Natašu je Babić prijateljica bankarica odvukla na predstavu o braći Lehman, čijim je krajem tek 2008. okončano 20. stoljeće

Kada smo nakon odgledane Lehman Trilogije izašle u londonsku noć i zaronile u masu svijeta koja podzemnom željeznicom napušta West End, usporedile smo dojmove - zajednički je zaključak da smo imale priliku odgledati jednu stvarno veliku predstavu, savršeno napisanu i izvedenu u svakom detalju

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica  Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu; trenutačno živi u Londonu

Kada je Kraljevsko nacionalno kazalište u ljeto prošle godine premijerno prikazalo Lehman trilogiju, nisam se pretrgla da nabavim karte. Predstavu su hvalili po novinama i radiju, ali pomisao da se moram ozbiljno angažirati da nabavim rasprodane ulaznice, skupe ko kuga, a sve za tri sata neslavno okončane sage, nije me motivirala. “Propast će još neka banka, možda naprave rock operu ili musical, bit će zanimljivije”, mislila sam i zaboravila Lehmane. Predstava je onda preselila na Broadway, a nedavno mi se javila prijateljica-bankarica s viješću da Lehmani nakratko opet gostuju u Londonu i hajde da vidimo predstavu. Cijene su bile prihvatljive, predstava je postavljena u mali Piccadilly teatar, a ona je nabavila karte.

Koje iznenađenje! Umjesto financijskog alkemijanja derivatima i subprime hipotekama,vrhunski je odglumljena nevjerojatno dirljiva i zanimljiva priča; kaleidoskop sastavljen od obiteljske sage, izgradnje američkog kapitalizma, građanskog rata, Velike krize, svjetskih ratova i američkog sna, u tri i pol sata, s dvije pauze od po 15 minuta, taman dovoljne da na krcatom šanku naručimo po čašu vina i vratimo se u gledalište. Tri su sata proletjela u dinamičnoj igri bez ijednog suvišnog trenutka – na kraju predstave izašle smo na Piccadilly pločnik omamljene doživljajem, oplemenjene umjetničkom poslasticom, željne da predstavu gledamo još nekoliko puta!

Mi u publici, uživajući privilegij naknadne pameti, znamo da smo odmah na početku postavljeni u samo oko oluje, sve je tiho, polumrak, čekamo smak svijeta.

Trilogija o Lehman obitelji zapravo i nije trilogija već dugačka priča odigrana u tri čina. Izvorno je napisana u formi radio drame, a njen je autor Firentinac, Stefano Massini. Premijerno je prikazana u Parizu 2013., a na englesku kazališnu izvedbu odlučio se proslavljeni britanski kazališni i filmski režiser Sam Mendes, nakon što je vidio talijansku verziju u milanskom Piccolo teatru 2015. Prvobitno u trajanju od pet sati, teksta se prihvatio Ben Power, zamjenik umjetničkog direktora britanskog Nacionalnog kazališta, majstorski ga skratio i prilagodio britanskoj i američkoj publici.

Priča počinje u praznom uredu, noć uoči bankrota Lehman Brothersa koji je pokrenuo lavinu najveće financijske krize nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to trenutak koji je Gordon Brown, tadašnji premijer Ujedinjenog Kraljevstva, a prije toga dugodišnji ministar financija, prozvao “kurcšlusom” globalnog financijskog sistema. Mi u publici, uživajući privilegij naknadne pameti, znamo da smo odmah na početku postavljeni u samo oko oluje, sve je tiho, polumrak, čekamo smak svijeta. No, Mendes nas već sljedećeg trenutka baca dva stoljeća unatrag u hladno septembarsko jutro 1844. kada se na dokove New Yorka iskrcava mladi imigrant iz Bavarske, Heyum (Chaim?) Lehman, friško preimenovan od američkih imigracijskih vlasti na Ellis Islandu u Henryja Lehmana. Henry odlazi na jug, u Montgomery-Alabamu, gdje otvara trgovinu robom široke potršnje, marljivo radi i štedi da otkupi kućicu koja mu je i dom i radno mjesto. Za koju godinu pridružuju mu se braća. Prvo dolazi srednji, Mandel, preimenovan u Emanuela, a zatim najmlađi, Mayer.

The Lehman Trilogy | 2019 West End trailer (Youtube)

Vesela je i živopisna dinamika među braćom – Henry je najstariji i dominantan, zovu ga Glava. Emanuel je Ruka, on je čovjek od akcije, povremeno konfliktan, svađa se, ali se na koncu uvijek tradicionalno pokori volji starijeg. Najmlađeg, Mayera, dobrodušno omaložavaju, on je mamin ljubimac, on nije ni Glava ni Ruka ni Noga (potrčko) – zovu ga Krumpirko! Majka se nekoć zaljubljeno divila bebi Mayeru i prekrasnoj djetinjoj koži koja ju je podsjećala na najfiniju koru mladog krumpira. To mu braća nisu zaboravila – Krumpirko!

Posao napreduje, braća su sinovi bavarskog trgovca stokom i znaju znanje. Ispočetka trguju svime čime stignu, ali vrlo brzo shvaćaju da se moraju koncentrirati na jednu stvar, specijalizirati jednu robu iz koje će izvlačiti dobit. Emanuel obilazi južnjačke plantaže i razgovara s vlasnicima, imate li interesa da našoj trgovini osigurate toliko i toliko sirovog pamuka, a mi ćemo vam jamčiti cijenu? Nemamo, kažu plantažeri. Posla se prihvaća mlađahni Mayer. On je za razliku od nestrpljivog Emanuela, po prirodi trgovac. Naoko podložan, uslužan i pun respekta, ne zaboravlja sitnice o članovima gazdine obitelji, ne antagonizira sumnjičave muškarce. Mayer sklapa pogodbe po čitavom Jugu – braća od klasičnih trgovaca postaju posrednici sirovim pamukom, grade se skladišta, posao cvate, pitanje ropske radne snage i južnjačkih prilika nikoga ne opterećuje.

Umire Henry. Braća poštuju tadicije, trgaju vlastitu odjeću i sedam dana sjede Shivu. Posao za to vrijeme stoji.

Nakon Henryjeve smrti braća nastavljaju poslovnu ekspanziju. Mayer se zaljubljuje i ženi. Emanuel odlazi na sajam u New York i tamo shvaća da Lehman Brothers moraju otvoriti ured u New Yorku. Mayer ostaje u Alabami, Emanuel vodi poslove na Sjeveru. Emanuel upoznaje kći imućnog židovskog trgovca, dugo i uporno je salijeće, ne prihvaća njeno opetovano NE i na kraju je ženi.

Kreće Američki građanski rat, plantaže gore, braća ostaju bez pamuka. Srećom, Emanuel se u New Yorku proširio na poslove s kavom i postavio bazu za daljnji razvoj. Lehmanovi osnivaju malu obiteljsku banku na temelju koje kasnije, kada Sjever pobijedi, Mayer ugovara poslove s južnjačkim guvernerima za obnovu tamošnjeg biznisa i ekonomije. Ali sada su već obojica u New Yorku, Mayer je teška srca napustio Jug, ali jasno mu je da nove prilike iziskuju promjene i prilagodbu. Trgovci pamukom i kavom postupno postaju trgovcima novcem.

Sada već pratimo i novu generaciju Lehmanovih, Emanuelovu i Mayerovu djecu. Najzanimljiviji je najstariji Emanuelov sin, Filip, koji kasnije preuzima banku. Njegov bratić Herbert, Mayerov sin, također je kandidat za novu obiteljsku Glavu, ali Herbert je nebankarskog temperamenta – u svemu vidi “problem” i angažirao bi se oko rješavanja “problema” (Herbertova omiljena riječ!). Zgrtanje dobiti zahtjeva čovjeka bez emocionalnih opterećenja i pretjerane društvene angažiranosti. Promućurni Filip bratića ekspeditira u politiku gdje Herbertu neće nedostajati “problema” koji čekaju njegova rješenja.

Najupečatljivije scene koje opisuju Filipa su dvije. U jednoj dječak Filip na ulici promatra šibicare i njihove trikove. Dugo, dugo ih promatra i uči. Na kraju uvijek pogodi u kojoj se kutiji skriva novčić. Objašnjava: njegov uspjeh nema veze sa srećom. Sve je stvar racionalne analize, dubokog koncentriranog promatranja i ispravne procjene. Pogoditi novčić je promišljena strategija, uspjeh nije slučajnost već racionalno donešena i izvedena odluka. Iste principe Filip koristi i kada treba izabrati buduću suprugu u drugoj sceni. Mladić kreće u promatranje potencijalnih partnerica iz finih židovskih familija. Svaku kandidatkinju procjenjuje u rasponu od nula do sto bodova. Miss Rahela je preintektualna, stalno čita ozbiljne knjige, a možda je i zagovornica Filipu mrske ženske ravnopravnosti! Osam od 100 bodova. Miss Margareta je vesela, zgođušna, brbljava, ali mrvu labilna, 30 od 100. Miss Lea je hladna, odmjerena, ne odveć uzbudljiva, ali ozbiljno shvaća dužnosti majke i domaćice. 25 od 100. Konačno, Miss Cecilia, lijepa je, zavodljiva, nije premoderna, u Filipu proradi kemija, 80 od 100! Bingo! Filip je najbliže zaljubljenosti koliko čovjek njegovog kova to uopće može biti! Cecilia postaje Filipova supruga – pred njima je dugačak i uspješan brak u uzajamnom poštovanju i ljubavi!

(Filip nam pri tome objašnjava da u životu odraslog židovskog muškarca postoje sljedeće dobne odrednice – s 18 se ženi, s 20 mora izabrati životni poziv, s 30 je zreo da ga se poštuje i da bude vođa, jer do tada je upoznao razočaranje, poniznost i slomljeno srce. S 40 je sposoban za ispravno rasuđivanje. S 50 stječe mudrost pa ga ostali pitaju za savjet. Sa 60 je poštovanja vrijedan stariji član zajednice. Sa 70 je vrijeme za sjedine. S 80 stječe posebnu duhovnu snagu. S 90 je trošan i bolestan. Kao stogodišnjak je isto kao i da je mrtav, jer više ne sudjeluje u poslovima ovoga svijeta.)

Lehmanovi se bacaju na investicije u željeznice, taj dio posla obavlja Filip, jer se ni Emanuel ni Mayer više ne snalaze u novom i drugačijem svijetu. Kada umre Emanuel, Shiva se sjedi samo tri dana, jer posao ne čeka, a vrijeme je novac. Kada umre Mayer, banka se zatvara na tri minute! Svijet se nesmiljeno ubrzava. Kako rastu tržišta dionica, tako se razvija i spoznaja da vrijednost biznisa nije samo u materijalnoj imovini, već prvenstveno u ideji i povjerenju koji drugi sudionici biznisa imaju u tu ideju. Američki je kapitalizam u golemoj ekspanziji.

Filipov sin Bobi (Robert Lehman) u prvi mah ne izgleda kao netko tko će uspješno preuzeti banku – Bobi je dandy i bon-vivant, želi biti slikar, zanimaju ga umjetnost i konjičke utrke. Ženi se bogatom raspuštenicom koja je mušičava, razmažena i naporna, ni blizu savršenoj ženi koju je onako pametno odabrao njegov otac! Ali naoko ležerni Bobi ne skreće od obiteljske lojalnosti – kada ge žena ispituje o banci i konkretnim sumama, sasvim joj otvoreno kaže – “Ti nisi obitelj.” Ne povjerava ništa.

Baš kao i starog Emanuela, tako i ostarjelog Filipa gazi vrijeme. Crni četvrtak i bankarski slom zatiču ga nespremnoga – prvi put u životu, Filip je promašio novčić. U vrtoglavoj sceni dok Bobi uživa na konjičkim utrkama, vidimo brokere koji skaču iz svojih ureda u Wall Streetu, svijet se ruši, Filip je slomljen i pobijeđen. Kao udovac utjehu ne može potražiti ni kod voljene žene, dolazi Bobi i otac mu povjerava spas banke. Počinje luda scena u kojoj tri Lehmana plešu twist dok se oko njih sve brže i brže vrti projekcijska vrpca na kojoj vidimo kaos.

Bobi spašava banku, ali obitelj više nije isključivi vlasnik – kao čovjek novog doba ulaže u medije i Hollywood, radnja se ubrzava, posao se mijenja, dolaze novi ljudi, a bankarski poslovi koji se razvijaju u drugoj polovici dvadesetog stoljeća idu poznatome finalu u 2008. (Lehman Brothers nije bila u vlasništvu obitelji još od 1969.) Pozornica se vrti sve brže i brže, predstava se primiče kraju kada banka službeno zatvara vrata, taj posljednji dio traje vrlo kratko, jer je obiteljska saga već završena. Dolaze nekakvi ljudi i svaki izlazi sa scene noseći svoju kartonsku kutiju.

Cijela je priča odigrana sa samo tri FANTASTIČNA glumca!

Redovni Mendesov suradnik, Simon Russel Beale, kojeg kritičari smatraju danas najvećim klasičnim glumcem na londonskim daskama, glumi Glavu Henryja, britkog i nesmiljenog Filipa, flertušu i raspuštenicu, buduću Bobijevu suprugu, starog rabina i hodača na žici ponad Manhattana koji personificira Wall Street – “mjesto gdje ljudi svaki dan hodaju po zraku”.

Adam Godley je mladi Krumpirko Mayer i poduzetni Bobbi. Godley preuzima uloge svih sramežljivih Filipovih kandidatkinja za buduću suprugu, a u jednom trenutku utjelovljuje i vrištećeg dvogodišnjaka koji će kao odrasli trader preuzeti banku od Bobija.

Ben Miles je Ruka Emanuel (Mandel) Lehman, bundžija-političar Herbert kojeg u doba Velike Krize vidimo u društvu s Franklinom Rooseweltom, a pojavljuje se i kao bivši trader koji vodi banku u njenom finalu.

Sva trojica su podjednako dobri; kvaliteta i uvjerljivost glume ne oscilira, nevjerojatno su uigran tim, a Sam Mendes ih drži na okupu kroz scene koje se izmjenjuju u nepogrešivom ritmu, ni trenutak preduge, ni trenutak prekratke. Sve jednostavno i nepogrešivo teče!

Dominira pripovijedanje u trećem licu koje prekidaju sjajni i duhoviti dijalozi. Dok glumci, kao u dječjoj igri, skaču iz jedne uloge u drugu, uvijek su odjeveni u iste staromodne frakove iz devetnaestog stoljeća. Jedino je scena moderna; bankarski ured u kojem počinje priča noć uoči bankrota, s minimalnom rekvizitom – kartonske kutije, šešir, naočale. Ured je dizajniran kao staklena kutija s podom koji se okreće dok u pozadini teku uglavnom crno-bijele video projekcije: Kip slobode, plantaže i Jug u plamenu, Wall Street u doba Velike krize, Manhattan nebeski profil nakon rušenja tornjeva…

Kada smo nakon odgledane Lehman Trilogije izašle u londonsku noć i zaronile u masu svijeta koja podzemnom željeznicom napušta West End, usporedile smo dojmove – zajednički je zaključak da smo imale priliku odgledati jednu stvarno veliku predstavu, savršeno napisanu i izvedenu u svakom detalju. Lehman Trilogija nije sociološka radnja ni moralistički traktat, u tekstu se ne spominje robovlasničko izrabljivanje i rasizam, ni riječi o milijunima mrtvih, sakatih i svakojako drugačije uništenih u protekla tri stoljeća američke povijesti. Ovo je dinastička drama o usponu i padu jedne imigrantske obitelji koja je sudjelovala u kolektivnom stvaranju i energiji ranog kapitalizma, kada su etika poduzetništva i marljivosti obećavali uspjeh kroz američki san.

Kada se prvi Lehman iskrcava na obale Novog svijeta, on pozdravlja “tu magičnu muzičku kutiju zvana Amerika”. Lehmani i njihove generacije sagradili su Sjedinjene Države, no njihov je san vremenom degenerirao u kompjutorski generiranu iluziju o beskonačnosti profita i zgrtanju bez rizika, koja kulminira krahom 2008. Nije to ni prvi, a sasvim sigurno ni posljednji historijski moment kada sirova energija američkog kapitalizma proždire kako vlastite sanjače, tako i “kolateralne” sudionike globalnog hoda po žici. Lehmanove možete pogledati u Piccadilly Theatre u Londonu, do 31. kolovoza. Karte je moguće kupiti on line.