Nered u kaosu. Bezimeni likovi i srž života u “Sinu čovječjem” Jean-Baptistea Del Amoa

Roman "Sin čovječji" Jean-Baptistea Del Amoa mnogo je više od priče o ljubomori, nasilju u obitelji, toksičnoj vezi, piše Ante Alerić. Autorova namjera odmak je od svih nam ljuski ljudskog bivanja kako bi došao do srži života, ma kako crn on mogao biti. Malo likova, alegorija je jasnija, poruke univerzalnije, na terenu smo mitologije.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice francuskog izdanja Le fils de l’homme, Jean-Baptiste Del Amo (Gallimard, 2023.)

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Svijet u kojem živimo opterećen je imenima: ulica, kvartova, gradova, regija; sve njive su geodetski obilježene, sve lokacije su međusobno podijeljene, sva su bića oko nas imenovana i sve su mreže prepune nickova – jezik nas je ugušio, sve je označio, svud se uvukao i otud potreba da u književnosti cijeli jedan roman ima samo jednu bitnu lokaciju, a likovi su mu bezimeni otac, majka i dijete. U „Sinu čovječjem“, Jeana-Baptista Del Amoa, posredno se ipak može naslutiti da se radnja odvija između nekog  provincijskog gradića u Gaskonji i sklepane planinske kuće negdje u Pirinejima. Tako je u romanu jako malo referenci, natuknica koje možemo povezati bilo s poznatom nam civilizacijom i općenito pop kulturom. Osim prigodne „Whiter Shade of Pale“ Procola Haruma, ništa se drugo ne ističe jer namjera je autora odmak od svih nam ljuski ljudskog bivanja da bi došao do srži života, ma kako crn on mogao biti. Malo likova, alegorija je jasnija, poruke univerzalnije, na terenu smo mitologije.

Del Amo kao da traga za onim što će ostati kad nam jezik ne bude trebao kao što nam je danas potreban.

Francuski pisac Jean-Baptiste Del Amo zasjao je kod nas romanom „Carstvo životinja“ u kojem tematizira višegeneracijsku genezu uzgoja životinja i njihov utjecaj na one koji ih uzgajaju; lako tu napipamo i nit vodilju kroz oba romana kako se jednom pokrenuto ljudsko zlo u vidu nasilja perpetuira kroz naraštaje i genetski prenosi. Osim što treba jezik da bi ispričao i ovu  priču, Del Amo kao da traga za onim što će ostati kad nam jezik ne bude trebao kao što nam je danas potreban. Jer ako smo zaboravili čitati tragove u prirodi, raspoznati otrovne biljke ili loviti za život i ne znamo živjeti bez naftnih, električnih, mehaničkih i digitalnih pomagala, zašto mislimo da će jezik kao takav – otprilike ovakav – zauvijek trajati?

Roman počinje opisom plemena lovaca sakupljača iz kamenog doba da bi uskoro prešao u neko današnje vrijeme gdje se jedno pametno dijete, jedna premlada majka i jedan posrnuli otac povlače živjeti u planinu. Lokacija se bezlično zove Les Roches, a osim kamenjara ima i kuću koju je ocu baštinio njegov otac, samotnjak koji je ostao bez žene, ruke i razuma u toj divljini. Kroz paralelne priče saznajemo da je otac jednom morao pobjeći od njega, da je napravio dijete majci dok nije bila ni punoljetna i da dijete koje sada nosi nije njegovo jer je on, iz nekog društveno neprihvatljivog razloga, godinama bio odsutan. I sad ih vodi u planinu, na imanje s kraja svijeta, da započnu novi život (vrate se prirodi ili još bolje vrate se onome što su mogli postati među ljudima, a nisu i po tonu romana se osjeća da i neće). U novom se okruženju dječak snalazi, upoznaje život oko sebe, u sebi i sve mrakove onih blizu njega: otac ga želi pridobiti na svoju stranu jer ne može podnijeti da je majka trudna s drugim, a ona pliva između infantilne posesivnosti i depresija koje je nose po toj planini, kao da je svugdje samo ne tamo gdje su svi oni.

Ljudska stanja i odnosi bazično se i nisu promijenili otkako smo iz pećine preko Biblije zakoračili u svijet e-mailova. Potencija te premise samo je okruženje, ta jedna lokacija, četvrti lik priče: sveprisutni pulsirajući život u osnovnim elementima, kolokvijalno nazvan priroda. Za razliku od iskonske prirode, likovi romana oštećeni su do ove mjere:

E sad, Del Amoa se hvali zbog čiste misli, monolitne rečenice i izbrušenog stila ali problem je da je ovaj briljantni crni monolog izrekao otac, redneck koji je križanac lika iz kakvog horora i Jean Paul Belmonda iz filma „Do posljednjeg daha“. Uglavnom, netko od koga ne očekuješ elokventnu rečenicu. Ali, možda je i to (nesvjesni?) dio autorskog programa: bez jezika ne možeš ispričati priču, ali  on je i dalje lažan, običan simulakrum, jer taj lik kojega je autor stvorio to u stvarnosti ne može izgovoriti, osim kao autorski glas, osim u književnosti (ionako smo u vremenu short videa, nije da će ovih par rečenica nešto promijeniti), a ona je laž, najdublje jezikom izražena ljudska laž.

Uostalom, možda ova teorija o negaciji jezika u Del Amovom romanu njemu nije bila ni u peti dok ga je pisao ali svi ionako prevodimo tuđa djela kako nam srce želi, u tome valjda i jest naša čitalačka sloboda i širina umjetnosti.  A sama bit priče, potraga za onim iskonskim, onim bitnim, pa i onim vrijednim u romanu ili životu dolazi do toga da je naše bivanje ograničeno, ako ne genima, okolnostima ili društvom, onda barem jezikom koji nas ne pušta na miru. Zato ne bi bilo u redu napisati što se dogodilo s likovima u romanu, a ništa se lijepoga nije razvilo oko njih jer kako sam autor reče u razgovoru sa svojom prevoditeljicom Željkom Somun prilikom gostovanja u Zagrebu: „Jedino što mogu zaključiti jest da je naša povijest obilježena sustavom ponavljanja i prenošenja nasilja.“

Lako u ovakvom romanu promakne detalj brezovih šuma, kao estetski kontrast tami ljudske egzistencije i koje je otac od oca, barem kako je to on vidio, napadao zbog fizičke boli izgubljene ruke i psihološke sluđenosti zbog gubitka žene. Ali ono što se na prvi pogled tumačilo slijepim nasiljem sjekirom nad čistijim, pod navodnike boljim i ljepšim, možda je bila samo zaboravljena praktičnost: zasijecanje kore drveta da bi se dobila smola koju se među ljudima tržilo i na taj način hranilo, preživljavalo, tako da, neka poruka bi bila prije nego što moraliziramo, trebali bismo poznavati kontekst.

A on je kod svih tih glavnih i sporednih likova „Sina čovječjeg“ onaj s društvenog dna, iz krugova crne kronike. Determinirani društvenim položajem, oblikovani obiteljskim ozljedama i sami u bijesu i očaju, u gnjevu i poniženosti, fizički su najbliži od nas nekim precima koji su kroz inicijacije lova i preživljavanje obilježene borbom i nasiljem prenijeli  te kodove kroz centrifugalno sivilo vremena i od kojih, ako ništa drugo, lako napraviš materijal za dobru književnost. U kojoj nema osude, nema ni rješenja, samo obični ljudi od slova s krvlju pod noktima.

Recepciju romana kao da prati kob „teških tema“: o njemu se kod nad jako malo pisalo ili ga se spominjalo ali u pogrešnom kontekstu tipa ljubomora, toksične veze, nasilje u obitelji. Ne, „Sin čovječji“ je puno više, samo je pitanje što u njemu želite pronaći.