Od Titovog generala do prvog prozvanog nacionalista. Čovjek koji je oblikovao moderni Zagreb

Iako je najpoznatiji kao posljeratni gradonačelnik Zagreba, radi se tek o manjem dijelu ispunjenog, ali i tragično kratkog života Većeslava Holjevca. Njegova biografija iz pera Željke Godeč generacijama koje nisu živjele za njegova vremena donosi niz informacija o čovjeku bogatom duhom, inovativnošću, hrabrošću i nepresušnim marom, piše Marina Pavković u svojem osvrtu.

• Naslovna fotografija: Naslovnica knjige Željke Godeč, Većeslav Holjevac – Tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta (Profil, Zagreb, 2024.)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

• Fotografije u tekstu su iz knjige i prenesene su uz dopuštenje autorice, osim gdje je drugačije naznačeno

Revolucije jedu svoju djecu, pogotovo onu koja se vlastitom evolucijom svijesti i sposobnošću izdignu nad Partijom. Dogodilo se to i Većeslavu Holjevcu, najznačajnijem zagrebačkom gradonačelniku u 20.stoljeću, te jednom od najznačajnijih u zagrebačkoj povijesti. O bogatom urbanističkom i gospodarskom naslijeđu Zagreba koje je ostavio iza sebe, kao i o njegovoj predratnoj i poslijeratnoj karijeri, u svojoj prvoj knjizi Većeslav Holjevac, Tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta, piše politička novinarka Željka Godeč.

Holjevac, političar impresivnog životopisa, ovom knjigom dobiva sintezu do sada o njemu objavljene građe, te niz novih podataka i spoznaja, koje je autorica knjige istražila višegodišnjim radom na dostupnoj bibliografiji, arhivima, te razgovorima sa suvremenicima i članovima obitelji. Njegovoj ulozi u buđenju i stvaranju hrvatskog proljeća koju postumno prekriva hrvatska šutnja, a koja je široj javnosti manje poznata, autorica daje značaj ne samo izdvojenim cjelinama knjige, već i njezinim podnaslovom.

Knjiga rasvjetljuje Holjevčeve rezultate, kakve totalitarna ili koruptivna društva u pravilu tretiraju kao prijetnju.

Nema sumnje da je Većeslav Holjevac, svojom povijesnom pojavom, izvanserijskim sposobnostima, te jednako značajnim rezultatima, zavrijedio štivo koje će, uz već poznatu građu, dodatno rasvijetliti tendenciozno zamračene kutke njegove karijere i rezultate koje totalitarna ili koruptivna društva, u pravilu tretiraju kao prijetnju.

Predgovor knjige uvodi u lik i djelo Većeslava Holjevca koji, riječima njegova dugogodišnjeg bliskog prijatelja i biografa Slavka Goldsteina, predstavlja heretika u najboljem smislu toga pojma. A takvome koji je znao sumnjati “ne treba pisati hagiografiju, uljepšavati njegov životni put, skrivati mane, jer bi i slika vrlina u tom slučaju ispala lažna”.

DIO PRVI: KARLOVAC posvećen je Holjevčevom djetinjstvu i mladosti u rodnom gradu. Podijeljen je na tri poglavlja.

U prvom poglavlju, Mali huncut, opisano je Holjevčevo djetinjstvo bez oca i odrastanje na Drvenom placu, četvrti u kojoj je “najvažnije bilo preživjeti i dobiti kruh u ruke”. Rođen 22. kolovoza 1917. dok je svijetom tutnjao Veliki rat i dok su se raspadala ili već bila prošlost velika carstva. Izdvajao se kao dijete koje nije priznavalo autoritet godina i često to plaćalo razbijenim nosom.

Sam Holjevac, kraj 1. svjetskog rata i stvaranje nove države, u vlastitim biografskim zapisima opisuje kao svoje političko rođenje, u uvjetima koji su bitno utjecali na njegov životni put. Ideje i vrijednosti komunističke ideologije bile su bliske radničkom djetetu i pružale su šansu za promjene kojima je težio. Školovanje mu nije išlo. Izbačen je iz gimnazije, ali je manjkavosti u obrazovanju kompenzirao druženjem s obrazovanim intelektualcima, pretvarajući ih u svoje mentore i saveznike. Nije se bojao izvrsnosti, već je učio i upijao znanje.

U poglavlju se čitaoce upoznaje i s Holjevčevom obitelji, njegovom majkom, sestrom i bratom. Oca se spominje u tragovima. Većeslav, radničko dijete, najmlađe u obitelji, nosi ručkove majci i bratu koji štrajkaju za bolje uvjete rada. Puši prve cigarete i mašta o Vojnoj akademiji. Sudba mu na životni put za prijatelja stavlja Slavka Goldsteina, čiji otac je, u Karlovcu toga doba, imao uglednu knjižaru. Goldstein postaje svjedok preobrazbe djeteta skromnog porijekla i životnih uvjeta u karizmatičnu osobu nacionalnoga značaja.

Obitelj Holjevac: Sjede majka Marija i sestra Štefa, stoje brat Leon, Većeslavova prva supruga Darinka i Većeslav.

U Karlovcu Holjevac stječe prijatelje za cijeli život. Na svjetlo izlazi njegov urođeni talent vođe.

U drugom poglavlju, Stasanje radničkog aktivista, opisano je Holjevčevo rano radništvo i početak sindikalnog aktivizma. Kultna knjižara, koju vodi Ivo Goldstein (otac Slavka Goldsteina) predstavlja mitsko mjesto gdje se marksistička literatura, riječima Holjevca, ako je trebalo, dobivala i – badava.

Život mu mijenja poziv u vojsku koju služi u Beogradu. Doživljava diskriminaciju, zajedno s ostalim Hrvatima i Slovencima, naspram dominantnog broja regruta iz Srbije. U vojsci ga zatiče Hitlerov pohod na Čehoslovačku, te najava rata koji će mu promijeniti život.

U trećem poglavlju, Ilegalac u vlastitom gradu, Holjevac organizira svoj prvi štrajk i dobiva svoj prvi otkaz. Vrijeme je to u kojemu Komunistička partija u Karlovcu pušta čvrsto korijenje. Veco stječe prijatelje za cijeli život, poput profesora Ive Marinkovića, od kojega prima prve političke lekcije. I koji mu je prenosi važnu vijest da je primljen u Partiju.

Desetog travnja Slavko Kvaternik valovima Radija Zagreba obznanjuje građanima da žive u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Nije dugo trebalo da Zagreb postane arijevski grad i da fašizam pokaže monstruozno lice. Ustaše su revniji i od Nijemaca te formiraju prve koncentracijske logore. Zakoni legaliziraju nasilje i ubijanje. Židovima i Romima oduzeto je pravo državljanstva, jer nisu bili arijevskog porijekla. Pogrom završava brisanjem četiri petine židovske zajednice.

U Karlovcu padaju prve egzekucije, a komunisti kreću u oslobodilački rat i socijalističku revoluciju. Holjevac upoznaje Radu Končara i Josipa Kraša. Organizira svoje prve diverzantske akcije i shvaća da je ilegalac u vlastitom gradu. Masovna hapšenja ga tjeraju što dalje od Karlovca.

DIO DRUGI: PARTIZANI posvećen je Holjevčevom partizanskom putu od 1941. do oslobođenja 1945. godine. Podijeljen je na četiri poglavlja.

U četvrtom poglavlju, Ustanak, Holjevac odlazi u partizane. Stigavši na Kordun shvaća da partizana tamo nema, te počinje s organiziranjem vojske. Vremena su bila olovna. Ustaška vlast od Srba “čisti” Baniju, Kordun i Liku. Teror je urodio otporom i buntom, kojemu se na čelo stavljaju komunisti.

Kordunaško povjerenje prema Holjevcu je raslo, kao i njegov autoritet. Hrvat koji nije poznavao razlike među nacionalnostima, gradio je mostove povjerenja. Odred kojemu je bio komesar postaje najbolje naoružana, organizirana i najuspješnija partizanska jedinica na Kordunu. Provodi uspješne diverzantske akcije, među kojima i rušenje pošte u Tušiloviću. Biva ranjen i prvi je ranjeni partizan na tom području. Bolnice nigdje. Prepušten sam sebi i nestručnoj pomoći seljana, tek nakon nekoliko tjedana dospijeva u partizanski logor. Dobiva priručnu medicinsku pomoć koja ga spašava od moguće sepse.

Kako je rastao broj ranjavanih, tako se i izgradnja partizanske ratne bolnice nametnula kao nužnost. Nastaje ideja o osnivanju bolnice na Petrovoj gori, koja se i realizirala na Vrletnoj strani, pod samim vrhom Petrove gore. U sklopu bolnice bile su i zemunice u kojima se moglo živjeti danima. Kada je bolnica otkrivena i uništena ustaškom akcijom, premještena je na drugu lokaciju na Petrovoj gori – Pišin gaj – koja se održala do kraja rata.

Peto poglavlje, Veco i Nada, je o Nadi Galjer, članici zagrebačkog pokreta otpora, koja je sudjelovala u diverziji na Glavnu poštu u Jurišićevoj ulici. S još dvojicom poštanskih službenika izvršila je uspješnu akciju 14. rujna 1941. Za njom je odmah raspisana potjernica. Nakon mjesec i pol dan skrivanja, po različitim zagrebačkim adresama, odlazi na Kordun. Tamo se upoznaje s Holjevcem.

Šesto poglavlje, Signali nad gradom, bavi se osnivanjem Glavnog štaba Hrvatske s ciljem organiziranja narodno oslobodilačke vojske u Hrvatskoj, te akcijama na terenu koje su ga pratile.

Vodeći ljudi partizanskog pokreta u proljeće 1943.: Vlado Četković, Milan Kuprešanin, Ivan Gošnjak, Većeslav Holjevac, Maks Baće i Miloš Šumonja.

Holjevac teško podnosi gubitke drugova. Naročito teško mu pada smrt Josipa Kraša. Spašavanje iz zatvora Marijana Čavića, sekretara Mjesnog komiteta u Karlovcu, postaje mu preokupacija. U tome mu informacijama pomaže Nada Dimić. Za opasan pohod (Čavića naime valja izvaditi iz bolnice u koju je iz zatvora premješten) Holjevac okuplja mali vod od dvadesetak ljudi koji riskiraju vlastite živote. U poglavlju je detaljno opisan tijek akcije i izvlačenje iz Karlovca, o čemu je Jadran film, u režiji Žike Mitrovića, snimio film “Signali nad gradom”. Slavko Goldstein potpisuje scenarij.

Sedmo poglavlje, Rat i mir, donosi niz crtica iz Holjevčeva štapskog i terenskog života. Vodi ratni dnevnik. Partizanske ofenzive smjenjuju se s ustaškima. Proboji i povlačenja. Na svjetlo izlazi lik Vjekoslava Vajsa, političkog komesara jedne od brojnih četa, koje su stasale i jačale. Njegova tragična sudbina trajno je označila Holjevčev odnos s Vladimirom Bakarićem. Kodeks partizanske časti, nužan, ali istjeran do apsurda kažnjavanjem po zapovjednoj odgovornosti, Holjevac Bakariću nikada nije oprostio.

U tom poglavlju opisano je i organiziranje ratne bolnice u Pišinom gaju na Petrovoj gori. Niz detalja o pravom “bolničkom gradu” čitaocu približava organizaciju bolnice u šumskim uvjetima, a koju neprijatelj nikada nije provalio. I kroz koju su prošle tisuće ranjenika i bolesnika. Uz bolnicu je i groblje s grobovima bez oznaka, kako se u slučaju proboja, neprijatelj ne bi svetio obiteljima preminulih.

Krajem 1942. Tito širi Holjevčev utjecaj i snaži mu odgovornost. Imenuje ga komesarom Prvog korpusa NOV i PO na čelu s Ivanom Gošnjakom. Korpus je pokrivao veliki teritorij od Zagreba do Sjeverne Dalmacije, te od Une do hrvatsko-slovenske granice.

Na toj funkciji ga zatiče događaj o kojemu, izuzev memoara Holjevčevih i Josipa Boljkovca, nema sačuvanog dokumenta. Prisilno je, naime, kod Slunja prizemljen avion koji je prevozio Juru Francetića, zloglasnog ustaškog “viteza”, zapovjednika jednako zloglasne Crne legije. Ozlijeđenog Francetića liječe u partizanskoj bolnici. Ne uspijevaju mu spasiti život, premda ulažu silan napor, jer Pavelić za njegovu zamjenu nudi raspuštanje Jasenovca. Nikada nećemo saznati što bi bilo da je Francetić preživio, kao niti što Pavelićevo pismo, u kojemu to nudi, do sada nije pronađeno.

Ratnu ljubavnu priču Holjevca i Nade Galjer pričaju njezina pisma, kojima su kompenzirani njihovi rijetki susreti.

Pad Italije 1943. partizane pozicionira u poželjne partnere sve jačim savezničkim snagama. Holjevčev ugled raste, a privatni život mu obogaćuje očinstvo u kolovozu 1944. Rođeno je prvo dijete komesara Vece i supruge Nade – kćerka Tatjana.

Osmi svibnja 1945. donosi oslobođenje. Iz istoga studija Radio Zagreba, iz kojega je četiri godine ranije Slavko Kvaternik proglasio NDH, komandant partizanskog bataljuna Jure Devčić  u 11 sati i 12 minuta poziva građane da dočekaju oslobodioce.

General pukovnik Većeslav Holjevac službeno postaje komandant grada Zagreba, premda nije bio među komesarima koji su na konjima ušli u Zagreb. On je na drugoj strani, sudjeluje u završnim borbama za oslobođenje Istre i Trsta.  U Zagreb stiže 10. svibnja, da bi pet dana kasnije na Savskom mostu dočekao Vladimira Nazora, književnu ikonu NOB-a i predsjednika ZAVNOH-a.

DIO TREĆI: PO PARTIJSKOJ DIREKTIVI posvećen je Holjevčevom poslijeratnom zapovijedanju Zonom B te boravkom u Berlinu u okviru jugoslavenske vojne misije, zadužene za reparaciju i restituciju dobara. Podijeljen je na dva poglavlja.

Osmo poglavlje, U oslobođenoj Istri, bavi se monolitom partijske vlasti koji se pretvara u diktaturu. Obnovu zemlje prati političko jednoumlje, a antifašističku mijenja klasna borba.

Nakon mjesec dana upravljanja Zagrebom, Holjevac odlazi na novi zadatak. Tito ga postavlja na čelo takozvane “Zone B” (Istra, Rijeka, Slovensko primorje i otoci), za koju su, kao i za “Zonu A” (koja je bila pod američkom upravom), saveznici tražili vojni patronat do završetka Mirovne konferencije u Parizu, odnosno do potpisivanja Mirovnog sporazuma između Italije i Jugoslavije 1947.godine. Holjevčeva zadaća je organizacija društvenog i ekonomskog života. Sredini, iz koje Talijani masovno odlaze, prijeti egzodus hrvatskog i slovenskog življa koje sa skepsom razmatra budućnost u novom političkom sustavu. Istri prijeti deindustrijalizacija, s obzirom da su vlasnici tvornica, trgovci i ostali, postrojenja i opremu odvozili u Italiju.

General-potpukovnik Većeslav Holjevac i njegov vrhovni komandant maršal Josip Broz Tito.

Holjevčeva hladna glava rješenja traži u smirivanju situacije i kompromisima, a ne u osvetničkoj harangi. Paralelno valjalo je dokazati da su krajevi Istre povijesno hrvatski i da u njima živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Holjevac uspješno uvjerava saveznike da su Istra i Kvarner gospodarski samoodrživi, od turizma do pomorstva i brodogradnje.

Bavi se stabilizacijom u prometovanju valutama, obnovom mostovne i željezničke infrastrukture. Osniva poduzeće za opskrbu Istre, Rijeke i Slovenskog primorja električnom strujom. Otvara Limski kanal i pokreće proizvodnju kamenica. U Rijeci osniva Gradsko auto-tramvajsko poduzeće.

Za vrijeme njegova upravljanja i boravka na Kvarneru 1946. suprugu Nadu Holjevac Udba privodi na informativni razgovor. Jasan signal da ni tako visok državnički položaj s aureolom narodnog heroja, nije pošteđen državne sumnje. Od tada nadalje Holjevac važne političke odluke raspravlja u šetnjama, daleko od prislušnih uređaja.

Komunistička vlast u Istri surađivala je, u prvim godinama po oslobođenju, s Katoličkom crkvom, stupom identiteta hrvatskog življa za vrijeme talijanske dominacije. Kler je podržavao priključenje Istre Jugoslaviji, no miroljubiva koegzistencija trajala je kratko. Raspuštanjem istarskog Zbora svećenika i prepuštanjem crkvene imovine svjetovnim vlastima 1947.godine počinje gušenje Crkve. Holjevac je tada već na novom zadatku u Berlinu.

Deveto poglavlje, U okupiranom Berlinu, predstavlja Holjevčevu borbu za što veću ratnu odštetu. Upravo tada, uz glavni zadatak reparacije i restitucije dobara, Holjevac vuče poteze ključne za nastanak Jugoturbine, tvornice parnih turbina, koja je trebala nastati državnim dekretom. Karlovac, tada među pet najrazvijenijih gradova, uz nekoliko komparativnih prednosti, bio je prirodan odabir. Holjevac prianja poslu i, u nemogućim uvjetima poratnog Berlina, pronalazi profesora Krafta, glavnog njemačkog inženjera za turbinsku proizvodnju. Krade ga “pred nosom” Amerikancima koji su imali istu namjeru. Prva turbina izlazi iz proizvodnje 1953. godine.

U Berlinu Holjevac upoznaje kolekcionara Antu Topića Mimaru, koji radi na povratu opljačkanih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnina. Razvijaju međusobno povjerljiv odnos. U svom tom kolopletu poratnih događanja između legalnog i nelegalnog, Mimarina spretnost i snalaženje rezultirali su slanjem više reparacijskih pošiljaka. Kao i slanjem značajne privatne donacije umjetnina za Zagreb, koju je dijelom omogućila i Holjevčeva asistencija.

U Berlinu Holjevac shvaća da mu je dosta vojne uniforme. Dobiva nalog da se vrati u zemlju. Postaje ministar Saveznog ministarstva za novooslobođene krajeve. Obitelj otpravlja u Hrvatsku, gdje mu se 1948. godine, nakon kćeri Tatjane i Dubravke, rađa sin Veco. Nakon dvije godine Holjevac s obitelji seli u Beograd. U Vladi Narodne Republike Hrvatske postaje najprije savezni ministar rada i socijalne politike, a potom saobraćaja i pomorstva. Najznačajnija etapa – mjesto gradonačelnika Zagreba – tek ga čeka.

DIO ČETVRTI: ZAGREB obrađuje materiju bogate Holjevčeve karijere na čelu glavnog hrvatskog grada. Podijeljen je na četiri poglavlja.

Deseto poglavlje, gradonačelnik Holjevac, kazuje kako je rođeni Karlovčanin postao predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba.

Zagreb je bio prevelik i preznačajan da bi ga se vodilo podobno, a nesposobno. Partija je znala da će joj se nezadovoljstvo građana obiti o glavu, ukoliko velike gradove, poput Zagreba i Rijeke ne dade u ruke sposobnim, politički neupitnim kadrovima. Veco Holjevac je bio takav. Kuda god ga se stavilo, koncilijarno, ali energično, sijao je rezultate. Baš takav je trebao. Onaj koji nije samo provoditelj planova dogovorenih na višim instancama, već netko tko će postati nositeljem lokalne uprave. Uz lojalnost Partiji, tražila se sposobnost i inicijativa.

Većeslav Holjevac govori građanima oslobođenog Zagreba na Trgu bana Jelačića 16. svibnja 1945.

Na valu reformi odlučeno je da će se u Zagrebu održati redovni izbori. Mirisalo je na demokratizaciju. Mediji su se raspisali o kandidatima. Holjevac je kroz kandidaturu najavio gradnju novoga mosta na Savi, kao sponu s Brodarskim institutom. Zagreb je vidio kao ekonomski, društveni, kulturni i znanstveni centar Hrvatske. Stanovanje i komunalna infrastruktura su mu bili u fokusu.

Gradonačelnik grada, koji sa širom okolicom broji 350.000 stanovnika, postaje na Badnjak 1952. godine. Odmah se hvata u koštac s tri velika zagrebačka problema: nezaposlenost, stanovanje i hrana.

“U fotelji zagrebačkog gradonačelnika u Matoševoj ulici u Gornjem gradu, s 35 godina, vratila mu se životna energija – s cigaretom među prstima i otvorenim osmijehom ispod brka sugerirao je da je sve rješivo.”

Počinje krstariti ulicama. Na živce mu idu formalizam i kompliciranje. Njegov ratni racionalizam i efikasnost na gradskom planu dobivaju novi zamah. Ambicija je velika. Želi preko Save, ali prije toga rješava niz otvorenih pitanja. Ubrzava gradnju Brodarskog instituta (arhitekt Marijan Haberle), nastavlja s izgradnjom niza objekata u Institutu Ruđer Bošković, svjestan značaja znanosti, makar mu škola, kao ni on njoj, nije bila sklona. Holjevac, radničko dijete, ne prezire akademsku zajednicu, štoviše, daje joj vjetra u leđa.

Vladimir Nazor i Većeslav Holjevac u oslobođenom Zagrebu 16. svibnja 1945.

Ali, ne dovršava samo projekte svojih prethodnika. Otvara vlastita gradilišta. Gradi se Centar za zaštitu majki i djece u Klaićevoj, domovi zdravlja na Medveščaku, Krugama i Črnomercu, Centralni higijenski zavod u Rockefellerovoj. Osniva Pionirsko amatersko kazalište na Trešnjevci, Gradsku galeriju suvremene umjetnosti. Zahvaljujući njemu mijenja se urednička politika zagrebačke kronike u Vjesniku. Postaje kanal gradonačelnikove redovne komunikacije s građanima o događajima i projektima u gradu.

Logika mu, kao i ranije, pomaže. Da bi gradio mora imati jaku građevinsku industriju, kapaciteta gradnje kapitalnih objekata. Nastaje INGRA koja kroz svega par godina postaje najveći graditelj u Jugoslaviji.

Paralelno, Holjevac ne zaboravlja ratne drugove, pa ni one koje je Informbiro stavio, s razlogom ili ne, na drugu stranu. Poput obitelji Hebrang ili Marijana Stilinovića, jednog od najsvestranije obrazovanih intelektualaca u hrvatskom i partijskom rukovodstvu. Partija mu to ne oprašta, pa Holjevčeva politička karijera (mišljenjem Slavka Goldsteina) već 1954. dobiva silaznu putanju.

Jedanaesto poglavlje, Rat za Velesajam, rasvjetljava događaje oko preseljenja Zagrebačkog velesajma iz Savske u Novi Zagreb.

Premda je odluka o izgradnji novog Zagrebačkog velesajma donesena 1954. godine, proći će još dvije negoli se naum realizira. Gradnju većeg sajma, u odnosu na površinu u Savskoj, Beogradski sajam, stari takmac još iz vremena Zagrebačkog zbora, doživljava kao ugrozu vlastitog branda. Vodeći ljudi Beogradskog sajma otvoreno su lobirali protiv Zagreba. Radili su to i ranije, jer Zagreb je i prije rata i poslije njega, bio i ostao velesajamski centar, za razliku od Ljubljane i Beograda čiji domet je bio znatno uži. Međutim, Holjevac nije bio čovjek kojega je lako zastrašiti, a kamoli skrenuti sa zacrtanog puta. Traži saveznike.

U priču se, posredovanjem Holjevčevog ratnog druga generala Gošnjaka, uključuje sam Tito. Na Brijunima mu Holjevac predstavlja svoj san te što bi to sve značilo za Zagreb. Kao najvažnije, Velesajam navodi kao mjesto okupljanja kapitalističkog i socijalističkog svijeta. Takva prilika se ne propušta. Odluka pada. Nakon Titovog ‘da’ Holjevac okončava bitku s Beogradom i započinje novu – realizaciju projekta.

Već je prostornim planom iz 1936. planirano širenje Zagreba na drugu obalu Save. Direktivnom regulatornom osnovom iz 1953. stvar je utvrđena. Politički i planski Velesajam je bio na dobrom putu. Ono što nije bilo riješeno su financije. Za zagrebačku gradsku blagajnu zalogaj je prevelik. Holjevac smišlja, za to vrijeme inovativan pristup, te zemljama izlagačicama nudi gradnju paviljona i njihovo ekskluzivno korištenje na određeni rok.

Zagrebački velesajam postao je prozor u svijet, na njemu se prezentiraju najnovija tehnička dostignuća.

Unatoč preprekama Zagrebački velesajam se otvara na gotovo 165.000 kvadrata izložbenog prostora. Zemlje socijalističkog lagera gradile su paviljone. Od zapadnih u prvom valu samo Italija. Holjevac svoj izlazak u svijet ozbiljno priprema. Odlazi na tečaj engleskog jezika u London.

Na sam dan otvorenja, 7. rujna 1956. došlo je tri tisuće uzvanika. Josip Broz Tito je prerezao vrpcu, a svoje prvo javljanje u živo imala je Radiotelevizija Zagreb.

Ne opušta se Holjevac niti po otvorenju i uspješnom početku sajmovanja. Uspijeva postići da gradnju drugog zapadnog paviljona financira SAD.

Činjenica da je Zagreb izrastao u glavni trgovački centar Jugoslavije Holjevcu je donijela mnogo neprijatelja.

Velesajam postaje prozor u svijet. Na njemu se prezentiraju najnovija tehnička dostignuća. Samoposlužni model kupovine biva predstavljen. Sve što su mogli ili nisu mogli kupiti u Jugoslaviji, posjetioci sajma imaju priliku vidjeti u živo. Zagreb je izrastao u glavni trgovački centar Jugoslavije. Sama ta činjenica Holjevcu je donijela mnogo neprijatelja.

Jer, samo godinu dana, nakon gotovo pa spektakularnog otvorenja Velesajma, Holjevcu se po prvi put ljulja pozicija gradonačelnika. Hrvatski partijski vrh na njegovom mjestu planira drugoga kandidata, dok njega vide u Izvršnom vijeću Sabora. Fotelju mu spašava Gradski komitet koji ga ostavlja u kombinaciji, nakon čega mu i partijski vrh potvrđuje mandat.

Holjevac ne staje. Nije mu strana ni sportska ni kulturna infrastruktura. Za reprezentativni sportski objekt, kakav je htio u Maksimiru, angažira Vladimira Turinu. Stadion je etapno građen. Započet 1946. završen je 1964. iza Holjevčevog mandata. Paralelno, Jadran film dobiva svoj filmski grad 1953. prema projektu Igora Skopina. Prethodno se o tome konzultira s Veljkom Bulajićem, koji dijeli mišljenje da Hrvatska može postati ozbiljna baza stranim koprodukcijama. Tako je i bilo.

Dvanaesto poglavlje, Zagreb se seli preko Save, posvećeno je počecima gradnje Novog Zagreba.

Direktivna regulatorna osnova, donesena u prvoj godini Holjevčevog mandata, predviđala je Trnje kao novi centar Zagreba. Za Holjevca je bila premalo ambiciozna, jer nije planirala širenje na jug, u mjeri koju je želio. Dolazi do sukoba s Vladimirom Antolićem, uglednim stručnjakom za urbanizam i voditeljem Zavoda za urbanizam. Holjevac, osim nedovoljne planske orijentacije grada na jug, ima i dodatni praktičan problem izmještanja ljudi iz Trnja, a čije stambeno zbrinjavanje je preteško za gradsku blagajnu.

Riječki arhitekt Zdenko Kolacio postaje čelnik Urbanističkog zavoda, a Holjevac mu dodjeljuje i stan. (Izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija)

Ne mogavši naći saveznike u zagrebačkim arhitektima, obraća se Zdenku Kolaciju, riječkom arhitektu, kojega upoznaje još za vremena kada je šefovao Vojnom upravom za Kvarner i Istru. Uz međusobno razumijevanje i lakoću suradnje, sretna okolnost je bila i Kolacijev interes za Zagreb, u kojemu je osvojio prvu nagradu za idejno arhitektonsko i urbanističko rješenje za regulaciju centralnog poteza Zagreba i novu zgradu gradskog poglavarstva. Holjevac ga postavlja na vodeće mjesto Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Dodjeljuje mu i stan.

Nemoguće je ne zamijetiti koliko izravnih ovlasti je Holjevac kao gradonačelnik grada imao. Neporecivo je da mu je upravo sloboda izbora suradnika, kao i pravo dodjele stambenih jedinica prema potrebi i zaslugama, dalo priliku da ostvari veliku većinu zamisli.

Kolacio iz Rijeke u Zagreb povlači i Josipa Uhlika, arhitekta i urbanista, zaslužnog za razvojne planove novozagrebačkih naselja Zapruđe, Siget i Sopot. Trojac Holjevac, Kolacio, Uhlik – među kojima niti jedan nije Zagrepčanin rodom, niti je formativni dio života u njemu proveo – mijenja Zagrebu mjeru. Trasira mu vizuru velegrada.

Novu zgradu Gradske vijećnice (Kazimir Ostrogović, 1954/56.), u godinama koje slijede prati izgradnja hotela Internacional, Doma Matice iseljenika, koncertne dvorane, zgrade pravosuđa. I tako dalje.

Premda je fokus stavio na Novi Zagreb i njegov razvoj, zajedno sa Zagrebačkim velesajmom, ni Donji grad nije ostao bez Holjevčevih tragova. Nastaje Vitićeva Laginjina (1958/62.), Žerjavićev ugao Proleterskih brigade i Držićeve (1957/58.), Turinina zgrada u Križanićevoj (1956/59), kao i Ilički neboder Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića, čija gradnja počinje 1957. godine.

Holjevac uvodi još jednu novinu. Uvodi institut gradova prijatelja. Prvi među njima je Antwerpen, čime otvara put kulturnoj suradnji i olakšava ekspoziciju hrvatskih umjetnika.

Znao je odabrati ljude. Pa je i Savka Dapčević Kučar bila Holjevčeva predsjednica Odbora za gospodarstvo. I sam je puno radio. Nije imao radno vrijeme. Obilazio je grad. Na gradilišta je radnicima nosio gablece. Sve ga je zanimalo.

Obnovio je i centralnu pozornicu HNK, na isti način kako je fiinancirao gradnju Velesajma. Građevinska poduzeća su sufinancirala gradnju, a za uzvrat su dobili kolektivne pretplate i ugledna mjesta u ložama. Otvoreno je i Dramsko kazalište Gavella. Dug je popis Holjevčevih podviga.

Međutim, njegov rad na novom Zagrebu, koji je za prioritet imao povećanje broja stanova, a za posljedicu procvat građevinarstva, ima posebno mjesto u Holjevčevoj niski uspjeha.

Kulminacija izgradnje obilježena je 1961/1962., kada je u Zagrebu izgrađeno gotovo 11.000 stanova. (Vili Patz / Facebook)

Zagreb je do njegova dolaska bio izrazito oskudan u stanovima, u kojima su počesto živjeli i sustanari. Već na početku njegova mandata gradi se po tisuću stanova godišnje, da bi broj rastao svake sljedeće godine. Kulminacija je 1961/ 1962. kada se u Zagrebu sagradilo gotovo 11.000 stanova.

Uza sve to sagrađen je i stadion na Šalati, Zimsko plivalište Mladost, Prehrambeno tehnološki fakultet, Rudarsko geološki fakultet. Industriju predvodi Rade Končar. Gradi se TEŽ, RIZ, OKI, Josip Kraš. Sagrađen je Most slobode. Puno i za nabrojati. Na samom kraju Holjevčeva mandata donesena je odluka o gradnji zračne luke na Plesu. Jedan od rijetkih nedosanjanih snova je Riječna luka u Zagrebu.

Sve novo nailazilo je na otpor. Bilo je i razloga za njega. Primjerice, gradnja Ferimportove zgrade na Trgu Maršala Tita (današnji Trg Republike Hrvatske) dovela je i do studentskih prosvjeda. Pobunili su se i konzervatori, povjesničari umjetnosti, arhitekti, kao i opća javnost. Moderna interpolacija Stanka Fabrisa dugo je bila tema. Godinama.

Originalni Fabrisov projekt stambeno poslovne zgrade s pet etaža, terasom na krovu, valovitim nadgrađem na pročelju i nadstrešnicom na ulazu, nikada nije zaživio. Revidiran je sukladno smjenama potencijalnih investitora, da bi završio kao poslovna zgrada izmijenjenih karakteristika, s čime se Fabris nikada nije pomirio. “Objekt su završili drugi”, njegove su gorke riječi. No, ni takva, više puta prilagođena zahtjevima politike, struke i javnosti, zgrada je ostala predmet spora javnosti, sve do njezina nestanka.

Trinaesto poglavlje, Kraj jedne ere, posvećeno je Holjevčevim završnim godinama mandata, emotivnim gubicima, te njegovoj smjeni.

Otvorena je Visoka tehnička škola, Filozofski fakultet, završen pogon Plive, Jugokeramika, tvornica Klara, Nikola Tesla. Gradili su se Elektrotehnički, Strojarsko-brodograđevni i Tehnološki fakultet. Otvoreno je Radničko sveučilište “Moša Pijade”. Sam Holjevac je, kao najvažniji događaj, navodio početak gradnje Organsko kemijske industrije – OKI. Žalio je što gradnja Žičare kasni godinu dana. “Holjevac je kormilo Grada, čvrsto držao u rukama” – kaže autorica knjige.

Kada se 1961. obitelj Tuđman, iz Beograda vratila u Zagreb, izravno se angažirao na njihovom stambenom zbrinjavanju. Smješteni su u stan u Nazorovoj 59. Povezuje ih s nizom uglednih ljudi kojima je i sam bio okružen. Među njima i s Miroslavom Krležom.

Početak kraja Holjevčevog mandata pada u studenom 1962.godine kada Partija, konkretno Tito, na mjesto sekretara Gradskog komiteta kandidira Miku Tripala, što se i službeno sprovodi u veljači 1963.godine. Holjevca žele u Saboru. Tripalo se nakon deset godina Beograda vraća u Zagreb, a Holjevac na posljednjoj sjednici svoga mandata, u svibnju iste godine, gura osnovu za izradu Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba. Svojevrsni testament. Mjesto zagrebačkog gradonačelnika preuzima Pero Pirker.

Uz prekid gradonačelničke pozicije obitelj Holjevac s dvije kćeri i sinom, doživljava novi stres – Vecinu vezu, pa potom i brak, s Darinkom Magdić. Za razliku od prve Holjevčeve supruge, također imena Darinka, o kojoj se vrlo malo znalo, a s kojom je bio u kratkotrajnom braku pred odlazak u partizane, o novoj supruzi, kao i o samom Holjevcu u tom kontekstu, javnost je povela “brigu”.

DIO PETI: PRVI PROZVANI NACIONALIST u fokus stavlja Holjevčevo upravljanje Maticom iseljenika kojoj postaje predsjednik, u doba kada Partija mijenja smjer te iseljeništvo počinje pragmatično doživljavati kao financijsku i propagandnu polugu. Podijeljen je na dva poglavlja.

Četrnaesto poglavlje, Matica iseljenika nije zavjetrina, plastično prikazuje Holjevčevu sposobnost da od svakog zadatka napravi uspješan projekt. Dogodilo se to i s Maticom iseljenika pošto ju je preuzeo.

Kulturno-prosvjetno društvo koje se do tada bavi organizacijom rijetkih gostovanja hrvatskih kulturnih društava u inozemstvu i brigom o povratnicima, a bez pravovaljane baze podataka o broju i strukturi iseljenih, u njegovim rukama postaje dobro ustrojen sustav koji prikuplja podatke o životu i radu iseljeništva, kao i o njihovim konkretnim potrebama. Vjesnik u srijedu pokreće inozemna izdanja, dok aktivna politika Matice dovodi i do deset puta većeg broja iseljeničkih posjeta Zagrebu. Otvara se prostor za suradnju s hrvatskim manjinama u Mađarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj i Italiji. Pod Holjevčevim vodstvom Matica se nameće kao središnje tijelo za iseljenike.

Većeslav Holjevac sa svojim političkim oponentima Milkom Planinc, Mikom Tripalom i Markom Blaževićem.

Međutim, vrlo brzo postaje jasno da Partija nije zadovoljna samo smjenom Holjevca s gradonačelničke pozicije, te njegovom političkom degradacijom na niže gradske službe. Plasira se tema hrvatskog nacionalizma, kojega, navodno, provodi u radu Matice. Za šovinizam ga izravno optužuje Miko Tripalo, predsjednik Izvršnog komiteta grada. Podržavaju ga Mika Špiljak, kao i Vladimir Bakarić. Po istoj temi proziva se i Franjo Tuđman, direktor Instituta za historiju radničkog pokreta.

Premda je bilo teško za povjerovati da Holjevac krvna zrnca, koja ni na Kordunu za partizanskog vremena nije brojao, počinje brojati u miru, bezimene optužbe se gomilaju, uzimaju zdravo za gotovo, a Miko Tripalo, čelni čovjek Izvršnog komiteta, presuđuje mu u ime partijskog vrha.

Petnaesto poglavlje, Uporno protiv partijske linije, dodatno razlaže period i rezultate Holjevčeva rada u Matici iseljenika, probleme koje stječe podrškom “neposlušnim” članovima redakcije filozofskog časopisa Praxis, padu Rankovića, kao i Holjevčevim posjetima Mimari u Austriji.

Svoj rad u Matici iseljenika Holjevac je okrunio knjigom “Hrvati izvan domovine” (1967.) u nakladi Matice hrvatske. Godinu prije povlači potez kojim determinira svoju političku budućnost. Kao predsjednik Odbora za republičke nagrade nominira kritičare socijalističke prakse Milana Kangrgu i Gaju Petrovića, članove redakcije Praxis-a, koji nagradu i dobivaju. Holjevčev je potez protumačen kao drska provokacija. Izravan napad na CK SKH. Međutim, on ustraje na odluci koju je Odbor za republičke nagrade jednoglasno donio i ne pristaje ju povući.

Poglavlje također detaljnije razlaže Holjevčeve redovite posjete Mimari. Njih osam. Tema je bila Mimarina želja da se umjetnine, koje je isporučio Hrvatskoj, objedine kao kolekcija i izlože javnosti.

DIO ŠESTI: DEKLARACIJA I DEKAPITACIJA uvodi u Holjevčev politički i životni kraj. Podijeljen je na tri poglavlja.

Šesnaesto poglavlje, Ključna uloga u stvaranju deklaracije, tog čuvenog prosvjedno-programatskog teksta o neravnopravnosti hrvatskog književnog jezika, a kojom se traži ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, ukazuje na Holjevčevu neformalnu, ali ideološku i podstrekačku ulogu u njezinu nastanku. Sam nagovještaj da književnici spremaju tekst takvoga sadržaja izazvao je pomutnju u Partijskim redovima. Pokušaj da se objava Deklaracije odgodi, nije uspio. Objavljena je 17.ožujka 1967.godine. Uslijedio je napad na Vladimira Bakarića, vodeću personu hrvatskog partijskog vrha. Iz boce je pušten duh nacionalizma. Braneći se, Bakarić među ostalima spominje i Holjevca, čelnika Matice iseljenika. Navodi i ostale epicentre nacionalizma. Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, te Institut za radnički pokret Hrvatske. Matica iseljenika, s Holjevcem na čelu, proglašena je “institucijom koja ne samo podržava liniju državnih neprijatelja, nego ih i sama stvara”. Partija više ne zatvara oči pred Holjevčevim “odmetništvom”.  Oformljena je “Komisija Izvršnog komiteta CK SKH za ispitivanje nacionalističkih pojava u MIH i političke odgovornosti V.Holjevca”. Premda većina optužbi nije dokumentirana, Komisija ustanovljuje da je Matica “mjesto borbe za prevlast u kojemu kuljaju zavist i netrpeljivost”. Holjevca denunciraju suradnici, koji bez vlastitih životnih postignuća, dobivaju šansu uništiti tuđa.

Sedamnaesto poglavlje, Konačni obračun, dovodi Holjevca pred Komisiju koja ga propituje o ostalim “nacionalistima” među kojima je i Tuđman. Optužuje ga da je ublažavao ton osude Deklaracije, te da je tekst po njegovu nalogu Matica prepravljen objavila, bez “poziva na odgovornost i najstrože kazne”. Iz zapisa Holjevčevih odgovora, jasno je da je, radeći u Matici iseljenika, razvio prepoznavanje nijansi koje dijele ekstremiste od nacionalista. Vjerovao je da se može biti dobar komunist, a nacionalno osviješten.

Nakon završetka ispitivanja Komisija Izvršnom komitetu podnosi Izvještaj na devetnest stranica. Pobrojano je Holjevčevih devet grijeha, uz što je najspornije bilo njegovo ponašanje pred Komisijom pri čemu “nije sagledao stupanj svoje političke odgovornosti”. Ni prethodne konzultacije s Bakarićem i Tripalom, čijim stavovima je potkrijepljen njegov stav, nisu pomogle niti bile priznate. Dva mjeseca prije pedesetog rođendana primoran je podnijeti ostavku na sve funkcije u javnom životu. Telefon mu prestaje zvoniti. Oni s kojima se ranije zadržavao u srdačnom razgovoru, prelaze ulicu da ga ne susretnu. Od popularne osobe postaje državni neprijatelj. U novoj političkoj i društvenoj realnosti za Holjevca više nema mjesta.

U svom tom kolopletu bizarna činjenica jest da, premda ga je osudila na političku smrt, Partija dopušta objavu Holjevčeve knjige “Hrvati izvan domovine”. Bojali su se skandala i reakcije naroda kojemu je Holjevac bio omiljeni general, kao i gradonačelnik. Petlju da knjigu izda imala je jedina Matica Hrvatska, konkretno Vlatko Pavletić. No, zabranjena je prodaja u knjižarama, pa se prodavala kako se znalo i umjelo.

Neposredno nakon prisilnog umirovljenja, Holjevac, na osnivačkom skupu neformalne političke grupe u plešivičkim vinogradima, okružen nekima od zvučnih imena budućeg “Hrvatskog proljeća”, biva izglasan za predsjednika. Na um mu pada osnivanje banke kojom bi Hrvatska stekla veću kontrolu nad vlastitim prihodima i njihovom kanaliziranju u hrvatske projekte i infrastrukturu. Premda je ideja nastala u konspiraciji i premda su aktivnosti vođene u tišini, Partija uspijeva saznati za inicijativu i minirati ju odozdo. Radnički savjeti poduzeća, čiji direktori su trebali potpisati pristupanje banci kroz inicijalno financiranje, dobivaju direktivu da odbiju suglasnost. Projekt Hrvatske gospodarske banke ostaje zakopan u ladici.

Osamnaesto poglavlje, Prerani odlazak, donosi tragičan konac. Holjevac se razbolijeva, završava u bolnici i u kratkom vremenu napušta ovaj svijet prije svog 53. rođendana. Ratni general-pukovnik, veliki zagrebački gradonačelnik, u organizaciji Partije koja ga je tim činom prisiljena rehabilitirati, Većeslav Holjevac biva sahranjen u Grobnici Narodnih heroja 13.srpnja 1970.godine. Ispratilo ga je 30.000 ljudi. Bio je to najmasovniji sprovod, nakon Radićeva, u povijesti grada Zagreba.

Pogovor: Što je ostalo iza Većeslava Holjevca? Osim spekulacija da njegova smrt nije bila prirodna i žala što čovjek njegova kapaciteta nije nastavio s javnim radom, pojavile su se i glasine da je Holjevac, razočaran diskvalifikacijom s političke scene, napravio zaokret udesno i bio spreman stupiti u savez s ekstremnim snagama protiv kojih se u ratu borio. Onima koji su ga poznavali, to je teško za povjerovati. No, da je trasirao put “proljećarima” daleko je izvjesnije. Sliku popunjavaju dijelovi teksta knjige generala JNA Ivana Miškovića, šefa Kontraobavještajne službe i načelnika Uprave bezbjednosti, kojom se grupaciju V.Holjevac – F.Tuđman navodi kao glavne inicijatore nacionalnog reformskog pokreta, stvaranog već od početka 1960-ih. Spomenuti Mišković pokret Hrvatskog proljeća promatra kao fenomen duljega trajanja.

U godini Holjevčeve smrti, osnovna škola izgrađena u Sigetu (arhitekt Vinko Uhlik) dobiva ime po Većeslavu Holjevcu. Nosi ga i danas.

Njegova skulptura (kipar Zvonimir Gračan/idejno rješenje arhitekt Branko Silađin) postavljena je 1994.godine na sjevernoj strani Mosta slobode, s Medvednicom u zaleđu i pogledom prema Novom Zagrebu. Većeslav Veco Holjevac i danas živi u najljepšim vizurama grada.

Većeslav Veco Holjevac i dalje živi u najljepšim vizurama grada. (Slavko Midzor / PIXSELL)

Prestižno mjesto zagrebačkog gradonačelnika tek rijetki značajem podignu na razinu koja urodi knjigom. Većeslav Holjevac je bez sumnje jedan od najvećih, mnogi bi se složili – najveći. Stoga je knjigu o njegovom bogatom životu i radu valjalo davno napisati. Željka Godeč nije prva koja se bavi Holjevcem, ali je svakako formatirala najopsežniju sintezu njegova predratnog i poslijeratnog rada. Suvremenicima i generacijama, koje nisu živjele za njegova vremena, donosi niz informacija o čovjeku bogatom duhom, inovativnošću, hrabrošću i nepresušnim marom. Vizionari su rijetki. Često niti ne budu prepoznati. Usud je Holjevcu pružio priliku da u ratnim i mirnodopskim uvjetima stvara. I to je glavna Holjevčeva karakteristika – stvaranje. Rezultati su mjerljivi materijalnom i nematerijalnom baštinom. Zbog toga knjiga o Holjevcu ima atribut vječne aktualnosti.

Knjiga uspješno spaja publicistiku i beletristiku, stilom pisanja koji je Željki Godeč svojstven. Kronološki nas vodi kroz različite faze Holjevčeva života koje dokumentira iz različitih izvora. U svakom segmentu, od rođenja pa do smrti, prisutno je razumijevanje Holjevčeve osobnosti, koja je iskazana svjedočanstvima njegove obitelji, prijatelja i ratnih drugova, ali je i diskretno podvučena autoričinim dojmom i razumijevanjem konteksta. I to je ono što djelu daje finoću lijepe književnosti.

Korištena je opsežna literatura: dokumentacija iz institucionalnih izvora, knjige, znanstveni radovi, novine i časopisi, filmovi i razgovori. Bogato kazalo imena, na kraju knjige, svjedoči o širokom opsegu istraživačkog rada.

Karizmatična ličnost Većeslava Vece Holjevca ovim je djelom književno dokumentirana. Nakon vlastitih zapisa, posvećene mu monografije i niza tekstova u kojima je glavni ili sporedni lik, po prvi puta su Holjevčev lik i djelo, od djetinjstva pa do smrti, objedinjeni unutar istih korica.

Mnogima, koji Holjevca cijene prema impresivnoj graditeljskoj baštini koju je ostavio Zagrebu, u ovoj je knjizi pružena prilika da saznaju gotovo sve o tom izvanserijskom čovjeku. Borcu za pravdu od malena, revolucionaru, antifašističkom heroju, ratnom generalu, gradonačelniku hrvatske metropole, preteči “hrvatskog proljeća”.

Knjiga je nastala na brojnoj dokumentarističkoj građi koja je zahtijevala iscrpno višegodišnje istraživanje. Njezino povezivanje u štivo koje se, unatoč više od četiri stotine stranica te tisuće pojmova i kronoloških detalja, s radoznalošću i nestrpljenjem čita dalje, zasluga je autorice Željke Godeč. Prenijeti dokumentaristiku na beletristički način, mogu samo rijetki autori. Stoga, preporuka čitanja svim potencijalnim čitaocima.