Od prosvjetiteljstva do Trumpa. Od tehnokracije do planske države i populizma. Iza svega je uvijek dogma

Kako se prosvjetiteljsko suprotstavljanje dogmi izvitoperilo u populizam? Sophie Rosenfeld u knjizi Democracy and Truth, prikazuje put kojim kognitivne i znanstvene elite potiskuju javno odlučivanje, iako to znači ograničavanje demokracije. Tako se dospijeva do tehnokracije u punom razvitku, kakvom mnogi vide suvremenu plansku državu od Washingtona do Bruxellessa, kojom populizam želi zavladati

• Naslovna slika Voltaire i Trump

I

Pod naslovom Democracy and Truth (Demokracija i istina) objavljene su na samom kraju  2018.  dvije knjige. Ideje.hr već su prikazale knjigu filozofkinje Snježane Prijić Samaržija,  a autorica druge je Sophia Rosenfeld, profesorica povijesti na Sveučilištu Pennsylvania, koje je i izdavač knjige. Obje se bave krizom demokracije (ili ideje demokracije), ali je fokus  na istini (ili nekom konceptu istine). Za zaključak o ugroženosti istine povjesničarki Rosenfeld najvažniji je primjer američki predsjednik Donald Trump, kojem posvećuje značajne dijelove prvog i završnog poglavlja.

Dok je Prijić Samaržija napisala filozofsku studiju, Sophie Rosenfeld čitateljima je ponudila detaljan, ali i cjelovit pregled kompleksnog odnosa istine i moderne demokracije koji je, prema autorici, temeljno formiran prije više od dvjesta godina, u doba prosvjetiteljstva potkraj 18. stoljeća. Rosenfeld se najviše refereira na Sjedinjene Države nekoć i danas,  na Francusku u revolucionarno doba potkraj 18. stoljeća i donekle Britaniju.

Uz značajne razlike među njima, obje knjige veću pažnju posvećuju istini nego nekoj politološkoj analizi suvremene transformacije demokracije. Problem je, dakle, istina. Također, obje se knjige posebno bave ekspertima i položajem eksperata u političkom poretku, danas i uopće. Problem istine je dakle problem eksperata, a problem demokracije razmatra se tek iz (privilegiranog ili potisnutog) položaja eksperata u sustavu odlučivanja. Obje knjige problem istine i eksperata u suvremenom okruženju na kraju  svode na etičko pitanje, koje je kod Rosenfeld dodatno isprepleteno sa socijalnim i političkim.

Sophia Rosenfeld, profesorica povijesti, Sveučilište Pennsylvania

I a

Prema Rosenfeld rast znanstvenog, odnosno ekspertnog znanja od prosvjetiteljstva do danas utjecao je na obnovu demokracije, no još je značajnija posljedica izrastanje, u svim dijelovima svijeta, i – naglašava autorica – u svim režimima, takozvane policy state države (javnih) politika one koja upravlja svim sektorima. Kako u Sovjetskom Savezu, fašističkoj Italiji i Japanu, tako u Sjedinjenim Državama (upućuje na knjigu The Policy State), širom svijeta na kraju 20. i početkom 21. stoljeća, država vodi – nabraja Rosenfeld – zdravstvenu politiku, poreznu, ekonomsku i monetarnu politiku, trgovinsku politiku, vanjsku politiku, obrazovnu, znanstvenu i politiku planiranja obitelji, socijalnu čak i politiku informiranja: Dok ratovi ozbiljno iskušavaju otpornost demokracije, piše autorica, države koje planiraju (planning states), usmjerene prema racionalnom, na podatcima zasnovanom preoblikovanju postojećeg svijeta (u nas se kaže evidence based policy), cvjetaju i u ratu i u miru. Ne treba podcijeniti, naglašava Rosenfeld, ukorijenjenost dostignuća tih javnih politika i planskih država u biološkim, fizikalnim i društvenim znanostima (lokacija 1090, Kindle izdanje).

Pri tome, kognitivne i znanstvene elite ostavljaju samo uski set mogućnosti za političko odlučivanje, opasno sužavaju prostor rasprave i time se snažno kompromitiraju. U konačnici, potiskuju javno odlučivanje kao zastarjelo, čak i ako to znači ograničavanje demokracije. Tako se dospijeva do tehnokracije u njezinom punom razvitku, kakvom mnogi vide suvremenu plansku državu od Washingtona do Bruxellessa (lok. 530).

I b

Na toj podlozi, u tom okviru, Rosenfeld oblikuje definiciju, ustvari svojevrsnu dijagnozu onog što se danas naziva post-istinom (post-truth), to jest razdobljem post-istine. Njime dominira nastojanje da se nametanjem dogme uspostavi/demonstrira moć, odnosno – nešto složenije rečeno – da se ljudima kao samostalnim spoznajnim subjektima nametne tek jedan način istraživanja i izvedbe dokaza (lok. 272). Manji je problem u samim lažnim vijestima (fake news), njih je uvijek bilo, one su neizbježne, objašnjava Rosenfeld, nego u lažima moćnika, i to ne samo političkih. U niz navrata Rosenfeld skreće pažnju na medije koji, zbog profita, iskrivljuju istinu. Trumpovo kompulzivno laganje oblik je demonstracije moći, piše (lok. 1777). U konačnici: bitka protiv istine, bitka je za moć; i obratno, bitka za moć je bitka protiv istine (lok. 1797).

Iako na prvi pogled u međusobnom sukobu, populizam i tehnokracija (eksperti i njihov eko-sustav) međusobno se oponašaju i podupiru u odbacivanju legitimne (demokratske) procedure i posrednika u provedbi svojih politika, te posebno pretpostavke da je za dosezanje političke istine nezaobilazna snažna kompeticija među idejama, zaključuje Rosenfeld (lok. 1829). U taj se izvod vrlo precizno uklapa bitka javnih i ekspertnih elita u državnoj administraciji (duboka država) s Trumpovim populizmom i njegovim radikalima.

I c

Već sadržaj knjige upućuje da su ekspertizam i populizam prikazani kao lice i naličje istog novčića. Podnaslov knjige je A Short History (kratka povijest), i zaista je kratka, nekih dvjestotinjak stranica, pri čemu oprema i opsežna literatura/bilješke čine gotovo trećinu. Iza vrlo kratkog uvoda, slijede četiri kratka poglavlja: o problemu istine u demokraciji (The Problem of Democratic Truth); o ulozi stručnjaka (Experts at the Helm); populizmu (The Populist Reaction); te o demokraciji u razdobljima laži (Democracy in an Age of Lies).

Knjiga Democracy and Truth prikaz je povijesnog isprepletanja intelektualnog, etičkog, socijalnog i političkog aspekta istine. Rosenfeld ne inzistira na nužnom odnosu tih strana. U cijeloj se knjizi snažno oslanja na Hannah Arendt osobito na njezina dva eseja o istini i politici i laganju u politici (Truth and Politics, iz magazina New Yorker 1967; Lying in Politics: Reflections on The Pentagon Papers, objavljen u New York Review of Books 1971). Korijene ekspertnog redukcionizma (s naglaskom na javne komunikacije i stručnjake u administraciji, profesionalne savjetnike, problem-solvers) Arendt u Laganju u politici vidi u hegelovskoj tendenciji da se istisne akcidentalno i sve prikaže u sustavu međusobno nužnih odnosa (kao na primjer u modernoj političkoj teoriji i teoriji igara).

Nastavak ovog prikaza (nakon što su u prethodnim paragrafima navedeni glavni zaključci) svejedno je pokušaj da se iz niza detalja (akcidentalija) koje je Rosenfeld uvrstila u jednu složenu i na prvi pogled nerazmrsivu cjelinu, rekonstruira kako je ipak bilo moguće, iako nije bilo nužno, da epistemički sukob prosvjetiteljstva s dogmom, u 21. stoljeću evoluira u politički sukob ekspertizma i populizma. Daljnji će izvod zapravo pokušati skicirati odgovor  na pitanje kako se prosvjetiteljstvo (periodično) izvitoperi u populizam.

II

U prvom poglavlju Rosenfeld na više načina opisuje istinu, iz kojih opisa izvodi njezin još složeniji politički život. Na samom početku Rosenfeld definira istinu kao dvostruku negaciju, u etičkom i epistemičkom smislu. U etičkom smislu istina je negacija laži. U epistemičkom smislu istina je negativno od pogrešne informacije, pogrešnog vjerovanja (lok. 28). Za autoricu neodvojivost tih dvaju shvaćanja istine izgleda neupitna, no argumenti su joj uglavnom akcidentalni. Ističe da je držanje do istine bio dio koda časti (culture of honor) izrastajuće obrazovane i bogate elite u 17. i 18. stoljeću (lok. 294). Osobno je svjedočenje bilo način da prosvjetiteljska istina stekne uvjerljivost u javnosti. Da je veza ipak akcidentalna potvrđuje to što se kod suvremene elite – izgubila. Danas ni politička, ni poslovna a ni akademska elita ne ističe odgovornost prema istini kao dio svojeg socijalnog identiteta i prepoznatljivog moralnog koda. Ne pretpostavlja se da je svjedočenje visoko obrazovanog pojedinca, zato što bi on držao do inherentnih moralnih načela intelektualca, vjerodostojnije nego svjedočenje običnog čovjeka. Moralni i spoznajni aspekt istine bili su spojeni u osvit suvremenog demokratskog poretka, ali danas nisu. Ta dva aspekta istine nisu nužno povezani, a Rosenfeld ne objašnjava kako su se i zašto razdvojili.

Pravo na istinu, čak i na znanstvenu istinu, političko je građansko pravo višeg reda nego pravo na (materijalno) vlasništvo. Spoznaja je „unutarnjija“, vlastitija nego materijalno vlasništvo.

Ipak, etički i epistemološki pojam istine nisu inicijalno (bili) isprepleteni samo slučajno. Voltaire i Kant, piše Rosenfeld, izražavaju duboku antipatiju prema starim obrascima i oblicima mišljenja, praznovjerju i predrasudama, dogmama i vjerovanjima neutemeljenima u razumu i dokazima (lok. 306). Sloboda, „zaštitni znak“ pojedinca koji se oslanja na samog sebe i s drugima tvori novi poredak sastoji se i u pravu na spoznaju i autonomnu potragu za istinom. Slobode na kojima se temelji suvremeni politički i društveni poredak sadrže i istinu u epistemičkom smislu riječi, ne samo istinu koja je negacija laži. Kakva je sloboda govora moguća bez slobode mišljenja, bez prava na drukčije mišljenje, na spoznaju. Kako se već od Lockea do danas pravo na vlasništvo utemeljuje u pravu na svoj rad i proizvode vlastitog rada kao dijela samog sebe, slijedi da je pravo na istinu, čak i na znanstvenu istinu, političko, građansko pravo višeg reda nego pravo na (materijalno) vlasništvo. Spoznaja je „unutarnjija“, vlastitija nego materijalno vlasništvo.

II a

Sve to zvuči jako lijepo, jako logično, jako fundamentalno ali i jako deklarativno. Cijeli se izvod svodi na banalan zaključak: ugrožena istina znak je ugroženih temelja građanskog poretka. Nužna je daljnja analiza. Pozivajući se na Arendt autorica postavlja pitanje o kakvoj istini (u politici) govorimo, o matematičkoj i logičkoj istini: 2 plus 2 jednako je 4; majka moje majke je moja baka? O vječnim i moralnim istinama: Bog je velik, laganje je pogrešno, u kojima je vrlo teško uočiti razliku između vjerovanja, mišljenja/stava i istine, a izuzetaka je obilje. Ili su za razumijevanje odnosa politike i istine/laganja ključne empirijske, faktičke istine: „U noći 4. kolovoza 1914. njemačke su trupe prešle granicu Belgije.“ (lok. 211)

Hannah Arendt

U pluralnom svijetu vječne istine ili nemaju političkog značenja (svatko može slijediti svoju) ili nisu nužne, ili nisu ni moguće, osim nekih najplićih (lok. 250).  Matematičke istine autorica posprema citatom Voltairea da „nema sekti u geometriji“. Empirijske istine, koje Arendt naziva činjeničnima, posebna su vrsta. Gotovo rutinski izazivaju rasprave, neslaganja, zbog cijelog niza razloga, zbog njihove nesigurne prirode, zbog toga što su najčešće oslonjene na nečije svjedočenje, no napokon i zato što ne postoje, a ništa i ne znače bez interpretacije, bez konteksta. „Činjenice sve govore“ jedna je od većih zabluda, a – rekao bih – kad se ističe, najčešće to i nije bez (neizrečene) intencije. Ni najobičniji podatci o nezaposlenosti, dobi, piše autorica, nisu neutralni – već izbor i redoslijed riječi su interpretacija (lok. 261).  Nedogmatska koncepcija istine pluralna je i otvorena interpretacijama.

Politički (za demokraciju) važne su upravo te, empirijske, činjenične istine, i obratno kao takve, one su ovisne o svojem političkom i socijalnom utemeljenju odnosno potvrdi. Čak i Thomas Jefferson, piše Rosenfeld pozivajući se na Arendt, prije nego navede samorazumljive (self-evident) istine (da su ljudi stvoreni jednaki, s neotuđivim pravima …) ističe „mi držimo“ (we hold) kao znak da su  i te istine utemeljene u političkom konsenzusu (lok. 377). U političkom se životu istina dakle pojavljuje na sljedeće načine: kao pravo (na slobodno, drukčije mišljenje); kao predmet različitih intepretacija činjenica; kao rezultat svjedočenja institucija, odnosno pregovaranja i konsenzusa, pri čemu je važna etička dimenzija.

III

Poglavlje o ekspertima počinje tumačenjem čuvenog Kantovog eseja Što je prosvjetiteljstvo? I moto prosvjetiteljstva, istaknut u prvom paragrafu je etički – Sapere aude, usudi se koristiti se vlastitim umom, spoznati, ali kod Kanta ima i socijalnu dimenziju:  on se te 1784. godine zapravo obraća ljudima od znanja/znanosti, obrazovanoj klasi, naglašava Rosenfeld. Ne postoji prepreka  da se u tu klasu uvrstiti svatko tko ima priliku i usudi se spoznati; naprotiv – i kod Kanta (kao i prije kod Descartesa), razum je svojstven svima. No u stvarnosti, onaj tko se usudi spoznati i cijela njegova klasa izdvajaju se od običnih ljudi. Znanje razdvaja. Na tržištu, onaj tko zna više stječe prednost i čuva je, taji. Analogno, ni vlade ne mogu biti potpuno transparentne a da ne izgube autoritet (lok. 497).

Iako je jedan dio Kantovog „usudi se“ usmjeren na suprotstavljanje dogmi, koje je – što Rosenfeld ne preskače – zamah dobilo sa reformacijom, reinterpretacija u knjizi Democracy and Truth fokusira se na eksperte i obične ljude. U eseju „Čovjek“ iz 1764., Voltaire piše: „Više od polovice naseljenog svijeta još je ispunjen dvonožnim životinjama koje žive u zastrašujućim uvjetima bliskim prirodnom stanju, s jedva imaju za preživljavanje i odjeću, jedva su sposobni govoriti, jedva svjesni da su jadni, praktički su  nesvjesni da žive i umiru.“ Unatoč tome i koliko god da su dvorovi bili mjesta laži, spletki i prevara, prema tadašnjem je prevladavajućem mišljenju onako opisane obične ljude bilo suvišno čak i informirati o upravljanju državom, a ne samo omogućiti im sudjelovanje (lok. 323). S druge strane već stoljećima su u porote pozivani ljudi različitih socijalnih klasa, dakle i „obični ljudi“ (lok. 1295) jer se radilo o njima. Implicitna je pretpostavka o razlici u načinu na koji svijet shvaćaju obični ljudi i prosvijećena klasa.

Iako to u knjizi nije jasno izvedeno, može se s malo imaginacije rekonstruirati da se „obični ljudi“ prilikom poimanja identificiraju sa svojim predmetom, razumiju ga – kao u slučaju porote – stavljajući sebe u situaciju žrtve ili tuženika, dok eksperti stvar gledaju izvana, čin za koji se sudi uspoređuju sa univerzalnom zakonskom normom. Primjeri i poopćavanja dva su jednakopravna načina. Razlika između eksperata i običnih ljudi već je dakle epistemička u pristupu i načinu shvaćanja. Koja je, međutim, izazvala i socijalno razlikovanje.

Immanuel Kant

III a

U neobično velikom broju paragrafa Rosenfeld opisuje rast statistike početkom 19. stoljeća i statističkog, tipičnog ekspertnog načina upravljanja državom. I etimološki, iz njemačkog, a poslije i u engleskom, statistika su državne (state) informacije. Drugi naziv za statistiku „politička aritmetika“, ilustrira da je riječ o transferu prirodoznanstvenog pristupa na područje društva i politike. Prednošću tog pristupa smatrao se navodni izostanak subjektivnosti, iz čega se zaključivalo o objektivnosti, neutralnosti. Eksperti istražuju tobože neovisno o predmetu istraživanja, bezlično, bezlični su kao i obični ljudi, samo drukčije.  Bezličnost običnih ljudi je bezličnost mase. Ekspertna bezličnost, kao i podatci iz kojih proistječe i zaključci koje proizvodi, ugrađuje se u sustav u hijerarhiju.

Na ovom se mjestu epistemičke karakteristike vrlo zanimljivo transformiraju u političke. Iz obje „bezličnosti“ naime slijedi pitanje što (tko?) iza njih stoji. Omiljeni populistički narativ, teoriju zavjere, koja uvijek vidi nešto „iza“, lako je osloniti na hijerarhiju koja stoji „iza“ pozicioniranja stručnjaka i ekspertne sistematizacije podataka i zaključaka. Ta dva načina kreiranja bezličnog sustava (hijerarhije), sistematizacija stručnjaka i podataka,  proistječu jedan iz drugog. Primitci se, na primjer, razvrstavaju na plaće, mirovine, socijalne transfere, prihode od imovine … a svi se prate u odgovarajućim ministarstvima, na razini gradova, na nacionalnoj razini[i]. Kad je pak riječ o bezličnosti mase, u nju se, kao i u statistiku, lako skrije da su neki ljudi robovi a drugi robovlasnici. Epistemologija „neutralne, objektivne“ istine politički je obilježena. Populizam i tehnokraciju tu je gotovo je nemoguće razlikovati.

IV

Za današnju situaciju, za odnos istine i demokracije, posebno za temelje populizma, uputno  je razlikovanje ekspertnog i žargona običnih ljudi. Tocqueville je u početku 19. stoljeća, podsjeća Rosenfeld, prepoznao eksperte (odvjetnike) i njihov žargon kao sastavnicu američke kulture najbližu aristokraciji (lok. 1564). Reakcija na „sofisteriju“, ekspertni žargon, pojavila se praktički već u doba  prosvjetiteljstva, u eseju Thomasa Painea Common Sense (1776), u kojem „razotkriva“ da se Britanska monarhija koristi „logičkim trikovima“, i jezičnom „lukavošću“ radi „varanja“ običnih ljudi u američkim kolonijama koji su – prema Paineu – perfektno sposobni upravljati sobom, dakle i svojom državom (lok. 1431).

Politički, reakcija završava u populizmu: Zar nije „određeni apsurd“, piše Paine, „da jednim kontinentom trajno upravlja jedan otok“.  Kontinuitet odjeka tog populizma Rosenfeld prati kroz 19. stoljeće a u najnovijem dobu prvo prepoznaje kod Ronalda Reagana, prvog predsjednika Sjedinjenih Država koji je došao iz industrije zabave, i koji je isticao da „nije stručnjak ni za što“,  ali „zdrav razum govori da kad se nešto oporezuje visokim porezima ljudi to prestanu proizvoditi“ (lok. 1602). Njegovi nasljednici Clinton, Bush, Obama, svi obrazovani na najboljim američkim sveučilištima javno su izražavali svoju trajnu odanost zdravom razumu. Kad Donald Trump afričke države nazove „prljavim rupama“ (shithole) to je „kako obični ljudi privatno razgovaraju“ (lok. 144) i kao takvo efektna reakcija na političku korektnost koju je nametnula obrazovana elita.

IV a

Poglavlje o populizmu nije osobito inventivno. Ono se uglavnom sastoji u ispisivanju raznih oblika populističke reakcije, ustvari prilagodbe svijeta eksperata sebi kako bi ga se preuzelo, bilo da se eksperte vidi u državnoj administraciji ili u akademskoj zajednici. Poduzetnička je kultura povijesno također nasuprot ekspertnoj (lok. 1566), u što se Trump jasno uklapa. Uz to, Rosenfeld nastoji pokazati kako se populizam, promovirajući „mudrost“ običnih ljudi oslonio na biblijske istine. Poziva se na ispitivanja prema kojima je povjerenje u znanstveni napredak na kraju 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća opalo najviše među američkim konzervativcima (lok. 1629). Uočava tipične karakteristike populizma, demagogiju, karizmatske lidere, proizvodnju žrtvenih jaraca. Spominje Orbana, Le Pen, Putina, Kim Jong Una, lidere kojima Trump izražava poštovanje.

Temeljni je ipak odnos populizma prema istini i ekspertima. Trump, podsjeća Rosenfeld, ljude poziva ne samo da ne vjeruju medijima i stručnjacima, nego je njegova moć toliko snažna da ih može pozvati da ne vjeruju svojim očima. U govoru veteranima u Kansas Cityju u lipnju 2018. on poručuje „držite se nas … to što vidite, što čitate, nije ono što se događa“, izvijestio je novinar New York Timesa, koji to interpretira kao Trumpovo „uvezivanje (bending) istine u njegov vlastiti narativ“ (lok. 1793). Prihvati li se taj pristup, tvrdnju da su izbori lažirani ako Trump izgubi ne treba ni dokazivati.

V

Kako se to dogodilo? Kako se prosvjetiteljstvo izvitoperi u populizam? Rosenfeld nije mogla izbjeći suočavanje s tumačenjem da su postmodernistička ljevičarska relativizacija istine i prokazivanje objektivnosti otvorili vrata Trmpovoj glasnogovornici da formulira sintagmu o „alternativnim faktima“, a njegovom političkom savezniku Rudolphu Giulianiju da ga brani riječima kako „istina nije istina“ (lok. 1882). Dva su razloga zašto to objašnjenje ne smatra ispravnim. Prvo, riječ je o nerazumijevanju uzročnosti, piše. Želi li se pošto-poto pronaći „strukturalne sličnosti“ između trumpovske relativizacije istine i literature, mogućnosti su nepregledne: može poslužiti i Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija, čiji je istraživački skepticizam upravo usmjeren protiv nametanja istine putem moći. Rosenfeld ukazuje da je postmoderni pristup sasvim sukladan i demokratskom antidogmatizmu (lok. 1916).

Aung San Suu Kyi: ne postoji tako nešto takvo kao što su Rohingye

Riječ je o političkoj analizi, bez koje je rasprava o formulacijama „izvlačenje iz konteksta“. Tvrdnju da „ne postoji tako nešto takvo kao što su Rohingye“ izrekla je myanmarska političarka  nobelovka Aung San Suu Kyi. Istina, ustvari „post-istina“, političko je pitanje. Taj je zaključak omogućen velikim poslom koji su obavili literatura i analiza, od Dzige Vertova do Rortyja, bez čega, piše Rosenfeld, ne bi bila moguća ni njezina knjiga (lok. 1910).

V a

Glavnina posljednjeg poglavlja ipak je serija preporuka o tome što treba učiniti i kako urediti političke institucije, obrazovanje, medije i komunikaciju, korporativni svijet. Izgleda to kao popis dobrih želja, moraliziranje. No nije bez temelja. Većina intelektualaca Kantova doba, podsjeća Rosenfeld, bila je zaposlena u administrativnoj hijerarhiji, no Kant ih poziva da barem „izvan radnog mjesta“ odbiju poslušnost autoritetu. Sapere aude je etički diktum, poziv na suprotstavljanje dogmi, hijerarhiji. Spoznaja ima moralnu, dakle političku, dakle demokratsku dimenziju. Nije to dakle puko moraliziranje, nego Sapere aude time što je izraz slobode modernog pojedinca, sadrži i obavezu, dužnost preuzimanja odgovornosti. Pogled  s druge, neetablirane strane je spoznajno pravo, ali i moralna obaveza građanina. Čak je i nepristranost etičko načelo. Ako je u nekoj paradigmi pojam nejednakosti sveden na prihode ili imovinu a isključena informacijska asimetrija (žargonski rečeno) koja ide sa stjecanjem znanja, to nije neki ‘znanstveno neutralan’ postupak klasificiranja. To je ‘neobjektivno’ istiskivanje jednog aspekta (i ekonomske) nejednakosti.

Iako su im sve informacije bile poznate, mediji su se prilagodili redukciji istine: oficijelno tumačenje bilo je jače dok se nije pojavilo novo političko tumačenje

U Laganju u politici, članku iz 1971. kad su objavljeni Pentagonski dokumenti o Vijetnamskom ratu,  Hannah Arendt poentira upravo na tom tipu zanemarivanja istine. PR manageri i konzultanti, koje posebno analizira, svojem reduciranom pogledu u koji ne uspijevaju ukopiti stvarnost na kraju podvrgavaju administraciju i američkog predsjednika. Zanimljivo je, primjećuje Arendt (a kako je ustvrdila već dva desetljeća prije u Izvorima totalirizma iz 1951), da su se toj redukciji istine prilagodili i mediji, iako im nijedna činjenica koju su Pentagonski dokumenti iznijeli na vidjelo nije bila nepoznata. Oficijelno je tumačenje bilo jače, dok se nije pojavilo novo političko tumačenje. Sapere aude.

Knjiga Sophie Rosenfeld bogat je podsjetnik na iskušenja i stranputice prosvjetiteljske tradicije. Od čitatelja zahtijeva da se sam potrudi oko interpretacije.

[i] Filozof informacija Luciano Floridi tvrdi da su se države nakon Westfalskog mira (1648) transformirale u informacijske sustave.