Ni bez njih ni s njima: U redu je (i) u demokraciji osloniti se na eksperte. Ali kako ih prepoznati? I što kad se ne slažu?

Brexit se čini kao neupitni primjer odluke kojom su građani nanijeli štetu sami sebi. Knjiga Democracy and Truth nastojanje je spašavanja/jačanja demokracije uključivanjem eksperata u demokratsko odlučivanje, ali tako da se onemogući epistemički elitizam i paternalizam. Nije međutim suvišno razmisliti o mogućnosti da se nisu građani/laici odrekli stručnjaka, nego su na eroziju svojeg autoriteta utjecali i sami stručnjaci. Kritične su situacije kad se eksperti ne slažu, no upravo tada oni jačaju svoju moć. Pristup Prijić Samaržije u tim je slučajevima - izazovan

I

Polovicom siječnja Snježana Prijić Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci i redovita profesorica u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu održala je u Zagrebu, na Fakultetu političkih znanosti, predavanje pod naslovom Demokracija i istina, kojim je predstavila svoju knjigu Democracy and Truth. The Conflict Between Political and Epistemic Virtues (2018),  u izdanju talijanskog Mimesis International. Ovdje ću prikazati prije svega knjigu, ali predavanje i prezentacija kojom ga je Prijić Samaržija pratila dobrodošla su pomoć.

Democracy and Truth pisana je discipliniranim, strogim stilom kojim podsjeća na enciklopedijske jedinice, na primjer na Stanford Encyclopedia of Philosophy. To ima prednosti, ali i izazove, za autora i za čitatelja. Takav je pristup visoko koncentrirao sadržaj. Premda jasno strukturirana, knjiga je prezahtjevna da bude udžbenik, čak i dodiplomskim studentima. To je studija posljednjih desetljeća razvoja individualne u socijalnu (realnu) epistemologiju; to je tzv. vrijednosna epistemologija (virtue epistemology), u kojoj se epistemološke vrijednosti preferiraju u odnosu na tradicionalni fokus na istinu, znanje itd.

Jedan opći motiv za knjigu je (recentna?) tendencija da se propituje kvaliteta odluka donesenih u demokratskoj proceduri, a ne samo koliko su poštovana prava sudionika. Riječima autorice (str 12): „U suvremenim diskusijama o demokraciji očituje se rastuća svijest o tome da je se – uz tradicionalno političko opravdanje – opravda i iz epistemičke perspektive, na temelju njezina potencijala da proizvodi epistemički vrijedne odluke.“ Knjiga je rasprava o mjestu eksperata (specijalnom, povlaštenom?) i epistemoloških autoriteta u (deliberativnoj) demokraciji, odnosno o političkim i epistemološkim aspektima odlučivanja u zajednici. Pri tome, Prijić Samaržija zagovara tzv. hibridnu poziciju, koja u odlučivanju nastoji harmonizirati demokratske i epistemološke vrijednosti. Fokus na vrijednosti, tradicionalno etički, normativni pojam, vidljivo karakterizira argumentaciju.

Spomenuta transformacija epistemologije razlog je zašto pojam ‘istina’ iz naslova knjige nije uvodno i jednoznačno definiran. Autorica ipak nije mogla izbjeći da se prema njemu eksplicitno odredi: Pojam ‘istine’ se u knjizi koristi generički, piše Prijić Samaržija, za epistemičke vrijednosti kao što su spoznajna odgovornost, savjesnost, rješavanje problema, empirijska adekvatnost, razumijevanje i sl. Pojam ‘istine’ u epistemički nekonvencionalnom smislu, u kojem se izjednačava s općom epistemičkom kvalitetom … upotrebljava se kao kad se pojam ‘pravednosti’ u filozofiji politike izjednačava s vrijednostima kao što su uključenost, poštenje (fairness) i tolerancija (str 73, bilješka 21).

Granice pojma demokracija su još otvorenije (što je karakteristika,  a ne mana).  Demokracija se shvaća „kao sistem čiji je cilj da maksimalno osigura etičke i političke vrijednosti“ (str 13.) Ako je dopušteno pojednostavljenje, temeljna demokratska vrijednost je jednakopravnost u odlučivanju, ali autorica kao cilj demokratskog odlučivanja ističe zajedničko dobro (common good). Da tome nije tako sve bi se svelo na pitanje jesu li u odlučivanju svi bili jednakopravni, a zahtjev o harmonizaciji epistemičkih i demokratskih vrijednosti kod ocjene procesa i ishoda odlučivanja ne bi imao smisla.

Ovaj će prikaz zaobići dva nemoguća zadatka. Prvi se odnosi na pojedinosti, drugi na cjelinu. Ovdje se ne raspravlja o detaljima razvitka epistemologije, posebno ne o ulozi Foucaulta, Searlea, Habermasa, Goldmana, Estlunda, Kitchera i drugih, niti je ambicija (a nedostaje i kapaciteta) razvitak socijalne epistemologije prikazati još sažetije nego Prijić Samaržija, iako taj sadržaj zauzima najveći dio knjige. Matica autoričina argumentacijskog toka slijeva se u pitanje uloge eksperata u demokratskom odlučivanju, odnosno u pitanje moguće posebne (privilegirane?) pozicije eksperata. A ono svoj forte dostiže u zaključnoj raspravi o neslaganju (disagreement) među ekspertima.

Autorica i njezina knjiga

Stoga se u nastavku prvo prikazuju glavne teme knjige (donekle uz pomoć predavanja i prezentacije), slijedi opis rasprave o ekspertima, autoričnog nastojanja da ih pozicionira tako da oni u odlučivanju ipak ne stječu moć kojom bi obezvrijedili demokratska prava drugih. Prijić Samaržija smatra da je to moguće. Posebno su važne situacije kad se eksperti ne slažu. Napokon, kako i priliči, iznose se zapažanja i primjedbe.

II

Predavanje u Zagrebu, kojem je prisustvovala nekolicina profesora sa zagrebačkih fakulteta i instituta, Prijić Samaržija započela je aktualnom krizom demokracije, u kojoj su se dogodili Brexit, anti-vakcinacijski pokret i izbori niza autoritarnih lidera. To su ishodi kojima je demokracija oduvijek otvorena, kao što je svako odlučivanje otvoreno raznim ishodima (inače nije odlučivanje). Premda, to je točno, neki od spomenutih ishoda su kontraindikacija demokracije, a ponekad izbijaju kao da su posljedica neke urođene, autoimune bolesti. Takvih, vrlo konkretnih primjera u knjizi ustvari nema, a pogotovu nema rasprave o njima. Neki primjeri, poput pitanja o ulozi stručnjaka i roditelja u seksualnoj edukaciji i edukaciji o evoluciji i kreacionizmu, o doziranju informacija (cenzuri medija) ili pitanja koja otvaraju zahtjevi afirmativne akcije za privilegiranim položajem pojedinih socijalnih i političkih grupa u dubini su knjige višekratno komentirani (npr. str 157-159), no oni su prije svega ilustracija kako se na pojedinačne slučajeve mogu primijeniti izneseni apstraktni argumenti i opredjeljenja autorice. Te se primjere/pojave ne analizira posebno,  jer ovo nije politološka knjiga ni filozofija politike, nego – kao što je rečeno – epistemologija, socijalna.

A da bi se epistemološki analiziralo demokraciju, tj. koliko su odluke koje proizvodi utemeljene na dokazima, donesene epistemološki savjesno, istinite (u širokom smislu riječi) i sl. imala se transformirati sama epistemologija. Prvo (Social Epistemology) i drugo (Extended Epistemology and Hybrid Virtues) poglavlje posvećena su tome. U središtu je tradicionalne epistemologije nastojanje racionalnog pojedinca da spozna svijet. Zamišljen je kao da raspolaže gotovo neograničenim logičkim kapacitetima i kognitivnim resursima, u idealiziranim okolnostima u kojima su istina, znanje, vjerovanje etc. potpuno neovisni o društvenoj dinamici. Prvi korak u proširenju tog polazišta, piše Prijić Samaržija predstavljale su diskusije o kognitivnim procesima kao što su percepcija, rezoniranje, pamćenje, a u sljedećem koraku su istini, kao jedinoj epistemičkoj vrijednosti, dodani znatiželja, nepristranost, savjesnost, odgovorno korištenje raspoloživih podataka itd.

U tim prvim pomacima kao da su ostvarene pretpostavke da se izvede i korak prema stvarnoj epistemologiji koja umjesto pojedinca kao spoznajnog agenta razmatra kolektivna tijela, grupe, institucije pa utoliko njezin predmet može biti i demokracija. Uostalom, većinu spoznaja o svijetu stječemo od vjerodostojnih ili nevjerodostojnih svjedočenja drugih ljudi. A da kolektivna tijela zaista možemo epistemički karakterizirati i analizirati neupitan primjer je sud, koji raspoložive dokaze može tretirati odgovorno ili neodgovorno, zaključke izvoditi pažljivo, biti zainteresiran za podatke o okolnostima (nasuprot, npr. općoj moralnoj osudi itd.) Kolektvna tijela dakle mogu imati epistemičke vrline (i mane). U razvoju socijalne epistemologije svoje mjesto ima i Foucaultova postmodernistička kritika tradicionalne epistemologije, i zaključak o socijalnoj konstrukciji znanja, unatoč distanci pripadnika analitičke epistemologije prema tom pristupu. Prijić Samaržija pažljivo sistematizira taj razvoj u jednom mnoštvu podjela, pozicija i autora, a među kojima se čitatelj koji s materijom nije ‘na ti’ ipak lako zaplete.

Nakon predstavljanja knjige o njoj je diskutirala nekolicina profesora zagrebačkih fakulteta

U trećem i četvrtom poglavlju analiza se usredotočuje na demokraciju. Pitanje iz naslova četvrtog poglavlja, osiguravaju li demokratske procedure spoznajnu kvalitetu, retoričko u smislu da je očekivani odgovor – ne, uvjerljivo međutim sugerira da se demokraciji mogu pripisati epistemološke karakteristike. Deliberativnoj demokraciji nesumnjivo, koja je glavni predmet rasprave. Pluralizam neupitno ima epistemičku kvalitetu, nedovoljnu, prema argumentaciji autorice, inače bi potreba za ekspertima bila umanjena. Čini se, međutim, da Prijić-Samaržija demokratski pluralizam redovito svodi na pluralizam vrijednosti ili interesa. Iako citira nekolicinu autora koji ističu epistemičku kvalitetu činjenice da se u demokraciji suočavaju različi pogledi, pluralizam shvaćanja  (stvari) ne igra značajnu ulogu u demokraciji kako je ograničava Prijić-Samaržija (sustav etičkih i političkih vrijednosti). Da tome nije tako njezin zahtjev da se demokratski proceduralizam obogati spoznajnim vrijednostima bio bi redundantan. Kako je riječ o normativnoj analizi izabrano metodološko razdvajanje epistemičkih i demokratskih vrijednosti ne smeta.

Na ovom se, četvrtom, poglavlju knjiga prelama. Prijić Samaržija je do njegova kraja široko gradila pretpostavke za elaboraciju svoje pozicije. U posljednja dva poglavlja raspravlja daljnje varijante hibridnog pristupa, koji „harmonizira i balansira“ epistemičke i demokratske vrijednosti. Peto se poglavlje (Democracy and the Epistemic Value of Consensus) bavi konsenzusom kao demokratskom i epistemičkom vrijednošću, i – po prirodi se stvari – intenzivno referira na Habermasa. Šesto poglavlje (Reliability Democracy and the Role of Experts in a Democratic Society) elaborira poziciju koju autorica zastupa.

Riječ reliability se na hrvatski izravno prevodi kao pouzdanost, no kako ima puno sinonima onda uključuje i značenja kao što su vjerodostojno, odgovorno … Što atribut znači kad se veže uz demokraciju, najbolje je citirati Prijić Samaržija (str 18): „Vjerodostojna (odnosno pouzdana) demokracija (reliability democracy) je pozicija prema kojoj su institucije, društvene prakse i sustavi opravdani ako uključuju pouzdane (vjerodostojne, reliable) procedure – metode i mehanizme koji proizvode epistemički vrijedne vjerovanja i odluke.“

III

Na nekoliko mjesta u knjizi autorica uspoređuje ekspertizam (epistokraciju) i afirmativnu akciju.  U oba slučaja radi se o privilegijima, iako ekspertizam i afirmativna akcija imaju različite epistemičke i demokratske (političke) dimenzije. Kad kod donošenja kolektivnih odluka stručnjaci i njihovi zaključci imaju privilegiranu poziciju riječ je o ekspertizmu. Sa strane afirmativne akcije zahtijeva se tzv. pozitivna diskriminacija rasno, rodno i drukčije depriviranih pojedinaca i skupina. Odnos prema njima artikulira se, uz ostalo, na liniji opredjeljenja elitizam – egalitarizam.  Veritisti, jedna hibridna pozicija koju knjiga prikazuje, a polaze od tradicionalnog epistemičkog koncepta istine i znanja, su elitisti. Stoga smatraju opravdanima neke oblike epistemičkog paternalizma i privilegirane pozicije eksperata, ali nikad ne bi prihvatili program afirmativne akcije. S druge strane, egalitarijanci/proceduralisti bi u ime političke ravnopravnosti žrtvovali epistemičku kvalitetu odluka (str 158). Prijić-Samaržija gradi treću hibridnu poziciju.

Prema situacijskom hibridnom modelu, epistemički paternalizam može biti opravdan u slučaju cenzure medija u kojem bi se spriječila objava inače točne statistike o pripadnosti terorista nekoj manjinskoj skupini ako bi se time spriječilo da javnost, zbog predrasuda, usmjeri netrpeljivost prema svim članovima manjinske skupine. Također je opravdano iz škole isključiti kreacionizam i roditeljima ograničiti epistemičku autonomiju ako se ti sadržaji, za razliku od evolucije, poučavaju u crkvama. Iz istog je (epistemičkog) razloga opravdano uvesti seksualni odgoj u škole iako to roditelji mogu smatrati narušavanjem njihovih prava. Programi afirmativne akcije mogu biti opravdani ako omoguće da pripadnici privilegirane (manjinske) skupine u dugom roku poboljšaju epistemičke kvalitete svojih odluka. (str 159)

Prijić-Samaržija je svjesna nejasnosti kriterija pri donošenju odluka u sličnim situacijama, koje se ne susreću samo u slučajevima školskih programa i medija nego i u javnom zdravstvu, zakonodavstvu i sl (str 160). Njezina je intencija pokazati da su rješenja kojima se balansiraju i harmoniziraju demokratske i epistemičke vrijednosti moguća (utoliko i potrebna). Put prema ostvarenju tih mogućnosti vidi u podjeli rada (u demokratskom/epistemičkom odlučivanju) između eksperata i drugih s demokratskim pravima, u uspostavi povjerenja u eksperte, pri  čemu se pojavljuje problem – neslaganje među ekspertima. U tim se trima temama koncentrira njezin izvod transformacije individualne u realnu socijalnu epistemologiju i afirmacije hibridne pozicije u tradicionalnoj, već kod Platona formuliranoj dilemi između demokratskih i epistemičkih vrijednosti.

IV

Dileme, po logici stvari, možda ne bi ni bilo kad bi se eksperte moglo neupitno prepoznati. Prijić Samaržija ih kroz cijelu knjigu opetovano opisuje kao one koji znaju više i bolji su u rješavanju problema. Na jednom mjestu, kao izraz nastojanja da u demokratskom odlučivanju afirmira epistemičke vrijednosti, eksperte izjednačava s istinom (str 115). To nije sporno – kao normativni zahtjev. Pojam demokracije se može reducirati na puku jednakopravnost pripadnika zajednice u poslovima upravljanja (odlučivanja), no to otvara probleme s kojima su se i sami demokratski poretci suočavali i zbog kojih su se mijenjali. Jedan od njih, možda najvažniji, epistemička je kvaliteta demokratskih odluka. Čim se uvedu epistemički kriteriji slijedi da su neke odluke kvalitetnije a druge manje kvalitetne. U tom slijedu zaključivanja nije sporno ni uvođenje pojma stručnjaka, ni pretpostavka da oni postoje, da postoje oni koji znaju više i obolje od ostalih.

U sljedećem se koraku međutim pojavljuju dva problema: prvi se odnosi na mogućnost epistokracije i epistemičkog paternalizma, tj. politološko/etički problem, još jedna kontraindikacija demokracije; drugi je tradicionalni epistemički problem, razvijen već kod prvog velikog zagovornika ekspertizma Platona, a to je kako prepoznati stručnjaka, osobito kako da laici prepoznaju stručnjaka i osobito u situaciji kad se stručnjaci ne slažu (str 239). Mnogi će pretpostaviti da su to empirijska pitanja, no empirija nije od dovoljne pomoći u mnogim hitnim situacijama (str 231), kao ni u situacijama u kojima se radi o procjeni dugoročnih trendova kao što su klimatske promjene. Da nema problema prepoznavanja eksperta, sasvim bi drukčije izgledala pitanja ekspertizma, epistokracije, epistemičkog paternalizma i drugih srodnih okolnosti.

Na više mjesta u knjizi, sve do finalnih paragrafa autorica problem rješava na način da zaključuje kako je laicima ipak puno bolje osloniti se na eksperte nego na sebe same (npr str. 237). Odlukom o osloncu na eksperta laici zadržavaju vlastitu epistemičku autonomiju, a tako se i rješava pitanje epistemičke podjele rada u demokraciji, koje je u obzoru Prijić Samaržije važno jer se njime u demokratskom odlučivanju instaliraju epistemičke vrijednosti. Na prvi pogled rješenje ne izgleda uvjerljivo, to jest izgleda kao pokušaj zaobilaženja problema. Tome ustvari i jest tako. Autorica rješenja traži u području epistemologije vrlina, a ne metodama tradicionalne epistemologije u kojoj je pitanje prepoznavanja eksperta ustvari već opisano kao paradoks: lako je prepoznati ono što znamo kako izgleda, ali ako ne znamo, a ne znamo jer smo laici, ne možemo ga ni prepoznati. Kroz cijelu se knjigu pokazuje na ovaj ili onaj način da tradicionalna epistemologija nema odgovor na pitanje kako da laik prepozna stručnjaka ( i povjeri mu odlučivanje koje zahtijeva znanje).

Pristupom epistemologije vrlina ne samo da se u kolektivnom odlučivanju afirmiraju epistemičke vrijednosti nego se kod prepoznavanja (izbora?) eksperta, štiti epistemička autonomija pripadnika zajednice, odnosno oni zadržavaju prava/odgovornost (iako se u drugom izvodu može se reći i da se na njih odgovornost prebacuje). Prijić-Samaržija ovdje ističe razliku eksperata i epistemičkih autoriteta (premda ih nerijetko i identificira). Eksperti su oni koji znaju više, bolje, dok su epistemički autoriteti oni koje su drugi ljudi, slijedom svjesne procjene  izabrali kao vodiče prema istini, pod pretpostavkom da je bolje prihvatiti njihovo opredjeljenje nego slijediti svoje (str 220). Razlika je dakle u tome što su epistemičke autoritete izabrali (potvrdili?) drugi ljudi, dok eksperti postoje – to su oni koji znaju više. Građani imaju fundamentalni, a epistemički autoriteti/eksperti imaju isključivo izvedeni autoritet. Uz pretpostavku da im je bolje osloniti se na eksperte, koji apriorno postoje, nego preuzeti sav epistemički posao na sebe, u izboru, odnosno podjeli (delegiranju) epistemičkog posla (onog za koji se traži stručnost) građani/laici se koriste onim što im je na raspolaganju, direktnim i indirektnim (empirijskim) pokazateljima: institucionalnim kredibilitetom, moralnim profilom itd., pri čemu se oslanjaju na medije, različite asocijacije, sveučilišta …

Autorica opisuje, oslanjajući se na Christiana,  demokratske mehanizme koji omogućavaju da se izbjegne tzv. problem principala i agenta, kad eksperti svoje ciljeve pretpostavljaju ciljevima građana, te da donose (predlažu) odluke najvišeg dosega kvalitete (str 211/212). U detalje tih mehanizama ovdje nije nužno ulaziti, no oni dijelom ipak podsjećaju na Schumpeterovu demokraciju konkurencije među elitama. Uostalom, oni se, iako deformirani, razvijaju i u stvarnosti. Utoliko ne čudi što se isti mehanizmi koji se pokreću kod zadatka laika/građana da prepoznaju stručnjaka i na njega delegiraju svoj autoritet, aktiviraju i u situacijama neslaganja eksperata.

V

Neslaganje eksperata opisuje se kao situacija u kojoj jednako informirane i stručne osobe o istom problemu zauzmu drukčiji stav. Imaju na raspolaganju iste (jednake) informacije (podatke, dokaze) i misaono su jednako kapacitirani. Njihovu situaciju Prijić Samaržija opisuje kao sukob između vrijednosti/vrline epistemičke autonomije (odlučivanja vlastitom glavom) i povjerenja u epistemički autoritet nekog drugog. Iz kuta epistemologije vrlina analogna je onoj u kojoj se nalaze građani kod delegiranja autoriteta na stručnjaka.

Autorica i dekan Fakulteta političkih znanosti Zorab Kurelić

U epistemičkoj literaturi su tri pristupa (koji ne rješavaju problem). Prema prvome, kako nije moguće identificirati koja je strana u pravu, najbolje je da obje odustanu (budući da mogu biti u krivu a druga strana u pravu). Tim se pristupom izražava respekt prema (epistemičkom) autoritetu druge strane, no nevolja je – ističe Prijić-Samaržija – što se njime ne rješavaju problemi, a obilje je situacija u kojima se eksperti ne slažu (str 224). Prema drugom pristupu, moguće je da se na osnovi istih informacija izvedu različiti zaključci, a rješenje je suprotno prethodnome – u redu je da svaka strana ostane kod svog stava, da ima više povjerenja u svoje razmišljanje i podatke s kojima je saživljenija. Prijić Samaržija taj pristup naziva dogmatičnim, a očituje se u nepovjerenju u druge autoritete (str 225). Zamislimo uostalom situaciju u kojoj se nalaze građani/laici koji se susretnu s neslaganjem eksperata. I oni mogu dogmatski zadržati svoje mišljenje i odbaciti povjerenje u autoritete koji se i sami međusobno ne slažu. Prema već istaknutom argumentu, odluka bi bila pogrešna, a njome se izražava epistemički egoizam. Treći pristup odbacuje pretpostavku o tome da suprotstavljene ekspertne strane raspolažu identičnim dokazima. Utoliko, neslaganje nije neočekivano a ni ishod – prihvaćanje pluralizma. No tim se pristupom prihvaća stanoviti nepraktički relativizam.

Prijić-Samaržija kritizira sva tri pristupa iz pozicije realne socijalne epistemologije vrlina. Prije svega ona uočava da nijedna pozicija ne pretpostavlja prihvaćanje stava druge strane, a zatim da ustvari nijedna ne predlaže rješenje za slučaj neslaganja eksperata. Iz pozicije epistemologije vrlina riječ je o – neodgovornosti. Eksplicite: „Moralni karakter stručnjaka, jednako kao epistemički, relevantan je kod procjene kredibiliteta epistemičkog autoriteta.“ (str 230) Završne stranice studije Democracy and Truth u raspravu o neslaganju eksperata uvode pojmove kao što su kapricioznost, kukavičluk, zabrinutost za profesionalni status, fenomen intelektualne arogancije, nepovjerenja u druge, neodgovornosti i ostale profesionalne i manje profesionalne egoistične motive koji ograničavaju ili povećavaju vjerodostojnost eksperata.

Dakako, ne svodi se sve na „moraliziranje“. Činjenica je, međutim, da jednako laici kao i eksperti međusobno, unatoč nemogućnosti „egzaknog“ prepoznavanja eksperta, neprestano priznaju drugima epistemički autoritet, donose odluke. Stvar je prema tome da se ustanovi kako to rade i kako bi mogli, odnosno trebali raditi. Realna socijalna epistemologija u mojem je razumijevanju analogna primijenjenoj etici – ni tradicionalna etika nije u stanju dati neproturječne naputke za moralno ponašanje, no ljudi ipak donose moralne odluke. Kako ih donose, i kako bi ih mogli i trebali donositi? Do kraja knjige, nakon rasprave o neslaganju eksperata,  Prijić Samaržija raspravlja „procedure – metode i mehanizme koji proizvode epistemički vrijedne vjerovanja i odluke“.

VI

Nakon predavanja Snježane Prijić Samaržija uslijedila je diskusija u kojoj je Dražen Lalić, profesor na Fakultetu političkih znanosti istaknuo multidisciplinarnost pitanja eksperata u demokratskom odlučivanju. Po mojem sudu ta primjedba nije formalna, nego potpuno u skladu s intencijom realne socijalne epistemologije da se bavi kolektivima, institucijama. I drugi komentari (Raul Raunić, profesor filozofije politike na Filozofiji u Zagrebu, Velibor Mačkić, docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu) išli su u sličnom smjeru.

Na primjer, politologija metodički razlikuje izbor izaslanika i povjerenika (delegate i trustee). Epistemički autoritet može biti i jedno i drugo, prvi je delegiran da obavi zadatak, drugi izabran kao onaj koji uživa jedno generalno povjerenje. Čini mi se da ta razlika može obogatiti analizu fundamentalnog epistemičkog autoriteta građanina/laika i izvedenog (derivirnog) autoriteta eksperta. Navest ću i spekulativni primjer. Pretpostavimo da neslaganje eksperata ne postoji, što znači i da su prepoznatljivi. U tom slučaju ekspert je delegiran da riješi neki problem, u čemu je bolji od ostalih. Mogućnost epistokracije je minimalna, a ni problem principala i agenta nije nesvladiv. Iz ove misaone simplifikacije slijedi hipoteza da moć eksperata proistječe upravo iz njihova neslaganja. Neslaganje nije nedostatak za eksperte nego prednost, prilika za stjecanje dodatne moći, iako ne u svim strukama jednako. Neslaganje geologa o tome ima li minerala na nekom području nije isto što i neslaganje ekonomista hoće li uslijediti recesija, jer je oni mogu i proizvesti.  Geolozi od građana/laika dobivaju kao izaslanici/delegati zadatak da nađu naftu jer su u tome bolji od rašljara. Ekonomistima se više derivira autoritet povjerenika (trustee), u koji ima smisla više (ili barem drukčije) kalkulirati opći moralni profil stručnjaka i institucija. Autorica se poziva na Goldmana (str 203) u zaključku da je znanost još uvijek sustav  s najpouzdanijim metodama i procedurama formiranja vjerovanja i rješavanja problema. Neka je tome tako, no čini se da u socijalnoj epistemologiju imaju mjesta i nijansiraniji uvidi filozofije znanosti, također i tradicionalne epistemologije, ili filozofije informacija, na primjer u razlikovanju relevantnih i nerelevantnih istinitih informacija.

Prijić Samaržija započela je svoje predavanje primjerom Brexita u kojem su dijelom zbog nedostatne upućenosti, dijelom zbog fake news, građani izgleda donijeli pogrešnu odluku. Njezin istraživački napor s jedne strane izgleda kao afirmacija socijalne epistemologije, ali i kao nastojanje da spasi/ojača demokraciju uključivanjem eksperata u donošenje odluka, ali  na primjerenom mjestu e da se onemogući epistemički elitizam i paternalizam. U realnom svijetu nije suvišno razmisliti o mogućnosti da se nisu građani/laici odrekli autoriteta stručnjaka, nego su na eroziju svojeg autoriteta utjecali i sami stručnjaci. U knjizi Democracy and Truth ima poticaja i za takvo razmišljanje.