Nismo lakovjerni. Kako nas onda zavedu i padamo u zablude? Antivakseri i znanost

Uz knjigu Huga Merciera Not born yesterday Zvonimir Šikić razbija zablude da su ljudi povodljivi i objašnjava tehnologiju masovnih političkih sljedbi, zablude, ulogu informiranih manjina, odnos onog što ljudi pričaju i što rade, te posebno, kako sami farmaceuti otvaraju vrata antivakserima. Završava - znanost nije intuitivna

• Naslovna ilustracija sa knjiškog bloga The Rewired Soul

Jesu li ljudi lakovjerni? Je li nam u prirodi da ne tragamo za istinom, nego bez propitivanja poštujemo autoritete i prihvaćamo većinsko mišljenje? Iako uz lakovjernost lakše učimo, cijena bi ipak bila previsoka. Da bi komunikacija evoluirala, i pošiljatelj i primatelj moraju od nje imati koristi. Kad bi primatelji bili pretjerano lakovjerni, pošiljatelji bi ih iskorištavali dok ne bi prestali obraćati pažnju na to što im poručuju. Zato nismo toliko lakovjerni koliko se često tvrdi.

Razmislite koliko faktora bez napora odvagnete pri vrednovanju čak i najbanalnije poruke. Ako vam kolega kaže da biste se trebali prebaciti drugom tele-operateru jer je sigurniji, vaša će reakcija ovisiti o onome što već znate o novom operateru (jeste li možda čuli da ima teškoća s povezivanjem?), koliko mislite da je vaš trenutni operater nesiguran (je li njegova nesigurnost doista problem?), koja je razina kompetencije vašeg kolege u ovoj domeni (je li on uopće kompetentan?), koji su njegovi motivi (dobiva li neke povlastice ako vas prebaci novom operateru?) itd. Taj se slijed procjena uključuje, svjesno ili nesvjesno, kad god nešto čujete ili pročitate.

Obdareni smo kognitivnim sposobnostima kojima procjenjujemo ono što čujemo ili čitamo. One nam dopuštaju da budemo dovoljno otvoreni da čujemo informacije koje nam mogu koristiti, ali i da budemo dovoljno oprezni i odbijemo većinu onih koje bi nam mogle štetiti. Kako ta sposobnost (Mercier je zove „sposobnost otvorenosti i opreza“) postaje složenijom, sve se više prepuštamo utjecaju drugih, napuštamo ograničene moduse komunikacije naših predaka i uranjamo u splet sve složenijih ideja.

• Masovno uvjeravanje

Kako stvari stoje s masovnim uvjeravanjima? U interakciji s ljudima imamo vremena za poticanje dobre volje, prepoznavanje stručnosti i razmjenu argumenata. Toga nema u okolnostima masovnog uvjeravanja. Kako, na primjer, država može izgraditi povjerenje – kako političari mogu dokazati svoju kompetenciju onima koji politiku prate tek ovlaš? Kako reklamna kampanja može nekoga uvjeriti da kupi reklamirani proizvod?

Izuzetno teško. Velika većina masovnih uvjeravanja, od propagandnih i političkih kampanja do vjerskog prozelitizma završava neuspjehom. Tako skromne uspjehe masovnog uvjeravanja također možemo objasniti funkcioniranjem našeg mehanizma otvorenosti i opreza koji čak i najuspješnije napore čini nedostatnima. Zato učinkovitost masovnih uvjeravanja u velikoj mjeri ovisi o tome da participiraju na već  postojećem konsenzusu, tj. da samo potvrđuju postojeće vrijednosti i učvršćuju postojeće predrasude. U nekim situacijama, kada se bar donekle izgradilo povjerenje, masovno uvjeravanje može promijeniti naše mišljenje, ali samo o pitanjima od male osobne važnosti – kao kad ljudi slijede političke vođe u temama koje ih zapravo malo zanimaju i o kojima još manje znaju. Masovna uvjeravanja, čak kada ih ljudi prihvate, ne utječu bitno na njihove postojeće planove ili uvjerenja.

• Zablude

Uspjeh masovnog uvjeravanja najčešće je mit, ali širenje empirijski upitnih uvjerenja nije. Svi su u nekom trenutku širili zablude – glasine o političarima, preuveličanu opasnost od cijepljenja, razne teorije zavjere i sl. No, uspjeh ovih zabluda nije nužno simptom lakovjernosti. Širenje većine zabluda lako je objasniti njihovim intuitivno privlačnim sadržajem, a ne lakovjernošću onih koji ih šire: političari često jesu pokvaren soj, metoda koja ‘zarazom’ suzbija zarazu nije ogledni primjer evidentnog postupka, naš strah  od moćnih neprijateljskih koalicija katkada je opravdan. Čak i ravno-zemljaci slijede svoju intuiciju kada gledajući oko sebe ne vide nikakvu zakrivljenost.

Iako mnoge zablude imaju ovu intuitivnu dimenziju, većina ostaje odsječena od ostalih naših spoznaja. To su vjerovanja koja se reflektiraju unutar uskog kruga sličnih ideja i nemaju gotovo nikakav utjecaj na naše druge ideje, niti bitno utječu na naše postupke. Zato ih Mercier zove refleksivnima. Bloger koji tvrdi da je CIA srušila Svjetski trgovački centar, drži je toliko moćnom da je uspjela ušutkati sve uključene u taj zločin, ali ga ne čudi kako njega ne uspijeva ušutkati. Većina onih koji optužuju Hillary Clinton za organiziranje lanca pedofilije ni na koji način ne pokušavaju osujetiti to zlo. Čak i oni za koje je zemlja ravna, u to vjeruju tek refleksivno. Ako ne idu na put oko svijeta ili ne izvode neke astronomske izračune, njihove ideje o obliku Zemlje nemaju ni praktičnih ni kognitivnih posljedica.

• Vjerovanje i djelovanje

Čak i kada je vjerovanje usko povezano s djelovanjem (npr. glasine o zločinima lokalne manjine koje jesu povezane s napadima na tu manjinu, lažne medicinske teorije koje jesu povezane sa štetnim liječničkim praksama ili apsurdna vjerovanja u vladareve moći koja mogu biti povezana s potpunom poslušnosti), djelovanje češće utječe na uvjerenje nego uvjerenje na djelovanje: ljudi koji žele počiniti zločin, ili su ga već počinili, traže njegovo moralno opravdanje; liječnici vole svoje ustaljene prakse poduprijeti odgovarajućim teorijama; ako su politički uvjeti takvi da je svrstavanje među vladareve poslušnike ključna strategija preživljavanja, ona će se vjerodostojno izraziti apsurdnim i odvratnim laskanjima koja se protive zdravom razumu i u koja ne vjeruju ni laskavac ni vladar, no nije to bitno.

Trošak popularnih zabluda mali je za one koji ih se drže, a katkada čak mogu poslužiti njihovim ciljevima. Znači li to da nije vrijedno opovrgavati lažna uvjerenja koja se uspješno šire unatoč našim mehanizmima otvorenosti i opreza? Ne, jer to da u pravilu imaju male ili nikakve troškove za one koji ih se drže ne znači da ne mogu biti ogroman problem za druge. Razumijevanje ekonomije cijelog monetarnog područja kao ekonomije jednog kućanstva intuitivna je i lako prihvatljiva zabluda koja promovira mjere štednje kao razumnu politiku u doba recesije. To ne šteti bogatima, čak im i koristi, ali jako šteti siromašnima. Kada Mao, inspiriran Lysenkom, povjeruje da biljke poput ljudi „najbolje rastu, kad rastu u bliskoj zajednici“ pa naredi sijanje sjemena mnogo bliže nego što je kineski seljak sijao tisućljećima, posljedice su strašne, a stanovništvo će završiti u gladi.

• Informirana manjina

Ako političari u demokratskim društvima najčešće donose javnosti nezanimljive odluke, dobivaju li carte blanche za proizvoljne politike stvaranjem potpore javnosti na efemernim temama koje nemaju veze s tim politikama? Ipak ne, jer za većinu pitanja postoji dio biračkog tijela koji ima znanje i motivaciju za informirano mišljenje. Ti ljudi ne slijede slijepo svoje stranke i oni su signal u buci javnog mnijenja koji uvelike usmjerava njegovo kretanje. Zato nedostatak truda drugih građana nije poguban, ali ipak otvara neke neželjene mogućnosti. Kad bi više birača reagiralo kao informirana manjina, promjene u javnom mnijenju bile bi efikasnije i imale bi veći utjecaj na politiku. Ali masovno uvjeravanje je teško, i u dobru i u zlu. Dobiti ljude koji vrlo malo znaju i brinu o politici da napuste komotnu strategiju slijeđenja svojih stranaka nije lako.

Da zaključim, utjecati na ljude nije prelako, nego preteško. Većina zabluda perzistira jer ljudi odbijaju vjerovati onima koji znaju bolje. Uzmimo antivaksere. Ako krenemo od intuitivno razumljive reakcije protiv cijepljenja, problem s antivakserima je da nisu dovoljno otvoreni. Farmaceutske tvrtke se bave raznim praksama koje daju razloge za to nepovjerenje (od neprijavljivanja neuspješnih kliničkih ispitivanja do ‘kupnje’ liječnika) i promjena tih praksi pomogla bi ublažiti dio nepovjerenja, ali ljudi koji imaju pristup relevantnim medicinskim informacijama, a ipak odbijaju cijepljenje, neopravdano ne ukazuju povjerenje medicinskim profesionalcima i znanstvenom konsenzusu.

• Znanost

Nažalost, gotovo sve znanstvene teorije duboko su neintuitivne. Ipak, znanost je prožela sve slojeva društva, bez obzira što tek mali broj ljudi uopće zna nekog znanstvenika, a još manje ih istinski razumije argumente koji podupiru teoriju relativnosti ili evoluciju prirodnom selekcijom. Široka rasprostranjenost znanstvenih ideja, unatoč njihovoj intuitivnoj neuvjerljivosti, na svu je sreću uglavnom poduprta čvrstim temeljima povjerenja na kojem počiva odnos znanosti i šire zajednice. No, ovi temelji nisu zajamčeni i moramo ih stalno štititi i ojačavati. Znanost, mediji i druge institucije koje šire istinite, ali često neintuitivne poruke, suočavaju se s teškom bitkom, jer moraju prenijeti ove poruke i sačuvati njihovu vjerodostojnost uzduž dugih i fragilnih lanaca izgradnje povjerenja.