Njemačka: Ono što dolazi ne dolazi polako!

Ekonomske slabosti, unutarnje podjele i geopolitički pritisci spojili su se u savršenu oluju koja bi mogla transformirati Njemačku i EU, piše Domagoj Juričić u svojem osvrtu na rezultate parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Postavlja se pitanje ne samo što će se dogoditi u Njemačkoj, već i kako će Europska unija odgovoriti na najozbiljniju političko-ekonomsku krizu svoje ključne članice u posljednjih nekoliko desetljeća.

• Naslovna fotografija: Katharina Sieverding, Sonnenkorona (1994.). Petodjelna slika izvješena u predvorju Bundestaga. (Bundestag.de)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Njemačka je desetljećima bila simbol političke stabilnosti i ekonomske snage, ali posljednji parlamentarni izbori potvrdili su ono što se dugo naslućivalo – politička ravnoteža se nepovratno mijenja, a društvo je podijeljeno dublje nego ikada. CDU/CSU je s 28,6 posto glasova osvojio relativnu većinu, no to nije pobjeda koja donosi stabilnost. Naprotiv, stranka Friedricha Merza ulazi u koalicijske pregovore s najslabijim rezultatom kojim su demokršćani ikada ušli u vlast, bez prave legitimnosti da bude alternativa propaloj lijevo-centrističkoj Scholzovoj vladi. S druge strane, AfD je sa 20,8 posto postao druga najjača politička snaga u Njemačkoj, učetverostručivši svoju prisutnost u Bundestagu u samo četiri godine i postavši stranka koju više nije moguće ignorirati.

Izbori su donijeli nekoliko rekorda – izlaznost od 82,5 posto, najveću od 1990. godine, što jasno pokazuje kako su Nijemci svjesni da se nalaze u trenutku preslagivanja političkog poretka. Jedan od najupečatljivijih trendova bio je porast podrške AfD-u među mlađim biračima. Stranka je osvojila značajan udio glasova birača mlađih od 30 godina, odražavajući sve dublje nezadovoljstvo ove generacije političkim establišmentom, gospodarskom nesigurnošću i rastućim životnim troškovima. Ova generacija, odrasla u razdoblju kriza – od financijske krize, preko pandemije, do inflacije – sve više traži alternativne političke opcije izvan tradicionalnog spektra. Posebno je znakovito kako je AfD postao najjača stranka u nekim dijelovima bivše Istočne Njemačke, osvajajući i do 35 posto glasova u pojedinim pokrajinama. Ovaj trend ukazuje na dugotrajne socio-ekonomske podjele između istoka i zapada Njemačke, gdje birači u istočnim saveznim pokrajinama izražavaju nepovjerenje prema političkim elitama u Berlinu i Bruxellesu. Povijesni osjećaj ekonomske zapostavljenosti i političke marginalizacije, koji vuče korijene još iz vremena ujedinjenja Njemačke, stvorio je plodno tlo za jačanje AfD-a kao antisistemskog izbora.

­
Friedrich Merz je godinama težio kancelarskoj funkciji, a sada je suočen s političkom matematikom koja mu ne ide u prilog.

Smanjenje Bundestaga na 630 zastupnika značajno mijenja pravila političke igre, jer sada za stabilnu većinu treba najmanje 316 ruku. Rezultat je to reforme izbornog sustava usvojene 2023. godine u cilju smanjenja prekomjernog rasta parlamenta, koji je zbog specifičnog izbornog sustava Njemačke narastao na čak 736 zastupnika u prethodnom sazivu. Reforma izbornog sustava pokušala je riješiti problem prevelikog Bundestaga i povećati efikasnost parlamenta, ali je ujedno dovela do nepredviđenih političkih posljedica. Smanjenje na 630 zastupnika natjeralo je političke stranke na redefiniranje strategija, dok je eliminacija viška mandata značajno promijenila način formiranja vladajućih koalicija, potencijalno dodatno jačajući polarizaciju političke scene u Njemačkoj.

Ova nova realnost dodatno je pojačala dramatičnost izbornog praga – odlučivale su nijanse, a političke posljedice osjetit će se dugoročno. Najveća napetost odvijala se upravo na rubu prolaznosti, gdje su osim liberala ispod crte ostali i Savez Sahra Wagenknecht (BSW), koji je s 4,97 posto glasova ostao za dlaku ispod praga. Da je Wagenknecht uspjela prijeći tih simboličnih 5 posto, parlamentarna dinamika mogla je biti radikalno drugačija – ne samo u pogledu aritmetike već i u ideološkom smislu.

­
Ulazak Sahre Wagenknecht u Bundestag otežao bi tradicionalnim strankama postizanje funkcionalne većine.

BSW je predstavljao potencijalni disruptivni faktor, stranku koja je mogla privući birače i s lijevog i s desnog spektra, unoseći dodatnu nepredvidivost u proces formiranja koalicija. Njezin ulazak u Bundestag otežao bi tradicionalnim strankama postizanje funkcionalne većine i potencijalno stvorio nove, neočekivane koalicijske kombinacije. No, kako su liberali i Wagenknecht ostali ispod crte, politička realnost sada ostavlja Merza u situaciji koja je daleko od idealne.

Merz, koji je godinama težio kancelarskoj funkciji, sada je suočen s političkom matematikom koja mu ne ide u prilog. Najizglednija opcija za stabilnu vladu uključuje koaliciju s SPD-om, vjerojatno uz podršku Zelenih – ali to bi značilo ulazak u savezništvo koje je slabo, nepopularno i inherentno nestabilno. CSU, Merzov bavarski partner, snažno se protivi ovakvom aranžmanu, naglašavajući da bi to bilo odustajanje od konzervativne agende i izdaja desnog biračkog tijela. U predstojećoj muci s koalicijskim pregovorima i balansiranjem između pragmatizma i ideološke koherentnosti, u sjeni raste politička snaga koju etablirane stranke još nisu pronašle način obuzdati. AfD, koji je već godinama prisutan kao antisistemski izazivač, sada ulazi u novu fazu – više nije samo protestna stranka, već politički faktor koji se ne može ignorirati.

Ukoliko etablirane stranke ne pronađu način odgovoriti na rast AfD-a, Njemačka bi se mogla suočiti s političkim scenarijem u kojem će tradicionalni sustav vlasti postati disfunkcionalan. (© The Federal Returning Officer, Wiesbaden 2025)

AfD-ov rast otvara dvije ključne dileme za budućnost Njemačke: može li biti neutraliziran institucionalnim mehanizmima ili će nastaviti rasti do točke u kojoj ugrožava samu strukturu njemačke demokracije kakvu poznajemo? Ukoliko etablirane stranke ne pronađu način odgovoriti na rast AfD-a, Njemačka bi se mogla suočiti s političkim scenarijem u kojem će tradicionalni sustav vlasti postati disfunkcionalan, a ekstremne opcije sve primamljivije biračima. U tom kontekstu, ovi izbori nisu samo puko pregrupiranje političkih snaga – oni su prekretnica koja bi mogla oblikovati budućnost njemačke demokracije i njenog mjesta u Europi.

Njemačka se sada nalazi u dubokom ekonomskom i političkom vakuumu, bez jasnog izlaza. Dugogodišnji ekonomski model koji je osigurao njezinu poziciju industrijske i izvozne sile – temeljen na jeftinoj ruskoj energiji, neometanom pristupu kineskom tržištu i stabilnoj Europskoj uniji – više ne postoji. Wolfgang Münchau u knjizi Kaput precizno dijagnosticira problem:

Njemačka ne prolazi kroz klasičnu recesiju, već kroz duboku strukturnu promjenu, čije posljedice još nisu u potpunosti vidljive, ali su dugoročne i potencijalno destruktivne.

Slom starog modela dogodio se kroz tri udarna čimbenika. Prvi udarac došao je s gubitkom ruskog plina, koji je desetljećima bio temelj energetske konkurentnosti njemačke industrije. Oslanjanje na jeftinu energiju iz Rusije omogućilo je njemačkim tvrtkama da proizvode s niskim troškovima, ali sankcije i politička odluka o prekidu tog modela doveli su do eksplozije cijena energije. Industrijski giganti poput BASF-a već sele proizvodnju u SAD i Aziju, gdje su troškovi energije niži i uvjeti poslovanja predvidljiviji. Drugi udarac došao je iz Kine, nekada ključnog tržišta za njemačke izvoznike. No, Peking se više ne oslanja na uvoz iz Njemačke kao nekada – umjesto toga, jača vlastite proizvodne lance i tehnološku neovisnost. Njemačke automobilske kompanije, poput Volkswagena i Mercedesa, sada se suočavaju s iznimno agresivnom kineskom konkurencijom u sektoru električnih vozila, gdje BYD i drugi kineski proizvođači preuzimaju tržišni udio.

Treći udarac dolazi iz same Europske unije, koja više nije sinonim za stabilnost, već za fragmentaciju i rastuće regulatorne troškove. Njemačka, koja je bila arhitekt strogih fiskalnih pravila EU-a, sada se suočava s realnošću kako taj sustav koči njen vlastiti oporavak. Uz to, industrijska politika Europske komisije, koja uvodi zeleno financiranje i visoke standarde dekarbonizacije, dodatno otežava njemačkom gospodarstvu prilagodbu novim uvjetima. Ovi globalni i europski pomaci pogađaju njemačke tvrtke na svim razinama. Velike korporacije još imaju opciju prebacivanja operacija u inozemstvo, ali mala i srednja poduzeća – kičma njemačkog gospodarstva – nemaju tu privilegiju. Rastući troškovi energije, rada i birokratskih opterećenja guraju ih na rub održivosti, dok su istovremeno suočeni s padom potrošnje jer njemačka srednja klasa gubi kupovnu moć. Inflacija, stagnacija plaća i rastući troškovi stanovanja izazvali su strukturno nezadovoljstvo u društvu, koje se sada prelijeva u političku arenu.

Njemačka više nije zemlja stabilnih koalicija i predvidljive politike. Gubitak povjerenja u političku elitu nikada nije bio veći, jer birači sve manje vjeruju da tradicionalne stranke mogu ponuditi rješenja za novi ekonomski poredak. AfD raste upravo na tom valu nezadovoljstva – ne samo kao protestna stranka, već kao konkretna alternativa onima koji osjećaju da ih je sustav napustio. Upravo u toj kombinaciji ekonomske nesigurnosti, političkog vakuuma i institucionalne paralize, Njemačka prolazi kroz najdublju transformaciju od ujedinjenja 1990. Ono što dolazi neće biti tek još jedan ciklički ekonomski pad – ovo je seizmička promjena u kojoj Njemačka ne samo da gubi svoju industrijsku nadmoć, već i političku stabilnost koja je desetljećima činila temelj Europske unije.

Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i novi globalni poredak postavljaju Njemačku pred ozbiljne geopolitičke izazove

Dok se Njemačka bori s unutarnjim potresima, vanjski akteri dodatno kompliciraju situaciju, ubrzavajući njezinu političku i sigurnosnu neizvjesnost. Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i novi globalni poredak postavljaju Njemačku pred ozbiljne geopolitičke izazove, u kojima se Berlin više ne može osloniti na stare formule sigurnosti i ekonomske stabilnosti.

Elon Musk, kao globalni tehnološki mogul i de facto kontrolor ključnih digitalnih komunikacijskih platformi, igra sve veću ulogu u političkoj dinamici Njemačke. Njegova otvorena podrška AfD-u, kojeg naziva „jedinom političkom opcijom koja može spasiti Njemačku“, nije samo provokativna izjava – ona signalizira povećanu ulogu digitalnog aktivizma i tehnoloških magnata u oblikovanju političkih tokova. Platforma X (bivši Twitter) sada je ključno oružje za političku mobilizaciju, pružajući AfD-u alternativni komunikacijski kanal izvan tradicionalnih medija, koji ih uglavnom marginaliziraju. Muskov utjecaj je dvoslojan: s jedne strane, njegova digitalna infrastruktura omogućuje rast populističkih narativa, dok s druge, njegova ulaganja u Njemačku (posebno Gigafactory Berlin) i odnosi s kineskim tržištem stvaraju složene ekonomske interese koji mogu dodatno otežati položaj njemačke politike. Ako Musk nastavi koristiti svoju globalnu platformu za podršku radikalnim strujama, Njemačka bi mogla postati testno polje za novu eru digitalno potaknutih političkih prevrata.

­
Trump već otvoreno najavljuje smanjenje američke vojne prisutnosti u Njemačkoj, pri čemu Berlin optužuje za „parazitiranje“ na NATO-u.

Povratak Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a donio je tektonsku promjenu u transatlantskim odnosima, koja bi mogla dovesti u pitanje same temelje njemačke sigurnosne politike. Trump već otvoreno najavljuje smanjenje američke vojne prisutnosti u Njemačkoj, pri čemu Berlin optužuje za „parazitiranje“ na NATO-u, dok istovremeno prebacuje američki strateški fokus prema Indo-Pacifiku i suzbijanju kineskog utjecaja. Za Njemačku, to znači suočavanje s realnošću da više ne može računati na bezuvjetnu američku zaštitu, dok istovremeno nema adekvatnu europsku obrambenu infrastrukturu da popuni nastalu prazninu. Francuska zagovara jaču europsku stratešku autonomiju, ali unutar Njemačke nema političkog konsenzusa oko toga treba li Berlin povećati vojna izdvajanja i preuzeti aktivniju sigurnosnu ulogu. U međuvremenu, Trumpova trgovinska politika mogla bi dodatno oslabiti njemačku ekonomiju – potencijalne carine na europske automobile i industrijske proizvode bile bi razoran udarac za njemački izvozno ovisan model.

Njemačka se nakon ruskog napada na Ukrajinu okrenula energetskoj diversifikaciji, ali posljedice gubitka jeftinog ruskog plina još uvijek pogađaju njezinu industriju. Dok je Europa prešla na skupi ukapljeni prirodni plin (LNG), Rusija aktivno koristi energetsku politiku kao geopolitički alat. Moskva već razvija alternativne energetske rute prema Aziji, dok istovremeno koristi utjecaj preko Mađarske i Srbije kako bi potkopala europski konsenzus oko sankcija. Njemačka, kao najveće gospodarstvo EU-a, uvučena je u sve nesigurniju situaciju, u kojoj pokušava balansirati između europske solidarnosti i vlastitih ekonomskih interesa. Kina, koja je godinama bila najvažnije izvozno tržište za njemačku autoindustriju i visokotehnološke proizvode, sada se sve više okreće unutarnjoj samodostatnosti. Peking aktivno jača vlastite tehnološke gigante, smanjujući ovisnost o njemačkoj industriji, dok istovremeno koristi ekonomske poluge kako bi oslabio europsku koheziju.

Njemačka je sada u situaciji u kojoj mora pronaći ravnotežu između ekonomske suradnje i strateške neovisnosti, ali opcije su sve više ograničene. Ako Berlin zaoštri retoriku prema Kini, riskira ekonomske posljedice, dok popustljivost prema Pekingu može izazvati neslaganja s Washingtonom i saveznicima unutar EU-a. Njemačka se tako suočava s najvećom geopolitičkom prekretnicom od kraja Hladnog rata. SAD više nije bezuvjetni zaštitnik, Kina više nije stabilno tržište, Rusija nije pouzdan energetski partner, a Europska unija sve je manje kohezivna. Sve to događa se u trenutku kada Njemačka prolazi kroz unutarnju političku krizu, ekonomski preustroj i rast populizma. Berlin više ne kontrolira dinamiku europske politike – on je sada njen najslabiji element.

­
Ako bi došlo do dalje fragmentacije političkog spektra. AfD bi nastavio rasti, dok bi tradicionalne stranke nastavile gubiti podršku.

Pred Njemačkom je nekoliko mogućih scenarija. Prvi scenarij je politička stabilizacija kroz veliku koaliciju. U njemu CDU/CSU i SPD dogovaraju pragmatičnu suradnju uz podršku Zelenih. Time bi se osigurala kratkoročna stabilnost, ali bez hrabrih reformi nužnih za gospodarski oporavak, što bi dugoročno moglo dovesti do stagnacije i daljnjeg nezadovoljstva birača. Drugi scenarij podrazumijeva daljnju fragmentaciju političkog spektra. AfD bi nastavio rasti, dok bi tradicionalne stranke nastavile gubiti podršku. Ovaj razvoj događaja značio bi česte izmjene vlada i političku nestabilnost, dodatno narušavajući njemačku poziciju unutar Europske unije, koja već sada ovisi o stabilnom Berlinu kao svom geopolitičkom sidru. Treći scenarij, potencijalno najopasniji, uključuje radikalizaciju i društvenu konfrontaciju. Ako politički establišment ne pronađe način da odgovori na ekonomske i socijalne izazove, AfD bi se mogao transformirati iz političke stranke u masovni protestni pokret koji bi izravno ugrozio temelje liberalne demokracije u Njemačkoj.

U tjednima koji dolaze, pred Friedrichom Merzom stoji ozbiljna dilema koja će oblikovati budućnost njemačke politike. Na stolu je i mogućnost povratka starog političkog trika – kooptacije radikalne stranke kroz sudjelovanje u vlasti. Povijest pokazuje kako su slične strategije ranije korištene kako bi se neutralizirali antisistemski pokreti, prisiljavajući ih na pragmatičnost i kompromise unutar institucionalnog okvira. Ipak, primjena te taktike na AfD nosi daleko veće rizike nego u ranijim slučajevima. Prvo, postoji mogućnost da bi sudjelovanje u vlasti otupilo njihov radikalni naboj – umjesto antisistemskog glasnogovornika, postali bi još jedna stranka ograničena realnostima upravljanja. No, postoji i suprotna opasnost: umjesto da ih sistem apsorbira, AfD bi mogao iskoristiti ulazak u strukture moći kao polugu za destabilizaciju institucija iznutra, potkopavajući demokratski sustav i otvarajući prostor za dublje političke podjele. S druge strane, ostanak u opoziciji omogućio bi AfD-u da dugoročno kapitalizira na slabostima vladajuće koalicije. Njemačka je već suočena s političkom fragmentacijom, a svaka pogreška vlade dodatno jača opoziciju. Ako Merz ne pronađe način da preokrene negativne ekonomske trendove i stabilizira društvenu klimu, AfD bi mogao nastaviti rasti, gradeći narativ o nesposobnosti političkog establišmenta i jačajući svoj populistički apel. U tom scenariju, AfD ne bi morao čak ni ulaziti u vlast da bi postao ključna politička snaga – dovoljno bi bilo da čeka i skuplja političke bodove na svakom neuspjehu vladajuće većine.

Najgori scenarij za Njemačku bio bi transformacija AfD-a iz klasične opozicijske stranke u pravi revolucionarni pokret, sposoban mobilizirati mase i izazvati ozbiljne društvene nemire. Ako bi stranka uspjela uvjeriti svoje birače da su sistemski isključeni i da su demokratske institucije namještene protiv njih, to bi moglo rezultirati eskalacijom političkih sukoba, prosvjedima, pa čak i nasiljem na ulicama. Povijesno gledano, ovakvi pokreti nisu ostajali pasivni – ako osjete da ne mogu postići svoje ciljeve unutar postojećih demokratskih okvira, mogli bi posegnuti za strategijama koje dovode u pitanje same temelje sustava. Sve ukazuje na to da će Merz pokušati kupiti vrijeme i formirati veliku koaliciju sa SPD-om, no takva bi vlada bila daleko od stabilne i učinkovite. Radi se o partnerstvu koje bi bilo iznuđeno, a ne prirodno, što znači da bi već na startu imalo slabu podršku javnosti. Ako ekonomska situacija ostane nepovoljna – a s obzirom na industrijske probleme, energetsku tranziciju i globalnu konkurenciju to je realna mogućnost – politički centar bi se mogao dodatno fragmentirati, otvarajući prostor za još veće jačanje radikalnih snaga.

Berlin bi mogao od lidera postati najslabija karika europskog sustava

Može li Njemačka zadržati svoju ulogu ključnog stupa Europske unije ako ne uspije stabilizirati unutarnju situaciju? Njemačka je dugi niz godina bila pokretačka sila europske integracije, oslanjajući se na ekonomski uspjeh i političku stabilnost. No, ako ta stabilnost nestane, Berlin bi mogao od lidera postati najslabija karika europskog sustava. U najgorem slučaju, politička kriza u Njemačkoj mogla bi potaknuti domino efekt u ostatku Europe, dovodeći u pitanje budućnost EU u njezinoj sadašnjoj formi. Dugo se smatralo kako je politička i ekonomska snaga Berlina ono što drži Europsku uniju na okupu, no sada se suočavamo s potpuno suprotnom paradigmom.

Ipak, iako se Njemačka nalazi u vrtlogu unutarnjih problema, budućnost Europe neće ovisiti samo o njezinoj stabilnosti, već i o sposobnosti drugih ključnih europskih aktera da odgovore na nastalu situaciju. Francuska, tradicionalni politički partner Berlina, mogla bi pokušati preuzeti vodeću ulogu u EU, ali njezina vlastita politička nestabilnost i ekonomski izazovi ograničavaju kapacitet za odlučnije djelovanje. Italija, pod vodstvom Giorgije Meloni, pozicionira se kao novi glas konzervativnije i suverenističke Europe, ali njezin utjecaj ovisi o ekonomskim i institucionalnim kapacitetima EU-a, gdje Njemačka i dalje ima ključnu ulogu.

U tom kontekstu, mogla bi se razviti situacija u kojoj se europska politika sve više fragmentira, dok Bruxelles pokušava balansirati između različitih nacionalnih interesa bez jasnog liderstva. Alternativno, Njemačka bi mogla iskoristiti vlastitu krizu kao poticaj za dublje reforme unutar EU-a – od zajedničke industrijske politike do redefiniranja fiskalnih pravila, što bi moglo stabilizirati i njezinu unutarnju političku scenu. No, sve ovisi o tome hoće li njemački politički establišment pronaći snagu da se suoči s vlastitim slabostima i preuzme proaktivnu ulogu, umjesto da postane pasivni promatrač događaja koji prijete europskom statusu quo.

Ako se unutarnja situacija u Njemačkoj ne stabilizira, posljedice neće ostati unutar njezinih granica – cijeli europski poredak mogao bi doživjeti seizmičke promjene. Njemačka je desetljećima bila oslonac EU, ne samo kao ekonomski motor, već i kao politički stabilizator. Svaki ključni europski projekt – od proširenja EU do upravljanja financijskim krizama – oslanjao se na njemačku moć i političku sigurnost. No sada, u vrijeme kada je Europi potrebna jasna vizija i snažno vodstvo, Berlin je paraliziran unutarnjim sukobima i političkom nestabilnošću.

Ako Njemačka uđe u fazu dugotrajne institucionalne slabosti, centrifugalne sile unutar EU dobit će zamah – podjele između sjevera i juga, istoka i zapada, fiskalno konzervativnih i progresivnih članica, sve bi se mogle produbiti. Još je veća opasnost u tome što Njemačka nije izolirani slučaj. Politički trendovi koji sada potresaju Berlin – uspon radikalnih stranaka, pad povjerenja u etablirane političke elite i rast ekonomske nesigurnosti – već su prisutni u Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji i drugim ključnim europskim zemljama. Ako se AfD nastavi uspinjati, to će dati dodatni legitimitet i poticaj euroskeptičnim pokretima diljem kontinenta. Europske institucije, koje su već oslabljene krizama proteklog desetljeća, mogle bi se suočiti s izazovima za koje nisu spremne – potencijalnim blokadama unutar EU, sve češćim sukobima nacionalnih politika s Bruxellesom i nemogućnošću donošenja ključnih odluka u kriznim situacijama.

Pitanje koje se sada postavlja nije samo što će se dogoditi u Njemačkoj, već i kako će Europska unija odgovoriti na najozbiljniju političko-ekonomsku krizu svoje ključne članice u posljednjih nekoliko desetljeća. Ako Berlin više ne može biti sidro europske stabilnosti, tko će preuzeti tu ulogu? Može li EU opstati bez jasnog lidera?

Ovi izbori nisu samo unutarnja stvar Njemačke – oni su prekretnica za Europu kakvu poznajemo. Ono što dolazi, ne dolazi polako – i promijenit će Europu iz temelja.