Politička ekonomija slučaja Agrokor (6)

Što je presudilo: zavjera radi preuzimanja, pogrešna poslovna odluka ili optužbe o namještanju rezultata

Željko Ivanković / 28. srpnja 2017. / Članci / čita se 20 minuta

Politička ekonomija slučaja Agrokor pomalo dobiva obrise. Između Vlade i Agrokora održano je posljednjim mjesecima prije aktiviranja zakona više dramatičnih sastanaka. Intenzivno se sastančilo i u Londonu, već od prošle godine. Formira li se neka nova politička ekonomija bit će jasnije tek nakon revizorskih izviješća

  • Verzija ovog članka objavljena je u tjedniku Express 28. srpnja

Prethodni članci:

Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman

Objektivna odgovornost igrača Marića, ministra financija

Tunelarenje Agrokora: Zaduživanje na kojem bi i Todorić pozavidio

Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Očekuje tužbe

Je li Agrokor bio sistemski rizik? Koje vrste? Planira li Vlada ipak sačuvati koncern kao cjelinu

Jedni su „oduvijek znali da Agrokor mora puknuti prije ili kasnije“, drugi su još uvijek šokirani razvojem situacije. Kako onim što se dogodilo početkom ove godine, u dvomjesečnoj drami od druge polovice veljače do 10. travnja, tako i neizvijesnošću koja uskoro čeka Agrokor i niz poduzeća koji su za njega vrlo čvrsto poslovno vezana.

„Bogu na istinu“ polovicom rujna, kad budu gotova revizorska izviješća, ne izlazi samo prethodna, Todorićeva uprava, nego će se pred mogućim nepremostivim iskušenjima naći i današnja uprava i  politički krugovi.

Ugled i vrijednost

Jedni se nadaju raspletu, kad revizorska kuća PWC (PricewaterhouseCoopers) sastavi konačno stanje potraživanja i obaveza te retroaktivno ustanovi koliko je Agrokor zaista uspješno poslovao. Narod će se, teško je to izbjeći, vjerojatno najviše zabavljati pitanjima kako je nastalo i koliko je realno bogatstvo obitelji Todorić. Ante Ramljak najavljuje da će „biti dosta ispravaka vrijednosti“. U razgovorima s Ivicom Todorićem u Kulmerovim dvorima početkom i sredinom srpnja postavio sam pitanje o nekim pitanjima koja su već diskutirana u javnosti, na primjer o vrijednosti branda Konzuma u BiH. Odgovorio je da je „u tome (goodwill) Agrokor još imao prostora“. Drugim riječima, vrijednost branda mogla je biti i veća.

Uz vrijednost brandova, računovodstvena je zamka i procjena vrijednosti zaliha ili dugoročne financijske imovine.  Agrokor je zajedno s državom ulagao u sve ove fondove koji su mu povratno prosljeđivali novac od države. To je također  bio i “goodwill” ali više očito nije. Ta je “poslovna praksa”, postala “neprihvatljiva”, kako kaže ministrica Dalić.

Sve je međutim samo stvar običaja. Koncept tih fondova kreiran je i promoviran u mandatu premijerke Kosor, kad je ministrica Dalić bila ministrica financija, a ministar Marić državni tajnik. Drugim riječima “goodwill” i to koliko je “poslovna praksa prihvaćena” međusobno su povezani. Sad će “goodwill” biti otpisan, a prije je to bio model. (Kao što su mjenice bile “model” pa postale “neprihvatljiva praksa”. Shadow banking i financiranje Agrokora tema su sljedećeg članka.)

Scenariji

U bankarskim krugovima gledaju naprijed. Nadaju se da će, bude li razuma, taj trenutak istine otvoriti vrata potencijalnom investitoru da preuzme upravljanje Agrokorom i u srednjem roku provede poslovno restrukturiranje: nešto proda, nešto spoji, nešto razdvoji. To sadašnja Uprava na čelu s Ramljakom, a iz pozadine upravljana Vladom, objektivno ne može izvesti, ne svojom krivnjom. Neki sugovornici ponašali su se kao da potencijalni investitor, najvjerojatnije u krugu sadašnjih financijera, već mjerka priliku, drugi tvrde da među fondovima i bankama nema znanja za biznis kakav je Agrokor, koji nije samo ulaganje i kreditiranje.

Mnogi sugovornici strahuju od novog potresa, puno žešćeg od ovog kroz što je Agrokor dosad prošao. Vlada je zakonom samo odgodila suočavanje s istinom. Kad se karte stave na stol  sastavit će se stalno vijeće vjerovnika na temelju prijavljenih potraživanja i vidjeti ima li imovine oko koje bi se mogla sklopiti nagodba.

Stečaj je noćna mora čak i da se izračuna da nema imovine. Ulazi se u kaos sličan onome kroz koji je Hrvatska prošla devedesetih. Čak i gore, jer je tad barem postojala jaka ideologija da tvrtke treba što prije podijeliti bilo kome da ih vodi kako zna i umije. Sad, ako ne bude nagodbe, izgleda da nema plana B.

Jedni se uzdaju u snagu prehrambenog i poljoprivrednog biznisa, koji ove godine kažu vijesti, postiže rezultate bolje nego ikad. Drugi upozoravaju da nemaju svi vjerovnici iste interese. Nije riječ samo o ruskim bankama koje drže zajedno 1,4 milijarde eura (Sberbank 1,1 milijardu, VTB 300 milijuna eura). Riječ je o različitim pozicijama i interesima različitih klasa vjerovnika, na primjer onih osiguranih i neosiguranih vjerovnika. Pokaže li se da ustvari nema imovine za nagodbu, osiguranim je vjerovnicima možda isplativije glasati za stečaj i pokušati se naplatiti iz sredstava osiguranja (nekretnine i drugo).

Ovaj dio treba pojasniti. Naime, u stalnom vjerovničkom vijeću sjedit će klase vjerovnika. Da nagodba prođe svaka klasa treba izglasati prolaz sa 51 postpo potraživanja. Pretpostavimo da Sberbanka, koja je najveći neosigurani vjerovnik glasa protiv nagodbe. Onda se gleda ima li potraživanja onih koji su glasali za nagodbu više od 75 posto. Moglo bi se dogoditi da Sberbank (ili ruske banke) budu nadglasani. No hoće li za nagodbu glasati i oni osigurani vjerovnici koji bi stečajem dobili više nego nagodbom u kojoj je imovina proglašena nepostojećom, zbog gubitaka o kojima se priča. U igri očito postoje zamke.

Stečaj je međutim noćna mora čak i da se izračuna da nema imovine. Ulazi se u kaos sličan onome kroz koji je Hrvatska prošla početkom devedesetih. Čak i gore, jer je početkom devedesetih barem postojala jaka ideologija da tvrtke treba što prije podijeliti bilo kome da ih vodi kako zna i umije. Otvori li se stečaj nad Agrokorovih dvadesetak značajnijih i desetke priključenih firmi, za koje su vezane stotine poslovnih partnera, to hrvatski pravosudni sustav ne može procesuirati, pogotovu bez jasne politike kako da se postigne najveća korist. Najgore je, međutim, što izgleda nema plana B, ako se nagodba ne postigne.

Čiji je Agrokor

Zato se već danas, mimo javnosti, pokušava trgovati Agrokorovim dugom. Obveznice su na oko 20 posto nominalne vrijednosti, a banke, čak i ruske, dug prodaju za 30 posto vrijednosti.  Pitanje je tko će na kraju doći Ramljaku i reći – ovdje su papiri, najveći sam vjerovnik.  Jedan analitičar čak misli da bi Vlada, da je dovoljno lukava i hrabra, trebala kupovati Agrokorov dug. Time bi stavila Agrokor pod kontrolu i mogla upravljati daljnjim postupkom. Ali se ne usuđuje.

To je najkraći, ali zaista najkraći mogući sažetak razgovora, koje sam vodio s nekolicinom ljudi koji su danas uključeni u raščiščavanje situacije u Agrokoru, bilo kao konzultanti ili kao operativci, zatim sa članovima prethodne Agrokorove ekipe, s nekolicinom vrlo zainteresiranih bankara, financijskih analitičara i konzultanata uključenih u restrukturiranje Agrokora i drugima.

Iz više je neovisnih izvora potvrđeno da u dramatičnih dva posljednja mjeseca prije donošenja zakona nisu bila samo ona dva poznata sastanka s Todorićem u Vladi, nego da je  sastanaka između predstavnika Vlade i Agrokora na različitim razinama bio cijeli niz. Martina Dalić, potpredsjednica Vlade, u različitim sastavima i sama s Ivicom se Todorićem susrela ukupno najmanje tri puta, među ostalim i u Agrokoru

U prošlom sam članku iz petosatnih razgovora s Ivicom Todorićem, još uvijek nominalnim vlasnikom koncerna, izdvojio njegov stav da je potrebno sačuvati cjelinu, sa svim sinergijama i ekonomijom veličine kojom se koristio. To i danas zagovaraju ne samo oni dobavljači koji su sisali Agrokorovu maticu, nego i svi koji strahuju da se krhka konstrukcija  sruši. Prema Todorićevim riječima, očuvanje cjeline bio je i razlog zbog kojeg je početkom travnja odstupio i prepustio upravljanje Hrvatskoj vladi.

Sastanci Dalić-Todorić

Drugi dio razgovora vodio se oko pitanja kako je pokleknuo Agrokor, konglomerat kojem su neposredno prije šokantnog preuzimanja novac odobravali ne samo Hrvatska vlada nego i neke banke i vrlo pouzdane financijske institucije. I Todorić i nekoliko ljudi iz njegove blizine tvrde da ustvari ne znaju kako je do svega toga došlo. Vrte različite scenarije u kojima se isprepliću tri vrste objašnjenja: pogrešne odluke, zavjere i neumitni ekonomski zakoni.

Za početak, iz više je neovisnih izvora potvrđeno da u dramatičnih dva posljednja mjeseca prije donošenja zakona nisu bila samo ona dva poznata sastanka s Todorićem u Vladi, nego da je  sastanaka između predstavnika Vlade i Agrokora na različitim razinama bio cijeli niz. Martina Dalić, potpredsjednica Vlade, u različitim sastavima i sama s Ivicom se Todorićem susrela ukupno najmanje tri puta, među ostalim i u Agrokoru.

Odricanje od vlasništva

Iako kontakti nesumnjivo sežu i dalje u prošlost, prema nedavnoj prezentaciji koju je na sjednici Vlade iznijela Dalić, Todorić se obratio Vladi za pomoć početkom ožujka. Riječ je navodno bila o 2,5 milijardi kuna, oko 300 milijuna eura koji će se u kasnijoj priči pokazati svotom oko koje se vrti zaplet. No tijekom tog je ožujka predsjednik Sabora Božo Petrov izišao s idejom da treba sačuvati Agrokor bez Todorića. Ta se poznata činjenica uklapa u informacije dobivene s više strana da je prema Todoriću išao otvoreni prijedlog da se odrekne vlasništva, da ga prenese na posebnu novoosnovanu firmu kojoj bi se onda postavila druga profesionalna uprava.

Ostalo je naravno nerazriješeno tko bi bio vlasnik te firme. Ni u Vladi o tome nije bilo suglasja. Jedni su optirali za državu (Petrov) koja bi onda Agrokor prepustila domaćim industrijskim investitorima, drugi su bili strogo protiv državnog vlasništva. Ostalo je nejasno bi li onda bilo odobreno tih famoznih 2,5 milijardi kuna i bi li onda uopće bile potrebne. Bilo kako bilo, taj scenarij da Ivica Todorić sam, bez zakona, prepusti Agrokor drugom na upravljanje nije se realizirao.

Sastanci u Londonu

No interpretacije o tome što se događalo sežu i dalje u prošlost. Već u drugoj polovici prošle godine, kaže više sugovornika, u Londonu su se održavali sastanci i konferencije na koje su pozivani i domaći eksperti, poznati s televizije, a sa kojima se raspravljalo o situaciji u Agrokoru. To bi bila ona zavjerenička razina na kojoj posebnu ulogu ima investicijska banka Goldman Sachs, dugogodišnji investitor  u Agrokor,  te s njom povezani fondovi kao što je CVC te Knighthead Capital Management koji sad vodi glavnu riječ među kreditorima i vjerovnicima Agrokora. Na jednoj geostrateškoj razni tu se upliće rusko-američka bitka za prevlast.

Jedan sugovornik tvrdi da su se u Londonu su se održavali sastanci na kojima se i s domaćim ekspertima raspravljalo o situaciji u Agrokoru. Drugi tvrdi da je za te sastanke znao i Ivica Todorić

Drugi sugovornik to demistificira. On tvrdi – da, održavali su se sastanci i u Londonu. Ali svi su znali, također i Todorić, da nakon preuzimanja Mercatora Agrokor mora učiniti sljedeći korak u konsolidaciji biznisa. A taj sljedeći korak nikako nije dolazio nego se stalnim refinanciranjem neprestano odgađao. Zato su vlasnici obveznica, fondovi, dolazili Todoriću i raspitivali se o njegovim planovima. Zato su održavali sastanke i u Londonu na kojima su raspravljali kako najbolje mogu ostvariti svoje interese, s obzirom na kretanja u Hrvatskoj i situaciju u Agrokoru. Nejasne vijesti  govore da je putem nekih investitora i zbog nekih investitora neke kontakte s Agrokorom imao i Ramljak. Otud potječu i njegova saznanja da je Agrokor već lani bio u dubokim problemima koja je nedavno iznio u javnost.

Zašto sljedeći korak nije dolazio možda će, a možda i neće, otkriti revizija. Je li Agrokor bio nespreman za sljedeći korak, ili je za sljedeći korak, koji je podrazumijevao prodaju dijela imovine, bio nespreman Ivica Todorić? On inzistira da je sve bilo spremno za prodaju dijela prehrambenog biznisa od koje je očekivao milijardu eura kojima bi riješio probleme. Uglavnom, stvar se može promatrati kao zavjera: nije nemoguće da su se neki udružili da ostvare svoje interese, makar i micanjem Todorića i preuzimanjem odnosno rušenjem Agrokora.

Ali, i sam Todorić potvrđuje da je godinama napadao Mercator, najviše ulažući na tržišta u Bosni i Hercegovini i Srbiji, gdje ulaganja – zbog loše javne, institucionalne i poslovne infrastrukture – vrlo teško postižu zadovoljavajuću efikasnost. Kad pitaju „gdje je novac“, kaže Todorić, „tu je, u ulaganjima u BiH i Srbiji“. Banke su ga kreditirale dok na tim tržištima nije napokon slomio Mercator i preuzeo ga. Nije dakle cijena koju je nominalno platio sva cijena, nego i sve ono što je utopio (to je prava riječ) na drugim tržištima da ga pobijedi.  Iz pozicije Slovenije i Mercatora i to je bila zavjera. A ustvari je riječ o poslovnoj bitci koja je na kraju iscrpila oba konkurenta i ostavila ih gole, na pladnju.

Kobnih 300 milijuna eura

Neće se svi, a posebno Todorić i bliži iz njegova kruga, složiti da se na daljnjim koracima i konsolidaciji nije dovoljno radilo. U prošlom su članku, na temelju razgovora s Todorićem,  prikazani planovi o prodaji prehrambene divizije, Leda, Zvijezde, Jamnice itd. Za 49 posto udjela se očekivalo dobiti milijardu eura, kojima bi se pokrile obaveze koje dospijevaju u 2018 godini i skratilo plaćanje rokova dobavljačima. Za prodaju je pretpostavka da kompanija posluje bez većih kratkoročnih, tekućih, briga. Inače je nitko neće kupiti. Potkraj prošle godine Agrokor je na svojim korporativnim stranicama objavio da je s nizom banaka sklopio ugovor o refinanciranju (odgodi plaćanja) oko 840 milijuna eura. Preostalo je sklopiti još jedan aranžman o refinanciranju 300 milijuna eura.

To je izgleda bila prepreka na kojoj se Ivica Todorić konačno spotaknuo i pao. Ne znači da već prije nije bio iscrpljen, odnosno da je uopće bio dorastao utrci u kojoj se zatekao. Cijela priča oko Agrokora se i svodi na to je li ta “poslovna praksa” adekvatna za funkcioniranje na tržištu Europske unije. Jedan sugovornik tvrdi da je čak i cijela zemlja pred pozicioniranjem u kojoj će se ligi natjecati, sva poduzeća, posebno ona iz sastava Agrokora i vezana za Agrokor. I banke, koga će one dalje kreditirati. I vlada, kakvu će politiku dalje voditi u ekonomiji.

Sva se ta pitanja otvaraju otkako je Agrokor pokleknuo prikupiti kobnih 300 milijuna eura. O kojima, kao i o svim elementima u cijeloj ovoj priči postoje sasvim različite verzije.

Neki bankari i ljudi iz Agrokora tvrde da je tih 300 milijuna eura naprosto bio nastavak refinanciranja dugoročnih obaveza, da to nije imalo efekta na tekuće poslove, koji su bili pokriveni drugim aranžmanima (HBOR, mjenice, itd) Drugi tvrde da je tih 300 milijuna eura Agrokoru trebalo kao zrak, kao spas. Da su već u prosincu iz Konzuma počeli nestajati proizvodi onih proizvođača koji nisu mogli izdržati rokove plaćanja, ili nisu više htjeli pristajati na Konzumove uvjete (Marlboro). Tvrde da je bilo samo pitanje vremena kad će krenuti stečajevi dobavljača. Uostalom, i sam Todorić prihvaća da je promet Konzuma u prvih tri mjeseca dok je još on njime upravljao pao za šest posto u odnosu na prošlu godinu, po svemu sudeći upravo zbog nedostatka robe i okretanja kupaca drugim lancima.

Kobna odgoda, kobni Moody’s

Uglavnom, više izvora potvrđuje, iz Agrokora, iz banaka, da je refinanciranje 300 milijuna eura već je bilo dogovoreno između Božića i Nove godine 2016. U njemu su prvi put sudjelovali i financijeri s Dalekog Istoka, s iznosom – kako nam je potvrđeno – značajnijim od 50 milijuna eura. Moguće je da je riječ o istoj onoj banci (ICBC) sliku čijeg je predstavnika s Todorićem Agrokor dostavio medijima u jeku krize, u drugoj polovici ožujka.

Ako je i bilo zavjere, ako je i bilo bitke za preuzimanje, vjerojatno će se cijeli život pitati je li ta odgoda potpisivanja kredita „da se još nešto dogovori“ bila ta kobna poslovna odluka?

Osobno nemam povjerenja u londonskog posrednika koji je navodno omogućio kontakte između Todorića i tog kineskog bankara. No, možda nije posrednik kriv. U razgovoru u Kulmerovima Todorić se rezignirano prisjećao da su „odgodili potpisivanje za iza vikenda da utvrdimo još neke detalje“. Ako je i bilo zavjere, ako je i bilo bitke za preuzimanje, vjerojatno će se cijeli život pitati je li ta odgoda potpisivanja kredita „da se još nešto dogovori“ bila ta kobna poslovna odluka?

Slučajno ili ne, upravo u vrijeme zaključenja aranžmana rejting agencija Moody’s sastavila je upozoravajuće izviješće o Agrokoru. Oni koji su u posao s Agrokorom ulazili prvi put zatražili su time out a zatim počeli postavljati strože uvjete kredita. Moody’s je poslije objavio još niz izviješća u kojima je ocjene čak i popravljao („Agrokor nema neposrednih problema s likvidnošću“) i kvario.

Je li to tih 300 milijuna eura koje je Ivica Todorić, ako je istina, tražio od Hrvatske vlade? Zar nije u veljači dobio 100 milijuna eura od Sberbank za koje je založio i svoj dio Kulmerovih dvora? U ožujku je održan i sastanak desetaka bankara u hotelu Esplanade na kojem su predstavnici ruskih banaka potvrdili kreditiranje Agrokora do čak 400 milijuna eura. Koji nikad nisu stigli.

Pljuštale su optužbe o krivotvorenim izviješćima, ali su održani i sastanci na kojima su bankari dobavljačima obećali plaćanje obaveza. Rashomon je potpun. Svatko ima argumente tvrditi svoje. Jedan vrlo upućeni analitičar tvrdi da Todorić sigurno nikad ne bi potpisao lex Agrokor da je uspio skupiti barem 200 milijuna eura. Vjerojatno se nadao do zadnjeg trenutka, a sigurno vrlo pažljivo razvoj situacije promatra i danas.

Koja se drama točno odvijala vjerojatno nikad nećemo definitivno saznati. Ne zato što netko nešto krije, nego zato što svatko ima svoju istinu. Za jedne, riječ je o likvidnosti. Za druge o neefikasnom investiranju. Za jedne riječ je o zavjeri, za druge o poslovnom interesu. Tristo milijuna eura na kojima je Todorić pao mogli bi biti samo jedan čin drame. Kad revizija završi izviješća počinje nova drama. Ona neposredna, s nagodbom, ali i dugoročna, koja se tiče promjene “poslovne prakse” i prilagodbe Europskoj uniji.