Narod ima pravo da mu se ponekad laže, a političar tad ima dužnost lagati? Slažete li se?

Totalitarnim je režimima cilj izbrisati razliku između istine i laži, citira Zdenko Duka Hannah Arendt potkraj prikaza knjige Filozofija laži u kojem opisuje odnos prema laži nekolicine filozofa, od antičkih do suvremenih, ali i niza političara: Roosevelta, Cartera, Kissingera, Nixona, Reagana, Clintona, Busha mlađeg, Staljina, te naravno Donalda Trumpa, a osvrće se i na laži koje su preplavile informacije o ratu u Ukrajini

• Naslovna ilustracija: Lars Fr. H. Svendsen (Wikipedia) i naslovnica knjige koju je u Hrvatskoj objavio TIM press

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

„Rusija nije napala Ukrajinu nego je situacija u toj zemlji postala prijetnja za Rusiju. A ne planiramo napadati ni druge zemlje“, rekao je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova na konferenciji za novinare u Antaliji, u Turskoj, poslije nedavnih pregovora s ukrajinskim ministrom Dmitrom Kulebom.

Čak i kad bismo uvažili da je za Rusiju Ukrajina mogla postati prijetnja, to da Rusija nije napala Ukrajinu evidentna je laž. Nisu naoružani Ukrajinci ušli na ruski teritorij, nego su ruski vojnici ušli u Ukrajinu. Ne samo ušli nego i vojno napali. I dalje – ako, po Lavrovu, nisu napali Ukrajinu, „a ne planiraju napadati ni druge zemlje“, onda možemo zaključiti da te druge zemlje Rusija može „ne napasti“ na isti način kao što „nije napala“ ni Ukrajinu. Odnosno itekako bi ih mogla napasti. To je muljaža, podvrsta laži, pa se ta Lavrovova „umirujuća“ izjava može shvatiti kao još jedna prijetnja europskim zemljama. Vladimir Putin je na moskovskom stadionu Lužnjikiju spomenuo i kako su ruski vojnici dobro, kao osloboditelji, dočekani u Ukrajini. To su bile njegove promašene želje i nadanja i, vjerojatno, krive prethodne obavještajne procjene. Samo u dijelu Donbasa i Luhanska, među ruskim pobunjenicima, bili su dobrodošli.

U ratu s Ukrajinom brojni su primjeri lažljive ruske ratne propagande, kojoj, u potpunoj medijskoj blokadi vjerojatno i iskreno vjeruje mnogo Rusa. Ruska državna televizija objavila je snimku razorenog grada Mariupolja. “Ovo su, naravno, zastrašujuće snimke. U povlačenju nacionalisti pokušavaju sravniti grad sa zemljom”, komentirala je Olesja Loseva, voditeljica emisije. Tako je početkom ožujka ista televizija objavila da su Ukrajinci granatirali Harkov kako bi “potaknuli antiruske emocije kod građana.” Sjećamo se, slično je bilo i prilikom napada JNA na Dubrovnik 1991. kad su napadači objašnjavali gusti dim – da to Dubrovčani u gradu pale gume.

Laži imaju potencijal širenja dalje i brže i dublje od istine. I ukrajinski branitelji i vlasti odašilju lažne propagandne poruke i podatke, pa je često teško shvatiti što se na krvavom ukrajinskom bojištu uistinu događa. Tako je u gotovo svim ratovima.

Dovoljno je da čovjek kaže ono što misli i donekle se potrudi provjeriti je li stvarno tako kako misli. Očekivalo bi se da je to svima nama izvedivo

Norveški filozof Lars Fr. H. Svendsen napisao je 2020. odličnu knjigu Filozofija laži, čiji je prijevod nedavno objavio TIM press. „Nije vam potrebna neka napredna teorija istine da biste postupali u skladu s one dvije vrline istine: iskrenošću i točnošću. Dovoljno je da čovjek kaže ono što misli i donekle se potrudi provjeriti je li stvarno tako kako misli. Očekivalo bi se da je to svima nama izvedivo, no u praksi svi povremeno iznevjerimo očekivanja.“ Dakle: „Svatko laže. Svatko osuđuje laž. Lažemo premda se slažemo da je lagati pogrešno“, tako počinje Svendsenova knjiga. Eto, svi smo (makar povremeni) lašci, samo se te laži razlikuju, pa se mogu i različito opravdavati.

Knjiga je izašla prije rata u Ukrajini, ali je Svendsen značajno poglavlje posvetio „Politici laži“, laži u modernoj politici, navodeći i primjere ponajviše američkih predsjednika te političara – Franklina Roosevelta, Jimmyja Cartera, Henryja Kissingera, Richarda Nixona, Ronalda Reagana, Billa Clintona, Georgea Busha mlađeg i „totalitarnog lažljivca u liberalnoj demokraciji“ (kako ga Svendsen naziva) Donalda Trumpa.

Nije iznenađenje kad Svendsen ustvrdi da i najiskreniji političar povremeno laže. Čak i kad je riječ o Jimmyju Carteru (predsjednik SAD-a od 1977. do 1981.) koji je od navedenih lagao najmanje. Njegovo je predizborno obećanje bilo: „Nikada vam neću lagati.“ Slijedom vlastitih moralnih načela nastojao je održati obećanje, ali nije išlo. Carterov glasnogovornik Jody Powell branio je ograničenu upotrebu laži time da dužnosnik „u određenim okolnostima ne samo da ima pravo, nego i pozitivnu dužnost lagati. Kazao je da se dvaput našao u takvoj situaciji, jednom kada je to učinio „kako bi se nedužni ljudi poštedjeli muke i sramote“ i drugi put kad su spašavani američki taoci iz Irana.

George Bush (predsjednik od 2001. do 2009.) i njegova administracija nesporno su lagali kako bi opravdali invaziju na Irak 2003. godine. Tvrdili su da imaju neoborive dokaze da je Saddam Hussein bliski saveznik Osame bin Ladena i da Irak ima oružje za masovno uništenje. Ni jedno ni drugo nije bilo točno, a premijer Tony Blair je istim neistinama prevario Britance i Britanija se priključila SAD-u u napadu na Irak i rušenju Husseina.

Josif Visarionovič Staljin priznao je da, po njegovom mišljenju, istina nema nikakvu svrhu u diplomaciji i da je jednako nemoguća kao ‘suha voda’. I Henry Kissinger imao je fleksibilan odnos prema istini, ali je upozoravao da se u političkim pregovorima ne bi smjelo obmanjivati jer se s pregovaračima druge strane treba više puta sastajati pa će obmana narušiti odnose i otežati sve buduće pregovore. Državnici i diplomati manje lažu jedni drugima upravo zbog nenarušavanja međusobnog povjerenja, ali osim toga diplomatima je relativno lako provjeriti pravo stanje u državama s kojima pregovaraju.

Ali – Svendsen zanimljivo interpretira propast SSSR-a. Sve se dogodilo zbog laži. Piše da su Sovjeti uspjeli uvjeriti SAD da imaju daleko više krstarećih raketa nego što su stvarno imali. To je nagnalo Amerikance da ubrzaju utrku u naoružavanju. A onda je, posljedično, i SSSR morao ulagati kudikamo više novca nego što je planirao da održi korak. Utrka u naoružavanju ekonomski ga je uništila.

Zanimljiv je slučaj Billa Clintona (predsjednik Sjedinjenih Država od 1993. do 2001.) Kad su ga ispitivali, navodi Svendsen, Clinton je govorio da sa svojom pripravnicom Monicom Lewinsky „nema neprikladnog odnosa“. Na ponovljeno pitanje „Niste imali seksualne odnose s tom mladom ženom?“, Clinton je nastavio odgovarati u prezentu: „Nismo u seksualnom odnosu, to je točno.“ To da nisu u seksualnom odnosu, ne znači da u takvom odnosu nisu bili prije. Clinton je obmanjivao javnost, izbjegavao je odgovoriti na pitanje, lagao je zapravo. Richard Nixon dosad je jedini američki predsjednik koji je bio prisiljen dati ostavku 1974. godine zbog afere Watergate jer je bio umiješan u prikrivanje skandala prisluškivanja i provale u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke.

Zašto je Trump (predsjednik SAD-a od 2017. do 2021.) „totalitarni lažljivac u liberalnoj demokraciji“? Lagao je praktički o svemu, piše Svendsen, od najmanjih sitnica do najozbiljnijih sigurnosnih pitanja i pitanja o javnom zdravstvu. Neobično je bilo to što su neke neistine bile skroz očite, kao broj sudionika na njegovoj inauguraciji. Takav prezir prema stvarnosti viđen je samo u totalitarnim režimima, zato je on lagao „totalitarno“, kršio utvrđena pravila igre pa politički suparnici i mediji nisu znali što bi s njim.

Prema Washington Postu u prve tri godine mandata Donald Trump je javno izrekao 16241 neistinu ili varljivu tvrdnju. Tim tempom u cijelom mandatu bilo bi to više od 25 tisuća neistina. Ali budući da je Trump, blago rečeno, bio krajnje izravan u komunikaciji, brojni njegovi birači doživljavali su ga kao onoga koji otvoreno govori „onako kako jest“. A kad bi ga prozivali zbog neistinite tvrdnje, onda se nije branio dokazima nego je diskreditirao kritičare. Trump bi u pravilu ponavljao svoju tvrdnju, bez obzira na činjenice. Nije dao da ga stvarnost ispravlja.

‘Istiništavnost’, kad netko zaključuje da je nešto istinito na temelju dojma ili osjećaja, a da se ne potrudi to pobliže proučiti. Stephen Colbert (Wikimedia Commons)

Filozof Glen Newey ide tako daleko da tvrdi da građani u demokratskim društvima u određenim okolnostima imaju pravo na to da im se laže! Ako je vlada primorana provesti neku mjeru, na primjer o pitanju nacionalne sigurnosti, a ona se može provesti jedino ako se obmane narod, onda vlada ima dužnost lagati, a narod ima pravo da mu se laže. Čini nam se da je teza skroz neodrživa.

Donald Trump je na izvjesni način utjelovio pojam ‘postistine’. Bio je to pojam godine u izboru rječnika Oxford za 2016. U objašnjenju su se pozvali na okolnosti u kojima su činjenice manje važne za formiranje javnog mnijenja nego vlastiti osjećaj i vjerovanje. U istraživanju centra PEW 76 posto demokratskih glasača na predsjedničkim izborima 2016. izjavilo je da se ne mogu složiti s republikanskim glasačima oko temeljnih činjenica, a isto mišljenje o demokratima imalo je 81 posto republikanskih glasača. Tako da vrijednosna polarizacija dovodi i do činjenične polarizacije. Naravno, ogroman je problem kada čovjek postane neprijemčiv za činjenice koje se kose s njegovim uvjerenjima.

Iako svi ponekad lažemo, filozof Svendsen tvrdi da je većina ljudi većinu vremena iskrena. Iskrenost nije nužno izraz dobrog karaktera, nego je život jednostavniji kad je čovjek iskren. Normalno je povjerenje u druge ljude, iako može biti iznevjereno. Tegobno je i neprirodno živjeti u neprestanoj sumnji prema drugima. Od onoga što kažemo jedni drugima, zanemarivo je malo laži, ali jedna laž, ako je dovoljno velika, može uništiti brak, prijateljstvo, karijeru ili život. Ljudi manje lažu u komunikaciji licem u lice, a više kad šalju tekstualne poruke, ekstrovertirane osobe lažu više od introvertiranih, a žene i muškarci lažu podjednako. Ali, piše Svendsen „žene češće lažu kako ne bi povrijedile tuđe osjećaje, muškarci više lažu kako bi naglasili vlastitu izvrsnost“. Možemo slagati i šutnjom, ako tom šutnjom ostavimo dojam da je nešto istinito, a znamo da nije.

Opreka laži nije istina nego istinitost. Filozof Bernard Williams istaknuo je iskrenost i točnost kao dvije vrline istinitosti. Pod iskrenošću se misli na to da čovjek govori nešto onako kako to shvaća, a pod točnošću da se potrudio saznati činjenično stanje.

Treba razlikovati istinu od ‘istininištavnosti’ (eng. truthiness). Taj izraz je prvi upotrijebio komičar Stephen Colbert. Netko zaključuje da je nešto istinito na temelju dojma ili osjećaja, a da se pritom ne potrudi to pobliže proučiti.

Biblija spominje laž uglavnom u negativnom kontekstu (u Novom zavjetu se za đavla kaže da je „otac laži“), ali u Starom zavjetu, osobito u Petoknjižju, laganje se tolerira ako ide u korist Izraelcima. Augustin je najradikalnije zagovarao potpunu zabranu laži u kršćanstvu. „Čovjek sredine koji je iskren drži se istine i u životu i u riječi te priznaje ono što ima, pa niti uvećava niti umanjuje“, piše Aristotel u Nikomahovoj etici. Platon se u načelu zalagao za istinitost, ali „plemenita laž“, „plemenita neistina“ ili „umjesna laž“ (grčki je izraz „gennaion pseudos“) korisna je kako bi (mudri) vladari lakše nadzirali pučanstvo. Pučanstvo istinu ne poznaje a mudraci je poznaju i znat će procijeniti kad treba lagati u korist države.

Immanuel Kant piše da imamo dužnost govoriti istinu. Nemamo pravo lagati ni iz čovjekoljublja. No, kaže jednu i prekrasnu istinu: „Kad bismo uvijek izricali točno ono što mislimo, ne bismo mogli podnijeti jedni druge. Preduvjet za druženje s ljudima određena je doza pretvaranja.“ Niccolo Machiavelli nema primjedbe na političke laži – u političkom životu treba biti spreman na laž i lukavost ako je to na vlastitu korist.

Max Weber nastojao je pronaći sredinu između moralne i realne politike pa drži da je kantovska etika neodrživa u politici, dok je makijavelistička neetička. Uobičajeni konzekvencijalistički stav je da uvijek valja postupati s najboljim mogućim posljedicama kao ciljem, a slabi konzekvencijalizam smatra da treba slijediti deontološku etiku ali da postoje okolnosti kad je to zbog posljedica neprihvatljivo pa u obzir treba uzeti veću korist. Tu logiku slabog konzekvencijalizma podržavao je Weber.

Hannah Arendt je novi tip laži u modernom svijetu otkrila u nacizmu i u komunizmu. Smišljenim lažima totalitarnih režima cilj je izbrisati razliku između istine i laži. Totalitarizam sam stvara svoje istine. Arendt objašnjava da je totalitarizam radikalno udario na tradicionalno poimanje istine kao podudaranje misli i stvarnosti tako da konstruira stvarnost koja postaje istinita. Primjeri su koncentracijski logori.

TIM press objavio je već nekoliko prijevoda knjiga Larsa Svendsena – Filozofija dosade, Filozofija usamljenosti, Strah. Filozofija laži čitko je pisana, jednostavnim jezikom, čak ne treba ništa znati o povijesti filozofije da bi je se pročitalo. Izvukli smo zaključak. Lagati se ne smije, osim ponekad. Ako ste političar, možete češće.