OK, ako ne ide zajamčeni dohodak, šta kažete o zajamčenom zaposlenju?

Program zajamčenog zaposlenja mogao bi pomoći cijeloj privredi da napravi tranziciju ka radnom tjednu od 35 ili 30 radnih sati, piše Marko Grdešić o knjizi američke ekonomistice bugarskog porijekla Pavline Tcherneve

• Naslovna ilustracija: Knjiga i autorica Pavlina Tcherneva (Wikipedia)

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti, doktorirao na Sveučilištu Wisconsin

Nedavno je američka ekonomistica bugarskog porijekla Pavlina Tcherneva, koja radi na sveučilištu Bard i Levy institutu u državi New York, objavila knjigu o zajamčenom zaposlenju pod naslovom The Case for a Job Guarantee. Riječ je o prijedlogu koji je povezan s tzv. Modernom monetarnom teorijom, relativno recentnom reformulacijom kejnzijanskih ekonomskih ideja o kojoj se već pisalo na ovim stranicama.

Osnovna je ideja MMT-a da državi koja kontrolira svoju valutu nikada ne može ponestati novca, tj. da uvijek može trošiti na programe koje smatra nužnim. Takve države mogu uvesti i program zajamčenog zaposlenja, tj. garantirati posao svakome tko može i želi raditi. Prema Pavlini Tchernevoj, takav bi program funkcionirao kao snažan anti-ciklički ekonomski alat. U situacijama kada privreda raste i privatni sektor zapošljava, broj ljudi u tom programu bi se smanjivao, a kada bi  privatni sektor otpuštao, broj ljudi kojima bi se nudilo zajamčeno zaposlenje bi se povećavao. Osim što bi ublažio recesije, program bi ublažio i brojne troškove nezaposlenosti. Naime, nezaposlenost vodi do zastarjevanja vještina, do psihičkog stresa, do raznih bolesti, ali i do alkoholizma i obiteljskog nasilja. Drugim riječima, mi kao društvo već snosimo troškove nezaposlenosti. Aktivnim uključivanjem tih ljudi u život zajednice bi se dobar dio ovih problema otklonio.

Prijedlog je intrigantan i za sobom povlači niz pitanja. Tcherneva je napisala kratku i pristupačnu knjigu koja daje artikulirane odgovore na većinu njih. Osim toga, na svojoj stranici je napisala i FAQ, tj. odgovore na najčešća pitanja. Koliko bi ljudi sudjelovalo u programu zajamčenog zaposlenja? Tcherneva procjenjuje da bi se u SAD taj broj mogao kretati između 11 i 15 milijuna ljudi (trenutno je u SAD zaposleno oko 150 milijuna ljudi). Koliko bi koštao taj program? Prema njenim procjenama, oko 1 do 1.5 posto BDP-a, što je relativno malo ako se uzmu u obzir troškovi nezaposlenosti koji se pojavljujuju kroz zdravstvene probleme, kroz kriminal ili zloupotrebu droga.

Da li bi program vodio u inflaciju? Njen odgovor je ne bi, jer bi program zajamčenog zaposlenja služio kao amortizer koji stabilizira cijene. Naime, u današnjim društvima se koristi amortizer nezaposlenih čije postojanje za šire društvo ima ‘pozitivnu’ funkciju u tome što sprečava da se ekonomija pregrije. To je i eksplicitno tako s obzirom da se monetarna politika vodi tako što se pokušava ravnati prema tzv. NAIRU (non-accelerating inflation rate of unemployment), tj. prema stopi nezaposlenosti uz koju se inflacija ne ubrzava. Za Tchernevu je NAIRU loša i neutemeljena ideja jer zapravo ni same Federalne Rezerve ne znaju koliko NAIRU iznosi. Prema tome, ako postoje samo dvije opcije: koristiti amortizer nezaposlenih ili amortizer zaposlenih od strane države, onda je druga opcija ekonomski efikasnija, ali i manje okrutna. Osim toga, program zajamčenog zaposlenja ne bi konkurirao privatnom sektoru. On bi definirao minimalnu plaću i minimalne radne uvjete, ali ne bi sprečavao da privatni sektor zaposli te ljude za višu plaću.

Za sve ideje već postoje primjeri iz prošlosti te iz različitih zemalja. Najvažniji primjer je Rooseveltov New Deal, kojeg Tcherneva predstavlja kao nedovršenu revoluciju. Naime, možda najvažniji element te važne povijesne epizode je Civil Works Administration. Nažalost, njega je ugasio Rooseveltov savjetnik za budžet, Lewis Douglas, kojem je bilo važnije da se bori za uravnoteženi proračun, taj klasični cilj fiskalnih konzervativaca. Sam je program bio veoma popularan među običnim ljudima te se Tcherneva pita bi li ga se moglo ugasiti da je potrajao još koju godinu. I u drugim se zemljama eksperimentiralo sa sličnim programima. Primjerice, u Argentini je nakon krize 2001. godine uveden tzv. program Jefes y Jefas (muške i ženske glave kućanstava) koji je koštao manje od 1 posto BDP-a, a pogotovo je pozitivno djelovao na žene (Argentina: A Case Study on the Plan Jefes y Jefas de Hogar Desocupados, or the Employment Road to Economic Recovery). Sličan je program 2005. godine uveden u ruralnim predjelima Indije, opet s pozitivnim posljedicama (National Rural Employment Guarantee Act, 2005). Drugim riječima, program zajamčenog zaposlenja nije privilegij koji si mogu priuštiti samo bogate zemlje.

Rooseveltova administracija bila je veoma blizu da uvede radni tjedan od 30 sati, ali je taj prijedlog za dlaku izgubio glasanje u Kongresu. Mail Transportation, Martin Fletcher (1938), mural u poštanskom uredu u San Pedru u Kaliforniji (Wikipedia)

Međutim, važan je preduvjet da država kontrolira vlastitu valutu. Ako zemlja abdicira svoju monetarnu politiku ulaskom u monetarnu zajednicu kao što je Eurozona, ona gubi mogućnost da provodi ovakvu ili sličnu politiku. Manevarski se prostor drastično sužava. To je pogotovo loša vijest za Hrvatsku jer je ona zemlja u kojoj ima mnogo trajno nezaposlenih, pogotovo među starijom populacijom. Njih poslodavci izbjegavaju zaposliti (Poslodavci i zaposlenici, kome koriste fleksibilni radni aranžmani? U Hrvatskoj se opet igra na pogrešnu kartu), a ljudi koji imaju 55 ili 60 godina nisu u današnje vrijeme za baciti. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi od njih bili i voljni i kadri dati ovom društvu svoj doprinos kada bi im program zajamčenog zaposlenja to omogućio. Kako privatni sektor ionako izbjegava zaposliti te ljude, takav program mu i ne bi bio izravna konkurencija.

Na kraju, valja spomenuti i glavnog suparnika programu zajamčenog zaposlenja, a to je zajamčeni temeljni dohodak. Za Tchernevu, gotovinski transferi poput temeljnog dohotka mogu pomoći, ali sami po sebi ne rješavaju problem nezaposlenosti. Temeljni dohodak bi dao ljudima novac, a zatim bi ih ostavio na cjedilu. Osim toga, ljudi po svojoj prirodi imaju potrebu da rade. Temeljni dohodak se čini suvremeniji jer stavlja naglasak na postmoderne forme ‘s one strane’ plaćenog rada, dok zajamčeno zaposlenje izgleda kao staromodni ostatak društva utemeljenog u laburizmu. Međutim, ovaj program bi se i sam mogao podesiti da nudi puno ili skraćeno radno vrijeme te bi mogao pomoći cijeloj privredi da napravi tranziciju ka radnom tjednu od 35 ili 30 radnih sati. Treba napomenuti da je Rooseveltova administracija bila veoma blizu toga da uvede radni tjedan od 30 sati, ali je taj prijedlog za dlaku izgubio glasanje u Kongresu (Eight-hour Day Movement).

Sve u svemu, ovaj prijedlog daje mnogo materijala za zamišljanje kako bi moglo izgledati društvo budućnosti. Jesmo li sigurni da je današnji status quo bolji i efikasniji od društva kakvog predlaže ova pristupačna i kratka knjiga?