Od Kazahstana do Indonezije i Filipina. Kratki filmovi s festivala iz Sarajeva, Berlina i Venecije.

Ljiljana Mikulčić prikazuje program Festivali pod reflektorom koji je prikazan u nenatjecateljskom dijelu. Zaključuje da Zagreb ima festival visoke kvalitete

Grad Zagreb je sa Zagreb film festivalom dobio izuzetno značajnu kulturnu manfestaciju koja kvalitetom privlači publiku i rasprodaje dvorane. Ovaj tekst bavi se tek nekim od kratkometražnih filmova koji su prikazani u dvorani Müller, manjoj dvorani Kina Europa, koja je idealna za prikazivanje filmova kratkog formata. U ne-natjecateljskom programu pod nazivom Festivali pod reflektorom prikazani su filmovi sa festivala kao što su Berlin Film Festival, Venice Film Festival i Sarajevo Film Festival.

Elma Tataragić, selektorica glavnog programa Sarajevo Film Festivala, izabrala je i filmove za Zagreb. Izbor iz Berlinare Shorts načinila je selektorica tog programa Maike Mia Höhne. Venecijanski Filmski Festival predstavio se filmovima koje je odabrao selektor programa kratkometražnog filma Horizonti (Orizzonti Corti) Enrico Vannucci.

Sarajevo Film Festival prikazao je uglavnom studentske radove iz svoje regije. Svi su jednostavnih narativnih procesa i istih takvih montažnih i redateljskih postupaka. Ali što se tiče angažiranosti spram razrade teme baš u ovoj grupi nalazimo najintenzivniji film programa Festivali pod reflektorom. Radi se o filmu Majkino zlato.

Majkino zlato (27 min) igrani je film redatelja Irfana Avdića. Glavnu ulogu Alema glumi Dino Bajrović. Film analizira temu srama zbog socijalnog statusa porodice glavnog junaka. Ali Alem je i izrazito loš učenik. Sram s kojim se bori tinejdžer završnog razreda srednje škole, očituje se u povrijeđenom ponosu na koji reagira bijesom i agresivnošću (često s očima punim suza). Film se razvija kroz scene koje se baziraju uglavnom na reakcijama Alema spram okoline ali i spram njegove majke koja je pasivna i nemoćna. Otac nije prisutan. Alem odluči pronaći novac za skoru školsku ekskurziju dilanjem droge i krađom. Novac nikako nije smio biti poklonjen, na to Alem reagira emotivnim ispadom i odbijanjem  pred cijelim razredom. Film je kod gledatelja postigao upravo ono što je glavnog lika najviše emotivno pogađalo, da Alema duboko žalimo. Film, iako izgrađen prepoznatljivim filmskim postupcima, posjeduje snagu stvorenu slojevitom gradnjom emotivnih stanja koja su posve u skladu s odnosima montaže, kadriranja, ritma, tempa i glumčeve interpretacije glavnog lika do nivoa kada se tehnika više i ne primjećuje, već samo emocija.

Ružičasti slon (19 min, igrani) redatelja Ade Hasanovića iznosi jednostavnu priču o dolasku kćeri sa studija u Rimu. Kući dolazi sa svojim zaručnikom Talijanom i njeni roditelji pripremaju doček. Sukob izbija kad otac ugleda kćerinu tetovažu na leđima (tetovažu ružičastog slona), istu koju je ugledao na jednoj glumici porno filmova kojoj se nije vidjelo lice. Sumnjajući da je to njegova kćer otkriva svoju opsesiju gledanja porno filmova. Film je prepun dijaloga koji aludiraju na moguću porno aktivnost njihove kćeri koja naravno nije ta porno glumica. Na kraju ipak dolazi do neke vrste pomirenja, ali onog u kojemu kćer sada vidi svoje roditelje drugim očima.

Pivac (15 min, igrani) redateljice Sabrine Begović-Ćorić priča priču o ženi, žrtvi obiteljskog nasilja, koja dolazi policiji prijaviti svog nasilnog supruga. Problem ovog filma su otegnuti i nespretni dijalozi. Izostanak dobrog ritma odnio je priču u dosadu bez obzira na temu i poruku da jedno NE muškarcu znači doista NE i u bračnim i prijateljskim odnosima.

Autorefleksija u tri epizode (13 min, igrani) Sare Ristić zanimljivo je ostvarenje u kojem redateljica spaja tri naizgled nespojiva dijela filma u cjelinu. Prvi je dio pretvaranje lica djevojčice u klauna. U drugom je dijelu riječ o studentskom tulumu i nasilnom seksu. Glavni lik (pretpostavljam da je to djevojčica iz prvog dijela filma koja je sada djevojka) postaje žrtvom seksualnog nasilja od strane žene. U procesu gubi svijest. Muškarac se pridružuje, stvar se  nastavlja  dobrovoljnim seksom između njega i žene nasilnice, nad onesviješćenim tijelom glavne junakinje. Treći dio  uključuje tek nekoliko kadrova. Vidimo šalicu vruće tekućine iz koje se izvija para. Potom vidimo dio ženinog lica i njeno žurno ispijanje vrča punog mlijeka koje se, pri ispijanju, slijeva niz njeno tijelo.  Potom vidimo usporeni kadar u kojemu osoba nestaje u vodi (ali opet ne vidimo njeno lice već uzdignute ruke koje nestaju u vodi uzburkanoj od skoka). Film tako završava kadrovima čija su značenja (sada simbolična) kreirana samim kontekstom prije stvorene priče.

Program Berlinare Shorts predstavio je sljedeće filmove:

Visoki gradovi od kosti (19 min, dokumentarni) dolazi iz Portugala. Film prati Karlona koji se rodio u Pedreri dos Hungaros, slamu lisabonskog predgrađa. Karlon je  pobjegao iz socijalnog stana koji su on i njegova porodica dobili. Po njega dolaze članovi njegove porodice ali on im se ne pokazuje, iako stupa u dijaloge (poetske) s njima.  Karlon je osoba s potenciranom potrebom da se zaštiti od drugih – jer svi drugi su demoni. To se naročito ističe u izuzetno dobroj sceni razgovora u kojoj Karlon odbacuje i rođenu kćer zbog opsjednutosti duhovima.  Ako je ovaj film doista dokumentarni onda je izrazito stilizirani dokumentarni film. Naime, poetski govor, kvaliteta kadra i zanimljivost upotrebe svjetla (film je sniman uglavnom po mraku) upućuje na duge pripreme. Film završava kadrovima betonskih blokova zgrada i bijelog konja koji prolazi kroz te betonske blokove. Tako postaje film s porukom.

Hiwa (11 min, igrani) je izuzetno zanimljiv grčki film Jacqueline Lentozou. Gradi se na priči o snu koji glavni lik objašnjava svojoj ženi. Opis sna ritmički se obrađuje ubacivanjem ženinih pitanja na koje muškarac odgovara dodatnim pojašnjenjima. Nalaze se u Manili (ne vidimo ih, tek čujemo njihov razgovor), ali san koji film vizualizira događa se u Ateni.  Muškarac pokazuje brigu za svoje dvije bolesne kćeri. Osjećaj straha da im ne može pomoći, da nije dorastao tom zadatku, prisutan je tijekom sna.

Na kraju filma stekla sam dojam da je zapravo on taj koji je bolestan jer se zvuk pulsiranja njegovog srca (kako sam razumjela) pojavljuje pri kraju filma. Sanja li da opisuje gore opisani san svojoj ženi? Je li mu njegov san zapravo poruka da nije dorastao očekivanjima svoje majke? Tako je film ostvario zanimljiv pristup odnosu majke i sina koji se ocrtava kroz odnos oca i njegove dvije kćeri izražen kroz san. Film je samo na prvi pogled jednostavan. Snimljen je uglavnom kamerom iz ruke i vizualno djeluje kao home movie.

Tasmanijski tigar (14 min, animirani) je francuski film Vergine Keaton. To je film bez dijaloga i zapravo je i eksperimentalni u obradi. U filmu vidimo tasmanijskog tigra koji se kreće kao u kavezu zoološkog vrta (rešetke nisu vidljive). Ledenjaci počinju svoje slijevanje niz planine, vulkane itd.  Film je, iako vizualno dojmljiv, tematski problematičan. Je li se autorica zaustavila na dojmljivoj vizualnoj strukturi i prestala istraživati odnos vizualnosti s temom filma koju je namjeravala razviti? Često se autori animiranih ili eksperimentalnih filmova zaustave na uspješnoj vizualnosti i zanemare nužan aspekt komunikacije vizualnosti s pričom ili temom koju razvijaju. Kako je u filmu taj odnos problematičan citiram sinopsis: “Tasmanijski tigar hoda svojom nastambom u zoološkom vrtu. Ledenjak se polako topi. Suočena s neminovnim uništenjem priroda pobjesni, probije okvire ekrana i odupre se uništenju. Vizuali su nadahnuti renesansnim i simboličkim slikama.”

Imfura je film Samuela Ishimew (38 min, igrani) iz Ruande. Snimljen je u dokumentarnom stilu a govori o dolasku glavnog lika Gise (koji je inače student druge godine sveučilišta) u Nkor, rodno selo njegove majke, koja je nestala tijekom genocida dok je on još bio sasvim malo dijete. Gisa se dolaskom u Nkor nađe usred obiteljskog sukoba. Razrušena kuća njegove majke nalazi se na parceli koja je vlasništvo njenog brata. Brat parcelu želi prodati. Sestra prodaju nastoji sprječiti zbog uspomene na mrtvu sestru. Prema njenom objašnjenju prodaja zemlje vodi nestajanju domovine i kulturnog i emotivnog nasljeđa. U raspravu su uključeni i stanovnici Nkora. Svi bez agresije izlažu svoja mišljenja. U priči je zanimljiv i lik pomalo misterioznog sestrinog supruga koji se preobratio na kršćanstvo. On objašnjava Gisi da je čovjekov put poput zmije koja jede svoj rep, da čovjek završi tamo gdje počinje i umre tamo gdje je rođen. S druge strane njegova žena objašnjava Gisi koji je zaboravio izgled svoje majke i čitav genocid, da će mu njegovo tijelo reći ono što je njegov um (mind) zaboravio. Film završava govorom brata Gisine nestale majke Gisi da je od stranaca naučio dvije stvari. Prva je da treba planirati budućnost. Druga je vrijednost vremena. Ova sjajno konstruirana priča, koja se vrti oko jednog problema koji se treba riješiti (prodati ili ne prodati zemlju) vodi radnju filma polako naprijed uključivanjem brojnih epizodnih sekvenci. Svjedoci smo izvrsnih izvedbi uličnih, ili iz naroda poniklih, glazbenika. Film odiše toplinom koja ne razdvaja cjelinu i dio, ili društvo od njegovog pojedinca. Film je osvojio Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

Venecija Film Festival i njihov program Horizonti predstavili su:

Dar (15 min, igrani) je indonezijski film Aditje Ahmad. Film priča o dječaku Isfiju koji se u društvu svojih muških prijatelja ponaša muški dok se tijekom prijateljstva sa djevojčicom Nitom prerušava u djevojčicu. Oni, s takvim prerušenim Isfijem, zajedno provedu noć u njenoj kući. Njihovo noćno druženje puno je zabave i bez seksualnih pretenzija. Dok se ona tušira on joj u ormaru, povodom njenog rođendana, priređuje svjetlosnu instalaciju koju ona otkriva tek kasnije kada njega više nema. Isfi je stavio budilicu u ormar koja se u određeno vrijeme i oglasila. U potrazi za budilicom djevojčica otkriva instalaciju koja je oduševi. Isfijev dolazak kući otkriva nam njegovog nasilnog oca koji od dječaka želi stvoriti djevojčicu koja će mu kuhati i prati. I zapravo film je ovdje otvorio temu za diskusiju, i to ne baš temu problema seksualnog identiteta, već Isfijev odnos s ocem kojeg ne zanima ljepota koju Isfi može stvoriti. Film je  dobitnik ovogodišnje nagrade za najbolji film u sekciji Horizonti.

Manila je puna muškaraca koji se zovu dečko (20 min, igrani), filipinski je film Andrew Stephen Leea. Film se vrti oko priče o otuđenom sinu koji se vraća u Manilu ali sa željom da impresionira oca. Govori mu da je doktor, premda je samo bolničar. Unajmljuje dijete od nekih četrnaest godina. To dijete pije, puši i govori engleski. U filmu se ne razvija tema odnosa oca i sina već odnos unajmljenog sina i glavnog lika. U trenutku kada se unajmljeni sin uključi u obitelj glavni lik pobjesni od ljubomore. Paralelna priča filma spominje preko TV vijesti terorističke napade na jugu Filipina, ali više i neprestano tijekom filma sprovod Michela Jacksona. Tako i svaki čovjek kojeg glavni lik susretne (svi govore da se zovu Boy) spominje sprovod, izjavljujući glavnom liku suosjećanje.

Gadovi je argentinski film (16 min, igrani) Tomása Possea o troje delinkvenata koji se zabavljaju u bogatom stanu u koji su nasilno ušli. Tri tinejdžera, Mateo, Alejo i Sofia provode dan i noć u stanu koji nije njihov zabavljajući se na različite načine. Mateo i Sofia leže na tepihu dok Mateo Sofiji priča priču koju piše ali za koju još ne zna kraj. Kostimiraju se u odjeću vlasnika stana, koriste njihovu šminku, čitaju knjige, igraju videoigrice, plešu, jedu. Uglavnom istražuju stan svaki na svoj način. Prije spavanja napiju se, drogiraju i uživaju u glasnoj glazbi kao da je to sve najnormalnija stvar na svijetu. Ali ujutro u stan ulazi žena, vjerojatno pomoćnica u kući. Tri delinkventa u tom se trenutku pretvaraju u kriminalce i s pištoljem, koji je nosio Mateo, Sofia zaprijeti pomoćnici. Svežu je. Uzimaju ključeve od automobila i pronalaze ga bez problema sistemom otključivanja na daljinu. I odvezu se u nepoznato. Film je izuzetno predvidljiv i preplavljen upotrebom filmskih konvencija.  Sinopsis filma pisan je pomalo manipulativno: “Grle se, znoje se, puše cigarete i piju alkohol u ekstazi, sve dok na površinu ne izbiju strah i ljubomora.” Naime, film ne razvija njihove međusobne odnose na nivou straha i ljubomore (iako bi taj pravac bio jako zanimljiv).

Kazahstanski film Seks, strah i hamburgeri (19 min, igrani) je film Eldara Shibanova, a razvija temu seksualne frustracije glavnog lika Iskandera, koji je zaljubljen je u svoju partnericu Lauru s kojom radi na fotografiranju hrane (majoneza se često štrca preko hamburgera). On Lauru seksualno ne zanima. Laura odlazi u grad i Iskander u fotografskom ateljeu/radnji ostaje sam. U atelje ulazi nepoznata žena Anat koja upravo u razgovoru preko mobitela prekida sa svojim dečkom i to prilično hladno. Anat Iskandera navede na seks ali on ima problema sa erekcijom. U priču se uvlači situacija s teroristom koji praši gradom i Laura se ne može vratiti u atelje. Zvono na vratima zgrade zazvoni, Iskandar se javlja na parlafon i začuje očajnički glas koji ga moli da otvori vrata jer terorist praši. Iskandar u trenutku dvoumljenja začuje pucanj koji ubije čovjeka. Iskandar ne reagira, kao da sve potiskuje u neki ugao, izbjegavajući suočavanje. Anat odlazi nakon što joj je pomogao da masturbiranjem svrši. Laura se vraća i oni nastavljaju posao. Anat se vraća jer je zaboravila svoj stick. Ispred zatvorenih vrata koja odjeljuju Lauru od njih dvoje, Anat Iskanderu  – koji sada nema problem sa erekcijom  – ‘puši’. Laura otvara vrata i ima što vidjeti. Zatvara vrata. Anat i Iskander nastavljaju do njegovog svršavanja. Anat skupi stvari i odlazi. Iskandar, kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja rad s Laurom koja ga nakon nekoliko trenutaka, očito uznemirena situacijom, zatraži da ode. On odlazi ali ona, nakon nekoliko trenutaka, strastveno potrči za njim. Nalazi ga na stepenicama i počne strastveno ljubiti. Iako film ostvaruje svoju filmsku strukturu i ritam sukladno nervozno napetom duševnom stanju glavnog lika, rađen je u maniri nekreativnih linearno narativnih postupaka. I nije nimalo komičan. Zato citiram dio sinopsisa koji tvrdi da jest: “Kratka komedija o neočekivanoj seksualnoj kemiji i strašnim situacijama.”