazijskim muslimanskim zajednicama [u Britaniji] su provodila 15-20 sati tjedno u dopunskim školama povezanim s lokalnim džamijama.’

^[xv] Za sve ovo pogledajte Muslim Childhood, gdje se o tome također raspravlja na prosvjetljujuć način kroz prizmu Whitehouseovog rada na prijenosu religije (usp. njegov Modes of Religiosity: A Cognitive Theory of Religious Transmission, Lanham, MD: AltaMira Press, 2004).

^[xvi] Pogledajte impresivnu priču novinara, Hussein Kesvani, Follow me, akhi: the online world of British Muslims, London: Hurst, 2019.  Drugi dio Lewisovog i Hamidovog British Muslims također sadržava neka zanimljiva istraživanja ove teme.

^[xvii] Pogledajte, na primjer, Olivier Roy, Holy Ignorance: When Religion and Culture Part Ways, London: Hurst, 2010.

^[xviii] Bullivant, Nonverts, poglavlje 2, poziva se za ovo na:  C. Smith, K. Longest, J. Hill, i K. Christofferson, Young Catholic America: Emerging Adults In, Out of, and Gone from the Church (Oxford: Oxford University Press, 2014), p. 27.

^[xix] Pogledajte, na primjer, reference Petera Mandlera na ovu temu u njegovoj The Crisis of the Meritocracy: Britain’s Transition to Mass Education since the Second World War, Oxford: Oxford University Press, 2020.

^[xx] Iza ovoga je složena priča, o kojoj ovdje neću raspravljati. Za koristan pregled sadašnje situacije pogledajte članak na Wikipediji o vjerskim školama: https://en.wikipedia.org/wiki/Faith_school

^[xxi] Pogledajte Wikipediju, https://en.wikipedia.org/wiki/50%25_Rule

^[xxii] Za ovo, pogledajte Wikipediju https://en.wikipedia.org/wiki/Pillarisation

^[xxiii] Ključni osvrt je dao Arend Lijphart; pogledajte The Politics of Accommodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands, Berkeley, CA: University of California Press, 1968, i Democracy in Plural Societies: A Comparative Exploration, New Haven: Yale University Press, 1977.  Pogledajte https://en.wikipedia.org/wiki/Consociationalism#:~:text=The%20goals%20of%20consociationalism%20are,it%20is%20known%20as%20confessionalism za pregled nekih od ovih ideja i kritičku raspravu o njima.

^[xxiv] Važnu je ulogu odigralo razotkrivanje lošeg ponašanja nekih pripadnika klera, te Crkvin neuspjeh da to nadzire, kao i lošu prirodu nekih institucija (npr. za nevjenčane majke) nad kojima je stolovala.

^[xxv] Vrlo interesantan vodič kroz ovo pružio je Fintan O’Toole u We Don’t Know Ourselves: A Personal History of Ireland Since 1958, London: Head of Zeus, 2021.

^[xxvi] Za koristan pregled pogledajte Charlesa Turnera, Secularization, London & New York: Routledge, 2020.

^[xxvii] Pogledajte, na primjer, Steve Bruce, God is Dead: Secularization in the West, Oxford etc: Blackwell, 2002.

^[xxviii] Za ovo, pogledajte Sarah Jane Blakemore, Inventing Ourselves: The Secret Life of the Teenage Brain, London: Black Swan, 2019.

^[xxix] Pogledajte, na primjer, Kate Zebiri, British Muslim Converts, London: One World, 2008, i pogotovo Anabel Inge, The Making of a Salafi Muslim Woman, Oxford: Oxford University Press, 2017.

^[xxx] Abdul-Azim Ahmed, Sacred Rhythms, doktorska disertacija iz teologije, Cardiff University, 2016.

^[xxxi] Za ovo, pogledajte Patricka Allitta, Catholic Converts: British and American Intellectuals Turn to Rome, Ithaca, NY i London: Cornell University Press, 1997.

^[xxxii] Za ovo, pogledajte, na primjer, Janet Aviad, Return to Judaism, Chicago: University of Chicago Press, 1983; Debra Kaufman, Rachel’s Daughters, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 1991, i Lynn Davidman, Tradition in a Rootless World, Berkeley, CA: University of California Press, 1993.

^[xxxiii] Drugo izdanje, London: SCM Press, 2003.

^[xxxiv] Za uvod u ovaj pojam pogledajte: John R. Bowen, Why the French Don’t Like Headscarves.

^[xxxv] Poput Muslimanskog bratstva i Jamaat-e-Islamija.