s
f i y S
Nitko kao on – naci horde čedo su Plenkovićeve politike

16. listopada 2026. / čita se 5 minuta

Jelena Lovrić

HRVATSKA POLITIKA

Nitko kao on – naci horde čedo su Plenkovićeve politike

Premda se Andrej Plenković osjeća kao slavljenik, deseta se obljetnica njegova stupanja na premijersku funkciju ne dočekuje baš u svečarskom raspoloženju, piše Jelena Lovrić.

Nitko kao on – naci horde čedo su Plenkovićeve politike

Premda se Andrej Plenković osjeća kao slavljenik, deseta se obljetnica njegova stupanja na premijersku funkciju ne dočekuje baš u svečarskom raspoloženju, piše Jelena Lovrić.

  • Naslovna fotografija: Andrej Plenković. (Patrik Macek / PIXSELL)
  • Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Andrej Plenković postigao je ono što nitko drugi u samostalnoj Hrvatskoj još nije. Napunio je čitavo desetljeće na premijerskoj poziciji. U ulozi najveće političke moći u državi. Nadmašio je čak i Franju Tuđmana. Već je najavio da će za godinu i pol na izborima ići i po četvrti mandat. Sad je, kaže, u punoj snazi, nimalo umoran ni zasićen. Vlastitu političku dugovječnost premijer naziva političkom stabilnošću, što je, tvrdi, Hrvatskoj omogućilo neviđeni procvat. Opsesivno mantranje o političkoj stabilnosti dijelom je, vjerojatno, uvjetovano činjenicom da je 2016. došao na čelo stranke, pa onda i države nakon perioda velikog političkog košmara u kojem je HDZ sam srušio vlastitu vladu. Drugim je, većim dijelom slavljenje političke stamenosti rezultat njegova ogromnog narcizma. Vlastitog uvjerenja da je sretna Hrvatska što ga ima.

Premda se Andrej Plenković osjeća kao slavljenik, deseta se obljetnica njegova stupanja na premijersku funkciju ne dočekuje baš u svečarskom raspoloženju. Premijer je već duže vrijeme najnepopularnija politička ličnost u državi. Stranka mu je također u padu, trenutno rejtingom najniže u sadašnjem mandatu. Dodatni je problem nadmoć stranaka ljevice, SDP-a i Možemo!, koje najavljuju zajednički izlazak na izbore, a u zbroju su već jače od HDZ-a. Plenkovićeva se vlast – što je velika novost – nedavno morala suočiti s velikim protestnim skupom, jednim od najvećih u povijesti sadašnje Republike. Ekocid u Gospiću u prosvjed je izveo desetke tisuća ljudi. Na štrajkove se spremaju sindikati, poslovna zajednica također najavljuje otpor. Socijalno je nezadovoljstvo ogromno. Ni u HDZ-u više nije nirvana. Raste strah da voljeni vođa postaje najslabija karika. Plenkovićeva je sreća što opozicija, koja je pokrenula postupak njegova opoziva, nema lidera. Nema jake političke ličnosti oko koje bi se silno nagomilano nezadovoljstvo moglo okupiti. Ali profesor Ivan Rimac tvrdi da se premijer od posljedica recentnih dramatičnih gubitaka povjerenja politički ne može oporaviti.

Mit o uspješnosti

Mit o svojoj uspješnosti Andrej Plenković gradi prije svega na ekonomskim pokazateljima. Javnost uvjerava da je Hrvatska u nikad boljoj situaciji. Ovih se dana hvali kako će hrvatski BDP prvi put nominalno premašiti granicu od 100 milijardi eura, što znači da je u njegovom desetljeću vladanja Hrvatskom više nego poduplan. Ekonomski se rezultati ne mogu poreći. Rasla je zaposlenost, rasle su plaće, životni se standard popravio. Ali sav se taj rast u velikoj mjeri bazirao na steroidima europskih fondova. Nakon pristupanja EU ogromne su se pare slile u Hrvatsku. Plenković je imao sreću da se taj veliki dobitak u velikoj mjeri poklopio s njegovim premijerskim mandatom. Njegove su zasluge za čvrsto integriranje Hrvatske u europsku arhitekturu – Schengen, euro – nesporne. To je vjerojatno najvažniji dio njegove premijerske ostavštine. Ali u njegov legacy ide i to da je vrijeme obilja propustio iskoristiti za potrebne reforme. Po Hrvatskoj se mnogo gradilo i glancalo, ali strukturne su promjene izostale. Zato gospodarski rast počinje posustajati, Hrvatska već tri godine nije napravila pomak u približavanju standarda vlastitih građana prosjeku Europe. Veliki je dio ljudi izmučen vrtlogom inflacije, koji vlast ne uspijeva obuzdati. Socijalne se nejednakosti povećavaju, što demantira premijerovu tvrdnju o čuvanju socijalne kohezije. Ekonomist Neven Vidaković ironizirajući objašnjava da za Hrvatsku nema brige jer „može opet izvesti 400.000 ljudi i uvesti 400 milijuna tona otpada“. To je saldo Plenkovićeva desetljeća kormilarenja državom. Ogroman gubitak stanovništva i mafijaško pretvaranje zemlje u deponij Europe.

O kvaliteti upravljanja državom i kvaliteti vlasti najviše govore smetovi korupcijskih afera koje vladajući kontinuirano proizvode. Mnogo je HDZ-ovih korifeja moralo otići zbog mahnitog lopovluka. Plenkovićeve su ministrice zbog korupcije završavale u zatvoru, ministri hvatani u sprezi s mafijom. Broj afera govori da nije riječ o incidentima, nego se radi o sustavu, u kojem je banditizam uobičajeni način funkcioniranja. Kriminal u vlasti podsjeća na vrijeme Ive Sanadera. Razina korupcije sigurno nije manja nego za njegova neslavno okončanog mandata, ali premijer je svejedno navodno čistih ruku. Ni Sanadera nisu hapsili dok je bio u vlasti. O Plenkovićevom poštenju pouzdano će se suditi tek kad siđe s vlasti. Skepsa je sasvim opravdana već zbog činjenice da sam praktično funkcionira kao mecena korupcije, kako ga je Sandra Benčić svojedobno nazvala. Defekt koji je posljedica HDZ-ove navike da vlast doživljava kao ratni plijen, a državu kao svoje vlasništvo. Još od devedesetih. S istom je falinkom i aktualni premijer ustrojio vlastitu kadrovsku piramidu: učestalo ne prave razliku između državnog i privatnog.

HDZ funkcionira kao Partija

Prije deset godina, kao novo europsko lice hrvatske politike, Andrej Plenković najavljivao je da će promijeniti HDZ kako bi mogao mijenjati Hrvatsku. HDZ nije promijenio, barem ne nabolje. Stranka djeluje kao interesna organizacija, služi interesima svoje vrhuške i pripadajuće klijentele. Politički je potpuno prazna, osakaćene unutarnje demokracije, pretvorena u poltronsku sljedbu jednog čovjeka. HDZ danas funkcionira kao Partija, po obrascu istreniranom u bivšoj državi i jednostranačkom režimu. Hrvatsku su promijenili nagore. Plenkovićev autokratski karakter išao je pod ruku sa zaposjedanjem i slabljenjem institucija. Više je nestranačkih ljudi bilo u Tuđmanovoj vlasti, na početku tranzicije u demokraciju. Ali, partijska su iskaznica i podobnost opet postali silno važni, možda i važniji nego u olovnim komunističkim vremenima. Hrvatska se ponovo pretvara u partijsku državu. „Naš dečko“ instaliran je za glavnog državnog odvjetnika. Na čelu je Državnog inspektorata opet partijski čovjek. Kao i po državnim i javnim firmama. Javna televizija funkcionira kao ekstenzija premijerova kabineta. Andrej Plenković i osobno zna dići telefon da bi intervenirao. Institucije osnažene u procesu pristupanja Hrvatske europskim integracijama opet se oslabljuju, podčinjavaju, unazađuju i pretvaraju u nemoćne ljušture. U deset je godina napravljen korak unazad – autokracijom i razaranjem institucionalne kralježnice države u regresiju demokracije i urušavanje pravnog poretka.

Andrej Plenković posjeduje veliku moć, ali je politički prilično slab. On šefuje državom, ali nije politički lider. O njegovim kapacitetima govori način na koji je zemlju izručio radikaliziranoj desnici. Da bi ostao na vlasti, u trećem je mandatu ušao u savez s proustaškom strankom, poništavajući tako prethodnih osam godina u kojima je pokušavao, pa dobrim dijelom i uspijevao smiriti prošlošću inspirirane ideološke konfrontacije. Ali njegova je sadašnja koalicija, popunjena žetonima, često s ruba političke korupcije, kukavički podvila rep pred povijesnim revizionizmom. Premijer se odlučio pokloniti jednom pjevaču koji uporno koketira s naci-sentimentima. Praktično se pridružio onima koji ga pokušavaju pretvoriti u nacionalnu ikonu i zastavu pod kojom klerošovenska desničarska furija juriša na Hrvatsku. Umjesto da HDZ ekstremnu desnicu drži pod kontrolom, sanitarna funkcija koju je nekada uspijevao obavljati, Plenković joj je svojim famoznim „dvostrukim konotacijama“, zapravo normaliziranjem ustaškog ZDS-a, otvorio vrata mainstreama. Opasno polarizirajući javnost, faktički proizvodeći atmosferu verbalnog građanskog rata, što sigurno destabilizira i slabi Hrvatsku.

Rezultat se takve politike na strašan način pokazao u četvrtak navečer u Splitu, gdje su horde navijača Hajduka otvoreno veličale nacizam, skandirale Hitleru, vikale „ustaj Adolfe“, prizivale Auschwitz i nasilje nad Židovima. Vlada je osudila „nedopustivo slavljenje nacističkog režima“, ali grozota koja je protutnjala Splitom posljedica je pogrešnog, prema ustašluku benevolentnog stava vlasti. Skandalozna navijačka rulja dijete je Plenkovićeve politike. Premijerovi mališani proizvedeni i odnjegovani pod krilom njegove vlasti. Zorno su mu uoči desete obljetnice ustoličenja na premijersku funkciju demonstrirali gdje je svojim vođenjem države doveo Hrvatsku.

15. listopada 2026.

EUROPSKI IZAZOVI

BiH nakon izbora: Zaustavimo lov na resurse i postupno je integrirajmo u EU

Što čeka Bosnu i Hercegovinom nakon općih izbora održanih 4. listopada Domagoj Novokmet pitao je Davora Ivu Stiera, zastupnika u Europskom parlamentu i šefa promatračke misije EP-a u BiH, te dr. Senadu Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).

Generacija koja je dvaput čitala Antigonu

14. listopada 2026. / čita se 12 minuta

10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (3)

Generacija koja je dvaput čitala Antigonu

U novom nastavku velikog serijala Josip Šarić prati kako se Škola za život u prvom koraku pretvorila u preživljavanje škole.

Prosvjedi srednjoškolaca u Francuskoj: Povratak u 68-u u sjeni predsjedničkih izbora

13. listopada 2026. / čita se 7 minuta

Francuska politika

Prosvjedi srednjoškolaca u Francuskoj: Povratak u 68-u u sjeni predsjedničkih izbora

Uoči novih velikih učeničkih prosvjeda u Francuskoj, koji se očekuju danas, Erika Pirić donosi vam atmosferu s jednog od njih, održanog na pariškom Trgu Bastille, ali i širi kontekst u kojem dolazi do njih.