Od plana do klana: “Balkanska bolest” je destruktivno poduzetništvo; kronizam očekivano negativan, ali familijarizam zbunjuje

Drugi dio uvodnog izlaganja na stručnoj raspravi o tome Zašto Hrvatska zaostaje. U prvom je dijelu objašnjena razlika između liberalnih i izbornih (iliberalnih) demokracija, zatim diktature proletarijata i liberalne autokracije, te postaviljeno pitanje je li zaostajanje posljedica činjenice da Hrvatska pripada među iliberalne demokracije. U drugom je dijelu prikazano šest simptoma balkanske bolesti i rezultati istraživanja prema kojem imamo destruktivno poduzetništvo

Zašto Hrvatska zaostaje (3): Mogu li se slabiji ekonomski rezultati objasniti činjenicom da Hrvatska nije liberalna nego je izborna (iliberalna) demokracija

• Napomena uredništva: Na ovaj članak objavljen 2018. godine podsjećamo u povodu izbora autora i suradnika Ideja Velibora Mačkića za ekonomskog savjetnika predsjednika republike Zorana Milanovića

Kao što je najavljeno, u drugom dijelu izlaganja prikazuju se rezultati inicijalne empirijske procjene utjecaja institucija na ekonomski rast u zemljama jugoistočne Europe, konkretno Balkana. Riječ je o radu pod naslovom „Hrvatski ekonomski model kroz leće političke ekonomije“, koji je objavljen u zborniku „Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje?“ Centra za demokraciju i pravo “Miko Tripalo”.

Ovaj dio rasprave odnosi se, dakle, na empirijsku procjenu tzv. „balkanske bolesti“ kao dijagnoze sub-optimalnog rasta koja je posljedica interakcije institucija i organizacija (poduzetnika i poduzeća). Osnovna je ideja bila istražiti kakva je važnost politike i institucija u objašnjenju ekonomskih ishoda Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Slovenije i Srbije. Riječ je o onome što je Douglas Hibbs (2001) označio kao „politizacija teorije rasta“.

Budući da su navedene zemlje prošle kroz višestruki proces transformacije (državni, ekonomski i politički), Wolfgang Merkel (2011) ističe kako ekonomska transformacija nije tekla od plana do tržišta, nego „od plana do klana“. Posljedica je pad povjerenja u državne institucije i komplementarnost u transformacijskom iskustvu Hrvatske s ostalim zemljama Balkana. Dakle, Hrvatska uz neke svoje specifičnosti (rat i međunarodna izoliranost) i introvertirani model ekonomskog rasta pokazuje patologije koje nisu singularne.

Četiri skupine

Sukladno klasifikaciji Gordona Raussera četiri skupine utječu na postizanje polit-ekonomske ravnoteže:

• centralna skupina (političari);
• organizirane interesne skupine – poslovne elite;
• neorganizirane ali responzivne interesne skupine – ratni veterani;
• politički posve inertne interesne skupine – birači, nezaposleni.

Na tako postavljanoj strukturi i uvažavajući kontekst u posljednjih 27 godina, iz očišta nove političke ekonomije i institucionalizma izvode se sljedeći inicijalni zaključci. Prvo, provedene reforme na agregatnoj razini rezultirale su porastom rizika za ekonomske agente na mikro razini. U relativno zatvorenom i izoliranom političkom i ekonomskom okruženju, racionalna je reakcija ekonomskih agenata poslovanje s državom i/ili javnim sektorom.

Rječnikom teorije igara oni se odlučuju za maximin strategiju, odnosno strategiju niskog rizika. U procesu optimizacije (maksimizacija dobiti i akumulacija kapitala), to je racionalan pristup, s obzirom na dostupne informacije i druga ograničenja. Budući da su definirana pravila igre i tzv. first-mover-advantage zajamčili rente i akumulaciju kapitala poslovnim elitama, the only game in town je između institucija i organizacija. Jedni osiguravaju akumulaciju kapitala, a drugi legitimnost poretka.

Kako je većina poslovanja povezana s javnim i državnim sektorom, onda jedine potrebne inovacije u poduzetničkoj aktivnosti su one koje su povezane s rentijerstvom, što pak ima posljedice i na sam ekonomski rast. Kako bi to objasnio North, upravo je interakcija organizacija i institucija oblikovala „institucionalnu evoluciju ekonomije“.

Reforme koje se provode su inkrementalne, jer one ne mijenjanju alokaciju resursa, a to se ujedno inertnim interesnim skupinama prezentira kao gradualizam kojim se minimiziraju šokovi i nesigurnost

Kako je to povezano s reformama? Ako su mjesta za stolom limitirana, onda će se ona podijeliti između glavnih igrača koji će odlučivati o smjeru i intenzitetu reformi. Sukladno Rausserovoj klasifikaciji, ta mjesta će podijeliti prve tri skupine i budući da su one osigurale i legitimnost (političari) i akumulaciju kapitala (poslovne elite), tj. tražene razine distribucije (ratni veterani). Nikakve radikalne promjene u strukturi poticaja njima nisu optimalan izbor. Reforme koje se provode su inkrementalne, jer one ne mijenjanju alokaciju resursa, a to se ujedno inertnim interesnim skupinama prezentira kao gradualizam kojim se minimiziraju šokovi i nesigurnost kojima bi bili izleženi u slučaju radikalnijih reformskim zahvata.

Za empirijsku procjenu, uz Mukand-Rodrikov rad, još su tri rada poslužila kao inspiracija istraživanja. Prvi je rad Alesine i Fuchs-Schündelna (2005) s naslovom „Goodbye Lenin or not?“ koji istražuje utjecaj ekonomskog režima na individualne preferencije ekonomskih agenata. U ovom kontekstu je ključno, je li deklarativno prihvaćanje slobodnog tržišta i odmak od države i poslovanja s državom na agregatnoj razini iskreno prihvaćen od strane poduzetnika na mikro razini?

Je li deklarativno prihvaćanje slobodnog tržišta i odmak od države i poslovanja s državom na agregatnoj razini iskreno prihvaćen od strane poduzetnika na mikro razini

Drugi rad, autora Pellegrina i Zingalesa (2014) uzrok pada talijanske produktivnosti pronalazi u institucionalnim deficitima (manjku meritokracije), što ćemo mi povezati s procjenom ortačkog kapitalizma. Treći je rad Baumola (1990) koji predstavlja ekstenziju Schumpeterove (1943) teorije poduzetništva s naglaskom na inovacije u rentijerskim aktivnostima. S time u skladu, institucionalna struktura utječe na alokaciju poduzetničkog talenta na produktivne, neproduktivne i destruktivne aktivnosti. Sve one predstavljaju dominantnu strategiju s aspekta organizacije (poduzeća), ali nemaju sve najveću društvenu stopu povrata, tj. mogu usporiti stopu rasta ili je čak i smanjiti.

Istraživanje obuhvaća razdoblje od 2005. do 2015., a uzorak se sastoji od 12 post-socijalističkih zemalja: Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka i Srbija. Budući da nam je u fokusu ekonomski rast, ključna zavisna varijabla je prirodni logaritam realnog BDP per capita. Procijenjen je i dodatni model u kojem je zavisna varijabla prirodni logaritam udjela neto izvoza u BDP-u, kako bi se testirala pretpostavka o neproduktivnom poduzetništvu koje zanemaruje strano tržište i poslovanje fokusira isključivo na domaće tržište na kojem su dominantni izvori potražnje javni i/ili državni sektor. Ključne nezavisne varijable, koje služe za identifikaciju „balkanske bolesti“ prikupljene su iz Globalnog izvještaja o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma i riječ je o percepciji stavova koji se mjere na skali od 1 do 7 (7 je najbolja ocjena).

Prva varijabla je kronizam: kako netko sklapa posao sa javnim/državnim sektorom – je li dovoljna samo dobra poslovna referenca ili su važniji nekakvi drugi odnosi, dobra umreženost. Ona predstavlja aproksimaciju ortačkog kapitalizma jer prikazuje do koje mjere je percepcija da se resursi alociraju tržišnim mehanizmima, a koliko ne-tržišnim odlukama.

Druga varijabla je familijarizam: tko drži menadžerske pozicije u poduzeću – rođaci i prijatelji, nezavisno od svog znanja ili profesionalni menadžeri temeljem kvalifikacija i uspjeha? Dok kronizam mjeri eksterni odnos poduzetnika i okruženja, to jest organizacije i institucija, familijarizam se fokusira na dinamiku odnosa unutar organizacije: kako se napreduje unutar poduzeća – na osnovi rada ili nekakvih drugih veza?

Preostale nezavisne varijable su prirodni logaritam BDP-a EU 15 (kontrolna varijabla koja pokazuje utjecaj inozemne potražnje „starih“ zemalja članica EU, tj. centra EU na ekonomski rast i neto izvoz promatranih zemalja –  pretpostavljamo da će veza između njihove potražnje i rasta BDPa i NXa biti pozitivna) i dvije dodane interakcijske varijable koje mjere efekte kronizma i familijarizma za zemlje jugoistočne Europe, tj. Balkana. To su Balkan_kronizam i Balkan_familijarizam. Metodološki, analiza je panel analiza s fiksnim efektima.

Tablica 1.: Statička panel analiza – model s fiksnim efektom

Rezultati istraživanja upućuju na sljedeće nalaze. Prvo, potvrđeno je da potražnja iz centra EU ima pozitivan utjecaj na BDP per capita. Konkretno, ako se prirodni logaritam BDP-a EU 15 zemalja poveća za 1% onda se prirodni logaritam BDP per capita naših 12 zemalja u uzorku povećava za 2,5 %. (U Tablici 1  to je navedeno u drugom stupcu, šesti red – vrijednost 2,578).

Drugo, rezultati potvrđuju i negativan utjecaj kronizma u balkanskim zemljama (varijabla Balkan_kronizam) na BDP per capita. Konkretno, povećanje vrijednosti varijable Balkan_kronizam za 1 jedinicu, što je de facto smanjenje ortačkog kapitalizma u ekonomiji (budući da se vrijednosti mjere od 1 do 7, a 7 je najbolji rezultat), rezultira rastom prirodnog logaritma BDP per capita balkanskih zemalja za 8,4 %. U Tablici 1, to je vrijednost procijenjenog koeficijenta od 0,084 (drugi stupac, drugi red).

Ako uzmemo u obzir da je razina kronizma u promatranim zemljama na višim razinama (vrijednosti varijable u Globalnom izvještaju konkurentnosti su niže) u odnosu na ostatak uzorka, to znači da kronistička poduzetnička aktivnost ne pridonosi rastu. Baumolovim (1990) narativom, riječ je o destruktivnom poduzetništvu.

U uvjetima ortačkog kapitalizma, posao se osigurava preko mreže poznanstva, a ne inovacijama u proizvodnji i proizvodima. Posljedično, produktivnost kao ključni izvor rasta u dugom roku je zanemarena zbog kratkoročnih dobiti. Baumol je u pravu: alokacija poduzetničkih aktivnosti može biti u korist samih poduzetnika, a da pritom ne bude u korist društva. Ili alternativno, površno shvaćanje Smithovog koncepta o „nevidljivoj ruci“ je još jednom dovedeno pod znak pitanja.

U drugom modelu zavisna varijabla je prirodni logaritam udjela neto izvoza u BDP-u (podaci navedeni u trećem stupcu). Statistički značajne efekte na zavisnu varijablu (varijable koje imaju zvjezdicu pored procijenjenih koeficijenata) imaju razina kronizma u ukupnom uzorku i potražnja iz „centra“ EU (prirodni logaritam BDP-a EU 15). Pritom obje varijable pokazuju pozitivan učinak na zavisnu varijablu, sukladno teorijskim očekivanjima. Smanjenje ortačkog kapitalizma u ekonomiji na razini čitavog uzorka za 1 jedinicu povećava zavisnu varijablu za 10,6 % (treći stupac, treći red – vrijednost 0,106), dok porast prirodnog logaritma BDP-a EU 15 zemalja za 1% povećava zavisnu varijablu za 1,2 % (treći stupac, šesti red – vrijednost 1,290).

Zanimljivi su rezultati koji promatraju utjecaj familijarizma na ukupnom uzorku i familijarizma u slučaju balkanskih zemalja. Naime, u oba slučaja predznak je negativan, što konkretno znači da ako se varijabla Balkan_familijarizam poveća za 1 jedinicu, što označava de facto povećanje meritokracije unutar poduzeća, vrijednost  zavisne varijable smanji se za 13% (treći stupac, četvrti red – vrijednost koeficijenta -0,130). Na razini ukupnog uzorka to smanjenje iznosi 11,7%  (treći stupac, peti red – vrijednost koeficijenta -0,117).

Ti rezultati su donekle zbunjujući i definitivno pozivaju na dodatna istraživanja jer bi očekivali suprotne predznake ispred tih varijabli. Objašnjenje bi se moglo kretati oko „pređenog puta“ (path dependency) balkanskih zemalja, koje su odreda introvertirane sa zanemarivim udjelima izvoza roba i koje su poslovanje na izvoznim tržištima vezale u onim zemljama u kojima je obrazac poslovanja jednak kao i na „domaćem terenu“ (paradigmatski slučaj poslovanja Agrokora u susjednim zemljama). Tako promatrano, imenovanje profesionalnog menadžmenta u kompanijama, koje nema dobre veze na pravim mjestima, bi moglo objasniti dobivene rezultate.

Simptomi balkanske bolesti

Iz svega se nameće pitanje koji su onda simptomi tzv. „balkanske bolesti“?

• Prvi je svakako, nekonsolidirana demokracija – između „usidrene“ i „defektne“ demokracije sukladno tipologiji Merkela (2011), odnosno izborna demokracija sukladno Mukand-Rodrikovoj klasifikaciji.
• Drugi, snažna uloga „slabe“ države (direktno kroz fiskalnu politiku i indirektno kroz javni sektor).
• Treći, institucionalna imitacija na svim razinama koja pokazuje potpuno zapuštenost javne uprave i neinventivnost u rješavanju nagomilanih problema.
• Četvrti, introvertiran ekonomski model ( poslovanje s državom i javnim sektorom).
• Peti, kronizam kao dominantna strategija poslovnih elita u vanjskom djelovanju i familijarizam kao dominantna strategija poslovnih elita u unutarnjem ustrojstvu i unutarnjoj dinamici poduzeća.
• Šesti, postojanje višestrukih deficita: demokratski, upravljački, ali i poduzetnički.

U kontekstu Hrvatske, to je vjerojatno i jedan od razloga zašto nam je trebalo toliko dugo vremena da izađemo iz krize. Naš model rasta (prije krize, a bojim se da je to i trenutni model) je funkcionirao, ali s opadajućim prinosima i u uvjetima dok je strana štednja ulazila u sustav. Ali naravno, postoji strop do kojeg se dođe prije ili kasnije. Zaduženost javnog i privatnog sektora ipak imaju određenu granicu i ta priča mora stati u nekom trenutku.

Činjenica da su se poduzeća okrenula izvozu u jednom trenutku u Hrvatskoj i da je doprinos neto izvoza rastu bio pozitivan (uvažavajući i pasivne razloge tog rezultata) je najbolja vijest unatrag 20-i-više godina. Nažalost, doprinos neto izvoza je bio nedovoljan kako bi se potaknuo rast BDP-a u vremenima krize, a i izborni ciklus se neumitno približavao. Tako da smo utjecaj institucija vidjeli još jednom u parametarskim izmjenama u sustavu poreza na dohodak (ministra Lalovca i zatim minstra Marića) koji su osigurali rast BDP-a, ali ponovno na krivim osnovama. Rast se temelji na osobnoj potrošnji i domaćoj potražnji, tj. organizacije su na strukturu poticaja koje su postavile institucije ponovno racionalno reagirale.

I sad smo natrag na početku. Ako je ovo donekle točan prikaz toga kakva je Hrvatska bila jučer, i kakva je danas, zadnje pitanje je kakvu Hrvatsku želimo sutra? Odnosno, ako smo suglasni oko dijagnoze, jesmo li spremni za terapiju?