Na Zapadnom su Balkanu sve snažniji utjecaji Rusije, SAD, i EU. Jedino Hrvatska nema nikakvu politiku prema regiji kojoj pripada i koju bi predvodila

Inicijatori osnivanja Foruma za vanjsku politiku prvi su sastanak 9. prosinca posvetili raspravi o hrvatskoj vanjskoj politici na Zapadnom Balkanu. Jedan od uvodničara, Božo Kovačević, zaključio je da je ta politika autistična, a potvrdu našao u riječima samog premijera Andreja Plenkovića da su Berlinski proces i Mini Schengen ustvari njemačke inicijative i da se hrvatska prema njima postavlja - pasivno.

Saslušanje pred kongresnim Odborom za vanjsku politiku o Zapadnom Balkanu, 8. prosinca ove godine, pokazuje obnovu interesa Amerike za tu regiju. Ako će zaključci tog saslušanja doista biti  putokaz za buduću politiku Kongresa i Bidenove administracije, onda postoje i razlozi za optimizam jer se spominje partnerstvo Amerike i EU u pogledu rješavanja odnosa Srbije i Kosova. Dosad su se američki i europski interesi razilazili, pogotovo u pogledu mogućnosti razmjene teritorija. A Trumpova administracija je, nedavnim Washingtonskim sporazumom između SAD-a, Srbije i Kosova, ostvarivala poene u kontekstu svoje politike prema Bliskom Istoku i, inzistiranjem da će obje zemlje svoje ambasade otvoriti u Jeruzalemu, na domaćem političkom planu. Implicitna poruka Trumpove administracije bila je da Amerika može postići ono što EU ne može.

Činjenica da se u zaključcima kao neupitna pretpostavka spominje američko vodstvo u rješavanju balkanskih pitanja, ponajprije odnosa Srbije i Kosova, mogla bi biti sporna. EU je u vrijeme Trumpove administracije počela izričito inzistirati na strateškoj autonomiji, što znači da će se i s Amerikancima pregovarati o sadržaju eventualne zajedničke balkanske politike radi određivanja poželjnih ciljeva i načina njihove realizacije. Nakon što je Amerika izašla iz Pariškog sporazuma, iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, iz Sporazuma o otvorenom nebu, iz Svjetske zdravstvene organizacije i UNESCO-a te nakon što je napustila godinama vođene pregovore o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu, EU je stekla više nego uvjerljive argumente za suzdržanost prema volji i sposobnosti Amerike da i dalje bude lider. Trzavice unutar NATO saveza i svađe među članicama G7 samo su učvrstile predodžbu o neprikladnosti Amerike da bude neupitni vođa pa čak i prikladan partner.

Trumpovo očito ignoriranje EU kao partnera na međunarodnoj razini, njegovo otvoreno zagovaranje politike No Deal Brexit i podrška desnim populističkim pokretima usmjerenima na destrukciju EU pridonijeli su suzdržanosti Bruxellesa prema Washingtonu. Dio Trumpova antieuropskog arsenala bila je i podrška Inicijativi triju mora kao instrumentu onemogućavanja uspostave europskog strateškog jedinstva u pogledu energetske i sigurnosne politike. Činjenica da zaključci spomenutog saslušanja pred kongresnim Odborom za vanjsku politiku sadrže i prijedlog da se zemlje Zapadnog Balkana uključe u Inicijativu triju mora zasigurno će pobuditi oprez u Bruxellesu.

Madeleine Albright, ministrica vanjskih poslova u vladi Billa Clintona, u Kongresu je nastupila kao ekspertica (Foto, History.org)

Općenito, problemi Zapadnog Balkana sagledani su u tom dokumentu iz perspektive globalnog američkog rivaliteta s Kinom i Rusijom. Glavni je američki interes da se spriječi kineski i ruski utjecaj u regiji. Pritom se hladnoratovski obrasci međunarodnih odnosa u Europi žele obnoviti, a u Pacifičkom bazenu uspostaviti. Zapadni Balkan i cijela EU trebali bi biti instrument u pokušaju da Amerika opet postane lider slobodnoga svijeta. Američka se ambicija svodi na pokušaj da se multipolarni svijet – u kojem je Amerika i dalje vodeća ekonomska i vojna sila, ali sa znatno manjom prednošću pred Kinom negoli je bila njezina prednost pred SSSR-om – svede na bipolarni. S obzirom na deklariranu ambiciju EU da postane globalni igrač i da postigne ekonomsku i sigurnosnu stratešku autonomiju, što znači da postane jedan od polova novog multipolarnog poretka, teško je da će se američke i europske ambicije moći u potpunosti usuglasiti. No unatoč svemu tome, najava spremnosti na partnerstvo s EU u rješavanju balkanskih problema dobra je vijest.

Kad je EU sama trebala rješavati problema na Balkanu, nije u tome bila uspješna. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji zaustavljeni su tek nakon energične američke intervencije. Europski „sladoledari“ nisu baš mnogo pridonosili uspostavi mira. Ali i kad je već bio pripremljen teren za primjenu političkih i ekonomskih instrumenata u privođenju Balkana na put euroatlantskih integracija, EU se nije proslavila. Sramotno je bilo grčko blokiranje Makedonije na putu prema NATO-u i EU, ali EU nije bila sposobna ukloniti tu prepreku sve dok Makedonija nije promijenila ime u Sjeverna Makedonija. Nekorektna je bila odgoda početka predpristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom iako su obje zemlje ispunile sve postavljene uvjete. Izostanak energične europske reakcije na najavljenu bugarsku blokadu pregovora s Makedonijom najava je mogućeg ponavljanja neslavnih epizoda iz prošlosti. Zbog toga bi bilo dobro da SAD i EU postignu sporazum o zajedničkoj strategiji na Balkanu.

Članice i nečlanice EU

Mini Schengen je projekt gospodarske integracije zemalja Zapadnog Balkana. Riječ je o njemačkoj inicijativi koju podržava EU. Inicijativa se odvija u okviru Berlinskog procesa i od 2014. održano je već sedam summita EU-Zapadni Balkan: Berlin, Beč, Pariz, Trst, London, Poznanj i Sofija. Uspješnom implementacijom dogovora o ukidanju carinskih barijera, o izgradnji prometne infrastrukture i omogućavanju nesmetanog protoka roba, usluga, novca i ljudi zemlje Zapadnog Balkana trebale bi pokazati da su kvalificirane za članstvo u EU. Svojevrsnu ironiju moguće je vidjeti u tome da će uspješnost u ostvarivanju ciljeva Mini Schengena ocjenjivati zemlje članice EU čiji se „pravi“ Schengen ozbiljno uzdrma pri svakom većem iskušenju. EU bi trebala dati uvjerljivo objašnjenje neuspjeha projekta CEFTA, svojevrsne prethodnice mini Schengena, i razloge za očekivanje da će novi integracijski projekt biti uspješan kao nužan uvjet ulaska tih zemalja u EU.

Kako bilo da bilo, osovina Tirana-Skopje-Beograd zasad uspješno funkcionira. Da bi se Kosovo privoljelo na bilo kakve razgovore o integraciji sa Srbijom, bilo je potrebno izrežirati smjenu pobjednika prošlogodišnjih parlamentarnih izbora Albina Kurtija i ustoličenje Avdulaha Hotija kao premijera. BiH je nevoljko, nakon međunarodnog pritiska, pristala pridružiti se inicijativi. Suzdržana je ostala samo Crna Gora, ali će nova vlada ubrzo biti suočena s pritiscima da se pridruži mini Schengenu.

Mini Schengen je jedan od vidova iskazivanja interesa EU za Zapadni Balkan. Ta regija predmet je interesa Kine kao globalnog igrača koji je ondje prisutan kao investitor značajnih infrastrukturnih projekata u okviru projekta Kina+17, ali i globalnog megaprojekta Belt&Road Initiative. Osim ekonomskih interesa kao isporučitelj energenata, vlasnik Naftne industrije Srbije i znatnog broja benzinskih pumpi u regiji, Rusija na Balkanu svoj interes vidi i u sukobljavanju s EU i Amerikom pa pokušava spriječiti ulazak zemalja regije u euroatlantske integracije. U slučaju Crne Gora i Sjeverne Makedonije doživjela je potpuni fijasko. Odnose Srbije i Kosova te napetosti unutar BiH Rusija zasad uspješno koristi kao zamrznute konflikte po uzoru na niz takvih slučajeva na području bivšeg SSSR-a. Kao regionalni igrač na Zapadnom Balkanu je prisutna i Turska.

Kineske ambicije na Zapadnom Balkanu

Razumno bi bilo očekivati da Republika Hrvatska – koju mnogi smatraju jedinom zapadnobalkanskom članicom EU –  ima jasno definirane interese i razrađenu politiku prema toj regiji, prema neposrednom susjedstvu s kojim je povezuje donedavna ne sasvim idilična prošlost, ali u kojem leže potencijali za buduću suradnju. Kao članica EU Hrvatska bi mogla ostvariti utjecaj u regiji koji nadilazi razinu koju bi mogla dostići kao potpuno samostalan igrač. No, prema javno dostupnim podacima, Hrvatska uglavnom zanemaruje tu susjednu regiju. Čini se da – kad je u pitanju odnos Hrvatske prema Zapadnom Balkanu i mini Schengenu – svjedočimo potpunom izostanku ambicije da se ostvari ikakav utjecaj. To je istoznačno izostanku bilo kakve suvisle politike prema regiji.

Naravno, predstavnici hrvatske vlasti uzvratit će da se Hrvatska iskazala stavljajući pitanje proširenja EU na Zapadni Balkan na dnevni red Zagrebačkog summita EU u svibnju ove godine u okviru hrvatskog predsjedanja. U nizu prilika prije i poslije summita premijer Plenković i ministar vanjskih i europskih poslova Grlić Radman s pravom su Hrvatskoj prisvajali zasluge za otvaranje europske perspektive zemljama Zapadnog Balkana nakon što je Europsko vijeće odbilo odrediti datum početka pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Pritom su prešućivali činjenicu da je na Summitu EU-Zapadni Balkan u Sofiji u svibnju 2018. godine jedan od zaključaka bio da „EU pozdravlja namjeru Hrvatske da bude domaćin Summita EU-Zapadni Balkan u vrijeme svog predsjedanja 2020. godine“. Hrvatska je, zapravo, dobila domaću zadaću koju je uspješno izvršila.

Zagrebački samit i pitanje proširenja EU na Zapadnom Balkanu

Osim opravdanog pozivanja na te zasluge, može li se Hrvatska pohvaliti još nekom inicijativom prema Zapadnom Balkanu, osobito prema mini Schengenu kao nezanemarivom modelu intenziviranja gospodarske suradnje u regiji? Ako sudimo temeljem službenih priopćenja MVEP, onda ta tema – koja je intrigantna za EU, Ameriku, Rusiju i Kinu – za Hrvatsku nije osobito važna.

Tijekom 2020. godine hrvatski se ministar vanjski i europskih poslova dvaput sreo s makedonskim kolegom te po jedanput s kolegama s Kosova, iz Albanije i iz Crne Gore. Ni po čemu što je objavljeno u službenim priopćenjima ne može se zaključiti da se razgovaralo o mini Schengenu. Ne znamo je li hrvatski ministar pokušao potaknuti predstavnika Crne Gore na pridruživanje toj inicijativi kao nužnom preduvjetu za ostvarivanje konačnog cilja, ulaska u EU. Ukratko, u javno objavljenim dokumentima o sastancima hrvatskog ministra vanjskih poslova s kolegama iz Albanije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i s Kosova tema mini Schengena kao procesa za koji su zainteresirani veliki svjetski igrači uopće nije spomenuta.

Srbija je, zajedno s Albanijom, najaktivnija u uspostavi institucionalnih mehanizama za osiguranje slobodnog protoka ljudi, roba, usluga i kapitala u regiji. Razumno bi bilo očekivati da će hrvatska diplomacija biti zainteresirana za sve aspekte tog procesa, da će možda pokušati pronaći prostor za unosni angažman hrvatskih kompanija i da će – očekujući kao uzvrat napredak na područjima na kojima je suradnja sa Srbijom u zastoju – pomoći u implementaciji europskih pravila i kriterija. Ništa od toga nije vidljivo na službenim stranicama MVEP. S ministricom za europske integracije Srbije Jadrankom Joksimović ministar Grlić Radman sreo se na marginama međunarodne konferencije Višegradske skupine i Zapadnog Balkana u Pragu u veljači 2020. godine. Susreta s ministrom vanjskih poslova Srbije nije bilo.

Zapravo, šef hrvatske diplomacije je u odnosima sa Srbijom bio zainteresiran samo za pitanje uspostave reciprociteta u položaju manjina i za utvrđivanje sudbine osoba nestalih tijekom rata. Obje te teme bile su predmet njegova istupa 21. lipnja. Dan kasnije oglasio se priopćenjem čiji naslov ujedno iscrpljuje sadržaj tog priopćenja: Nestali i položaj hrvatske manjine ostaju u fokusu odnosa Srbije i Hrvatske.  Potpuno isti sadržaj prezentiran je i u ministrovu priopćenju 9. srpnja. I u prigodnom obraćanju u okviru ceremonije otkrivanja spomenika biskupu Antunoviću u Subotici 15. studenog ministar je apostrofirao te dvije stalne teme. Dan kasnije, prilikom primopredaje obnovljene kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, ponovljeno je očekivanje da će Srbija ispuniti svoje međunarodne obveze koje se tiču položaja hrvatske manjine.

Nedvojbeno je da su te dvije teme važne i nezaobilazne u odnosima između Hrvatske i Srbije. Ali one ni iz daleka ne bi trebale biti jedino za što je Hrvatska zainteresirana. Potpuno sljepilo za važne promjene koje se događaju u susjednoj regiji i za činjenicu da je Srbija glavni pokretač tih promjena govori o svojevrsnom autizmu hrvatske diplomacije. Ne znam da li je u okviru pripreme za odlazak u Srbiju u posjet tamošnjim Hrvatima ministar pokušao dogovoriti sastanak sa srpskim kolegom. Zapravo, s obzirom na važnost Srbije u susjednoj regiji i na niz otvorenih pitanja, bilo bi nužno da se iskoristi svaka prilika i mogućnost da se odnosi dviju zemalja pomaknu s mrtve točke. U tom pogledu, očito, nije se postiglo ništa.

Unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine su i stalna unutrašnjepolitička tema u Hrvatskoj. Činjenica da je ministar Grlić Radman bio prvi strani šef diplomacije s kojim se srela novoimenovana ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković 28. prosinca 2019. možda je pobudila nadu da će diplomatski kontakti predstavnika dviju država biti intenzivirani i da će biti postignut napredak u bilateralnim odnosima. No, s ministricom Turković hrvatski se ministar tijekom 2020. godine sreo još samo na marginama već spomenute konferencije u Pragu 27. veljače i na tripartitnom sastanku s turskim ministrom 6. studenog. Navodno su se sreli i prilikom posjeta predsjednika SDA Bakira Izetbegovića Zagrebu, ali o tom susretu nema traga na službenim stranicama nijednog od dva ministarstva, a ni veleposlanik BiH u Zagrebu nije nazočio tom sastanku. Temeljem službenih priopćenja s ministarskih sastanaka ne može se zaključiti da je mini Schengen bio tema o kojoj se opširnije razgovaralo, a nema ni traga o bilo kakvom stajalištu Hrvatske o toj inicijativi.

Ministar Grlić Radman sadržajnije je u posjetu BiH razgovarao s kardinalom Puljićem nego s ministricom Turković

Umjesto službenih sastanaka s ministricom vanjskih poslova BiH hrvatski je ministar održavao kontakte s predstavnicima hrvatskog naroda u tijelima vlasti Federacije BiH i s predstavnicima Katoličke crkve u BiH. S Draganom Čovićem, podpredsjednikom Vijeća naroda BiH, održao je video konferenciju 8. svibnja, a 7. studenog sastao se s njim u Zagrebu. Dakako, s njim se susretao i prilikom posjeta Mostaru, što se tijekom studenog 2020. godine dogodilo čak tri puta. U kolovozu je ministar otvorio Dane hrvatskog filma u Orašju, a 17. rujna je u Plehanu prisustvovao početku gradnje samostana. Nijedna od tih zgoda nije iskorištena za sastanak i razgovor sa šeficom BiH diplomacije.

Na dan susreta s ministricom Turković u Sarajevu 28. prosinca 2019. ministar Grlić Radman susreo se i s kardinalom Puljićem s kojim je – ako je suditi po sadržaju priopćenja – vodio puno sadržajniji razgovor nego s ministricom. S banjalučkim biskupom Franjom Komaricom ministar se sreo 8. lipnja i 10. srpnja. Angažman ministra u vezi s pitanjima Katoličke crkve u BiH time nije iscrpljen. MVEP je 13. svibnja dalo podršku kardinalu Puljiću da u sarajevskoj katedrali održi središnju manifestaciju obilježavanja stradanja Hrvata u Bleiburgu nakon što su austrijske vlasti zabranile da se to dogodi ondje. Nekoliko dana kasnije, 16. svibnja, agilni je ministar polemizirao s povjerenicom Vijeća Europe za ljudska prava koja je događaj u sarajevskoj katedrali ocijenila kao podršku režimu NDH.

U svim brojnim prilikama u kojima se šef hrvatske diplomacije izjašnjavao o odnosima s BiH tretirana je tema izbornog zakona, ustavnopravnog položaja Hrvata i položaja Katoličke crkve u BiH. Nema javno obznanjenog traga o tome da su balkanske integracije bile predmetom razgovora rijetkih susreta dvoje ministara. U svom govoru na sastanku ministara vanjskih poslova Berlinskog procesa Grlić Radman nije rekao ništa temeljem čega bi se moglo zaključiti da Hrvatska na takvom skupu ima reći išta osim onog što je već sadržano u dokumentima EU. U priopćenju o njegovom izlaganju 9. studenog između ostalog stoji: „Ministar je izdvojio Ekonomski i investicijski plan za Zapadni Balkan, koji je 6. listopada ove godine usvojila Europska komisija. ´Pozdravljamo donošenje Ekonomskog i investicijskog plana za Zapadni Balkan, koji je najavljen na Zagrebačkom summitu u svibnju, a koji će potaknuti gospodarski rast i ubrzati proces gospodarske konvergencije država Zapadnog Balkana s Europskom unijom´, istaknuo je ministar. Dodao je kako je Zagrebačkom deklaracijom naglašena važnost produbljivanja gospodarske integracije u regiji te je Ekonomski i investicijski plan za Zapadni Balkan važan dio europskog puta tih država.“  Kako Hrvatske sebe vidi u provedbi tih planova i je li ikako pripomogla da se BiH napokon pridruži tom procesu – o tome u nastupu šefa hrvatske diplomacije ni riječi.

Tema pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj Uniji relativno se često spominje u različitim priopćenjima. Pritom je više nego jasno da je ključni preduvjet za pružanje bilo kakve pomoći na tom putu prethodno ispunjavanje svih zahtjeva HDZ-a BiH. Umjesto da kao država članica EU ostvari utjecaj na sve relevantne igrače u BiH, hrvatska je vanjska politika dopustila da je HDZ BiH instrumentalizira do te mjere da se službena Hrvatska u BiH pojavljuje više kao dio problema nego kao promicatelj mogućih europskih rješenja. Predstavnici hrvatske državne vlasti sustavno izbjegavaju susretati se sa službenim predstavnicima institucija vlasti BiH. U Mostaru 27. studenog 2020. ministar Grlić Radman sreo se s mostarsko-duvanjskim biskupom Palićem i o tome izdao odgovarajuće priopćenje. Naslov tog priopćenja kao da u potpunosti opisuje sadržaj hrvatske politike prema BiH: Potpora funkcionalnoj BiH te projektima Hrvata i Crkve.

Kako objasniti fiksaciju hrvatske vanjske politike prema Zapadnom Balkanu na samo nekoliko pitanja? Zašto se Hrvatska ne angažira i djelima, a ne samo riječima koje su uglavnom ponavljanje fraza već prethodno objavljenih u briselskim dokumentima? Odgovor na to pitanje možda je dao premijer Plenković odgovarajući na pitanja novinara Die Welta 18. svibnja 2020. On je u tom razgovoru upozorio na sporost EU u donošenju odluka o Zapadnom Balkanu što pogoduje širenju utjecaja drugih igrača. No, nije objasnio zašto se Hrvatska izravnije ne angažira u regiji na diplomatskom i ekonomskom planu. Umjesto da Hrvatska iskoristi priliku da učini nešto za EU i za sebe, on poziva druge da se angažiraju:

„Pogledajte kartu. Šest zemalja zapadnog Balkana okruženo je Hrvatskom, Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Grčkom. One se moraju približiti tim zemljama i na kraju pridružiti Europskoj uniji. Ovdje moram izraziti svoje najviše poštovanje kancelarki Merkel. Ona je osobno 2014. pokrenula takozvani Berlinski proces i inzistirala na dijalogu na najvišoj razini sa zemljama Balkana.“ https://vlada.gov.hr/rezultati-pretrazivanja/49?pojam=Berlinski+proces

Hrvatski premijer je, zapravo, rekao da su Berlinski proces i mini Schengen njemački projekti i da u tom kontekstu Hrvatska slijedi njemačku politiku, a sama nema nikakve planove ni ambicije da u tom procesu sudjeluje i da ga unaprijedi.  Time Hrvatska – unatoč stanovitim zaslugama ostvarenim stavljanjem pitanja Zapadnog Balkana na dnevni red Zagrebačkog summita – pokazuje da nije ni ambiciozan ni kredibilan igrač zbog čega će joj biti okrnjen ugled i na Zapadnom Balkanu i u EU.