Nakon ostavke Martine Dalić: Što će biti s nagodbom

Protivnika nagodbe među vjerovnicima zaista ima, jer njome gube više nego stečajem, s obzirom na to koja sredstva osiguranja imaju za svoja potraživanja. To je njihovo pravo, inače ne bi bila riječ o nagodbi, nego o prisili. To se znalo od samog početka pa je apsurdno optuživati ih da guraju zemlju u kaos dok je posao inače kao odlično obavljen (s “malim sjenama”)

Nakon što je počevši od 9. svibnja portal Index.hr u nekoliko navrata objavio e-mail prepisku Martine Dalić s nekolicinom financijskih i pravnih profesionalaca s kojima je pisala lex Agrokor, 14. je svibnja potpredsjednica Vlade pod pritiskom javnosti ipak podnijela ostavku koju su i ona i premijer Andrej Plenković prethodno odbijali različitim argumentima.

Događaj ima kapacitet da označi zaokret u slučaju Agrokor, osobito u pogledu prakse ortačkog kapitalizma koji je karakterizirao i narastanje konglomerata kroz pretvorbu i privatizaciju te kasniju spregu vlasnika Ivice Todorića s političkim elitama, a zatim se, na žalost, nastavio i kroz vladinu intervenciju (što god Martina Dalić o tome u svojoj ostavci govorila).

Kapacitet za zaokret, dakle, postoji, kao što veći ili manji potencijal za to postoji u svakom trenutku, a posebno u prijelomnima. Iako je trenutačno više znakova da se to ponovo neće dogoditi. Sudeći prema govorima Dalić i Plenkovića oni ili ne razumiju u čemu je bio problem (posebno Dalić) ili se prave da ne razumiju. Ni jedna ni druga mogućnost ne otvara perspektive. Dalić tvrdi da “nije učinila ništa krivo, nemoralno a pogotovu ne protuzakonito”, nego da je sve percepcija, a Plenković da su na inače uspješan posao pale “male sjene”.

No, pitanje kako se stvari u pogledu nastavka prakse crony kapitalizma razvijaju zaslužuje pažljiviju analizu, nakon što prođe neko vrijeme a argumenti i potezi se stabiliziraju i počnu ponavljati.  (Poznavajući hrvatsku maštovitost to bi moglo biti uskoro.) Podsjećamo, riječ je o trenutačno “najvećem restrukturiranju u Europi” i jednom od najvećih u svijetu koje dakle može formirati obrasce i za druge slične slučajeve. Ideje.hr, pripremaju tu analizu za jedan od sljedećih vikenda. Uostalom, od samog početka pisanja o slučaju Aagrokor u travnju 2017. Ideje.hr su istraživale upravo obrasce ortačkog kapitalizma (usporedba sa zakonom o Parmalatu se može pogledati ovdje, završni članci iz serije u kojoj se prikazuju elementi ortačkog kapitalizma su ovdje i ovdje, ali Ideje.hr su objavile i nekolicinu drugih rasprava o temi).

U ovom komentaru vrijedno je podsjetiti se retorike i argumenata kojima su se nakon prvog udara branili potpredsjednica Dalić i premijer Plenković, posebno tvrdnje da je ustvari riječ o napadu na nagodbu koja je pred sklapanjem, odnosno izgledno je da se sklopi do isteka zakonskog roka 10. srpnja. O tome, o nagodbi, govorili su Plenković i posebno Dalić i prigodom davanja ostavke.

I iz krugova bliskih Dalić može se čuti da je curenje prepiske baš u ovom trenutku pokušaj Ivice Todorića i njegovih saveznika da se spriječi nagodba.  Ne treba biti nikakav tumač da se zaključi da je Todorić aktivno protiv nagodbe, jer to on otvoreno govori. (Plenkovićev zaključak da su poruke procurile baš kad je on dobio nagradu za EU-govor godine nije racionalno objašnjiv, ali ako ga ipak s nečim treba povezati onda da –  Todorić, kakav već je, zagovara već mjesecima i rušenje Plenkovića, pa je u cijeloj priči unutrašnjepolitička, odnosno unutrašnjehadezeovska dinamika također prisutna.) No, ovdje je riječ da su uz Todorića i  neki vjerovnici protiv smjera u kojem se proces odvija, bilo izjavama ili podnescima sudu.

Ivica Todorić sa svog bloga, a sigurno i drugim sredstvima, otvoreno ruši nagodbu: apsurdno ga je optuživati za zavjeru

Teško je reći da je prepiska upravo iz tih krugova (otkud njima) dostavljena medijima, ali da ima protivnika nagodbe – ima. I to je legitimno, i o tome treba voditi računa, to jest trebalo je voditi računa od samog početka. Naime, već 28. srpnja prošle godine na Ideje.hr a otprilike u isto vrijeme u Express.hr napisao sam: “Pokaže li se da ustvari nema imovine za nagodbu, osiguranim je vjerovnicima možda isplativije glasati za stečaj i pokušati se naplatiti iz sredstava osiguranja.” Izračunato je da imovine za nagodbu ustvari nema i zato – neki nagodbom gube više nego stečajem. To sam razmišljanje dobio iz krugova tadašnjih Agrokorovih konzultanata.

To se uostalom znalo od samog početka. Upravo u vrijeme donošenja Lex Agrokor Index.hr je napravio intervju s profesoricom Jasnicom Garašić, velikom kritičarkom zakona, a čije je naglaske ponovio u seriji članaka o prepisci.

Profesorica Garašić upozoravala je od početka da konstrukcija zakona unosi neravnopravnost među vjerovnicima a pisci zakona su to znali

Prof. Garašić kaže: ”Prema klasičnom pravilu građanskog i trgovačkog prava dužnik odgovara svojom cjelokupnom imovinom samo svojim vjerovnicima. S druge strane svaki vjerovnik ima se pravo namiriti iz cjelokupne imovine samo svog dužnika, a ne i osobe koja nije njegov dužnik i s kojim se ne nalazi ni u kakvoj pravnoj vezi. Prijedlog Zakona ovdje uvodi pomutnju jer predviđa da vjerovnici vladajućeg društva mogu osporavati tražbine vjerovnika ovisnih ili povezanih društava, premda se s tim vjerovnicima i ovisnim ili povezanim društvima ne nalaze ni u kakvoj pravnoj vezi (čl. 33. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1.). Time se dovodi u pitanje pravna predvidljivost i pravna sigurnost u vjerovničko-dužničkom odnosu u hrvatskom pravnom poretku.”

Pojednostavljeno, ako Adris posudi novac Jamnici, i zauzvrat se osigura nekretninama ili dionicama Jamnice, onda je to prvenstveno odnos između te dvije firme. Branimir Bricelj, iz grupe koja je s Dalić pripremala zakon, potvrđuje: “Komentar je u principu točan, ali nemamo boljih rješenja za ovako kompleksno restrukturiranje, s velikim brojem međusobnih pozajmica, jamstava i poveznica, za koje još ne znamo stvarno stanje…”

Drugim riječima, ako se nagodba i donese (na silu), prostor za sudske postupke postoji i bio je ugrađen već u lex Agrokor. No to je bolno, vjerojatno dugotrajno i skupo, kao što je skupo za neke vjerovnike da gube sva svoja potraživanja dok se dugi drukčije osigurani (da ne kažemo slabije), naplaćuju na temelju diskriminatorne odluke Sabora i Vlade kod dizajniranja zakona (što god Ustavni sud o tome rekao), te diskrecionih odluka izvanrednog povjerenika i Privremenog vjerovničkog vijeća. U pitanju su stotine milijuna, milijarde, koje uglavnom zaista uskraćuju hrvatskim vjerovnicima, njihovim zaposlenima i poslovnim partnerima.

Nije čudno da postoje protivnici nagodbe i da poduzimaju sve štom mogu. Goranko Fižulić je u jednoj televizijskoj emisiji zaključio da je Izvanredna uprava trebala obratiti pažnju i na njih, i pokušati moderirati gubitke, ako je nagodba nagodba a ne prisila. No odnos prema uključenim stranama u slučaju Agrokor od samog je početka otvoreno deklariran kao diskriminatoran, a to je jedna od odlika kronizma. 

Kako su Ideje.hr od početka u ovom slučaju istraživale kronizam  u tom pogledu u prepisci zaista “nema ništa novo”, kako su inicijalno reagirali Dalić i Plenković. Jedan bivši ministar u neautoriziranom komentaru opisao je to ovako: Godinu dana ukazuješ na jasne znakove nekog prijestupa, a kad napokon izbiju neporecivi dokazi onda kažu: to se priča godinu dana – nema tu ništa novo.

(U dosad posljednjem članku u seriji  već tad smo, lani, ukazali da su za onemogućavanje ponavljanja obrazaca crony kapitalizma puno značajniji Oriana Ivković Novokmet na www.index.hr i Goranko Fižulić na www.telegram.hr što se evo također potvrdilo jer su se upravo oni potrudili napokon dokazati očigledno.)

Politekonomisti kao glavne karakteristike crony (ortačkog) kapitalizma izdvajaju: (i) netransparentnost (državnih poslova), (ii) konflikt javnog i privatnog interesa, (iii) zanemarivanje prava, odnosno potiskivanje pravnog aspekta procesa u drugi plan te – najteži problem – (iv) klike, klanovi, to jest, uspostavu neformalnog ali funkcionalnog odnosa između visokopozicioniranih političara (dovoljno utjecajnih da mogu provoditi planove) s privatnim osobama kojima osiguravaju privilegirani položaj. Korupcija je česta i očekivana, ali ne i nužna pratilja crony kapitalizma. Sve se te četiri karakteristike vrlo jasno očituju u spomenutoj prepisci, u intervenciji u Agrokor ovakvog tipa.

Prepiska je ne samo dobar povod nego i sjajan primjer na kojem se na jednom mjestu, koncentrirani, mogu ne samo rekapitulirati svi elementi hrvatskog crony kapitalizma, nego i otići koji korak dalje – prikazati kako se legitimiraju, dakle brane postupci karakteristični za taj politekonomski sustav, što mu omogućava dugotrajnost te zašto uglavnom (ali ne uvijek) lošije funkcionira. Potenciranje izvanrednosti situacije (kolaps, propast) jedna je od rutina.

U prepisci se dakle možda krije i dio odgovora na pitanje – zašto Hrvatska zaostaje? O tome zahtijevnom zadatku u sljedećem članku o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor.