Pretpostavimo da su Amerikanci efikasniji od Kineza u proizvodnji i soje i čelika, započinje Zvonimir Šikić objašnjenje doktrine komparativne prednosti, koju - kaže - mnogi ne razumiju, a u povodu Trumpove najave globalnog trgovinskog rata. Ne znači to da je isplativije ako Amerikanci proizvode i jedno i drugo. Naprotiv, kako razlika u efikasnosti nije jednaka ipak je isplativije da Kinezi (Europljani ...) proizvode nešto u čemu su Amerikanci također efikasniji. Što?
-
Naslovna slika sa sastanka G7, koja je instantno postala ikonička za trgovinski rat. Jesco Denzel
Paul Samuelson se još davne 1969 žalio da “tisuće važnih i inteligentnih ljudi nikako ne uspijevaju shvatiti doktrinu komparativne prednosti, niti u nju vjeruju čak i nakon što im je objašnjena”.
Ta je ekonomska činjenica poznata već 200 godina (objavio ju je Ricardo 1817. u svojim Principles of Political Economy) no ni do danas se stanje o kojem govori Samuelson nije promijenilo.
To je posebno pogubno u doba najave trgovačkih ratova, kojie mnogi prizivaju i zato jer vjeruju da bez trgovine mogu bolje nego s njom. U to su čak apsolutno uvjereni ako proizvode koje kupuju mogu proizvesti efikasnije nego oni od kojih ih kupuju. Očito, zar ne? Ne, potpuno netočno!
Krenimo (što je uvijek najbolje) s primjerom.
Pretpostavimo da američki radnik uz svoje kapacitete u zadanom vremenu može proizvesti 100 t soje ili 4 t čelika, a kineski uz svoje kapacitete 30 t soje ili 3 t čelika.
|
Amerikanac |
Kinez |
| Soja |
100 t |
30 t |
| Čelik |
4 t |
3 t |
Amerikanac je apsolutno produktivniji u obje djelatnosti, pa je očito najbolje da sam proizvodi i soju i čelik. Možda to djeluje očito ali je potpuno netočno.
Pretpostavimo da Amerikanac 75% svojih kapaciteta troši na soju i 25% na čelik, dok Kinez 50% troši na soju i 50% na čelik. Njihova će proizvodnja tada biti sljedeća:
|
Amerikanac |
Kinez |
| Soja |
(75%) 75 t |
(50%) 15 t |
| Čelik |
(25%) 1 t |
(50%) 1.5 t |
Ako bi se Amerikanac potpuno posvetio soji, a Kinez čeliku imali bi sljedeću situaciju:
|
Amerikanac |
Kinez |
| Soja |
(100%) 100 t |
(0%) 0 t |
| Čelik |
(0%) 0 t |
(100%) 3 t |
Razmjenom 20 t američke soje za 1.2 t kineskog čelika došli bi do sljedećeg konačnog rezultata:
|
Amerikanac |
Kinez |
| Soja |
80 t |
20 t |
| Čelik |
1.2 t |
1.8 t |
On je očito povoljniji od onoga do kojeg dolaze samo vlastitom proizvodnjom bez razmjene (80 > 75, 20 > 15, 1.2 > 1 i 1.8 > 1.5).
Zašto je tomu tako i je li to samo karakteristika posebno odabranih američkih (75%, 25%) i kineskih (50%, 50%) udjela u samo vlastitoj proizvodnji soje i čelika?
Da bismo odgovorili na to pitanje uočimo najprije da za Amerikanca 100 t soje vrijedi 4 t čelika, ili skraćeno:
100S = 4Č 25S = 1Č 1S = (1/25)Č
dok za Kineza 30 t soje vrijedi 3 t čelika, ili skraćeno:
30S = 3Č 10S = 1Č 1S = (1/10)Č.
Komparativno gledano čelik je jeftiniji Kinezu (njemu 1 t čelika vrijedi 10 t soje, a Amerikancu 25 t), dok je soja jeftinija Amerikancu (njemu 1 t soje vrijedi 1/25 t čelika, a Kinezu 1/10 t).
Doktrina komparativne prednosti zapravo upozorava na ekonomsku činjenicu da je uvijek bolje da svatko proizvodi samo ono što mu je komparativno jeftinije, tj. samo ono u čemu je komparativno bolji (čak i ako je u svemu apsolutno bolji).
Da je to zaista uvijek tako (a ne samo u našem primjeru) možemo za matematički malo pismenije čitatelje dokazati na sljedeći način.
Neka su a i 1-a američki postotci angažmana na soji i čeliku (u našem primjeru a = 0.75 = 75% i 1-a = 0.25 = 25%), a k i 1-k analogni kineski angažmani (u našem primjeru k = 0.5 = 50% i 1-k = 0.5 = 50%). Tada će Amerikanac i Kinez proizvesti:
100Sa + 4Č(1-a) odnosno 30Sk + 3Č(1-k).
Za svaki relativni odnos vrijednosti soje i čelika koji je između američkog 25S = 1Č i kineskog 10S = 1Č (a samo su te međuvrijednosti prihvatljive za američko kinesku trgovinu) lako je dokazati da je a = 1 američki optimum, ta da je k = 0 kineski optimum (što znači da je optimalno da Amerikanac proizvodi samo soju, a Kinez samo čelik).
Naime, za mS = 1Č, gdje je 10 < m < 25 imamo
100Sa + 4Č(1-a) = 100Sa + 4(mS)(1-a) = (100 – 4m)Sa + 4mS = 4(25 – m)Sa + 4mS
i taj je iznos najveći kada je a najveći, jer je 25 – m > 0. No, to znači da je a = 1 optimalno, tj. optimalno je da Amerikanac proizvodi samo soju.
Slično nalazimo
30Sk + 3Č(1-k) = 30Sk + 3(mS)(1-k) = (30 – 3m)Sk + 3mS = 3(10 – m)Sk + 3mS
i taj je iznos najveći kada je k najmanji, jer je 10 – m < 0. No, to znači da je k = 0 optimalno, tj. optimalno je da Kinez proizvodi samo čelik.
