Mussolini danas. Moderna borba protiv fašizma i populizma. Žarišta u Hrvatskoj

Za Antonia Scuratija, Mussolini je bio ne samo začetnik fašizma, nego i onoga što danas zovemo suverenističkim populizmom, piše Enis Zebić u svojem osvrtu na knjigu "Fašizam i populizam. Mussolini danas". U Hrvatskoj nema musolinizma, ali ima suverenističkog populizma. Međutim, dok je u Italiji riječ o populizmu krajnje desne provenijencije, u Hrvatskoj on obuhvaća znatno širi politički spektar.

• Naslovna fotografija: Naslovnice knjige Fašizam i populizam. Mussolini danas (Fraktura / Facebook)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku

Protiv populizma može se boriti građanskim antifašizmom i njegovanjem i promicanjem demokratskih vrijednosti, jer demokracija nije nešto zauvijek dano, središnja je teza knjige Fašizam i populizam. Mussolini danas talijanskog sveučilišnog profesora Antonija Scuratija (Napulj, 1969). Scurati je autor tri (od planirana četiri; dva su već prevedena u nas) opsežna i izvornom građom popraćena biografska romana o talijanskom fašističkom diktatoru Benitu Mussoliniju. Razmišljanja u ovoj knjizi jedan su od rezultata njegovog desetogodišnjeg bavljenja ovom temom. Njegova je teza da Mussolini nije samo „izumio“ fašizam, nego i da je rodonačelnik onoga što se danas naziva (suverenističkim) populizmom. Vrijede li Scuratijeva analiza i preporuke i za Hrvatsku, ili su ograničenog (geografskog) dometa? Jer i Hrvatska ima ozbiljnih problema s populizmom.

­­

Scurati podsjeća da piše u zemlji u kojoj je na vlasti premijerka i predsjednica postfašističke stranke, Giorgia Meloni.

Opisujući uvodno poziciju iz koje govori, Scurati kaže kako su sadašnje generacije izgubile osjećaj za povijest, povjerenje u pravdu i napredak, kao i povjerenje u budućnost – vrijednosti što ih je donijela Francuska revolucija.

„Jednog tužnog popodneva krajem stoljeća i tisućljeća, u dobro namještenoj sobi slabo osvijetljenoj plavičastim svjetlom televizijskog ekrana prestali smo vjerovati u povijest. Naši zapadnjački životi odjednom su se stisnuli, redom su postali privatna stvar, planetarna samoća“, opisuje autor.

On podsjeća da piše u zemlji u kojoj je na vlasti premijerka i predsjednica postfašističke stranke Fratelli d’Italia Giorgia Meloni, stranke koja je s 26 posto glasova bila relativni pobjednik parlamentarnih izbora 2022. godine. Ali i u zemlji u kojoj je 50 godina postojala društvena i kulturna klima antifašizma, u čijem je središtu „’mit o pokretu otpora’ odnosno pripovijedanje o otporu nacifašizmu kao temeljni narativ naše demokracije“, i u kojoj se i sam formirao.

­­

Za Scuratija nije nimalo slučajno da je na prijelazu stoljeća započeo i “zavodljiv uspon pokreta, stranaka i lidera koje ćemo naknadno prozvati populističkima”.

I zato mu je prvi roman bio Najbolje doba našeg života o antifašističkom intelektualcu Leoneu Ginzburgu, „savršeno u skladu s prevladavajućim narativom iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata koji je nametao da se o fašizmu govori s gledišta njegovih žrtava“ (Ginzburg je preminuo u nacističkom zatvoru od posljedica mučenja). Međutim, tada je shvatio da nema priče o Mussoliniju i fašizmu iznutra, „u popularnom i izrazito demokratskom obliku romana“ i „kroz usta fašista i prvenstveno kroz usta njihova ‘šefa’, kako su ga oni zvali, Benita Mussolinija“. Ali to ne znači pristajanje uz fašističku ideologiju, već upravo suprotno – suočiti se s prošlošću i prevladati je. „Pokušati nagnati talijanskog čitatelja, i ne samo talijanskog, da se napokon razračuna s fašizmom“, koji je na prijelazu stoljeća i tisućljeća krenuo iznova jačati, kaže Scurati. Za njega nije nimalo slučajno da je upravo tada započeo i „zavodljiv uspon pokreta, stranaka i lidera koje ćemo naknadno prozvati populističkima“.

Njegova je teza da aktualni osporavatelji liberalne parlamentarne demokracije po svijetu ne potječu od Mussolinija fašista, već od Mussolinija populista. On nije „samo izumio fašizam, utemeljio borbene odrede i Nacionalnu političku stranku; bio je i idejni začetnik političke prakse, načina komuniciranja i vodstva koje danas zovemo suverenistički populizam.“

Prva jezgra fašističkih odreda bili su arditi, specijalci talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu, koje je nakon završetka rata država planirala otpisati. „U početku je dakle nasilje. U ishodištu fašizma, u njegovim temeljima nalazi se iskustvo u rovovima, tri godine tijekom kojih su mladi muškarci jeli, pili, pušili i spavali u mulju raspadajućih trupala svojih suboraca . (…) No kada bismo se zaustavili samo na nasilju, ne bismo razumjeli fašizam. (…) Mussolini je – što je istina, živa istina, bez imalo sumnje – silovao Italiju arditima presvučenim u skvadriste, ali nije ju samo silovao, nego i zaveo. Te su dvije radnje bile istodobne: budući Duce zaveo je Italiju dok su je njegovi psi rata silovali.“
Na prve poratne izbore Mussolini izlazi (sa strankom nazvanom po ručnoj bombi !), i – propada. Nepune tri godine kasnije on od kralja Viktorija Emanuela III dobiva mandat za sastav talijanske vlade. Kako to? Odgovor je – nasilje, ali i Mussolinijev populizam. Osvojio je vlast pomoću pendreka i tiskovina.

Na tragu Ecovog nabrajanja odlika fašizma, Scurati pobraja sedam odlika Mussolinijevog populizma – autoritarnu personalizaciju („Ja sam narod. Narod je ja.“), antiparlamentarizam, parolu voditi slijedeći, politiku straha, pretvaranje straha u mržnju, pojednostavljivanje i obraćanje tijelu tijelom. Mussolinijev populizam napada parlament kao gubitak vremena i besmislenu komplikaciju. Parola voditi slijedeći znači nemati ciljeve, planove ni strategiju, već biti prazna čaša koju puniš „onim što načuješ u kavanskim razgovorima, onime što nanjušiš na tržnici, onime što opaziš dok slijediš mnoštvo.“

Mussolini je shvatio da postoji samo jedan politički žar moćniji od nade – strah.

Što se tiče politike straha, Mussolini je – nastavlja Scurati – shvatio da, za razliku od socijalista kojima je glavna poruka bilo donošenje nade u bolju budućnost, „postoji, kao i dan danas, samo jedan politički žar moćniji od nade – strah.“ Zato on govori o strahu od socijalista i revolucije, ali i o strahu od bijede koja prijeti, iako je nakon pobjede u ratu sve trebalo biti bolje.

Sljedeći je korak – pasivni introspektivni osjećaj straha pretvoriti u aktivni, ekspanzivni i euforični osjećaj mržnje. „Jeste li ikad pokušali nekog mrziti? Kad nekoga mrziš, osjećaš se živim – kao kad ga voliš, a možda i više. To je tužna istina: ali ako mi ne prepoznamo mehanizme kojima se vode naše akcije i reakcije, nećemo razumjeti ondašnji nacionalistički fašizam, kao ni današnje suverenističke populiste,“ upozorava autor. Onda se mrzilo socijaliste, danas migrante.

Mussolinijevo pojednostavljivanje opisuje Scurati nametanjem obrasca da svakodnevni život, stvarnost u stvari nije komplicirana. Postoji samo jedan neprijatelj – socijalist, ali postoji i vrlo jednostavno rješenje za tog neprijatelja – fašist s batinom koji će tog socijalista s tuđim, azijskim idejama umlatiti.

Obraćanje tijelu tijelom posljednji je dalekovidan Mussolinijev izum, kaže Scurati, jer je on još sredinom dvadesetih godina – vršenjem žita među seljacima golog torza ili plivanjem među mnoštvom koje ga promatra – prvi postavio tijelo u središte političke pozornice. Slično kao što stotinu godina kasnije radi Putin, ili na svoj način Trump. Upravo slučaj Trumpa najjasnije pokazuje kako se „fizička, tjelesna gotovo urođena komunikacija pretpostavlja svakom tipu intelektualne komunikacije usredotočene na rasuđivanje, promišljanje i analizu. To je predrefleksivna, emotivna, bahata vrsta komunikacije. A pobjednička je, jer apelira na primarnu ljudsku animalnost,“ pojašnjava autor.

Nakon što je elaborirao fašizam i populizam, u zaključnom se poglavlju Scurati bavi demokracijom. Priznaje da je, kao pripadnik treće generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Europi, pripadnik „iznimno malenog dijela najbogatijeg, najzdravijeg, najsigurnijeg, najdugovječnijeg i najzaštićenijeg čovječanstva koje je ikada hodalo licem Zemlje“, povjerovao da je demokracija gotovo prirodno stanje, „neka vrsta doživotne rente koju možeš neodgovorno uživati“. Zaboravio je da je „povijest demokracije u svakom slučaju povijest borbe za demokraciju“.

S prijelazom u novi milenij kreću krize, ali kreće i sada tiše, sada glasnije preziranje i osporavanje demokracije i zazivanje čvrste ruke, baš kao Mussolinijeve poruke dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.

Što učiniti? Scuratijeva je poruka da treba iznova prisvojiti povijest demokracije, „iznova postati aktivni dio te povijesti koji se cijelim putem preklapa s borbom na nju“. Treba naslijediti antifašizam svojih očeva i djedova, jer je – kaže – „danas napokon moguć građanski antifašizam, a ne više ideološki, antifašizam koji se ne nameće malobrojnima da se opredijele za jasno obojene zastave, nego svima da zauzmu mjesto pod zastavom liberalne demokracije europske tradicije. Ne postoji druga demokracija.“

Autor tekst zaključuje jednom botaničko-enološkom slikom. Iako demokraciju zamišljamo kao visoki hrast ili bor, ona je sličnija lozi koja traži neprestanu ljubav i posvećenost – kalemljenje, orezivanje, zalijevanje, vezivanje za potporanj (kolac) „nježnim i snažnim rukama. To je svakodnevni posao, doživotni posao. Samo tako će ta krhka i predivna biljka dati slatko, opojno vino demokracije.“

Zaključno, Scuratijeva je knjiga bez praznog hoda, zanimljivo i kompetentno napisana. Možemo je smjestiti među niz radova nastalih posljednjih godina, kojima je akademska zajednica reagirala na širenje iliberalnih i populističkih režima u svijetu. Pitak i precizan prijevod Ane Badurine pridonosi pozitivnom dojmu.

­
Finchelstein na primjeru Trumpovog prvog mandata daje popis karakteristika populizma.

O samoj definiciji populizma nema konsenzusa. Dok neki autori tvrde da je populizam stariji od fašizma, i da tako možemo nazvati svaki revolt protiv vladajućih, koje se u ime „običnih ljudi“ optužuje da su prisvojili monopol vlasti, drugi pak kažu da je populizam bitan sastojak svake političke opcije. Argentinsko-američki povjesničar Federico Finchelstein također, kao i Scurati, na primjeru Trumpovog prvog mandata daje svoj popis karakteristika koje određuju populizam. Po njemu, to su: dijeljenje društva na dva suprotstavljena tabora – narod i elite, snažan antagonizam prema intelektualcima, odbacivanje znanja i kulture i zagovaranje instinkta, forsiranje polarizirajućih pristupa, demonizacija protivnika, prezir prema pravosuđu, vojsci i političkim subjektima i jak animozitet prema neovisnim medijima.

Podjednako tako nema ni punog suglasja oko definiranja fašizma. Od najčešće spominjanih podsjetimo na Nolteov popis karakteristika fašizma, poznati „faschistisches Minimum“, a u nas je vjerojatno najpoznatiji Ecov popis 14 elemenata karakterističnih za ur-fašizam ili vječiti fašizam, na koji se u knjizi referira i Scurati. On se referira i na Ecovu ocjenu u knjizi Vječni fašizam kako fašizam nije imao svoju ideologiju, već da je bio „jedan fuzzy totalitarizam, jedan zbrkani i konfuzni totalitarizam“.

Međutim, izvrstan poznavatelj talijanske političke misli, ali i prakse Damir Grubiša u pogovoru hrvatskom prijevodu Vječnog fašizma upozorava da ta Ecova ocjena ne stoji, i da je tu Eco – kontradiktoran. Fašizam je bio totalitaran na unutarnjem planu, a njegova se totalitarnost bjelodano razotkriva u vanjskoj politici.

Ona je bila „inspirirana mitovima o nacionalnoj moći i veličini s ciljem imperijalističke ekspanzije, a posebice u odnosu na netalijanske narode na njezinom teritoriju. Okrutna represija prema slavenskom življu, Slovencima i Hrvatima, najbolje ilustrira totalitarni karakter režima, od zabrane uporabe slavenskih jezika i školovanja na tim jezicima do denacionalizacije Slavena koji žive na teritoriju fašističke države, kao i u ekspanzionističkim namjerama fašističkog režima da uspostavi nekadašnju moć Rimskoga Carstva kao njegova reinkarnacija,“ nabraja Grubiša.

Dodatno on podsjeća kako se „totalitarizam ogleda i u imperijalističkim i kolonijalističkim pohodima fašističkog režima u Africi, u odnosu prema domorocima koje brutalno, gotovo genocidno eliminira uporabom otrovnih plinova uz ratne zločine koji prethode, kronološki, onim zločinima zbog kojih je nacizmu suđeno u Nürnbergu.“

Zaključno, vrijede li Scuratijeve analize i preporuke bez ostatka i za Hrvatsku? Po našem sudu, vrijede tek djelomično. Hrvatska nije Italija. Usprkos činjenici da Hrvatska unazad 34 godine ima (na vlastitu štetu!) proturječan odnos prema vlastitom antifašizmu, u Hrvatskoj nije na vlasti premijer koji je na čelu postfašističke stranke za koju je na izborima pred 2 godine glasala svaka četvrta hrvatska građanka ili građanin. U Hrvatskoj nema musolinizma danas, da upotrijebimo naslov Scuratijeve knjige. Tako da na ovoj razini nije u Hrvatskoj potrebno u priču uplitati antifašizam. Dodatno, dok je u Italiji riječ o populizmu desne, dapače krajnje desne provenijencije, populizam u Hrvatskoj ima dva žarišta: jedno desno, u oporbenom Mostu, a drugo u osobi aktualnog predsjednika Zorana Milanovića koji je – recimo tako – ideološki ‘svakome ponešto’. Populistički zanos Domovinskog pokreta naglo je utrnuo otkako je ta stranka ušla u treću vladu Andreja Plenkovića.

Mostovi političari naglašavaju da samo oni i nitko drugi govore u ime naroda, kritiziraju političku elitu kao nesposobnu i korumpiranu, procedure liberalne demokracije su im besmisleno opterećenje, upravo oni od svih političkih grupacija najžešće napadaju iregularne migrante, šire u javnosti strah od njih i zazivaju razmještanje vojske na granice, upravo oni vode najžešću harangu protiv Milorada Pupovca i Novosti, intelektualci im nisu pretjerano dragi (ilustracija za tu tezu može biti ako ništa drugo, a ono raskid s bračnim parom Selak – Raspudić), i skloni su tražiti i obećavati (kada i ako dođu na vlast) stvari koje nemaju utemeljenja u mogućnostima proračuna. Također, nimalo im nije strano punjenje vlastitog ideološkog arsenala idejama koje nalaze po medijima i u istupima drugih političara.

Da se dodvori desnici Milanović vrijeđa manjine, žene i medije, a da se dodvori ljevici onda zagovara antifašizam. (Goran Stanzl / Pixsell)

Milanovićev populizam očituje se u nekoliko segmenata. U javnim istupima doista ima za svakoga ponešto – od kritike na račun hrvatske Vlade što ne podupire dovoljno Hrvate u Bosni i Hercegovini, do kritike na istu adresu zbog nepriznavanja Palestine. Da se dodvori desnici Milanović vrijeđa manjine, žene i medije, a da se dodvori ljevici onda zagovara antifašizam. Ratuje protiv nekompetentnih i otuđenih elita – u Bruxellesu.

Ono što je vjerojatno ipak najpopulističkiji aspekt njegove politike je rad na demontaži institucija liberalne demokracije, od omalovažavanja i prezira prema Saboru nadalje. Najsvježija ilustracija za to su uvrede i omalovažavanja na račun Ustavnog suda kao i dovođenje u pitanje opravdanosti njegovog postojanja. Kampanja protiv ustavnog suda kruna je njegovog dugog marša na institucije, i to u zemlji koja je na začelju Europske unije po razini povjerenja građana u te iste institucije. Dakle, Milanovićev populizam opasan je jer ima naglasak na destrukciji institucija, a još je opasniji jer takve poruke dolaze s tako visoke funkcije. Tu opasnost potencira i činjenica da Milanović ima za sobom veliku sljedbu koja ga nekritički podupire u svakom njegovom potezu.

Kako se boriti s populizmom u Hrvatskoj? Na tragu stoljeće stare preporuke američkih progresivista lijek za sva zla demokracije (a populizam jest zlo!) je – više demokracije. Treba jačati svijest o raku populizma kroz medije, mjereći istim mjerilima i lijeve i desne. Treba poboljšati rad državne i lokalne uprave kako bi se onemogućilo da populistički Robin Hoodovi kapitaliziraju i prosperiraju na njihovim greškama i neradu. Treba osnažiti nevladin sektor i civilne inicijative koje bi prve i bez fige u džepu trebale reagirati na nepravilnosti i kršenja zakona. Treba ozbiljnije shvaćati institucije, ne zaboravljajući da su daleko od savršenstva. I možda najefikasnija mjera od svih do sada navedenih – treba konačno uvesti građanski odgoj u škole. Tako da generacije koje dolaze budu – nadajmo se – pametnije i imunije na lažni sjaj populizma nego što smo mi danas.

Antonio Scurati rođen je u Napulju, a odrastao u Veneciji. Profesor je komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu IULM u Milanu. Na tom sveučilištu je i koordinator Studijskoj centra za jezik rata i nasilja. Objavljuje u listovima Internazionale, La Stampa i Corriere della Sera. Prvi roman iz planirane tetralogije o Benitu Mussoliniju M. Dijete svog vremena prodan je u Italiji u više od pola milijuna primjeraka u prvoj godini objavljivanja i preveden je u četrdesetak zemalja. Knjiga Fašizam i populizam. Mussolini danas je izmijenjeni i dopunjeni tekst izlaganja što ga je Scurati održao na Rencontres Internationales de Geneve 29. rujna 2022. godine, nekoliko dana nakon što je na parlamentarnim izborima u Italiji postfašistička stranka Fratelli d’Italia postala relativni pobjednik tih izbora s 26 posto osvojenih glasova.

Knjigu Fašizam i populizam. Mussolini danas objavila je zaprešićka Fraktura, koja je već ranije objavila pet njegovih romana, od toga dva o Mussoliniju – M: dijete svog vremena i M: čovjek providnosti.