Njemački odgovor koronavirusu. Linije ugroze, linije obrane. Filozofski osvrt.

Ono što mene istinski brine jest eventualno pojavljivanje zaraze u staračkom domu u kojemu radim, napisao je filozof Željko Porobija prije nego što je dobio vijest da je u staračkom domu u Würzburgu umrlo devet štićenika a da je virus ustanovljen kod 23 njegovatelja. Porobija objašnjava da i sjajno opremljen bolnički sustav kao što je njemački može pokleknuti nastavi li se virus širiti dosadašnjom dinamikom. Članak završava osvrtom na budućnost filozofije

• Naslovna fotografija: Dostigne li zaraza desetke milijuna ljudi, zdravstveni će sustav kolabirati. Obraćanje kancelarke Merkel (youtube).

U centru mog sela u okolici Nassaua nalazi se odlična talijanska pizzerija, vlasništvo jednog rođenog i vrlo simpatičnog Talijana Tonija (znam, zvuči krajnje stereotipno, ali tako se stvarno zove) koji se ovdje doselio prije nekoliko godina. Nedavno je otišao u posjet svojima u Italiji i vratio se u vrijeme kad je tamo već buknula strahovita kriza. Svejedno, prošli je tjedan, na moje iznenađenje, Tonijeva pizzerija bila puna gostiju, koje očito nije brinula opasnost od zaraze.

Potpuno suprotna priča, koju prenosi Bild 10. ožujka (otprilike u isto vrijeme kad su gosti veselo jeli talijansku pizzu), dolazi iz Leverkusena i govori o 21-godišnjoj Anji, simpatičnoj studentici azijskog podrijetla, koju su nakon izbijanja krize u Kini svi počeli izbjegavati. „Osjećam se kao da sam ja virus“, govori novinarima utučena djevojka, jezikom koji upućuje ne samo na činjenicu njezinog rođenja u Njemačkoj, nego i na dobro obrazovanje (što se vidi u njezinoj uvježbanoj uporabi konjunktiva prvog).

Kao da sam ja virus. Anja (Bild.de)

Naravno da se na ovome mjestu lako padne u kušnju analize zašto je Toni tako toplo prihvaćen, a Anja odbačena – pretpostavljam da bi netko odmah počeo govoriti o rasističkim predrasudama, kojih nije lišeno ni njemačko društvo.

Ipak bih krenuo drugačijim slijedom: ono što prvo želim napraviti jest dati neke svoje osobne dojmove, zapažanja i strahove. Zatim kanim govoriti o statistici i o općenitoj reakciji njemačkih vlasti. Na kraju, za one koji budu imali strpljenja, mislim dati i neke načelne filozofske naznake (jer, napokon, ja sam filozof, a ne epidemiolog).

• Ljudi i reakcije

Kao i posvuda, krizu s koronavirusom mnogi su dočekali junačeći se i gotovo s podsmijehom. Svjedočanstvo tome svakako je i Corona Song, „dječja“ ritmična pjesmica zaraznog refrena[i] (čiju kvalitetu ne bih komentirao) – ali i svi oni gosti u seoskoj pizzeriji. I nije to tada bio jedini ugostiteljski objekt pun gostiju, šećući Bad Emsom (mjestom u kojemu radim), mogao sam vidjeti dosta ljudi u šiša-baru, kafićima i restoranima. To iskazivanje hrabrosti i omalovažavanja Nijemci znaju izraziti frazom nicht-wahrhaben-wollen, „ne željeti priznati“. Ono što bi Elisabeth Kübler-Ross objasnila kao prvu od pet faza u procesu odnosa umirućeg prema smrti[ii] – a tu u priču (kod Ross pomalo implicitno) ulazi onda i podsmijeh, kojim se želi odbaciti istina o pravom stanju.[iii]

Svejedno, paralelno s tim omalovažavanjem i podsmijehom krenulo je ono što smo vidjeli i u drugim zemljama – strah i gomilanje zaliha. Moj inače dosta siromašni njemački obogaćen je duhovitim i slikovitim terminom Hamsterkaufen – „hrčkovo kupovanje“. Ova amaterska fotografija pokazuje hladnjak u jednom hipermarketu nakon što je stampedo kupaca pokupovao sve ključne namirnice. Zanimljivo je zamijetiti (što se ne vidi na slici) kako su ostale prilično solidno popunjene police sa sokovima i slatkišima, kao i sličnim proizvodima nebitnim za preživljavanje. Hamsterkaufen nije toliko nepoznato ni Nijemcima niti ljudima u drugim zemljama – sjetite se samo koliko se hrane kupuje tijekom blagdana, kao i svaki put kad se zna da narednih dan-dva neće raditi trgovine.

– Ovako nije bilo ni tokom rata! – govori mi jedna krepka 93-godišnjakinja, koju pamćenje još nije izdalo (i koja je tada kao 16-godišnjakinja radila u Crvenom križu). – Ako ne bismo imali toaletnog papira, koristili bismo novine, dodaje uz blagi osmijeh. I dosta pogađa u stvar – jer mi danas nismo spremni na bilo što ispod određene kvalitete, ne pristajemo na stare novine namjesto troslojnog bijelog toaletnog papira.

U Njemačkoj nije prekinut rad trgovina, još manje ima problema u opskrbi namirnicama – svi dobro znamo da na raspolaganju imamo ogromne količine namirnica, ali je panika s koronom po nekim čudnim zakonitostima ljudske psihologije dovela do ovakvih posljedica. Trgovci nisu reagirali nekakvim povećavanjem cijena, većina njih sada nude na policama one kvalitetnije i skuplje proizvode, a ne onu (da to prevedemo na hrvatski) K+ robu. Početno hrabrenje i podsmjehivanje je ubrzo zamijenila druga iracionalna reakcija.

Strah od sve intenzivnijeg širenja zaraze sada se jasno vidi i na prilično pustim ulicama i u gotovo praznim vlakovima. Kao redovni putnik, vidim da već danima nitko ne kontrolira karte, iako su kondukteri i dalje u vlaku. Obično iziđu nakratko na postaji, valjda da se pokažu svima koji bi pokušali švercati se,[iv] a onda se povuku što dalje od putnika. Prilično me zasmijala jedna kondukterka kojoj sam htio pokazati kartu, a koja je uz pristojno Danke schön ustuknula kao da sam joj ponudio crknutog miša.

No, takve reakcije, kao što znamo svi koji smo ovih dana izloženi ubrzanom tečaju iz epidemiologije, nisu tek proizvod pukog straha, nego i racionalnih spoznaja o prirodi virusa i njegovom širenju.

Uz strah imamo i rezignaciju, koja je posebno uhvatila ovdašnje ugostitelje. Bad Ems je grad koji se diči svojedobnom neslužbenom titulom Weltbada (svjetskih toplica) u koje su prije u prošlim stoljećima svraćali ruski i njemački carevi, te kulturne veličine poput Goethea i Dostojevskog. Sad je trebalo početi sezonu (većina ugostiteljskih objekata ovdje je sezonskog karaktera), nije tako daleko ni berićetni Uskrs, ali je kriza sve obustavila. S radom je prekinuo i restoran u kojemu sam radio dvije sezone, a bilo je tužno ovih dana vidjeti kako s ograde mosta dvoje ugostitelja skidaju svoju reklamu. Ne treba puno objašnjavati kakav je ovo udarac na lokalnu ekonomiju, konkretne brojke znat ćemo vrlo skoro.

Most u Bad Emsu više nema ugostiteljskih reklama na ogradi

• Osobni i nimalo bezazleni strahovi

Mene osobno širenje zaraze zabrinulo je od samog početka. Ne bojim se za svoje zdravlje, čak i ako me zakači virus. A imam i blagu prednost u tome što prirodom svoga posla često dezinficiram ruke.

Ono što mene istinski brine jest eventualno pojavljivanje zaraze u staračkom domu u kojemu radim. Ne trebam ovdje govoriti koliko su upravo stari izloženi najvećoj opasnosti, osobito ovi o kojima se brinem i među kojima ima i onih koje sve tanja nit uopće drži na životu. Već na početku krize zaraza se dogodila u staračkom domu u Bad Rappenau – što jasno govori da ne govorimo o nekoj mogućnosti udaljenoj na tisuću „ako“.

Domovi donose sve strože propise, ulazna su vrata zaključana i sada se može ući tek nakon što pozvonite i netko vas službeno pusti unutra. Posjeti nisu zabranjeni, samo su strogo ograničeni na osobne susrete u sobi, uz prethodnu dezinfekciju ruku.

Svima koji radimo jasno je da ta zaštita nije neprobojna – uostalom, samo pogledajte slučaj u slovenskoj Metliki (svega dvadesetak kilometara dalekoj od moje kuće u Hrvatskoj), u kojoj je infekciju u dom donio liječnik. Dodatni je problem koliko će sami korisnici domova biti spremni držati se strogih određenja, jer su oni pokretniji među njima naučili izlaziti vani, šetati ili svratiti u kafić na Nijemcima omiljeni Kaffe und Kuchen (kavu i kolač). Otkazane su i sve priredbe kakve se znaju održati u domovima (poput nedavnog dolaska karnevala). Održavanje razmaka od metar i pol među osobama gotovo je pa nemoguća misija i svima je jasno da bi se zaraza brzo proširila cijelim domom.

U desnoj je koloni postotak stanovništva starijeg od 65 godina. U Hrvatskoj je zbog smanjivanja ukupnog stanovništva taj postotak danas i veći. (The variability of critical care bed numbers in Europe, July 2012, Intensive Care Medicine 38(10):1647-53)

Pred još većim izazovom su domovi za osobe s mentalnim i intelektualnim teškoćama (u mom kraju imamo jednu prilično veliku ustanovu tog tipa). Među njihovim korisnicima brojni su mlađi i vrlo pokretni ljudi, skloni i agresiji ukoliko ih se pokušava ograničiti.

Svi koji radimo u sektoru njege svjesni smo mogućnosti crnog (i vrlo mogućeg) scenarija, u kojemu bi, primjerice, obolio neki od djelatnika. Za sve nas bi to značilo karantenu – a realno nema mogućnosti da nas tko u tom dvotjednom periodu zamijeni. I što ćemo raditi ako se neki korisnik doma razboli? Ako mislite da imate potpuni odgovor na to pitanje – onda očito niste nikada radili ovaj posao. Domovi su se opredijelili za prevenciju i potajno se nadaju da do izbijanja zaraze neće ni doći. Liječnici sve otvorenije govore o valu koji tek dolazi, imamo prve slučajeve zaraze i u samom gradu, tako da se osjeća u zraku kako uskoro počinje teška bitka za život i zdravlje svih nas, osobito onih najugroženijih.

A upravo dok pišem ovaj tekst, stiže strašna vijest da je u staračkom domu sa 160 korisnika u Würzburgu, njih 9 umrlo od zaraze. Prisutnost koronavirusa utvrđena je i kod 23 njegovatelja – i sada se dom treba sučeliti s gotovo apokaliptičkim scenarijem. Zna se da ima još zaraženih korisnika, opravdano je strahovanje da se umiranje u tom domu neće zaustaviti na već ionako dovoljno strašnoj brojki.

• Reakcija medija i vlasti

Teoretičari zavjere pokušavaju vidjeti upravo u medijima generatora sadašnje atmosfere gotovo paničnog straha. No, COVID-19 se samostalno izborio za ključnu temu u medijima, koji sada svakodnevno daju izvještaje o razvoju situacije.

Njemački mediji, barem oni glavni, u krizi se ponašaju prilično odgovorno: riječ se daje samo stručnjacima, koji objašnjavaju situaciju i poduzete mjere, kao i običnim ljudima koji iznose vlastita iskustva. Nacionalna televizija svakoga dana ima podcast s virologom Christianom Drostenom, prenose se izvješća Robert Koch Instituta i Johns Hopkins sveučilišta, nema tu traženja mišljenja od patoloških šarlatana tipa Sladoljeva ili Nestorovića. I javnosti se stalno prezentira gola istina o situaciji.

Razgovori virologom Christianom Drostenom  su svakodnevni (youtube)

Nije da Nijemci nemaju osoba koje ne bi svoju medijsku pozornost htjele privući brbljanjima o teoriji zavjere. Tako bi titulu njemačkog Sladoljeva mogao ponijeti dr Wolfgang Wodarg, psihijatar i zastupnik SPD-a, obrazovan i u području epidemiologije. On ima i svoju web stranicu, a i snimke na YouTube kanalu koji govori o „korona zavjeri“. Sve su to podaci koji se mogu naći na njemačkoj Wikipediji. Njemački mediji pišu o njemu, strpljivo i analitički ukazujući na njegove nimalo bezopasne pogreške, ali se njemu ne ukazuje ionako nezaslužena počast „drugog mišljenja“. Ne radi se tu o nekom gušenju demokracije, nego o odgovornom obavještavanju javnosti unutar sadašnje krize, čiju dramatičnost počinjete shvaćati onoga trenutka kad krenete pažljivije pratiti statistike. Da navedem brojke zaraženih iz zadnjih sedam dana (završno s 20. ožujka)– 4092, 5593, 7227, 9367, 12186, 15965, 19750 .

Neću vas sada zamarati svim mogućim metodama računanja, samo vidite kako virusu treba otprilike 2 i pol dana da bi se udvostručio broj zaraženih. Nastavi li ovakvim tempom, za tjedan dana imat ćemo preko 120 tisuća slučajeva zaraze, a otprilike nas petnaest dana dijeli od prvog milijuna. Već spomenuti Robert Koch Institut očekuje da bi u travnju mogli imati 10 milijuna zaraženih – a u tom slučaju imat ćemo kolaps čak i jednog tako jakog zdravstvenog sustava kao što je njemački.

U travnju bismo mogli imati 10 milijuna zaraženih – a u tom slučaju imat ćemo kolaps čak i jednog tako jakog zdravstvenog sustava kao što je njemački (worldometar)

Statistika donosi i jedan ohrabrujući aspekt – na već dvadesetak tisuća inficiranih u Njemačkoj imamo 68 mrtvih, što je oko 0,3%. Doduše, tko prati statistiku može vidjeti da postotak mrtvih raste brže nego postotak inficiranih, ali u svakom slučaju po smrtnosti od zaraze Njemačka je daleko ispod onih najčešće navedenih 3%. Istina, kako epidemiolozi upozoravaju, konačnu ćemo brojku znati tek na kraju priče, no nije neosnovano vjerovati da će se tu Nijemci nekako naći na dnu crne ljestvice umrlih po broju stanovnika.[v]

Nijemci u normalnim okolnostima imaju 28 tisuća kreveta za intenzivnu njegu i uvijek je zauzeto nekih 80%. Prema broju kreveta u odnosu na broj stanovnika, Njemačka je na samom europskom vrhu (29 kreveta na 100 tisuća stanovnika).[vi]Uzgred, vidjet ćete u tablici da Hrvatska ne stoji tako loše, pa da je čak i ispred Italije. Nijemci najavljuju i udvostručavanje broja kreveta, što djeluje optimistično.

Broj kreveta u intenzivnoj njezi na 100.000 stanovnika. Njemačka prednjači, ni Hrvatska ne stoji loše, no svejedno bi kapaciteti mogli biti nedovoljni (The variability of critical care bed numbers in Europe, July 2012, Intensive Care Medicine 38(10):1647-53)

Optimizam prestaje ako se ostvari prognoza Robert Koch Instituta. Bude li se doista 10 milijuna ljudi inficiralo – i to u kratkom vremenu – onda ćemo imati iznimno tragičnu situaciju da za jedan krevet u intenzivnoj njezi konkurira doslovce najmanje desetoro ljudi.

Svejedno, od početka krize stav njemačkih vlasti – posebno istaknut ovih dana u obraćanju Angele Merkel javnosti – bio je da će se boriti protiv zaraze svim sredstvima.

Ono što je djelovalo osobito ohrabrujuće u govoru kancelarke bilo je njezino čvrsto stajanje uz demokraciju (koja podrazumijeva transparentnost), isticanje vrijednosti svakog čovjeka i oslanjanje na znanstvene spoznaje.

Rečenica poput „O epidemiji – i sve što vam o njoj govorim, dolazi od stalnog savjetovanja saveznog režima sa stručnjacima s Robert Koch Instituta te s drugim znanstvenicima i virolozima“[vii] pokazuje drastičnu razliku između Merkel i Trumpa koji se smatrao pozvanim da on ocjenjuje ozbiljnost COVID-19, pa ćemo ga svakako pamtiti i po suludoj rečenici „The coronavirus is the common cold, folks“.[viii] Da ne spominjemo ovdje Borisa Johnsona koji se javno hvalio na presici da se rukovao s pacijentima oboljelima od korone.[ix]

Njemačka se stoga opredijelila za sve one mjere strogih ograničenja koja bi trebala usporiti širenje virusa, barem do trenutka, kako je i sama Merkel rekla, dok se ne pronađu lijek ili cjepivo. O tim mjerama mislim da je i hrvatska javnost dovoljno upoznata – a slične se stvari događaju i u Lijepoj Našoj. Prestali su s radom škole, vrtići, sveučilišta, raznovrsna mjesta zabave (uključujući i bordele), nema putovanja preko granice, a savjetuje se što manje putovanja i unutar zemlje. Na željezničkim postajama Deutsche Bahn digitalnim napisima savjetuje ljude da putuju vlakom samo kad je nužno, što bi mogla biti najava i restrikcija u javnom prometu.

Iako svakim trenutkom ovo podatci, na žalost, zastarjevaju, ipak se vide omjeri slučajeva po pojedinim njemačkim pokrajinama.

Naravno da se otvara pitanje i kakva je to demokracija u kojoj odjedanput nemate ni slobodu poduzetništva niti slobodu kretanja. Iako ni inače nisam stručnjak za ustavno pravo, pa tako ni za njemački Grundgesetz, znam da ustavi demokratskih država imaju i članke koji definiraju mogućnosti ograničavanja slobode. Tako članak 11, st. 2 govori o ograničavanju slobode kretanja i eksplicitno kao razlog za tu mjeru između ostalog spominje i borbu protiv epidemije (Seuchengefahr).

Premda je načelno pobrala brojne simpatije, Merkel nije bila pošteđena i kritika, jer su ostala neodgovorena razna konkretna pitanja. Jedan od razloga svakako je i taj što se ne mogu odgovori na sva pitanja sažeti u govor ovakvog tipa.

Drugi razlog, koji nitko ne navodi – a koji kod mene izaziva zebnju – jest da na veliki dio pitanja još nitko ne zna odgovore. Čak se i jednoj organiziranoj i jakoj državi poput Njemačke, koja ima i dovoljno financijskih sredstava da pomogne gospodarstvu u problemima (posebno malim poduzetnicima) može dogoditi da potone u kaos.

Nije to bila puka retorika kad se ova situacija nazvala najvećim izazovom još od Drugoga svjetskoga rata. „Ne znate vi što je kapitulacija, potpuna propast države, kad nemate pojma što ide dalje“, govorio nam je davno jedan ostarjeli profesor na fakultetu.

Ovih narednih tjedana možda i to saznamo.

• Filozofski pogovor

Iako se odavno profesionalno ne bavim filozofijom, ne mogu a da se ne osvrnem i na određene filozofske implikacije onoga što se događa. Prateći zbivanja stalno su mi se javljale određene asocijacije na izvjesna učenja i filozofske pojmove. Primjerice, priča o onoj Anji s početka ovoga članka kod filozofski upućenijih čitatelja budi reminiscencije na koncepte poput Agambenovog homo sacera i Girardovog „žrtvenog jarca“. Ali imalo detaljnija i poštenija analiza njezinog slučaja – koju ja sad ovdje nemam namjeru provoditi – jasno bi pokazala da su ovi koncepti nedostatni da opišu njezin slučaj.

Ili, primjerice, sjetio sam se Ericha Fromma, koji je u svom Bijegu od slobode[x] objašnjavao i karakternu strukturu ljudi privučenih nacizmom (str. 232) – osobito kod nižeg sloja srednje klase (str. 235). A mi vidimo na primjerima ponašanja diljem cijeloga svijeta da nema ničega posebnog u Nijemcima ili u nekoj klasi, jer biste svuda mogli naći primjere podsmijevanja kao početne reakcije te panike i Hamsterkaufena kad stvari postanu ozbiljnije.

Ako bih tražio psihološka objašnjenja, onda bih ih pokušao naći prvenstveno kod onih koji su poput Milgrama i Elisabeth Kübler-Ross, na temelju eksperimenata ili kliničkih ispitivanja (Ross je obavila 20 tisuća intervjua) – a ne na temelju filozofskih apstrakcija – došli do nekih općenitijih i valjanijih zaključaka o ljudskom ponašanju u ekstremnim situacijama. Naravno, ne mislim da je to zadnja riječ na zadanu temu, nego samo putokaz kuda bi se trebalo ići u raspravama o ljudskoj prirodi.

Ako se ostvari nimalo nemogući crni scenarij ove pandemije, imat ćemo kugu 21. stoljeća, u smislu da ćemo mijenjati i svoj pogled na svijet, društvo i život, baš kao i ljudi koji su se u 14. stoljeću suočili s (objektivno) još većom pogibelji. Nama će onda trebati i drugačija filozofija, ona koja se pokušava što čvršće utemeljiti na znanstvenim činjenicama.

Od filozofa dosad se temu krize već oglasio Žižek[xi] i vjerojatno pokazao sve ono što će se trebati mijenjati u samoj filozofiji. I sam priznaje da je nestručni promatrač s vrlo ograničenim uvidom u podatke – ali se iz te nezgodne situacije vadi onim već ustaljenim filozofskim pitanjem „gdje prestaju činjenice i započinje ideologija?“.

U filozofiji je to pitanje jedna vrsta licence to kill, pravo da se uopće ne bavite činjenicama, niti se brinete ako one govore nešto suprotno („toliko gore po njih“). Tako će se Žižek na razini Facebook komentatora upustiti u uspoređivanje između gripe i koronavirusa, bez prethodnog truda da pročita što o tome vele eksperti.

I s obzirom da je, po njegovom uvidu, gripa čak i opasnija, sebi dopušta da mu padne na pamet i ono što on zove svojom privatnom paranojom – a mi bismo mogli nazvati teorijom zavjere, za kakvu stvarno ne morate imati doktorat iz filozofije: što ako vlasti, pita se Žižek, znaju nešto više o mutaciji virusa, ali to ne žele reći javnosti, kako ne bi došlo do nemira? „Jedna stvar je sigurna: izolacija, novi zidovi i dalje karantene neće postići cilj“, samouvjereno zaključuje Žižek, pa nam preporučuje „bezuvjetnu solidarnost i globalno koordiniran odgovor … novi oblik onoga što se nekoć zvalo komunizmom“. Dodajem kako on misli prije svega na karantenu prema Kini kao izvorištu zaraze, što on promatra u kontekstu onoga što naziva rasističkom paranojom. Latentnost rasizma čak i u njemačkom društvu vjerojatno možemo vidjeti i u onom primjeru Anje s početka mojega članka. Svejedno, ne vidim zašto bi se uspostavljanje zabrane putovanja iz Kine smatralo rasizmom ili nečim unaprijed osuđenim na neuspjeh. Uostalom, da je Žižek malo podrobnije pratio tematiku o kojoj piše, vidio bi da su tjednima prije njegovog članka „karantenu“ prema putnicima iz Kine uveli u Singapuru.[xii] Ili ćemo i njih nazvati rasistima?

Pokušavam shvatiti i zašto bi se bezuvjetna solidarnost i globalno koordiniran odgovor morali zvati komunizmom – kao što mi nije jasno kako to da Žižek ne vidi koliko je upravo znanstvena zajednica (a ne filozofska akademija) u cijeloj ovoj priči globalno koordinirana i međusobno solidarna, te izravno utječe i na politike zemalja poput Njemačke i EU općenito.

Ono što Žižek implicitno (ali prilično jasno) zamjera znanosti jest da ona ne vidi pomiješanost ideologije i činjenica. Iskreno rečeno, ni ja je ne vidim, koliko god da su postmoderni filozofi inzistirali na njoj.

Nose li spoznaje kineskih virologa na sebi pečat komunizma i prepoznajete li konzumerizam američkih virologa? Ideologizacija znanosti pojavljuje se prije svega u društveno-humanističkim disciplinama, koje ionako nemaju čvrsto tlo u činjenicama kao što ga imaju prirodne znanosti.

Žižeka sada ne bih ovdje dalje analizirao (postoje momenti u tom članku koji imaju svoju dubinu), njega ističem samo kao primjer onoga što filozofija nije trebala nikada biti. Možda epoha nakon ovakve ili neke buduće pandemije donese i definitivnu promjenu u filozofiji – i ne samo u njoj.

Zaključio bih samo riječima kako jedinu stvarnu budućnost ima politika (kao i filozofija) koja se čvrsto oslanja na znanost – i  s iskrenom nadom da će ona uspjeti nadvladati i ovu najveću zdravstvenu krizu u posljednjih stotinu godina.

• Bilješke

[i] Potražite je na https://www.youtube.com/watch?v=I0C_q8xNdRA.

[ii] Vidi Interviews mit Sterbenden, Freiburg im Breisgau: Verlag Herder GmbH, 2018., str. 68.

[iii] Isto, str. 116.

[iv] Inače je „švercanje“ germanizam od njemačke riječi „schwarz“, crno. „Schwarz fahren“ znači „putovati na crno“ i taj izraz možete naći na službenim upozorenjima po vlakovima.

[v] Upravo dok pišem ovaj članak vidim da se istim pitanjem uspješnosti Njemačke, sasvim očekivano, bave brojni drugi stručnjaci. Vidi članak u Jutarnjem listu od 20. 3. 2020. na https://www.jutarnji.hr/vijesti/top/koronavirus/zabiljezili-su-16000-slucajeva-koronavirusom-a-umrlo-je-40-osoba-kako-je-to-moguce-strucnjaci-objasnili-koja-je-tajna-njemacke-borbe-protiv-virusa/10113505/

Članak ističe broj kreveta kao jedan od faktora, a neke razlike u brojkama sasvim su razumljive u ovom kontekstu stalnih promjena situacije.

[vi] Vidi tablicu na https://www.researchgate.net/figure/Numbers-of-critical-care-beds-corrected-for-size-of-population-per-100-000-inhabitants_fig1_229013572

[vii] Integralni tekst obraćanja Angele Merkel vidite na https://www.t-online.de/nachrichten/deutschland/id_87549664/coronavirus-rede-von-angela-merkel-im-wortlaut-jeder-mensch-zaehlt-.html

[viii] Vidi https://www.theguardian.com/commentisfree/2020/feb/28/coronavirus-donald-trump-truth-president

[ix] Vidi https://www.thenational.scot/news/18299032.boris-johnson-paying-attention-covid-19-advice/, na kojemu je i tekst i video s izjavom britanskog premijera.

[x] Ovdje se koristim engleskim prijevodom Escape from Freedom, New York: Avon Books, 1965.

[xi] Njegov integralni i izvorni engleski tekst nastao još na početku krize možete pročitati na https://www.welt.de/kultur/article205630967/Slavoj-Zizek-My-Dream-of-Wuhan.html

[xii] Vidi https://www.straitstimes.com/singapore/health/moh-steps-up-measures-against-wuhan-virus-as-cny-approaches