Nobelovci i ‘eksperimenti’ u ekonomiji. U čemu je i kolika vrijednost njihovih rezultata. Unapređenja i opovrgavanja

U prvom dijelu članka Ivan Žilić opisuje tzv. kvazi-eksperimentalni pristup ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i navodi niz njihovih radova, ali s jednom zamkom za čitatelja. U drugom dijelu članka slijedi odgonetka, zatim opis koliko je tradicija koju su dobitnici nagrade razvili danas prisutna, u čemu je njihov doprinos, ali i zbog kojih ograničenja ih kritiziraju

• Ivan Žilić istraživač je na Ekonomskom institutu u Zagrebu

David Card, Joshua Angrist i Guido Imbens ovogodišnji su dobitnici nagrade Švedske centralne banke u spomen Alfreda Nobela, ili – kako se popularno naziva – Nobelove nagrade za ekonomiju. Polovicu nagrade dobio je Card za empirijski doprinos ekonomici rada, dok su Angrist i Imbens podijelili drugu polovicu za metodološke doprinose analizi uzročnih odnosa.

Izbor je očekivan i dočekan dominantno s odobravanjem jer je spomenuti trojac, uz doprinos ostalih autora, nositelj tzv. revolucije kredibiliteta u ekonomiji (eng. credibility revolution), čime je disciplina dobila ozbiljnije empirijske temelje. Pristup koji su razvili, koji se često naziva kvazi-eksperimentalnim, danas je vjerojatno najpopularniji način za istraživanje ekonomskih pitanja, pa je nagrada afirmacija ne samo ovih autora, koji su začeli ovu tradiciju, već i mnoštva istraživača koji su našli svoj prostor unutar nje.

Ovogodišnje se dobitnike može promatrati zajednički s dobitnicima iz 2019. godine, kad su Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer podijelili nagradu za korištenje eksperimentalnih metoda u borbi protiv siromaštva. Zajednički je nazivnik ovih nagrada usmjeravanje ekonomije, suštinski ne-eksperimentalne znanosti, u eksperimentalnom (2019.) i kvazi-eksperimentalnom smjeru (2021.).

Pomak ekonomije prema metodološkim osnovama istraživanja prirode reakcija je na empirijska istraživanja u ekonomiji do 1990.-ih, koja se možda mogu najbolje opisati zaključkom iz poznatog eseja Edvarda Leamera Let’s Take the Con Out of Econometrics iz 1983. godine kako ‘zapravo nitko ne vjeruje tuđoj analizi podataka’. Rad Carda, Angrista i Imbensa ne samo da je približio ekonomiju eksperimentalnom idealu, već i otvorio vrata ekonomskoj politici koja se temelji na dokazima (evidence-based policy).

Što je dakle srž kvazi-eksperimentalnog pristupa? U ekonomiji, kao i drugim disciplinama, često nas zanimaju uzročni (kauzalni) odnosi. Primjerice, možda nas zanima kako podizanje minimalne plaće utječe na zaposlenost, kako završavanje fakulteta utječe na perspektivu osobe na tržištu rada, ili kako poticaji utječu na poslovanje firme. Uzročni odnosi su zanimljivi ne samo iz akademskih pobuda, već i iz perspektive ekonomske politike jer mogu poslužiti kao informacijski temelj mjera i programa koje se usvajaju.

Ipak, na spomenuta je pitanja teško odgovoriti. Korelacije je lako utvrditi stoga nije teško zaključiti kako, primjerice, visokoobrazovane osobe imaju veću plaću. No korelacija nije kauzalnost, i pitanje je koliko je toj osobi baš završavanje fakulteta uzrokovalo bolje prihode. Je li moguće da neke neopazive karakteristike koje su motivirale osobu na studiranje utječu na bolju perspektivu na tržištu rada? Možda su osobe koje studiraju, u prosjeku, marljivije i motiviranije ili iz imućnijih obitelji, što također utječe na plaće. Situacija u kojoj nešto treće, često neopazivo i nemjerljivo, utječe istovremeno i na ishod koji promatramo i varijablu čiji učinak istražujemo u ekonomiji se naziva endogenost.

Card, Angrist i Imbens razvili su pristupe koji zaobilaze ove probleme i utvrđuju kauzalne parametre. Njihovo rješenje je korištenje kvazi-eksperimenta, događaja ili intervencija koji nisu dizajnirani kao eksperimenti, ali koji nose dozu slučajnosti i egzogenosti kojom se mogu izolirati željeni odnosi.

Primjerice, Card i Alan Krueger (koji bi vjerojatno podijelio ovogodišnju nagradu da je živ) u radu iz 1993. godine promatraju kako je povećanje minimalne satnice u New Jerseyu  utjecalo na zaposlenost u restoranima brze hrane. Njihov jednostavni pristup sastoji se od uspoređivanja zaposlenosti u New Jerseyu, gdje je satnica podignuta, i susjedne Pennsylvanije, gdje nije, prije i poslije samog povećanja. Ovaj pristup oslanja se na regionalnu egzogenost same legislativne promjene, što cijelom empirijskom pristupu daje kvazi-eksperimentalni karakter.

No, kvazi-eksperiment ne mora biti namjerna intervencija nositelja politika, kao u slučaju podizanja minimalne nadnice. U radu iz 1990. godine Carda zanima utjecaj useljenika na lokalna tržišta rada, što je također endogeni odnos jer se ljudi često doseljavaju u mjesta sa snažnim ekonomijama i tržištima rada. Kako bi izbjegao ovu isprepletenost, Card pametno koristi tzv. Mariel Boatlift – masovan dolazak Kubanaca u Floridu, koji je u samo par mjeseci povećao radnu snagu Miamija za 7 posto. Card promatra Mariel Boatlift ne iz interesa prema specifičnoj migrantskoj epizodi, već zato što mu omogućava da izolira uzrok – kako nagli priljev neobrazovane radne snage utječe na lokalna tržišta rada.

Joshua Angrist je ovaj pristup doveo na višu razinu. U radu iz 1991. sa spomenutim Kruegerom, postavlja pitanje kako obrazovanje utječe na  plaće, što je, kao što je ilustrirano, teško pitanje. Ipak, Angrist i Krueger koriste zakonske odredbe u SAD-u koje definiraju kada osoba može prekinuti obrazovanje. Naime, u SAD-u osoba može samostalno, bez dozvole roditelja,  prekinuti obrazovanje kad napuni 16 godina. To pak znači da datum rođenja osobe igra važnu ulogu, jer je primijećeno kako osobe rođene ranije u godini, koje napune 16 prije početka nove školske godine, u prosjeku imaju manje godina obrazovanja od osoba rođenih kasnije u godini. Kombinacija zakona, datuma rođenja i želje da se ispiše iz škole, daje egzogenu varijaciju u godinama obrazovanja koja omogućuju autorima da identificiraju kauzalni učinak obrazovanja na plaće.

U radu iz 1996. godine Angrista i Evansa zanima kako veličina obitelji, tj. broj djece, utječu na odluke roditelja na tržištu rada. Da zaobiđu činjenicu kako je odluka o broju djecu ipak u velikoj kontroli roditelja – dakle endogena, autori vrlo spretno koriste spol djece kao kvazi-eksperiment. Naime, u SAD-u je primijećeno kako roditelji koji imaju prvo dvoje djece istog spola relativno češće imaju treće dijete. Kako je kompozicija spolova prvo dvoje djece slučajna, a utječe na odluke o trećem djetetu, autori je koriste kao egzogenu varijaciju koju zatim povezuju s odlukama roditelja o sudjelovanju na tržištu rada.

Svi ovi izrazito utjecajni radovi dali su novi hodogram kako raditi empirijsko istraživanje – pronađite slučajnu realizaciju, trunku egzogenosti, i iskoristite je kako bi odgovorili na neko važno pitanje. Fokus je na dizajnu istraživanja, a ne procjeni, na pristupu. Kako je sugerirao Nobelovac Daniel McFadden (slobodan prijevod): „Dobar način za raditi ekonometriju je naći prirodne eksperimente te zatim koristiti statističke metode kako bi počistili ostatke koje priroda nije već kontrolirala.“

Ovakav je pogled otvorio nove istraživačke horizonte i ubrzo postao dominantna paradigma empirijskih istraživanja u ekonomiji. Izazvao je i bujanje tzv. primijenjenih mikroekonomskih istraživanja, koja imaju sve veći udio u objavljenim radovima. Kvazi-eksperimentalni pristup ušao je i u kurikulume ekonomskih studija, ponajviše kroz knjigu Angrista i Jörn-Steffen Pischkea Mostly Harmless Econometrics: An Empiricist’s Companion iz 2008. godine.

Doljnja slika pokazuje rast udjela mikroekonomskih istraživanja a gornja  teme radnih materijala u National Bureau of Economic Research. Autor: Georgios Karamanis, Izvor: Thomas Mock (2021). Tidy Tuesday: A weekly data project aimed at the R ecosystem.

Osobno sam, kao student inozemnih poslijediplomskih ekonomskih programa, bio izložen ovoj kvazi-eksperimentalnoj paradigmi, stoga mi je ovaj način razmišljanja intuitivan i refleksan. Primjerice, u radu iz 2018. godine, istražujem je li više općeg (gimnazijskog) obrazovanja dobro za uspjeh na tržištu rada. Osnovna ideja jest da opće obrazovanje daje široku bazu znanja, koja možda nije korisna odmah direktno na poslu, ali je dobar temelj za dogradnju i dodatno učenje. Stoga je možda za očekivati da osobe koje imaju više općeg obrazovanja mogu lakše pratiti promjene na tržištu rada. Ipak, uspoređivati gimnazijalce i ne-gimnazijalce i njihove ishode na tržištu rada nije dobra praksa, jer time uspoređujemo i sve one, često neopazive, čimbenike koji utječu na odabir srednje škole. Kako bih zaobišao ovaj problem endogenosti, koristim ‘Šuvaricu’, koja mijenja kompoziciju srednjoškolskog obrazovanja, u kombinaciji s pravilima o upisu u prve razrede osnovne škole, kako bih utvrdio tko je točno bio zahvaćen reformom. Kvazi-eksperimentalna ideja se odražava u tome da su osobe rođenje prije 1. siječnja 1961. godine u starom sustavu obrazovanja, a osobe rođene nakon tog graničnog datuma u novom sustavu. Uspoređujući ishode na tržišta rada osoba rođenih usko oko tog graničnog datuma, zapravo uspoređujem dva različita sustava obrazovanja.

Primjer kvazi-eksperimentalnog pristupa, ‘Šuvarica’. Izvor: Zilic (2018), General versus vocational education: Lessons from a quasi-experiment in Croatia.

Ipak, koliko god ovaj pristup bio privlačan jer nudi spretna i pametna rješenja na važna i komplicirana pitanja, nije bez kritika.

Prvo, svi procijenjeni efekti, ma koliko bili uspješno kauzalno identificirani, u najboljem su slučaju samo lokalni efekti. Primjerice, u spomenutom radu Angrista i Evansa koji koristi datum rođenja i pravila o mogućnosti odustajanja od obrazovanja, efekt školovanja na plaće identificiran je samo za usku, ograničeno zanimljivu, subpopulaciju ljudi – onih koji žele odustati od obrazovanja u najranijem trenutku kada mogu. Ili, u radu Angrista i Evansa koji koristi spol prvo dvoje djece kao egzogeni faktor, implicitna subpopulacija ljudi također je uska, radi se samo o ljudima koji već imaju dvoje djece, razmišljaju o trećem, i kompozicija spola im je bitna. Ovaj rad, koliko god bio vrhunski složen, ne govori općenito o svim obiteljima i njihovim odlukama na tržištu rada.

Kvazi-eksperimentalni pristup (i, naravno, eksperimentalni) u ekonomiji rijetko omogućuju da se dobiveni rezultati poopće, generaliziraju. Empirijski dizajn može biti uvjerljiv, čak i populacija na kojoj se implicitno testira hipoteza može biti relevantna, ali dobiveni rezultati su gotovo uvijek vezani uz kontekst u kojem su nastali. Primjerice, rezultati mog rada o učincima Šuvarove reforme isprepleteni su kontekstom u kojem je reforma nastala, i ne bi se trebali koristiti da informiraju obrazovnu politiku danas. U tenziji između interne validnosti (želim znati što se desilo jučer) i eksterne validnosti (želim znati što će se desiti sutra), kvazi-eksperimentalni pristup snažno je na strani interne validnosti. Stoga se često i naziva ex post pristupom, koji se po definiciji fokusira na prošlost.

Glasne kritike kvazi-eksperimentalnog pristupa nisu vezane samo uz rezultate koji proizlaze iz njih, već i uz pitanja koja se postavljaju, ali i prema ekonomistima koji se odgajaju unutar ove tradicije. Možda ste primijetili da u ni u jednom navedem radu koji sam spomenuo nisam iznio rezultate. Taj propust je namjeran, jer pokušavam ilustrirati kako vrhunac kvazi-eksperimentalnih istraživanja često nisu ni istraživačko pitanje niti odgovor, već dizajn, tj. trik koji koristimo. Kvazi-eksperimentalni pristup pridonio je trendu da se ne postavljaju pitanja koja su bitna, već pitanja na koja možemo odgovoriti. Rezultat ovog pristupa često su ateorijski ekonomisti koji ne razmišljaju o temi, već o empirijskom dizajnu, koji skaču s teme na temu jer mogu odgovoriti na raznolika parcijalna pitanja, koji su vrlo vješti u baratanju podacima, ali često nemaju dublje razumijevanje ekonomije.

No ako nas je kvazi-eksperimentalni pristup nečemu naučio, onda je to da je kontekst bitan. U međunarodnom okruženju, gdje je ova paradigma raširena u istraživanjima, ekonomskoj politici i kurikulima ekonomskih studija, gore-navedena kritika je korisna. U Hrvatskoj, gdje je kvazi-eksperimentalni pristup rijedak u istraživanjima, a ekonomska politika nam je sve samo ne temeljena na dokazima, čitanje radova Carda, Angrista i Imbensa može donijeti višestruke koristi.

• Korištena literatura:

Angrist, J. D, & Evans, W. N. (1996.). Children and their parents’ labor supply: Evidence from exogenous variation in family size, NBER WP 5778.

Angrist, J. D., & Keueger, A. B. (1991.). Does compulsory school attendance affect schooling and earnings?. The Quarterly Journal of Economics, 106(4), 979-1014.

Angrist, J. D., & Pischke, J. S. (2008.). Mostly Harmless Econometrics: An Empiricist’s Companion. Princeton University Press.

Card, D. (1990.). The impact of the Mariel boatlift on the Miami labor market. ILR Review, 43(2), 245-257.

Card, D., & Krueger, A. B. (1993.). Minimum wages and employment: A case study of the fast food industry in New Jersey and Pennsylvania, NBER WP 4509.

Leamer, E. E. (1983.). Let’s Take the Con Out of Econometrics. American Economic Review, 73(1), 31-43.

Zilic, I. (2018.). General versus vocational education: Lessons from a quasi-experiment in Croatia. Economics of Education Review, 62, 1-11.