Oni ne bi ni mrava zgazili. Trajno aktualan dokument vremena Slavenke Drakulić

Reizdanje izvještaja Slavenke Drakulić sa suđenja ratnim zločincima na tribunalu u Haagu "Oni ne bi ni mrava zgazili" sasvim je pravovremeno, piše Hana Samaržija u svojem osvrtu. Uz neprekidnu umreženost današnjeg društva, nikad nismo imali brojnije dokaze da su krivci koji naređuju ili provode ratne zločine ljudi koji izgledaju poput nas.

• Naslovna fotografija: Crtež Slobodana Miloševića kako se smiješi u sudnici u Den Haagu. (Midjourney v7)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

Trideset godina nakon jugoslavenskih ratova i gotovo dvadeset godina nakon pravomoćnih presuda ratnim zločincima na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, danas ratnim zločinima svjedočimo na svojim mobitelima i računalima te uz odustvo dojma da se nešto od značaja događa ili sprema dogoditi baš nama. Optuženici za ubojstva civila, masovna silovanja, etničko čišćenje i sustavno izgladnjivanje u Ukrajini i Palestini putuju svijetom i sastaju se s međunarodnim državnicima radi razmjena floskula, a svoje agresije najavljuju ili tumače na društvenim mrežama. Uz neprekidnu umreženost današnjeg društva, nikad nismo imali brojnije dokaze da su krivci koji naređuju ili provode ratne zločine prosječni ljudi koji izgledaju poput nas i društvenim mrežama pristupaju poput nas.

­­

Drakulić je suđenjima zločincima prisustvovala u cijelosti, bez obzira s koje su ideološke strane izdavali ili provodili naredbe.

Zlo je danas – prema kovanici njemačke filozofkinje i novinarke Hannah Arendt – napadno banalno. Frakturino je reizdanje društveno prijelomnih izvještaja Slavenke Drakulić sa suđenja ratnim zločincima jugoslavenskih ratova na tribunalu u Haagu – zbirke Oni ne bi ni mrava zgazili, 2003. godine izvorno objavljene u nakladi Feralove Kulture i rasvjete – stoga sasvim pravovremeno. Oni ne bi ni mrava zgazili vjerojatno je najbolji argument u prilog Drakulićkinog društvenog doprinosa. Naime, Drakulić je suđenjima zločincima poput Gorana Jelisića, Radislava Krstića, Slobodana Miloševića, Biljane Plavšić i trojke osuđene za masovna silovanja u Foči među rijetkim novinarima prisustvovala u cijelosti, bez obzira s koje su ideološke strane izdavali ili provodili naredbe. Drakulić je suvereno izvela i prizemljujuću misiju demitologizacije zločinaca koji su gospodarili jugoslavenskom političkom scenom i potom se desetljećima spominjali u kontekstu progona, izručenja i presuda. Kao što izrijekom navodi u eseju Čemu služe čudovišta?, Drakulić prosječnost ratnih zločinaca ističe kako bismo se oduprli porivu da ih poopćeno svrstamo u redove monstruma i kategorički odijelimo od sebe, običnih ljudi koji za takvo što neovisno o okolnostima nikad ne bismo bili sposobni.

Bilježeći svoje dojmove iz sudnice, Drakulić ističe svoje poteškoće pri prihvaćanju da su zloglasni ratni zločinci uživo tako obični. Dehumanizacija zločinaca prizivanjem metafizičkih koncepata zla ili amaterskih psihijatrijskih dijagnoza metoda je kojom ekstremne postupke pretačemo u priče kakve bolje poznajemo. Ugađamo si slobodnim pretpostavkama da su ratni zločinci i prije rata morali pokazivati naznake patološkog sadizma ili da su svojim odbojnim karakterima odudarali od drugih. Jasnije rečeno, svrha djela poput Eichmanna u Jeruzalemu ili Oni ne bi ni mrava zgazili jest istrgnuti nas iz samoljubivog uvjerenja da bismo se u jednakim okolnostima različito ponijeli.

Uspoređivanje optužnica zločinaca Drakulićkinih eseja – koje sežu od kršenja “ratne etike” i ženevske konvencije do genocida ili zločina protiv čovječnosti –  s njihovim razočaravajućim pojavama nedvojben je dokaz za situacionizam, stav da nezamislivi postupci u određenim okolnostima postaju tako zamislivi da ih postajemo spremni izvršiti. U filozofiji i psihologiji, zagovornici situacionizma vjeruju da je naše ponašanje određeno prvenstveno specifičnom “situacijom” ili okolnostima, a ne kakvim trajnijim osobnim karakterom. Kao u kontroliranim psihološkim eksperimentima koji su posve običnim sudionicima ponudili prilike za sadizam koje su sudionici potom spremno prihvaćali, Drakulić pokazuje da su posve obični ljudi neovisno o prethodno iskazanim karakterima u ratnim okolnostima postali sposobni za izvanredne brutalnosti, samo kako bi u izmijenjenim uvjetima toplo prijateljevali s onima koje su nastojali istrijebiti.

Dakako, Drakulićkina se zbirka ne sastoji samo od dokumentiranja običnosti ljudi koji su u haškoj sudnici sjedili sučelice tužiteljstvu. Drakulić izdvojeni esej posvećuje Milanu Levaru, časniku Hrvatske vojske koji je nakon svjedočenja o zločinima protiv srpskih civila u Gospiću ubijen iz osvete, razmatra različite stavove o legitimnosti haškog suda i fikcionalizira dan kad je Dražen Erdemović pod prijetnjom smrću prisiljen pogubiti stotine Muslimana. Međutim, zbirka je najučinkovitija upravo u razotkrivanju prosječnosti zločinaca, a ne u poopćenim razmišljanjima o pravednosti, nacionalizmu ili društvenom ugođaju koji prethodi ratu. Zločinci zbirke izmješteni su iz svojih života dobronamjernih susjeda, brižnih prijatelja, kvartovskih frajera, konobara, automehaničara ili supružnika i unatoč izostanku očitih biljega zla pokazali spremnost za zvjerstva. U ekstremnom primjeru, Jelisić je stotine pogubljenja izveo u samo sedamnaest dana i potom se vratio civilnom životu.

­
Drakulić ističe Plavšićkinu damsku eleganciju i stipulira da je kao žena svijetu balkanske politike jamačno morala biti spremna na radikalnije postupke od muških političara.

Eseji zbirke koji se ne bave preobrazbom pojedinaca koji “ne bi ni mrava zgazili” u ratne zločince neujednačene su kvalitete. Prikaz jedine žene osuđene za ratne zločine, bivše predsjednice Republike Srpske, Biljane Plavšić, u najmanju ruku zbunjuje. Drakulić ističe Plavšićkinu damsku eleganciju i stipulira da je kao žena u mačističkom svijetu balkanske politike jamačno morala biti spremna na radikalnije postupke od muških političara, što podupire njezinim spornim izjavama o Muslimanima kao “genetskoj pogrešci na srpskom tijelu.” Slika Plavšić kao beskrupulozne ledene kraljice – koja na neslavnoj fotografiji, prekoračivši leš, poljupcem pozdravlja Željka Ražnatovića Arkana nakon što je njegova paravojna jedinica masakrirala četrdesetak ljudi – dosljedna je sve do njezine odluke da u poruci haškom sudu 2002. godine prizna svoju krivicu, postupke srpske vojske opiše kao etničko čišćenje i nekarakterističnom toplinom izrazi nadu u dostizanje pravednosti za žrtve jugoslavenskih ratova.

Drakulićkina hvala za humanost, hrabrost i samosvijest kojima je Plavšić posramila svoje muške kolege počiva na pretpostavci da je Plavšić “znanstvenom racionalnošću” nakon haških optužnica uvidjela da su se ratni zločini doista dogodili. Međutim, Plavšić je u politiku zakoračila kao profesorica biologije na Sveučilištu u Sarajevu i međunarodno priznata znanstvenica, pa pitanje kako ta ista znanstvena racionalnost ratne zločine nije uvidjela dok je prekoračivala leševe masakra u Bijeljini ostaje neodgovoreno. S druge strane, Epilog smješten u zatvoru u Scheveningenu izvanredno je lucidan. Ratni zločinci različitih narodnosti i vjera iščekujući presude zajedno kuhaju “jugoslavenska” jela i slušaju “jugoslavensku” glazbu, čitaju iste novine o zbivanjima “kod kuće,” sporazumijevaju se na “našem” jeziku i razmjenjuju savjete o sudskom postupku. Uz privilegije teretana, dvorišta, osobnih ureda, prostorija za pušenje, obroka po želji i neograničenih posjeta, ratni se zločinci s ljudima čije su etničke skupine prethodno istrebljivali zabavljaju, međusobno se podržavaju, solidarno pišu peticije sudu i dijele neslužbenu himnu o bespredmetnosti etničkih sukoba tako bliskih naroda. Crnohumorna ironija drugarstva ratnih zločinaca optuženih za nečovječne brutalnosti prema ljudima jednakim njihovim novim prijateljima Drakulić navodi na pitanje zašto su se jugoslavenski ratovi uopće dogodili. Odgovor je, dakako, da su se zbili nizašto.

Unatoč nekolicini iznimnih eseja, Drakulić čak ni u izvještajima sa suđenja za ratne zločine ne uspijeva izmaći povremenoj površnosti, nedopuštenoj pjesničkoj slobodi pri pretpostavkama o potpunim strancima i zagušljivoj sentimentalnosti. U tekstu o supruzi Slobodana Miloševića, Mirjani Marković, Drakulić ne ističe etički problematične činjenice da je Marković svoju ulogu zloupotrijebila za karijerno napredovanje, sudjelovanje u Miloševićevim političkim odlukama, dokidanje slobode medija i linčeve osobnih suparnika, nego zastarjelost njezine frizure i odjeće. Esej Dama iz Name ismijava nezgrapne krojeve i jeftine materijale Markovićkinih bluza, opisuje njezine bore oko usana i bucmaste prste, a iz njezinih šiški i mašni za kosu iščitava želju da protok vremena zaustavi u trenutku djevojaštva kad se upoznala s Miloševićem.

Dok su Mladićeva zvjerstva vrijedna slobodne rasprave, samoubojstvo njegove kćeri to nije

Banalna istina da Marković naprosto nije imala ukusa nelogično zasjenjuje njezinu upletenost u umorstva političkih protivnika i moralnu suodgovornost za Miloševićeve postupke. U ozbiljnijem zastranjenju, esej Božja kazna priliku za prikaz Ratka Mladića – zapovjednika srpskih snaga u Bosni i Hercegovini koji je, između ostaloga, naredio masovno umorstvo više od sedam tisuća muslimanskih muškaraca u Srebrenici – posve propušta kako bi se bavio samoubojstvom njegove kćeri. Dok su Mladićeva zvjerstva u Srebrenici i Sarajevu povijesni skandali vrijedni slobodne rasprave, samoubojstvo njegove kćeri to nije. Drugim riječima, nečiji status ratnog zločinca ne legitimira kreativna tumačenja intime njegove rodbine nevezane s političkim zbivanjima, što Drakulić čini.

Dvadeset i trogodišnja Ana Mladić u eseju se ubija jer ne može živjeti s očevim ratnim zločinima i to čini njegovim omiljenim pištoljem, što Drakulić dodatno potkrepljuje anegdotama iz vlastitog odnosa s ocem koji je bio vojno lice. Premda tekst obiluje indicijama korisnim za razumijevanje Mladića kao osobe – Drakulić navodi da su njezini poznanici iz Sarajeva Mladića i kao civila opisivali kao “nepodnošljivog,” a opisi njegovog ponižavanja pukovnika UN-ova Nizozemskog bataljuna prije genocida u Srebrenici ukazuju na sadističku sklonost nasilništvu – esej svoje filozofske pretenzije delegitimira izmještanjem pozornosti na privatnu tragediju nevezanu s temom ratnih zločina.

Pouka izvještaja poput Drakulićkinog iskustva s haških suđenja jest koliko je nekorisno o ratnim zločinima govoriti uzvišenim pojmovljem dobra i zla. (Sanjin Strukić / PIXSELL)

Pouka izvještaja poput Drakulićkinog iskustva s haških suđenja jest koliko je nekorisno o ratnim zločinima, etničkom čišćenju ili kolektivnoj dehumanizaciji protivnika govoriti uzvišenim pojmovljem dobra i zla. Također uviđamo i koliko proizvoljno retrospektivne psihijatrijske dijagnoze – Jelisić je u Haagu ocijenjen kao “asocijalni narcis sadističkih sklonosti,” no ujedno je bio i srpski ratni zločinac s najvećim brojem Muslimana kao svjedoka obrane – odražavaju stvarnost.

Etnička mržnja i dehumanizacija drugoga razotkriveni su kao artificijelne političke tvorevine koje društvo lažima i propagandom postupno uvjeravaju da protivnik nije punopravno ljudsko biće, a razvaline etničkih sukoba u narodima bivše Jugoslavije mnogo su otpornije nego slične antipatije među samim ratnim zločincima koji su u pritvoru u Nizozemskoj jedni u drugima prepoznali prijatelje. Pouka zbirke Oni ne bi ni mrava zgazili nije samo da su jugoslavenski ratni zločinci u svojim civilnim životima gotovo beziznimno pazili da ne zgaze naslovne mrave, nego i da su narodi koji promatraju, šutke prihvaćaju ili potiču ratne zločine bili etički suučesnici opisanih zvjerstava. Haški ratni zločinci ne bi ni mrava zgazili, no jesu, kao što vjerujemo da ni sami nismo nečovječni, no zločine ipak – nekad u tiskanim medijima, a danas na svojim mobitelima ili računalima – šutke promatramo bez potrebe da se usprotivimo.