Nova i stara srednja klasa, prekarijat i tri scenarija raspleta. Andreas Reckwitz: Kraj iluzija

Civilizacijski napredak postoji i značajan je, ali brojni događaji ukazuju na to da je društvena zbilja krhka i proturječna, prikazuje Zdenko Duka knjigu "Kraj iluzija" njemačkog sociologa Andreasa Reckwitza. Uz tri opsežne skupine: nove visokokvalificirane srednje klase u usponu, stagnirajuće tradicionalne srednje klase te nove prekarne klase u silasku u društvu kasnog modernizma tu je još i gornja klasa superbogatih, onih najviše jedan (ili još manje) posto koji se oslanjaju na imetak

• Naslovna fotografija: Pad Berlinskog zida, rušenje ‘Blizanaca’, izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. (Creative Commons)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Njemački sociolog Andreas Reckwitz piše kako se točno sjeća gdje je bio i što je radio kad je 9. studenoga 1989. pao Berlinski zid, isto tako 11. rujna 2001. kad su teroristi avionima srušili „blizance“ u New Yorku – ali i jutro 9. studenoga 2016. kada je Donald Trump dobio američke predsjedničke izbore. Njegova reakcija tog jutra bilo je zaprepaštenje, osjećaj da će se nešto urušiti a da ne zna kamo to zapravo vodi i osjetio je da se događa prekretnica u povijesti.

Nije to bio jedini politički potres u posljednjem razdoblju: doživjeli smo globalnu financijsku krizu 2007., u lipnju 2016. Britanci su glasali za istupanje iz EU-a, 2017. Marine Le Pen ušla je u drugi krug francuskih predsjedničkih izbora, u Mađarskoj i Poljskoj ugrožene su demokratske institucije, česti su teroristički napadi diljem svijeta.

A od 1990. godine slutio se nepomućeni društveni, ekonomski, politički, socijalni, tehnološki i kulturni napredak. Američki politolog Francis Fukuyama pisao je 1992. o „kraju povijesti“. „Moglo se činiti kao da smo došli do kraja svjetske povijesti i da ćemo doći u stanje u kojemu su institucionalni oblici politike i ekonomije dostigli stupanj koji ni treba niti se može promijeniti. Iz današnje se perspektive sve to čini dosta naivnim“, piše Reckwitz u knjizi „Kraj iluzija“ koju je u prijevodu Nadežde Čačinovič 2023. objavio TIM press. Uz Uvod, u knjizi je pet eseja. Njemački original objavljen je u Berlinu 2019. godine.

Događaji koje Reckwitz navodi zapravo su reakcija na proturječnosti i konflikte koji se već dulje oblikuju u društvima kasnog modernizma.

Napredak postoji i značajan je, ali to nije cijela istina jer gore navedeni događaji i još brojni drugi, a da i ne spominjemo sadašnje prijeteće ratove u Europi i na Bliskom istoku i mogući ratni konflikt nuklearnih velesila – koje Reckwitz nije u ovoj knjizi stigao problematizirati – pokazuju da je društvena zbilja vrlo krhka i proturječna. Događaji koje Reckwitz navodi zapravo su reakcija na proturječnosti i konflikte koji se već dulje oblikuju u društvima, kako ih naziva, kasnog modernizma.

Poslije sloma fašizma nakon Drugog svjetskog rata liberalni optimizam u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi brzo se oporavio. Slijedila su tri desetljeća industrijskog modernizma s vizijom blagostanja, uz razmjerno egalitarni životni standard. Industrijski modernizam koji se oblikovao od početka 20. stoljeća, u slavnim poslijeratnim desetljećima dostiže vrhunac. Dominira masovna industrijska proizvodnja u velikim pogonima, masovna izgradnja stanova, globalno planiranje ekonomije, izgradnja socijalne države i čvrsta vjera u tehnički napredak. „Socijalna kontrola i kulturna homogenost, kao i kulturni konformizam, postigli su visok stupanj, a jasna podjela uloga spolova te diskriminacija seksualnih i etničkih manjina nisu bili iznimka nego pravilo.“, opisuje Reckwitz.

No, kasni modernizam, za razliku od društva jednakih industrijskog modernizma, sve više poprima formu društva singularnosti. Još od 1980-ih dominantnim postaje novi liberalizam koji se radikalno oslanja na natjecanje i razlikovanje, dinamiziranje i globalno uklanjanje granica u socijalnim, ekonomskim i kulturnim sferama. Reckwitz tumači: dok je industrijski modernizam na različitim područjima bio utemeljen na reproduciranju standarda, normalnosti i jednoličnosti pa se moglo govoriti o „vlasti općega“, kasno je modernističko društvo usmjereno na izradu posebnosti i jednokratnosti, nagrađuje kvalitativne razlike, individualnost, partikularnost i izvanrednost.

Društvo kasnog modernizma nagrađuje posebnost pojedinih ljudi – na primjer odlično profesionalno dostignuće, vrhunskog sportaša, istaknutu ekološku aktivisticu ili utjecajnu blogericu, ali se i pojedine marke i robe ponekad štuju kao umjetnička djela, objašnjava autor. Singularnost podvrgava i pojedine gradove i krajolike kao dragocjena, prepoznatljiva mjesta, također i vremenske jedinice koje su zanimljive kao singularni događaji ili trenuci sjećanja.

Ta singularistička struktura i polarizira, ima i svoju drugu stranu. Jer, društveno nagrađivanje singularnog znači i obezvređivanje onoga što sada kao standardizirano ili masovno nestaje u pozadini.

Krajnje lukrativna dobra – od high-tech lijekova, preko vrhunskih nogometaša i svjetski priznatih umjetničkih djela do nekretnina na najprestižnijim lokacijama omogućavaju prekomjernu proizvodnju bogatstva. U obrazovnom sustavu nagli je porast onih koji završavaju visoko obrazovanje. Životni model „uspješnog samorazvijanja“ „teži jedinstvenosti vlastitog života i nakuplja singularni kapital, pretvara oblikovanje svakodnevice i biografije, poziva, slobodnog vremena i obiteljskog života u novi ambiciozni izazov“. Nosi ga nova srednja klasa. A kao drugu stranu tog procesa, Reckwitz navodi suptilno kulturno obezvređivanje i socijalno deklasiranje kakvo doživljavaju tradicionalna srednja klasa i prekarna klasa.

U eseju „Od niveliranog društva srednjeg sloja do troklasnog društva nove srednje klase, stare srednje klase, prekarne klase“ Andreas Reckwitz podastire svoju sliku današnjih klasa. Napominje da se „klasa“ dugo činila sasvim zastarjelom kategorijom koja je prizivala 19. stoljeće i antagonizam buržoazije i proletarijata. Razumljivo, Reckwitzov pojam klase drukčiji je nego onaj kod Karla Marxa i, kako navodi, ima neke paralele s onim Pierrea Bourdieua. „Klase nisu samo slojevi prihoda socijalne države, a nisu ni samo svakodnevni stilovi života. Klase su istovremeno kulturne, ekonomske i političke tvorevine. Kao klasa, skupina pojedinaca dijeli zajednički način života, uz odgovarajuće maksime, svakidašnje predodžbe i prakse. To je kulturna dimenzija klase koja je čini formom života.“, piše Reckwitz. Uz prakse rada, tu su i oblici potrošnje i slobodnog vremena, osobni odnosi, odnosi spolova i obiteljski život, obrazovanje i odgoj, prostorna smještenost (grad/selo), ophođenje s medijima, politička orijentacija. A način života raspolaže u okviru socijalne klase određenom količinom resursa koji taj život omogućuju i ti resursi tvore drugu dimenziju klase. To su dohodak i imetak, ali obuhvaćaju i ono što Pierre Bourdieu naziva „kulturnim kapitalom“ – obrazovanje i druga stečena umijeća te „socijalni kapital“ društvenih odnosa i kontakata kojima se raspolaže.

Na tzv. globalnom Sjeveru, u društvima Europe i Sjeverne Amerike (plus Japan i Australija) dok je industrijski modernizam poslijeratnog razdoblja sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća u bitnome poprimao strukturu niveliziranog društva srednjeg sloja, u kasnome modernizmu sve više dolazi do izražaja troklasno društvo. Sastoji se od tri opsežne skupine: nove visokokvalificirane srednje klase u usponu, stagnirajuće stare ili tradicionalne srednje klase te nove niže klase u silasku ili prekarne klase. A tu je još i gornja klasa superbogatih, onih najviše jedan (ili još manje) posto društva koji se oslanjaju na imetak, naslijeđeni ili stvoreni. Od 80-ih je i u Kini i Rusiji došlo do vrtoglavog porasta privatnog imetka. Financijski i(li) nekretninski kapital je toliki da zarađivanje ne bi uopće bilo potrebno. Za razliku od tradicionalnog rentijera stare gornje klase, koja također još postoji, za novu gornju klasu je karakteristično da je aktivna i radi, stiče Reckwitz.

Za postupnu transformaciju u društvo kasnog modernizma za Reckwitza su značajna tri povezana faktora: postindustrijalizacija ekonomije, proširenje obrazovanja i proces liberaliziranja promjene vrijednosti. Usporedno s gubitkom značenja industrijskog sektora, događa se ogromna ekspanzija tercijarnog sektora. Tako Reckwitz navodi da je udio zaposlenih u industrijskom sektoru Savezne Republike Njemačke od 45 posto 1850. godine pao na 24 posto 2017., a udio zaposlenih u uslužnom sektoru porastao s 33 posto 1950. na 75 posto 2017. godine.

Suprotno od teze Samuela Huntingtona iznesene u „Sukobu civilizacija“ 1996. godine o budućoj borbi između nacija i zemalja različitih kulturnih i religioznih identiteta (što je, usput rečeno, svesrdno zastupao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman), Andreas Reckwitz suprotstavlja „hiperkulturu“ naspram „kulturnog esencijalizma“. Sukob se primarno događa unutar društava Zapada, a ne između Istoka i Zapada.

Kultura kao „hiperkultura“ ne znači više visoku kulturu obrazovanog građanstva, svakako ne ni masovnu kulturu, nego se „kultura sada odnosi na pluralnost kulturnih dobara koja cirkuliraju na globalnim tržištima te pojedincima daju resurse za samorazvijanje“. Ona je svojevrsna nadkultura i kozmopolitska je. „Hiperkultura shvaća globalnu kulturu kao ogroman spremnik raznovrsnih resursa za samopotvrđivanje, iz kojeg se može crpiti – japansko borilačko umijeće aikido ili indijska joga, skandinavski dizajn, francuski filmovi ili američke kompjutorske igre, kreolska ili južnonjemačka kuhinja, putovanja po gradovima, aktivan  odmor ili tematska putovanja, svjetska glazba ili muzeji posvećeni umjetnosti, itd.“

„Kulturni esencijalizam“ shvaća kulturu kao medij kolektivnog identiteta zajednica. On je okrenut prošlosti. Ideal kulturnog esencijalizma je homogenost zajednice, njezina jednoznačnost i jedinstvenost u kojoj se apsorbiraju razlike koje nastaju među pojedincima. U tu protustruju hiperkulturi, Reckwitz navodi „različita fundamentalistička strujanja unutar triju monoteističkih religija, desnopopulističke i identitetske pokrete u Europi i Sjevernoj Americi, brojne i moćne zastupnike kulturnog nacionalizma u Rusiji, Kini, Indiji“, itd. Različite su to varijante, ali imaju zajedničku strukturu jer im je središnje mjesto i polazište kolektivni identitet (neke) zajednice. Iako nacionalisti, međusobno se internacionalno podržavaju i suprotstavljaju hiperkulturi.

Autor tumači da je hiperkultura postala dominantna unutar zapadnih društava ali se već odavno globalizirala i izvan transatlantskog prostora, a kulturni esencijalizam moguće je tumačiti kao mobilizaciju periferija protiv društvenog središta i to kako unutar nacionalnih društava, tako i globalno. Ta mobilizacija periferija ne poprima oblik klasnih sukoba u tradicionalnom smislu, nego oblik konflikta identiteta. Reckwitz smatra da su u suvremenim političkim sukobima više energije troši na bitku oko rodnih i seksualnih prava nego na pitanja socijalne i zdravstvene zaštite.

Nova srednja klasa je kulturno, ekonomski i politički najutjecajnija skupina kasnomodernističkog društva. To je urbana klasa i koncentrirana je na regije metropola te na nekoliko odabranih manjih gradova, u malim gradovima i na selu manje je zastupljena. Kako ističe Reckwitz, ona je nositeljica političkog kozmopolitizma, „novog liberalizma“ koji povezuje privredne i lijevo-liberalne elemente. Ona želi biti kulturni hegemon.

Usponom dominantne nove srednje klase, lijevo-centralni blok se udaljavao od etatizma stare škole bliskog sindikatima, a desno-centralni blok od klasičnog konzervativizma. (Creative Commons)

Politički, u razdoblju od 50-ih do 70-ih godina u zapadnim zemljama dominirali su konzervativno-kršćanski demokrati te socijaldemokrati/socijalisti. Usponom dominantne nove srednje klase „lijevo-centralni blok se udaljavao od etatizma stare škole bliskog sindikatima (tako u Njemačkoj na primjer SDP pod vodstvom Gerharda Schrödera), a desno-centralni blok od klasičnog konzervativizma (na primjer CDU pod Angelom Merkel).“ Ali, osnivaju se nove stranke pa nova srednja klasa dominira, na primjer, u njemačkim Zelenima a u Francuskoj bivša Republika u pokretu (a sada Preporod) Emmanuela Macrona pokazuje se kao nova stranka visokoobrazovanih žena i muškaraca koja utjelovljuje vrijednosti lijevog liberalizma i neoliberalizma.

Prema Reckwitzovoj analizi, stara srednja klasa ostala je djelomično vjerna konzervativcima i socijaldemokratima, a oni dijelovi te klase „koji su se osjećali obezvrijeđeno i otuđeno“ čine temelj desnopopulističkih stranaka kao AfD u Njemačkoj i Nacionalno okupljanje Marine Le Pen. Nova prekarna klasa većinom je politički indiferentna, s nekim uvjerenjem da se za njih ništa ne može promijeniti, a kad to nije, sklona je desnim populistima ili nekoj novosocijalističkoj ljevici (kao Ljevici u Njemačkoj ili Nepokorenoj Francuskoj Jean Luc-Mélenchona u Francuskoj). Klasi superbogatih, onoj koja čini onih jedan posto stanovništva, blizak je kozmopolitizam a nekima od njih i etika „popravljanja svijeta“ (Reckwitz navodi Bill Gatesa, Warrena Buffeta). Ali, u principu, kao i prekarni, imaju manji interes za politiku ili zapravo smatraju kako svojoj ekonomskom moći politiku kontroliraju.

Kako će se nastaviti razvitak klasne strukture u zapadnim društvima?

Piše Reckwitz da je sociologiji teško prognozirati no da je moguće barem skicirati scenarije budućnosti. U prvom scenariju nastavlja se proces posljednjih desetljeća: stara srednja klasa sve više nestaje a nova srednja klasa kao i nova prekarna niža klasa sve više rastu, a s gotovo praznom društvenom sredinom. Zaoštrila bi se polarizacija, i socijalna i kulturna i politička. Prema drugom zamišljenom scenariju dogodila bi se opća prekarizacija, socijalno srozavanje velikih dijelova društva. Možda zbog drastičnog gubitka radnih mjesta zbog digitalizacije. I to moguće usporedno s istodobnim usponom društava istočne i južne Azije.

Najoptimističniji scenarij je smanjivanje prekarne klase, stabiliziranje stare srednje klase, uz daljnju ekspanziju nove srednje klase

I treći, najoptimističniji scenarij je smanjivanje prekarne klase, stabiliziranje stare srednje klase, uz daljnju ekspanziju nove srednje klase. Nedostatak radne snage mogao bi dovesti do toga da se mnogi poslovi servisa i tradicionalne srednje klase učine vrednijima nego što su danas i da se, kao reakcija na desni populizam, stvori „ravnoteža između kozmopolita nove srednje klase i komunitaraca stare srednje klase“. Između njih bi se (kompromisno) promijenila paradigma u pravcu „brižnog liberalizma“ ili „integrirajućeg liberalizma“ koji bi iza sebe ostavio simbiozu lijevog liberalizma i neoliberalizma“. Tu novu liberalnu alternativu Andreas Reckwitz vidi kao rješenje u nekom (ipak dosta nejasnom) obliku liberalizma u kojem bi se spojile vrijednosti nove i stare srednje klase.

Analize Andreasa Reckwitza konzistentne su i mogu biti prihvatljive. Njegove projekcije, za koje sam kaže da nisu posao sociologa, više su tjeskobne nego oslobađajuće, ali kad vidimo kakvi su sukobi buknuli posljednjih godina, zaključujemo da je svijet opasnije mjesto nego što je bio prije prvog izdanja Reckwitzove knjige. Jača rasizam, šovinizam, autoritarizam i produljuje se politički vijek autoritarnih vladara diljem svijeta, pa i u slučajevima da ih se bira u tzv. liberalnim, demokratskim sustavima. A da živimo u vremenu kraja iluzija, to je sasvim sigurno.