Odvažna akcija kraljevske flote. Napad na talijansku luku koji je inspirirao Pearl Harbor

Britance ništa nije moglo odvratiti od odvažnog zračnog napada na talijansku luku Taranto, utvrđenu poziciju na kojoj se skrivao značajan dio talijanske flote za Drugog svjetskog rata, piše Oleg Maštruko. Ni nesreća koja im je prepolovila dostupne nosače zrakoplova, ni avioni koji su pali u more prije same akcije. U studenom 1940. uspješno je izveden jedan od prvih značajnih napada mornaričke avijacije u povijesti, koji su Japanci potom pomno proučavali u pripremama za Pearl Harbor.

• Naslovna fotografija: Umjetnički prikaz bitke kod Taranta. (Royal Navy)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

• Fotografije i ilustracije su u javnom vlasništvu, osim ako je drugačije navedeno

Italija je u Drugi svjetski rat ušla pompoznom Mussolinijevom objavom 10. lipnja 1940. “Scendiamo in campo contro le democrazie plutocratiche e reazionarie dell’Occidente…” Idemo na bojno polje protiv plutokratskih i reakcionarnih demokracija Zapada, koje su na svakom koraku otežavale napredak, a često i samu opstojnost talijanskog naroda. “OK, boomer,” rekle bi današnje mlade generacije na takvu pompoznost. Fraza “plutokratske i reakcionarne demokracije Zapada” u svakom slučaju je dosta kreativna.

Stvar je zapravo mnogo banalnija. Dok je Njemačka, u suradnji sa Sovjetskim Savezom, pregazila i podijelila Poljsku, te dok su Sovjeti ratovali s Finskom, pa pregazili baltičke zemlje i Rumunjima ucjenom uzeli Besarabiju, na zapadnom frontu vladao je takozvani lažni rat, Phoney War. Cijelu jesen, zimu, i dobar dio proljeća nije se dešavalo ništa. Nijemci su na proljeće 1940. ekspresno pregazili Dansku, i – mnogo teže – Norvešku. Nastupio je moment u kojem “lažni rat” s najvažnijim neprijateljima – Britancima i Francuzima, postaje pravi.

Njemačka ofenziva na Francusku tema je za neke druge tekstove, no u najkraćim crtama svi znamo što se dogodilo – Blitzkrieg je probio francuske linije na neočekivanim mjestima i obrana se slomila. Početkom lipnja 1940. bilo je posve jasno da je Francuska pred padom i komadanjem, i Benito je poželio svoj komad pobjedničkog kolača. Njemačka se činila nepobjediva – za Talijane je bilo sad ili nikad: uskočiti u globalni sukob na strani pobjednika ili se zauvijek kajati što su propustili priliku.

Mussolini je bacio kocku, i ušao u rat. Talijani su zapeli čak i protiv već praktično poraženih Francuza, na frontu u Alpama i Ligurskom primorju, no francuska kapitulacija bila je neizbježna, pa su se i Talijani tako nategnuto našli na strani pobjednika u tom sukobu.

Talijani su iz svoje kolonije Libije lansirali invaziju na britanski Egipat, koja je završila debaklom.

Raspaljeni “uspjesima” protiv Francuza, Mussolinijevim govorima, i željom za širenjem Impera, zamišljenog novog Rimskog carstva, Talijani su kao sljedeće iz svoje kolonije Libije napali britanski Egipat. Nakon minijaturnog napredovanja uslijedio je pravi debakl, talijanska armija poražena je od malobrojnije britanske, i potjerana natrag do pola Libije, uz ogromne gubitke.

Preduvjet za pružanje otpora ili novo napredovanje u Africi bila je pomorska kontrola Mediterana. More je engleski teren, ali, ako ćemo biti povijesno pravedni, i talijanski. Talijanska flota manja je od britanske, ali je cijela koncentrirana u Mediteranu – uz malu kolonijalnu flotilu u Crvenom moru – dok je britanska razbacana diljem svijeta. Talijanski brodovi konstruirani između dva rata su odlično dizajnirani i naoružani, a čak i stari brodovi su kvalitetno modernizirani, no posade ne odlikuju visok moral i motivacija.

Talijani dvoje između dva, tada popularna pristupa – odlučna bitka (decisive battle), u kojem se sve baca na neprijatelja, koji, pretpostavka je, također dovlači sve što ima, pa se tučemo dok netko ne pobijedi; i tzv “fleet in being“. To je je, dakako, engleski pomorski termin za kojeg ne znam postoji li naš – stajaća flota, možda? Rusi kažu – “flota kao faktor prisustva”, nazočnosti. Uglavnom, to je pristup čuvanja flote u sigurnim lukama, kako bi djelovala kao stalna prijetnja i time vezivala snage neprijatelja. To radiš kada si malo slabiji od neprijatelja, ili misliš da si malo slabiji. Austrougarska flota, s dosta Hrvata u njoj, većinu prvog svjetskog rata provela je kao fleet in being, jer im se otvoren sukob sa združenim britanskim i francuskim, a kasnije i talijanskim flotama, ne bi isplatio. Austrijski pristup stajaćoj floti zapravo se smatra dosta uspješnom primjenom te strategije. Postigli su više kao tiha prijetnja nego da su isplovili i hrabro izginuli, prepustivši nadzor mora neprijatelju.

Talijani bi u WW2 rado oponašali Austrijance u WW1, ali ako žele uspostaviti kontrolu nad logističkim linijama s Libijom, to ne mogu postići izležavanjem u lukama. Dilema! Dilemu će im riješiti sami Britanci, tradicionalno ludo poduzetni kada je morsko ratovanje u pitanju. Kako napasti flotu na sidrištu, u luci? Postoji više opcija, Britanci su redom odbacili napad podmornicom – previše je plitko, zatim i napad klasičnim bombarderima – neprecizni su, a nema na raspolaganju ni dovoljno bliskih baza.

Viceadmiral Lumley Lyster (desno), pored kralja Georgea IV (u sredini) i zapovjednika Home Fleeta, admirala sir John Toveyja (lijevo).

Vicedmiral Lumley Lyster smišlja nevjerojatno inovativan plan – napast će talijanske bojne brodove u luci, na sidrištu, avionima s nosača! Ima za to podršku izravno nadređenog, admirala Cunninghama, zapovjednika Mediteranske flote. Lyster je bio zapovjednik nosača u britanskoj Mediteranskoj floti, dakle autoritet, iako nije osobno zapovijedao nijednim brodom. Britanski plan temeljio se na dva nosača aviona, koji pod okriljem noći lansiraju dvokrilce Swordfish na luku i sidrište, oni napadaju torpedima, i vraćaju se na nosače. Jednostavno? Zapravo, za to doba operativno iznimno kompleksno i gotovo suludo hrabro. Naravno, sve skupa se oslanja i na faktor iznenađenja – Talijani ne smiju detektirati nosače, niti zaključiti što oni zapravo smjeraju.

Vodite računa da smo na početku WW2, i više od godinu dana prije legendarnog napada na Pearl Harbor. Štoviše, Japanci su bili dubinski impresionirani onim što je uslijedilo, i direktno upili lekcije za svoj, kasnije mnogo poznatiji napad. Vodite računa i da su nosači aviona netestirani u pravim ratnim uvjetima, da je avionska tehnika praktično na razini dvokrilaca s fiksnim kotačima, a ne elegantnih i brzih aviona kakvi su uslijedili kasnije i koji dominiraju filmovima o WW2.

Dijelovi Talijanske flote premještali su se između glavnih luka – Genove, La Spezie, Napulja i Taranta. Glavnina bojnih brodova i nešto teških krstarica najviše je boravila u Tarantu, zato jer je u pitanju sjajno zaštićena luka, a i zato jer se nalazi na jugu talijanske čizme i blizu mjestima gdje bi trebalo intervenirati protiv Britanaca – iako se, kako rekoh, Talijanima općenito nije žurilo u fajt.

HMS Eagle (lijevo) i HMS Illustrious (desno) – zajedno su mogli nositi zrakoplova manje od jednog prosječnog japanskog nosača.

Izvorno, akcija je trebala biti dio još ambicioznijeg i krupnijeg plana, koji se trebao dogoditi 21. listopada, na obljetnicu Trafalgara, kao vjerojatno najslavnijeg dana Britanske mornarice. Nosači određeni za napad na Taranto bili su Eagle i Illustrious, vrlo različiti brodovi, različitih posada. Zajedničko im je da bi među admiralima na Pacifiku, i japanskim i američkim, oba nosača izazvala podsmijeh. Pacifički nosači bili su mnogo veći, a zbog temeljnih razlika u dizajnu mogli su nositi čak i više aviona nego sama veličina ukazuje. Nosač aviona, naime, bio je neprovjerena, u ratu još neisprobana plovna jedinica. Mornarice i brodogradilišta imale su razne ideje što bi moglo funkcionirati, a što ne.

Prvi val nosača aviona u svim mornaricama uglavnom su bili brodovi izvorno zamišljeni kao bojni krstaši ili krstarice. Kad je Washingtonski međunarodni dogovor 1922. ograničio broj i tonažu tzv. kapitalnih ratnih brodova (bojnih brodova i krstaša) brodogradilišta su gradnje na navozima jednostavno prenamijenile u nosače aviona i dovršile sa sletnom palubom na vrhu umjesto topova velikog kalibra i klasičnog bojno-brodskog nadgrađa.

Nakon toga, sredinom tridesetih, spremajući se za rat, brodograditelji i mornarice kreću graditi prve prave nosače aviona, dizajnirane za tu namjenu od početka. O ovoj temi bi se mogla napisati cijela knjiga, no za ovaj tekst bit će dovoljno spomenuti najvažnije razlike u pristupu. Japanci i Amerikanci, odvojeno, dolaze do zaključka da hangari na nosačima ne trebaju biti oklopljeni. Bez oklopa na hangaru, nosač će biti lakši i nižeg težišta, pa će moći ponijeti više aviona. Avioni, a ne oklop, su nosaču najbolje oružje, ali i najbolja zaštita. Uz to, Ameri se odlučuju na još par inovacija s hangarom, ali i s parkiranjem dijela aviona na samoj palubi, čime još podižu kapacitet svojih nosača. Uobičajen suvremen japanski nosač, poput onih koji su sudjelovali u napadu na Pearl Harbor, imao je 72 aviona u operativnim jedinicama, i još do desetak u rezervi. Tadašnji američki nosači imali su čak i do 90 operativnih letjelica!

S druge strane, Britanci su se odlučili da hangare na svojim nosačima zaštite oklopom. Jedan od razloga za to je i što su očekivali da njihovi nosači djeluju na zatvorenim morima oko Evrope, umjesto beskonačnosti Pacifika, u svakom slučaju preblizu kopnenim bazama i izloženiji učestalijim napadima. I dan danas množe se analize na konoserskim forumima oko toga koji se pristup pokazao boljim. U svakom slučaju, Eagle je mogao nositi manje od 30 aviona, a Illustrious 36 – za Japance i Amere smiješne brojke, zapravo oba nosača zajedno nosili su aviona manje nego jedan japanski, osrednji. Hiryu je nosio 64 operativna i 8 u rezervi. I to još nije sve…

Eagle i Illustrious bili su čudan par. Eagle je izvorno naručen kao bojni brod za Čile prije WW1. Izbijanjem rata, Englezi su stornirali narudžbu jer su brodovi sada trebali njima. Eagle je porinut tek 1918, a kasnije je prenamijenjen u nosač aviona. Star i ružan, neprilagođen funkciji nosača, Eagle je početkom WW2 međutim imao najiskusnije pilote i posade. Illustrious je bio jedan od najnovijih britanskih nosača, iako, zbog opisanih odluka u dizajnu, to ne znači da je nosio mnogo više aviona od Eaglea. Također, avijacijske posade bile su mu manje iskusne.

Fairey Swordfish bio je torpedni bombarder i avion za sve moguće zadaće na moru, izgledom zastario već i na samom početku WW2, ali vrlo sposoban.

Udarnu šaku britanskih nosača u tom periodu uglavnom su činili dvokrilci Fairey Swordfish – jedan od, na neiskusan pogled, najsmješnijih aviona WW2. Swordfish izgleda kao relikt Prvog svjetskog rata – dvokrilac s hrpom žica koje drže sve na okupu, fiksnim, neuvlačivim kotačima, i otvorenom kabinom za dva ili tri člana posade. Stringbag – kako su ga zvale posade – bio je iznimno zahvalan avion, fleksibilan za razne namjene, dovoljno spor da precizno baci torpedo, i sposoban preživjeti velika oštećenja. Kod napada torpedima u relativno plitkim vodama luke, torpedo ne smije previše potonuti, Japanci su za Pearl Harbor posebno dizajnirali stražnji dio torpeda, dok su Britanci koristili usporavanje pada kolutom žice na avionu, spojenim na nos torpeda.

Da bi Swordfishevi imali potreban domet, na mjestu drugog člana posade ugrađen je dodatni tank s gorivom, a broj članova posade je s tri (pilot, osmatrač i radist/mitraljezac) smanjen na dva – pilota i osmatrača. Za noćnu akciju pretpostavljalo se da mitraljezac neće imati posla jer se ne očekuje intervencija lovaca.

Uz makar i pola nevolja koje su u pripremi snašle Britance, svaka bi mornarica, osim možda japanske, odustala od operacije

Jedan od tako prerađenih Swordfisheva se zapalio i izazvao oštećenja na cijelom nosaču, pa je došlo do dvije promjene plana – stvar je s 21. listopada odgođena za 11. studenoga 1940, a Eagle je zbog starosti i oštećenja morao na remont, pa je cijeli napad trebao izvesti samo jedan nosač! Tu se vidi ta nevjerojatna poduzetnost, hrabrost i upornost Engleza u pomorskim bitkama. Kad čitate povijest ratovanja na moru, ekipi obično treba najmanji razlog da odustanu od bitke – pokvario se jedan kotao u strojarnici, ne funkcionira kondenzator pare (to je bilo valjda najčešće opravdanje kapetana koji su željeli izbjeći bitku i sačuvati brod, ekvivalent “pas mi je pojeo zadaću”), kvar na torpednim cijevima ili što već. Uz makar i pola nevolja koje su u pripremi snašle Britance, svaka bi mornarica, osim možda japanske, odustala od operacije. Pa otpao im je jedan od dva nosača, ključna elementa operacije! Ne, Britanci idu dalje. Štoviše, kod pripremanja akcije računali su na gubitke i do 50% ali ih to nije priječilo.

Dio posada i aviona premjestili su s Eaglea na Illustrious, tako da su na raspolaganju imali 24 Swordfisha iz 813, 815, 819, i 824 Naval Air Squadrona. Dva Swordfisha su kasnije otpala – doslovno, pali su u more – zbog problema s gorivom kontaminiranim vodom. Sad su samo 22! Uz njih, na Illustriousu je bilo i desetak lovaca Fulmar, ali njihova je namjena obrana flote od napada neprijateljskih aviona, a ne napad na luku, pogotovo ne noću.

Hidroavion Short Sunderland obavio je finalni prelet Taranta popodne, 11. studenog, i potvrdio da su brodovi u luci.

Prije samog napada, na koji god datum da se on desio, trebalo se uvjeriti da se u luci nalazi dovoljno brodova-meta. Najgluplje bi bilo torpedima napasti praznu luku. Talijani su znali premještati svoje najveće brodove od luke do luke, ali Taranto im je bio omiljen za fleet in being zbog odlične luke u dva dijela – Mar Grande, kao vanjska luka za velike brodove, i Mar Piccolo, za manje. Britanci su nadlijetali talijanske luke patrolnim avionima s Malte – Martin Maryland, kraćeg dometa – ili ogromnim hidroavionima Short Sunderland, većeg dometa i iz udaljenijih baza. Jedan takav Sunderland obavio je finalni prelet popodne 11. studenog, uz konačnu potvrdu – bojni brodovi su u luci! Talijani su navodno uočili patrolni hidroavion, ali opcije su im bile ograničene. Znaju da su meta izviđačkih letova i sama ta činjenica nije ništa novo. Mogli su naglo isploviti iz luke s dva moguća plana – premještanje nekih jedinica u druge luke, recimo Napulj, ili traženja britanske flote u svrhu borbe. Previše posla previše naglo, previše razmišljanja, a u slučaju opcije B i preveliki rizik – što sve ide protiv koncepta fleet in being, a bogme i protiv talijanskog mentaliteta, tako da su ostali u Tarantu uz nešto pojačanu pripravnost – rat je 98% teške dosade i 2% čiste panike.

U Tarantu se te večeri nalazilo šest bojnih brodova, sedam teških i dvije lake krstarice, te dvadesetak razarača. Manji brodovi su uglavnom bili u unutrašnjoj luci, Mar Piccolo.

Bazu je uz oružje na samim brodovima, branio 101 protuavionski top, 193 mitraljeza, a tu su bili i baražni baloni – top tehnologija za čuvanje prilaza lukama s početka rata. Balona je trebalo biti i stotinjak, no na položaju ih je bilo svega 27 jer je čak 60 otpuhao snažan vjetar par dana ranije. Uz to, najveće brodove u lukama štitile su protu-torpedne mreže – iako zvuče kao dobra ideja, nikad se u praksi nisu pokazale efikasnima u zaustavljanju torpednog napada, pa niti ove noći. Sve mreže nisu ni bile postavljene, a nisu ni zahvaćale do dna luke. Torpedo je mogao proći ispod njih.

U prvom valu sudjelovalo je 12 aviona, od kojih je 6 nosilo torpeda, u drugom je bilo 8 aviona. (military-history.org)

Prvi val od 12 Swordfisha poletio je s nosača oko 21 sat. Drugi val krenuo je sat i pol kasnije, trebao je imati 10 aviona, ali dva su imala kvar – na jednom se otkačio dodatni rezervoar s gorivom na mjestu osmatrača i uopće nije sudjelovao u operaciji, dok je drugi imao manji sudar na palubi nosača i poletio je s dvadesetak minuta kašnjenja.

U prvom valu samo šest aviona bilo je naoružano torpedima, četiri su nosila bombe, a dva uz manji broj običnih bombi i baklje za osvjetljivanje s padobranima (flares) kako bi se napadači uopće snašli u mraku luke noću. Bombe su bile 110-kilogramske, dakle premalene da nanesu ikakvu štetu golemim oklopljenim brodovima, ali upotrebljive protiv “mekanih” meta. Kako rekoh – iskustvo s ovakvim napadima bilo je nepostojeće. Japanci su predano upijali lekcije Taranta, pa su kod napada na Pearl Harbor uz, dakako, torpeda, koristili i daleko veće bombe (najmanje 250 kilogramske protiv brodova, a i teže).

Prvi avioni prvog vala došli su nad luku u 22:58. Prvi zadatak bio je osvijetliti mete – šesnaest svjetlećih baklji bačeno je nad istočni dio velike luke (Mar Grande), nakon čega su osvjetljavači preostalim bombama obrušavajućim napadom napali tankove s gorivom. Naredna tri Swordfisha, predvođeni kapetanom fregate Williamsonom iz 815. eskadrona, doletjeli su preko otočića San Pietro. Williamson je torpedom pogodio bojni brod Conte di Cavour. Williamsonov avion je odmah nakon toga i oboren, on i njegov osmatrač su zarobljeni. Dva aviona iz Williamsonove grupe za cilj su odabrali bojni brod Andrea Doria, ali bez uspjeha.

Avijatičari koje poimence spominjem u tekstu imaju mornaričke činove, jer su pripadnici mornaričke avijacije, s nosača aviona, Fleet Air Arm, Royal Navy (ili Marines) a ne “običnog” zrakoplovstva, RAF, Royal Air Force.

Zračna fotografija potonulog Littoria, okruženog tegljačima koji će ga pokušati izvući.

Iduća grupica od tri aviona napala je također sa zapada, ali malo sjevernijim pravcem, na najmodernije i najopasnije talijanske bojne brodove, ponos talijanske mornarice – čuveni Littorio i malo manje poznat, ali dizajnom identičan, Vittorio Veneto. Od tri torpeda čak dva su pogodila Littorio, dok je treći promašio Vittorio Veneto. Ovo je za ovakav tip napada ogroman postotak uspjeha.

Sljedeći su napali avioni naoružani bombama, pod vodstvom kapetana Patcha. Napali su Mar Piccolo, unutrašnju luku u kojoj su bili manji brodovi, krstarice i razarači. Pogodili su dvije krstarice s po jednom bombom, no 110-kilogramske bombe bile su preslabe protiv čak i takvih, manjih meta. Oštećenja su bila neznatna.

Negdje oko ponoći nad luku dolazi i drugi val – osam aviona prevođenih kapetanom korvete Haleom iz 819. eskadrona. Svi piloti drugog vala govore o vatrometu izazvanom akcijama prvog vala i protuavionskom vatrom, vidljivom s desetak milja udaljenosti. Napadaju sa sjeverozapada. I opet, stvar počinje bacanjem svjetlećih bombi iz dva aviona te namjene. Od preostalih, dva aviona napadaju Littorio, i pogađaju ga još jednom – ukupno treći put. Jedan od ova dva aviona, s pilotom i osmatračem, poručnicima Bayleyem i Slaughterom, odmah nakon napada je oboren – oba člana posade pogibaju. Jedan Swordfish napada Vittorio Veneto, ali i opet neuspješno. Veneto ima onoliko sreće te noći, koliko njegov brat Littorio nema. Jedan avion za metu bira bojni brod Duilio – i pogađa. Zadnji avion, s poručnicima Cliffordom i Goingom, koji je kod polijetanja imao manji sudar i dobar razlog da propusti cijeli napad, dolazi nakon svih, baca bombe na krstarice u Mar Piccolo, pogađa Trento ali bomba ne eksplodira, i vraća se na nosač u 2:39, zaključivši cijelu operaciju.

Posljedice britanske akcije: Talijanski brodovi nasukani na dnu zaljeva.

Ukupan rezultat akcije katastrofalan je za Talijane: BB Conte di Cavour sjeo je na dno luke, tako da su samo nadgrađe i topovske kupole ostale iznad vode. Brod je od svih oštećenih u napadu za Talijane imao najniži prioritet pa je spašavanje išlo sporo, kasnije je dignut i poslan u Trst na remont, ali se sve do kraja rata nije vratio u operativnu upotrebu.

BB Duilio je sjeo na dno na plićoj lokaciji – dok je tonuo umješno su ga na pličinu odgurali talijanski remorkeri i tankeri – i popravak je trajao kraće. Prebačen je na remont u Genovu i vratio se u službu u svibnju 1941.

Littorio je bio najmoderniji od tri pogođena bojna broda, s najboljom zaštitom od plavljenja, ali je pretrpio najveća oštećenja. Provom je potonuo na dno luke, dok je krma ostala iznad vode. Littorio je dakako Talijanima bio prioritet, no stvar je komplicirao neeksplodirani torpedo koji je ostao ispod broda. Svaki pomak mogao je izazvati aktivaciju magnetskog upaljača i novu eksploziju. Littorio je vraćen u službu u ožujku 1941. Broj poginulih u cijeloj operaciji nije bio velik – 59 na talijanskoj i 2 na britanskoj (plus dva zarobljena).

Talijani su ispucali 13.489 granata iz protuavionskih topova u luci, ne računajući one sa samih brodova – preciznost evidencije vrijedna divljenja, ako već divljenja nije vrijedna preciznost samih topova i njihovih posada. Kao da je neki ćato svaku granaticu upisivao u Excelu. Zanimljivo je da nisu koristili reflektore, kojih je dakako bilo i na obali a i svaki bojni brod je imao par. Traženje aviona na nebu reflektorima bila je uobičajena praksa kod noćnih avio-napada. Nigdje nisam našao autoritativan zaključak u smislu toga zbog čega do ovog nije došlo – moguće da su Talijani mislili kako bi reflektori, na statičnim brodovima u luci, olakšali posao neprijatelju?

RAMB III, budući Galeb, fotografiran 1938. godine.

Taranto nije bio jedina nevolja za Talijane te noći, a ova druga ima i veze s nama. U odvojenoj akciji, britanska flotila od tri lake krstarice i dva razarača izvršila je prepad na slabo branjen talijanski konvoj u Otrantskom prolazu, između “pete” Italije i Albanije. Albanija je bila pod talijanskom kontrolom, štoviše, tamo su imali aktivan front prema Grcima, i opskrbni konvoji su bili relativno česti. U ovom, uz četiri teretnjaka – jedan se zvao Premuda, po našem otoku – zaštitu su pružali samo stari torpedni čamac i pomoćna krstarica, zapravo trgovački brod s par topova. Ali ne bilo koja pomoćna krstarica! RAMB III – današnji Galeb, hrđajuća starudija iz riječke luke za koje se lokalna vlast trudi naći prvo novce za sve skuplji remont, a potom i neke koncesionare! Britanci su potopili sva četiri trgovačka broda i oštetili torpedni čamac, dok se budući Galeb jedini uspio izvući bez štete, iako nije samo bježao, pružio je i hrabar otpor ispucavši 19 plotuna, ali trgovačkim brodovima ipak nije bilo spasa. Što bi bilo…. Da su Britanci potopili i RAMB III te noći? Morali bi naći neki drugi brod da nosi Maršala po svijetu. RAMB se piše velikim slovima jer je u pitanju kratica talijanske državne kompanije za prijevoz banana, kojoj su sva četiri RAMB broda pripadala.

Britanci su razmišljali o tome da ponove napad na Taranto i naredne noći, ali sva razmišljanja u tom smjeru, ako su uopće i bila ozbiljna, pokvarilo je pogoršanje vremena.

Napad na Taranto okrenuo je balans u Mediteranu privremeno na stranu Britanaca, koji su narednih 6-8 mjeseci mnogo lakše disali, s manje pritiska planirali konvoje i ostale rutinske operacije.

No, i Talijani su smislili protuodgovor, i to tipično talijanski. Kod nas “u narodu” Talijane se nekako oduvijek smatra kukavicama i lijenima. Možda, na razini institucija, i uz malo dopuštenog generaliziranja, to i jest istina. Na pojedinačnoj razini, međutim, među Talijanima je bilo nevjerojatno hrabrih i poduzetnih pojedinaca, možda i bez premca u drugim oružanim snagama. Talijani teško da bi ikad, pa i danas, bili sposobni organizirati napad s nosača aviona na luku kao Taranto, ali imali su legendarnu X MAS, Desetu flotilu za posebna djelovanja. Specijalci, ljudi-žabe, na “ljudskim torpedima” lansiranima s podmornice uvukli su se u prosincu 1941. u luku Aleksandrije i minama onesposobili dva bojna broda i oštetili par manjih plovnih jedinica. Kao i talijanski u Tarantu, i britanski brodovi su sjeli na dno i prolazili dugotrajne popravke.

Iako je Pearl Harbor bio za više od reda veličine veći napad, rezultati su mu bili tek oko dvostruko veći.

Najviše interesa za Taranto pokazali su Japanci, i inače najbolji učenici Britanske mornarice, koji su proučavali svaki detalj akcije i primijenili naučeno cca godinu dana kasnije kod sada već mitskog napada na Pearl Harbor. Tek izravna poredba ove dvije operacije ukazat će nam na to koliko su Britanci kod Taranta bilo hrabri, efikasni i uspješni.

Taranto: 24 aviona s jednog jedinog nosača, od čega je u stvarnom napadu sudjelovao 21. Avioni su bili stari dvokrilci, a torpeda je nosilo samo njih 12, ostali su nosili neefikasne bombe ili baklje za osvjetljavanje. Rezultat – tri bojna broda potopljena na dno luke, dva izgubljena aviona.

Pearl Harbor: 414 japanskih aviona, od kojih je u napadu sudjelovalo 354, sa šest velikih flotnih nosača aviona, od kojih je i onaj najmanji nosio dvostruko više aviona od britanskog Illustriousa. Svi avioni bili su moderni jednokrilci, a osim odličnih japanskih avionskih torpeda, koristili su i mnogo veće bombe od 250 i 800kg, efikasne protiv oklopljenih brodova. Rezultat – pet bojnih brodova potopljenih na dno luke, pri čemu je samo Arizona bila potpuni gubitak, ostali su dignuti i popravljeni, tri su se vratila u upotrebu iako tek godinama kasnije; zatim još tri oštećena BB, te nešto oštećenih krstarica, razarača i manjih brodova. Japanci su izgubili 29 aviona.

Pearl Harbor je bio za više od reda veličine veći napad, s mnogo više meta na raspolaganju, a da su mu rezultati tek oko dvostruko veći od napada na Taranto. Ako u obzir uzmemo relativnu snagu mornarica, talijanske i američke, niti toliko. Ova direktna poredba najbolje pokazuje koliko je napad na Taranto bio spektakularno uspješan.