O ženama u ustaškom pokretu i ustaškom režimu

Od 6.000 žena članica Hrvatske seljačke stranke, koja je bila najsnažnija politička stranka u međuratnoj Hrvatskoj, samo njih 160 javno je potpisalo pristupnicu u ustaški pokret, piše Enis Zebić u prikazu knjige Martine Bitunjac Žene i ustaški pokret

• Naslovna ilustracija: naslovna stranica knjige Žene i ustaški pokret

• Autor je doktor filozofije, dopisnik Radija Slobodna Europa iz Zagreba

Hrvatski prijevod studije  Martine Bitunjac   „Žene i ustaški pokret. Uključenost, sudjelovanje, nepravda.“ („Srednja Europa“, Zagreb, 2023)  potreban je i dobrodošao prilog razumijevanju fenomena ustaškog pokreta i kvislinške Nezavisne države Hrvatske, i to iz aspekta  koji do sada jedva da je bio istraživan – iz aspekta uloge i položaja žena u tom pokretu i u marionetskoj NDH. Autorica kao svoj cilj postavlja „stvaranje cjelovitije slike žene u ustaškom pokretu i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ i ona je  u svojoj namjeri uspjela.

Knjiga je, osim Uvoda i Zaključnih razmatranja,  razdijeljena u pet poglavlja  – „Povijesni kontekst (1918-1945)“, „Ustaške sljedbenice u ‘vremenu borbe’ (1930-1941“, „Aspekti života žena u NDH: između glorifikacije, instrumentalizacije, neprijateljstva i nasilja“, „Ustaškinje: djevojke i žene u ustaškom pokretu“ i „Žene u vojsci i Ustaškoj nadzornoj službi“.

Ustaške vlasti nastojale su držati korak sa nacionalsocijalističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, što je  – podsjeća autorica – uključivalo kult vođe i  uspostavljanje organizacija u okviru pokreta poput Ustaške mladeži, Radne službe i Ženske loze ustaškog pokreta. Međutim,  za razliku od svojih uzora, ustaše se nikada nisu razvili u masovnu organizaciju niti su imali mnogo sljedbenika, ni prije, ni nakon dolaska na vlast, kaže autorica pozivajući se na onovremene talijanske i njemačke izvore.

Iako je ustaški projekt bio ostvarenje „tri K“ (Kinder, Küche, Kirche  –  djeca, kuhinja, crkva) –  dakle  stvaranje društva u kome će univerzum žene započeti i završiti ulogom vjerne i pobožne majke, odgojiteljice  i domaćice,  taj je proklamirani cilj  – navodi  autorica  u svojoj studiji  – ostao u 4 godine ustaške vlasti  „samo fikcija“. Ustaška  politika nije u tome uspjela, već je u odnosu prema ženama oscilirala između priznanja i isključenja.

Već u razdoblju ilegale i emigracije – od konca dvadesetih godina do okupacije Kraljevine Jugoslavije i formiranja marionetske države – stavljanju žene kamo joj je mjesto stajala je na putu činjenica da je izvjestan broj sposobnih i motiviranih  žena na različite načine pomagao ustaškom pokretu kao „sudionice, suradnice i pomagačice“.

S druge strane, za postojanja Endehazije na njenom teritoriju i gotovo svugdje drugdje u Europi bjesnio je rat, muškarci su bili na bojištima, a žene su  preuzimale njihova mjesta u svijetu rada, u državnoj upravi i u sveučilišnim predavaonicama.

I zato – dok ustaški ministar Mile Budak 1941. godine na fonu fašističke i nacističke prakse da žene ne mogu biti odvjetnice, sutkinje, inženjerke i liječnice odriče ženama prava na studij tih zanimanja i bavljenje tim zanimanjima, ratna vremena rezultiraju povećanim brojem studentica nauštrb smanjenog broja muških studenata.

Također, neke se pripadnice ustaškog pokreta, „obrazovane žene, posebno učiteljice, nisu slagale sa Budakovom tradicionalno-patrijarhalnom  interpretacijom“, i javno su – poput Benedikte Zelić Bučan u časopisu „Ustaška mladež“ 1944. godine  – o tome govorile.

Što je dovodilo žene u suradnju sa ustaškim pokretom? Kod nekih radilo se o obiteljskim vezama  poput Pavelićeve supruge Mare i kćerke Višnje,  visoke ustaške dužnosnice Irene Javor čiji je otac  Stipe,  pripadnik ustaškog pokreta od samog početka, zbog planiranja nasilnog rušenja Kraljevine Jugoslavije bio suđen na 20 godina robije i umro  na izdržavanju kazne u Sremskoj Mitrovici 1936. godine,  ili  jasenovačke čuvarice Nade Šakić čiji je polubrat bio Vjekoslav Maks Luburić, jedna od najmračnijih persona endehaškog režima i jedan od zapovjednika Jasenovca.

Irena Javor s Pavelićem. Iz knjige Martine Bitunjac.

Kod nekih se pak radilo o oportunizmu. Tako je primjerice Olga Osterman, koja je u Karađorđevićevoj Jugoslaviji bila istaknuta ženska aktivistica i predsjednica hrvatske sekcije Udruženja univerzitetski obrazovanih žena, i kako takva u Zagrebu 1934. godine organizirala komemoraciju za kralja Aleksandra Karađorđevića, u vrijeme Endehazije bila stožernica Ženske loze ustaškog pokreta.

Ustaške vlasti odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostave ustaškog režima kreću s progonom Židova, Srba i protivnika režima s komunističkih ili liberalno-demokratskih pozicija.  Među prvim žrtvama  – na sreću  samo materijalno – je i književnica, urednica i novinarka Marija Jurić Zagorka. Već 11. travnja 1941, dakle dan nakon proglašenja NDH, konfisciran je njen časopis „Hrvatica“, a sav novac iz blagajne inače uspješnog i čitanog časopisa je oduzet.

Njezina su djela zabranjena, a autorica navodi kako je njezin najpoznatiji roman – „Grička vještica“  – i javno spaljen. Glavu joj je – kao i mnogima drugima koje su ustaše progonile, od Krleže nadalje  – spasio dr. Đuro Vranešić sklonivši je u svoj sanatorij. Vranešića 1945. godine nitko nije uspio spasiti – po dolasku partizana osuđen je na smrt i strijeljan, a njegov „slučaj“  vrlo seriozno je opisao Milan Gavrović u knjzi „Čovjek iz Krležine mape“.

Nitko od onih kojima je spasio glavu nije 1945. spasio Đuru Vranešića. Naslovnica knjige Milana Gavrovića

Ustaški režim nije bio efikasan u pridobivanju mladih i žena. Ustaše „nisu uspjele pridobiti školsku mladež. Indoktrinacija nije uspjela, a sliku ujedinjene hrvatske mladeži stvarao je zapravo učinkoviti propagandni ustroj hrvatske države“, izričita je Martina Bitunjac.

Što se tiče žena, od 6.000 žena članica Hrvatske seljačke stranke, koja je bila plebiscitarno najsnažnija politička stranka u međuratnoj Hrvatskoj, njih samo 160 javno je potpisalo pristupnicu u ustaški pokret.

Ženska loža ustaškog pokreta, također malobrojna, imala je „minimalan utjecaj na svakodnevnu politiku“, a pogotovo nije dopirala do seoskih žena, najbrojnijeg  dijela ženske populacije na području Endehazije. Međutim, ona je „kao politička organizacija koja je bila u službi režima dala značajan doprinos aparatu zločinačke besprave države“ NDH,  kaže autorica. Minimalan je bio i angažman žena u oružanim snagama NDH, i to tek od 1944. godine.

Prema podacima jugoslavenske OZNE i SDS-a, oko 500 žena radilo je na raznim administrativnim dužnostima u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS), „nadzornom aparatu totalitarne države“, kako je  naziva Bitunjac, ili kao čuvarice u logorima. Sve koje su nove jugoslavenske vlasti 1945. godine zarobile bile su osuđene na duge zatvorske kazne ili likvidirane, sa sudskim postupkom ili bez njega, jer je – kaže Martina Bitunjac – „jugoslavenska poslijeratna vlada klasificirala sve kolaboracionistkinje i suradnice Ustaške nadzorne službe kao izravne počiniteljice“.

Autorica izričito navodi kako su zaposlenice i zaposlenici UNS-a bili „vjerni pristaše ustaškog pokreta“, i da su žene koje su u UNS-u obavljale administrativne poslove „znale za postojanje koncentracijskih logora i genocid koji se tamo vršio“, ako ništa drugo, a ono zato što su kao stenografkinje prisustvovale redovito nasilnim ispitivanjima sumnjivaca, uhićenika i logoraša, „doprinoseći tako izvršenju zločina sa birokratske strane“.

Za razliku od Jugoslavije, poratna suđenja u zapadnoj Njemačkoj čuvaricama nacističkih konclogora  završavala su  – uz jedan broj osuda na smrt vješanjem – „većinom prilično blagim kaznama (…) jer je većina njih temeljila svoju obranu na općem stavu da žene nisu imale nikakvu moć u Trećem Reichu, jer nisu imale nikakve političke funkcije“.  Za Jugoslaviju taj argument očito nije vrijedio.

Nada Šakić i Maja Budžon. Iz knjige Martine Bitunjac.

Govoreći o ustaškim stražaricama u Jasenovcu i Staroj Gradiški  autorica  podrobno nabraja zločine za koje ih terete preživjeli logoraši i logorašice.  Upada u oči mladost ustaških stražarica u Jasenovcu – Ljubica Babić, kćer prvog zapovjednika logora Mije Babića, rođena je 1927. godine, čuvarica Nada Šakić 1926. godine, čuvarica Vilma Horvat vjerojatno 1923.godine …  U Jasenovcu i Staroj Gradiški je prema poratnim analizama jugoslavenske Službe državne sigurnosti radilo tridesetak žena, a i poratne analize Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina  utvrdile su da većina ustaških stražarica u trenutku nastupa na dužnost u logoru nije imala više od 20 godina.

U knjizi je i izvrstan i dragocjen slikovni materijal koji kvalitetno dopunjuje tekstualni dio.  Čestitke pogotovo idu autorici naslovne stranice i posljednje stranice ovitka Ani Vujasić  na  izvrsnom dizajnu i odabiru efektnih fotografija za naslovnu stranicu i posljednju  stranicu ovitka, jer su fotografije žena – ako se ne radi o  seljankama u narodnim nošnjama – izuzetno  rijetke u endehaškim medijima i javnom prostoru, na što autorica u knjizi i upozorava.

Mala paralelna analiza stranica  brojeva za listopad 1943. godine dva najznačajnija zagrebačka endehaška dnevna lista – Hrvatskog naroda i Nove Hrvatske –  koju smo proveli  uz čitanje ove studije potvrđuje ovo zapažanje Martine Bitunjac.

Doista  – nema fotografija žena  na ulici,  nema fotografija žena na radnom mjestu, nema fotografija žena u uniformi, jedva da ima fotografija znamenitih žena o kojima govore (rijetki!) prigodni tekstovi. Pa i kada se objavljivalo slike žena u narodnoj nošnji, nikada nije bila potpisana imenom i prezimenom, nego samo regionalnim porijekom.

Druga stvar koja bode oči  je da u pregledanim novinama nema fotografija masovnih okupljanja, što se možda može objasniti ratnim vremenima, ali možda i razinom potpore endehaškom režimu.

Zadnja stranica ovitka knjige Martine Bitunjac.

Zaključno,  studija Martine Bitunjac „Žene i ustaški pokret. Uključenost, sudjelovanje, nepravda“ širinom obrađenih izvora,  bogatstvom iznesenog materijala i jasnoćom zaključaka nameće se kao nezaobilazno štivo za svakoga tko će se ubuduće baviti tim dijelom hrvatske povijesti  20. stoljeća.  Po našoj ocjeni, ova knjiga i monografija Davora Kovačića „Kriminal u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zločin, korupcija, moral, politika“ (Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017) dva su najvrjednija prinosa historiografiji o NDH posljednjih godina.

Ipak, vjerujemo da bi u jednom sljedećem izdanju bilo dobro  studiju dopuniti s još dvije teme. Jedna bi bila nešto šire elaboriranje  biografija  „ustaških heroina“,  lokalnih vođa Ženske ustaške mladeži Anđelke Sarić, Anke Šimunović, Dinke Perajice, Emilije Nagode i Jelene Šantić,  koje tijekom rata stradaju od partizana. Autorica ih navodi kao primjer kako je ustaški propagandni aparat instrumentalizirao njihovu sudbinu, ali možda bi podrobnije upoznavanje s njihovim biografijama dodatno rasvjetlilo motive njihovog angažmana i pojasnilo ukupnu sliku o ženama u ustaškom pokretu.

Obrada druge teme bila bi nešto ambicioznija i zatijevala dodatno poglavlje, ili čak  zasebnu studiju, a to je odnos ustaškog pokreta i ustaških vlasti prema ženama muslimankama. Američka povjesničarka Emily Greble u svojoj izvrsnoj studiji „Sarajevo 1941-1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi“ (University Press, Sarajevo, 2020) kaže među ostalim kako je „uloga žena u javnom životu bila još jedan kamen spoticanja između muslimana i (ustaškog) režima“,  a ozbiljni su prijepori nastajali i oko inzistranja ustaškog režima na uključivanju muslimanskih djevojčica i žena u Ustašku mladež, odnosno strukture ustaškog pokreta i vojne strukture, „što je bilo u suprotnosti s islamskim zakonima koji su zahtijevali rodnu segregaciju“. To pitanje u ovoj studiji nije obrađeno, a vjerujemo da bi pridonijelo sagledavanju i razumijevanju cjeline teme.

Dodajmo da su se u pripremi teksta za objavljivale potkrale dvije male pogreške. Na jednom jestu pogrešno se navodi  kako je na parlamentarnim izborima 1935. godine pobijedila  Jugoslavenska narodna stranka Bogoljuba Jevtića. Točno je Jugoslavenska nacionalna stranka („Jenesa“).

Također, kada se govori o ocu Pavelićeve supruge Mare, pravniku i publicistu starčevićanske orijentacije Lovrinčeviću, jednom ga se navodi kao Ivana, a drugi puta (što je točno!) kao Martina.

Autorica Martina Bitunjac  docentica je na Povijesnom odsjeku Sveučilišta u Potsdamu, znanstvenica na Moses Mendelssohn centru za europsko-židovske studije i urednica časopisa Zeitschrift für Religions-und Geistesgeschichte.

Istražuje povijest Drugog svjetskog rata, žrtve Holokausta, žensku povijest i kulturu sjećanja. Na hrvatskom je objavljena njena knjiga „Lea Deutsch. Dijete glume, glazbe i plesa“, („Srednja Europa“; Zagreb, 2021)

Tekst je izvorno nastao kao autoričin doktorat obranjen na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu i rimskoj La Sapienzi, objavljen je 2013. u talijanskom izvorniku, a 2018. izišao je nešto izmijenjen i dopunjen njemački prijevod.  Kako je rečeno na predstavljanju knjige na ovogodišnjem Kliofestu, hrvatsko izdanje prijevod je njemačkog teksta, u koji su unesene određene izmjene, a izdanje je dodano obogaćeno i slikovnim materijalom. Njemački prijevod već je prikazan i vrlo pozitivno vrednovan u hrvatskoj znastvenoj javnosti.