Osvetnička pornografija, silovanje, prijevare, kratke i duge veze. Seksualno tržište i evolucijska psihologija.

Jedan od vodećih evolucijskih psihologa, David Buss, u najnovijoj se knjizi detaljno pozabavio seksualnim odnosima, u svim njihovim oblicima, od spoja i braka preko ljubomore i prevare do nasilja u vezi i izvan veze, a sve još u novom internetskom okruženju i skrećući pažnju na dosad neistraživane pojave, kao što je uhođenje (stalking). Detaljan prikaz knjige Goran Mihelčić obogaćuje svojim uvidima i osvrtima.

Književnica Ursula Le Guin smatrala je da je koncept sukoba u ljudskom društvu potekao od toga što su ljudi biološki podijeljeni na dva spola. U svakodnevnom svijetu, razni oblici sukoba među spolovima postanu vrijednim rasprave tek kada rezultiraju nemoralnim ponašanjem. U srpnju 2021. smijenjen je profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu zbog pritužbi studentica na seksualno neprimjereno ponašanje, a Filozofski je fakultet ograničio djelovanje umirovljenog povjesničara optuženog za slično ponašanje. U isto vrijeme, Bill Cosby je zbog proceduralnih problema pušten iz zatvora u kojem je bio zbog seksualnih napada. Zaštita žena bila je jedna od aktualnih tema na nedavnim lokalnim izborima i jako je alarmirala dio glasača zbog navodne rodne ideologije.

Uzroci sukoba se obično pronalaze u društvu i okolini. Iako je svijet ušao u treće desetljeće 21. stoljeća, i dalje je tabu priznati bilo kakav utjecaj biologije na ponašanje. Za tzv. standardizirani model društvenih znanosti (SSSM)[i] ljudski um je tabula rasa (prazna ploča) koju ispisuje okolina, a takav način razmišljanja intuitivno je blizak laicima. Priznavanje bioloških uzroka izaziva neugodne implikacije u pogledu jednakosti, slobodne volje ili pravednosti. Alternativa tom razmišljanju je evolucijska psihologija.

• Temeljna asimetrija

Knjiga When Men Behave Badly: The Hidden Roots of Sexual Deception, Harassment, and Assault objavljena krajem travnja 2021, predstavlja napor autora Davida M. Bussa (jednog od najznačajnijih živućih evolucijskih psihologa) da objasni kako se drevni seksualni sukobi manifestiraju na čudne načine u suvremenom životu. Donekle je prihvaćeno da su ljudi nastali evolucijom, ali se i dalje previđa da je Darwin opisao dva mehanizma – prirodni odabir i seksualni odabir. Jedinka mora preživjeti, ali i imati potomke. Biološke razlike uzrok su temeljne asimetrije koja se prenosi i na urođene sklonosti. Pojednostavljeno rečeno, biološka uloga muškarca u stvaranju djeteta svodi se na ejakulaciju prilikom parenja, dok žena mora proći kroz trudnoću. Istodobno, muškarci svakog trenutka stvore oko 1500 spermija što je nekoliko puta više nego što žene proizvedu jajašaca za cijelog svog života. Na problem uspješnog parenja nadovezuje se problem ulaganja u potomke. To traži vremenske i ekonomske resurse, no samo žena uistinu zna da je dijete genetski njeno. Optimalna ženska strategija bi bila začeti dijete s muškarcem boljih gena, no živjeti s imućnijim muškarcem. Ove razlike prenose se u niz strategija i protustrategija što Buss naziva spolnom utrkom u naoružanju.

Jedan od primjera iz knjige je ponašanje vrste pauka (pisaura mirabilis). Mužjaci privlače ženke hvatanjem insekta koji potom daruju kao mito za parenje. Obično ženke jedu kukca za vrijeme parenja, no često prihvate dar i pobjegnu s njim prije parenja. Zbog toga su mužjaci usvojili dvije protustrategije. Prvo, hine da su mrtvi i čekaju da ženka započne hranjenje da bi pritom oživjeli i parili se s njome. Drugo, katkad umjesto ukusnih kukaca u svilu zamataju smeće te se pare dok ženka naivno odmotava dar. Da bi ženke spriječile prijevaru evoluirale su načine da osjete miris kukca, no zauzvrat muškarci smeće prvo umotaju u ostatke hrane.

Parenje pauka, strategije i protustrategije

Ljudi nisu pauci, ali je i u njih evolucija urodila procesima složenog usvajanja strategija i protustrategija. Buss iznosi analogiju koja ilustrira sukobe različitih interesa spolova. Zamislimo auto s dva para ruku koja nastoje istodobno upravljati volanom i natječu se za dvije slične, ali različite lokacije.[ii]

Kako je biološka evolucija spora, a kulturna evolucija brza, došlo je do vrlo raznolikih ishoda. Jedan od zanimljivih primjera iz knjige je domorodačko australsko pleme Tiwi u kojih je brak (ne žene) valuta. Njihovi običaji nalažu da sve žene, neovisno o dobi ili situaciji, uvijek moraju biti u braku (ne postoje neudane žene). S obzirom na to da se žene daju u brak odmah po rođenju, ženska bi se novorođenčad davala u brak potencijalnim saveznicima ili mogućim budućim uspješnim lovcima. Djevojčice bi živjele sa svojom obitelji sve do puberteta kada bi bile poslane svom mužu da počnu svoje bračne dužnosti. S druge strane, rijetko bi koji muškarac primio svoju prvu ženu prije svojih četrdesetih godina jer prije te dobi ne bi mogao zaraditi nikakav status ili moć. No kada bi netko postao vrijedan da primi ženu, obično bi primio nekoliko supruga odjednom jer bi drugi članovi plemena u njemu, neovisno jedni o drugima, vidjeli priliku za savezništvo. Zbog toga je manji broj vrijednih muškaraca imao veći broj žena, a brojni mladi muškarci bili bi bez partnerica. U drugih poliginih lovačko-sakupljačkih društva ni najvrjedniji članovi plemena ne bi imali više od tri ili četiri žene, no u Tiwija bi ta brojka mogla preći i 20 žena. Muškarac i žena počeli bi živjeti zajedno tek kada bi on bio u kasnim pedesetima, a ona tek u pubertetu. Velika razlika u dobi vodila je do velikog broja udovica, sada manje vrijednih jer su u dvadesetima ili čak tridesetim godinama, koje bi potom morale odmah dobiti novog muža. Neki muškarci dobili bi svoju prvu ženu tek ovako, kao rezultat pregovora oko udovice. Starije žene borile bi se za utjecaj kod muža s mlađim ženama, pa bi često špijunirale mlađe žene da otkriju njihovu nevjeru. Konačno, ženska djeca bila su vrijedna jer bi svaka bila ekvivalent infuzije novog bogatstva u društvo. Svaka djevojčica dana u brak rezultirala bi dugom muža da uzvrati uslugu u budućnosti.

Standardni model: od kulture prema ponašanju i evolucijska psihologija: od evolucije prema kulturi. Socijalne znanosti

Izumi kontracepcije ili testova očinstva eliminiraju nekadašnje evolucijske probleme, no usprkos tome u ljudskom umu ostaju urođene sklonosti. Primjerice istraživanja su pokazala da muškarcima smeta seksualna nevjera žena čak i kada ne žele djecu ili su sto posto sigurni da su njihova djeca uistinu genetski njihova. Muškarci podcjenjuju i poriču svoju vidljivu nelagodu čak i u hipotetskom razmatranju nevjere.

• Različiti kriteriji pri ponudi

Temeljne biološke asimetrije izravno se prenose na preferencije broja partnera. Niz velikih međukulturalnih istraživanja pokazao je da bi muškarci u idućih mjesec dana željeli dvostruko veći broj partnera od žena. Među sudionicima koji su željeli više od jednog partnera potpuno su dominirali muškarci, neovisno o kulturi ili seksualnoj orijentaciji. Istraživanja nevjere pokazala su da kada muškarci varaju svoje žene, obično je to s većim brojem partnerica (serijski), dok žene to obično čine tek s jednim partnerom.

Muškarci kod žena traže načelno manju zaradu (lijevi graf) i manju inteligenciju nego žene kod muškaraca, no razlike nisu iste kad za svaku vrstu veze, od prvog spoja, preko seksualne veze, do stalne veze i braka. (Kenrick i sur., 1990)

Glavni motiv nevjere u muškaraca je potreba za novosti, a u žena nedostatak emocionalne veze. Klasični eksperiment u psihologiji bavi se prilaskom osobi suprotnog spola i pozivom na zajedničku aktivnost. Više muškaraca potvrdno bi odgovorilo na ponudu seksa nego zajedničkog pića, a kada je odgovor i bio niječan ispričavali bi se zbog toga. U gotovo svim replikacijama istraživanja nijedna žena ne bi pristala na seks s strancem. Drugo istraživanje pokazalo je da muškarci imaju niže zahtjeve za minimalnom inteligencijom partnerice za seks s njome (dovoljno im je da su inteligentnije od 40% drugih) nego za piće ili brak (morale bi biti inteligentnije od 65% drugih).

Kratki video o eksperimentu o prilasku i pozivu na zajedničku aktivnost.

Suvremene internetske stranice za ugovaranje spoja omogućile su dodatni uvid u razlike pri kratkoročnim seksualnim preferencama. Prije nekoliko godina hakirane su Ashley Madison, kanadske stranice koje su nudile nevjeru (slogan je bio „Život je kratak. Imajte aferu.“). Pokazalo se da je 99% ženskih profila bilo lažno, odnosno stvorio ih je Ashley Madison radi dojma o velikom broju privlačnih udanih žena koje traže nevjeru. U stvarnosti imali su oko 20 milijuna aktivnih muških korisnika i tek 1492 aktivne žene.

Stranica za spajanje sklonih nevjeri reklamirala je nepostojeće žene.

Mnogo bitniji je nalaz da muškarci atraktivnost žena procjenjuju većinom prosječnog izgleda, žene procjenjuju 80% muškaraca ispodprosječno, a tek 20% natprosječno privlačnima. To je problematično jer oba spola obično traže partnere koji su otprilike 25% privlačniji od njih samih. Dodatni je problem što su muškarci samopouzdaniji, pa od puberteta sustavno precjenjuju svoju privlačnost i poželjnost. U svakodnevnom životu žene za vezu gnjave muškarci za koje one smatraju da su ispod njihove vrijednosti, one traže vezu sa vrjednijim muškarcem koji u njima vide tek osobu za seks, ne i za brak.

Minimum atraktivnosti i ‘ljubaznosti i razumijevanja’ (u odnosu na druge) potrebne muškarcu ili ženi da se upuste u vezu od spoja do braka. Muškarci traže više atraktivnosti žene više ‘ljubaznosti i razumijevanja’.(Kenrick i sur., 1990)

• Tržišne preference

Zašto muškarci lažu o sebi? Popularna uzrečica jednog evolucijskog antropologa glasi – „Muškarci su rezultat dugotrajnog eksperimenta žena u uzgoju!“ Zato što žene privlače određena obilježja, muškarci ih lažiraju ili u njima pretjeruju. Istraživanja pokazuju da muškarci kod hodanja u prosjeku precjenjuju svojih prihod za 20%, a svoju visinu za 5 centimetra. Upoznavanje preko Interneta je još gore – muškarci često skrivaju svoju ćelavost, poziraju ispred skupih vozila i nekretnina koje ne posjeduju, lažu o svojem radnom mjestu ili fizičkim obilježjima.

Izbirljivost žena očituje se u njihovom zahtjevima. Ženski profili na Tinderu često navode da im se ne javljaju muškarci niži od 195 centimetara ili nezaposleni, a velika većina njih naglašava da ne želi ONS (seks za jednu noć). S druge strane, žene rijetko navode detalje iz svog života, ali fotošopiraju svoje slike, navode dimenzije svog tijela, puče usne ili se fotografiraju u tijesnoj odjeći. Žene gotovo uvijek lažu o svojoj težini, u prosjeku smanjujući si stvarnu težinu barem za 7-8 kilograma. Jedno istraživanje pokazalo je da čak 81% online profila ima bar jednu laž o lako provjerljivoj fizičkoj činjenici. Žene često lažu o tome da traže samo usputni seks nadajući se da će primamiti kvalitetnog muškaraca i zavesti ga u vezu.

Postoji i čitava kriminalna grana u kojoj se drugi pretvaraju da su privlačne žene zainteresirane za seks ili vezu kako bi žrtvi otele novac ili identitet. Muškarci su dominantno žrtve i često oklijevaju priznati da su bili žrtve prijevare da se ne bi osramotili. Na takve prijevare ne padaju samo glupi, mladi ili očajni muškarci. Primjer (koji Buss ne navodi u knjizi) za to je slučaj (tada 68-godišnjeg) teoretskog fizičara Paula Framptona. Prije deset godina nasjeo je na takvu prijevaru i nagovoren je da krijumčari drogu obećavanjem ‘druženja’ s poznatim fotomodelom Denise Milani. Na suđenju je tvrdoglavo štitio ‘svoju’ Denise Milani. Nakon mjesec dana služenja gotovo petgodišnje kazne napisao joj je poruku „Čitav dan mislim samo o maženju i seksu sa Denise Milani. Kako možeš dokazati da si stvarno Denise Milani?“

Znanstvenik Frampton nasjeo je na ponudu seksa s modelom o kojoj ona, model, nije znala ništa

Jedan je od neugodnijih znanstvenih nalaza da takoreći uistinu postoje žrtve koje privlače nasilnike svojim ponašanjem. Jedno istraživanje je pokazalo da su muškarci dosljedno birali isti tip žena kojima bi dobacivali neukusne komentare ili ih neprimjereno dodirivali. Nešto u njihovom jeziku tijela odavalo je da su ranjive. Dodatna istraživanja pokazala su da su tipične ženske žrtve bile stidljivije, povučenije i neurotičnije, hodale sporo i kratkog koraka, dok su istovremeno bile privlačnije od drugih.

Drugo istraživanje nastojalo je provjeriti razlikuju li muškarci seksualnu privlačnost od ranjivosti. Rezultati su pokazali da su žene koje su izgledale manje inteligentne procjenjivane istodobno privlačnijima za zavođenje i seksualni pritisak, no proporcionalno manje privlačnim za dugoročnu vezu. Drugim riječima, smatrane su ranjivijima i lakšima za lov. Na to se nadovezuju nalazi o dobi žrtva seksualnog zlostavljanja. Očito je da je mlađe žene lakše pritisnuti na seks, no to se vidi preciznije nego što bi se pretpostavljalo. Jedno istraživanje pokazalo ja da 73% svih zlostavljanih studentica čine brucošice.

Situaciju kompliciraju nalazi još jednog istraživanja o tome kako žene signaliziraju svoju zainteresiranost za kratkoročne i dugoročne veze.[iii] Pokazalo se da žene kada traže kratkoročne odnose aktivno signaliziraju svoju ranjivost što dijelom objašnjava pogrešno uzročno-posljedično zaključivanje u napasnika. Iako se čini zbunjujućim činjenica da žene nekad namjerno signaliziraju ranjivost, ona je adaptivna. Flertovanje s muškarcima i umanjivanje mentalnih potencijala često vodi do povlaštenog tretmana kod zainteresiranih muškaraca čime se čuvaju ili nabavljaju resursi. Također pojačava interes njihovog trenutnog partnera za dugoročnu vezu zbog ljubomore.

Jedan od velikih problema u raspravi oko seksualnih napada je tendencija da se činjenica da većinu seksualnih prijestupnika čine muškarci izjednačuje s time da su svi muškarci seksualni prijestupnici, što je bazična logička greška. Većinu seksualnog napastovanja izvodi manji dio muškaraca. Drugim riječima umjesto da svaki muškarac počini poneki seksualni napad, mali broj muškaraca čini veliki broj seksualnih napada.

Što obilježava takve muškarce? Orijentiranost na kratkoročne seksualne odnose i izražene osobine tzv. mračne trijade (psihološke osobine makijavelijanizma, narcizma i psihopatije).[iv] Istraživanja dosljedno pokazuju da su ženama za kratkoročne odnose najprivlačniji muškarci izražene mračne trijade čak i kada su se u obzir uzeli čimbenici poput fizičkog izgleda ili ekonomskih resursa. Popularni loši dečki iz umjetnosti uistinu su najprivlačniji partneri ženama. Ambiciozniji su i manje opterećeni pravilima što znači da će vjerojatnije u budućnosti osigurati dodatne resurse. Vještiji su u socijalnim interakcijama, obično za sebe osiguravaju poseban status u društvu te su samopouzdani.

Problem je što ih iste osobine čine manje pouzdanim za dugoročne veze, odnosno ulaganje u potomke. Istraživanja pokazuju da takvi muškarci namjerno odvajaju romantiku od seksa. Ne druže se sa prijateljima partnerica, izbjegavaju pokazivanje emocija, razgovori su im kratki i površni. Lako prekidaju veze s drugima ili kako jedna popularna uzrečica kaže „ubodu i odu.“ Osobito su privlačni mlađim ženama, vjerojatno zbog preklapanja sklonosti za kratkoročnim vezama, a neka istraživanja pokazuju da žene općenito ocjenjuju veze sa njima posebno uzbudljivima, takoreći zabranjenim voćem.

Osim loših muškaraca postoje i loše žene. Iako su muškarci u prosjeku izraženijih osobina mračne trijade (dijelom zbog rodne pristranosti instrumenata), razlike u ishodima među spolovima očite su tek za psihopatiju. Loše žene sklone su manipulaciji i prijevari, izvlačenju usluga od drugih preko seksa, prikrivanju svoje seksualne prošlosti i izrazito svjesnoj instrumentalizaciji svoje seksualnosti. Osobito je fascinantna njihova sklonost krađi tuđih partnera pri čemu ih privlači sam čin nevjere, ne muškarci.

Na stranicama za ugovaranje spoja muškarci ženama dosljedno daju bolje ocjene nego žene muškarcima.

• Pričuvne opcije

Prethodno spomenute spoznaje o spolnim razlikama i kratkoročnim vezama dobro su poznate svakome upoznatom s osnovama evolucijske psihologije, no Buss se u knjizi suprotstavlja nekim uvriježenim spoznajama. Jedna je good genes hipoteza prema kojoj su žene sklone nevjeri s privlačnim partnerima kako bi osigurale da njihova djeca imaju dobre gene. Autor smatra da je bolja mate-switching hipoteza prema kojoj žene imaju afere kako bi napredovale iz loše veze u bolju. Većina se istraživanja usredotočila na odabir i privlačenje partnera, ali vrlo malo na njihovo zadržavanje ili napuštanje. Za mate-switching hipotezu najbitnije su tri strategije: osiguravanje pričuvnih partnera, pokretanje nevjere i izazivanje prekida.

Osiguravanje pričuvnih partnera fenomen je koji se do prije desetak godina nije ni istraživao, a i danas je tabu zbog neugodnih konotacija za žene (makar je to strategija prisutna u oba spola). Naime, prema Bussu ljudi imaju tendenciju čuvati moguće i pričuvne partnere u svojoj društvenoj mreži (pogotovo bivše partnere) čak i kada su oba supružnika potpuno sretna u dugoročnim vezama. Kod nevjere, prevareni supružnik često nije odbačen iz socijalne mreže nego degradiran u pričuvnog partnera. Istraživanje je pokazalo da iako su obično muškarci nešto uzrujaniji od žena kod hipotetske situacije spolnog odnosa njihova partnera s drugom osobom, žene su bile mnogo više (točnije maksimalno moguće) uzrujane situacijom u kojoj bi njihov partner ušao u dugoročnu vezu sa drugom osobom. Dok muškarci definiraju nevjeru kroz njenu seksualnu prirodu, žene se mogu osjećati izdane i ako njihov partner ima duboke emocionalne odnose sa ženama suprotnog spola. Dosljedan je nalaz da su žene ljubomorne ili se osjećaju nesigurno ako su njihovi partneri bliski sa prijateljicama, ženskim članovima obitelji (sestrama i majkama) pa čak i kućnim ljubimcima.

Pričuvni partneri služe za slučaj ako se nešto dogodi glavnom partneru. Oni su često prijelazni partneri između dvije ozbiljnije veze, pružaju psihološku sigurnost osobama i njihova prisutnost ohrabruje osobe da napuste nezadovoljavajuću vezu. Buss smatra da se većinom radi o nesvjesnoj tendenciji, ali na žalost zbog manjka istraživanja ne elaborira dodatne implikacije, što je velika šteta. Čitav koncept pričuvnih partnera otvara niz pitanja, poput onog radi li se uistinu o međukulturalnom fenomenu, a tu su i implikacije za uvriježeni koncept romantike ili prirodu prijateljstva između ljudi suprotnog spola.

• Nevjera

Autor smatra da je ženska nevjera (glavni motiv za nasilje u vezi) djelomično adaptivna kao sastavni dio procesa promjene partnera. Nevjeri su najsklonije udane žene u ranim tridesetima što je dob kada im se vrijednost kao potencijalne partnerice najvjerojatnije povećala, a još su plodne. Žene su također sklonije provoditi manje vremena sa svojim partnerom baš kada su u najplodniji fazi svog mjesečnog ciklusa, pogotovo ako je njihov partner slabo fizički privlačan. Istraživanja pokazuju da bračno nezadovoljstvo prethodi nevjeri žene, ali ne i u muškaraca. Afere žena obično su emocionalne prirode dok su one muškaraca obično seksualne. Prema jednom istraživanju 79% žena zaljubi se u svojeg ljubavnika, no tek 30% muškaraca u svoje ljubavnice.

Konačno, nevjera je zgodan povod za prekid veze. Žene načelno žele minimalizirati posljedice prekida veze, bilo zbog straha od osvete muškarca, bilo da zadrže muškarca kao pričuvnog partnera. Zbog toga su sklone seksualnim odnosima sa svojim bivšima. Prekid zbog traženja ‘prave’ ljubavi društveno je prihvatljiv. Druga taktika je navesti muškarca da počini nevjeru kako bi one  imale opravdani povod da raskine vezu.

Osim seksualne nevjere, drugi glavni razlog za prekide veza je ekonomska nevjera, točnije skrivanje resursa od partnera. To je prisutno u lovačko-sakupljačkim zajednicama gdje muškarci potajice daju komade mesa svojim ljubavnicama i u modernim društvima gdje partneri taje bankovne račune od drugih. Istraživanja dosljedno pokazuju da su neslaganja oko financija drugi najčešći sukob u vezama nakon onog oko seksa.

Bračno nezadovoljstvo prethodi nevjeri žene, ali ne i u muškaraca. Afere žena obično su emocionalne prirode dok su one muškaraca obično seksualne

Vjerojatni razlog ove sklonosti je opasnost da se zajednički resursi ulažu u ciljeve koji će partnera učiniti privlačnijim alternativnim partneri(ca)ma. Urođene sklonosti očituju se u spolnim preferencama za luksuzno trošenje. Muškarci više troše na predmete koji jasno iskazuju njihov status (skupi uređaji i vozila), žene više troše na svoj izgled (kozmetika i odjeća). Autor navodi primjere istraživanja koja su pokazala kako muškarci skloniji kratkoročnim vezama troše više na luksuzne predmete odnosno žene sklonije kratkoročnim odnosima više i bolje dotjeruju svoj izgled (više šminke, skuplja odjeća, više nakita). Sklonost luksuznoj potrošnji ima i drugu ulogu – ona pomaže u zadržavanju postojećeg partnera. Privlačnije žene bit će seksualno privlačnije muškarcu, pa neće tražiti seks van braka, a osim toga odbija udvaračice koje obično traže potencijalno nezadovoljne muškarce.

• Najbolje od ponude na tržištu

Buss u knjizi kritizira psihologe koji ljubomoru ne smatraju temeljnom emocijom (zato što je nije moguće povezati sa jedinstvenim izrazom lica). Ljubomora je po njemu osnovni mehanizam koji se pojavljuje kod seksualnih sukoba. Suprotno laičkom uvjerenju, ljudi vrednuju svoje veze ne po tome jesu li sretni, već koliko su sretni u usporedbi sa drugima. Primjerice jedno istraživanje pokazalo da je za zadovoljstvo vezom ljudima bilo bitnije da je njihov trenutni partner najprivlačniji među dostupnim izborima partnera, čak i kada su ih smatrali već privlačnijim od sebe samih.

Opetovana istraživanja pokazala su da je muškarcima uvijek najzabrinjavajući seksualni aspekt nevjere. Slikovito rečeno, prvo pitanje muškarca kod nevjere je „Jesi li spavala s njime?“ a ženi „Voliš li je?“ Buss citira pripadnika namibijskog Himbe plemena: „Kada muškarac ima spolni odnos sa tvojom ženom to znači da jede tvoju stoku, tvoje stvari.“[v] Što je u društvu bilo bitnije ulaganje muškarca za preživljavanje djece, seksualna nevjera smatrana je gorom. Međutim, kod žena razlika ovisi o kulturi. U zapadnim postindustrijskim društvima (WEIRD)* ženama je najzabrinjavajuća emocionalna nevjera, no ne i ženama iz tradicionalnijih društava. Seks se smatra isključivom nagradom i mehanizmom kontrole koji žene imaju nad muškarcima. „Ako ima seks s nekim drugim mogao bi me napustiti,“ objašnjava jedna Himba žena.

Preotimanje partnera je često, štoviše mnogo češće nego što društvo želi priznati. Prema jednom istraživanju, 75% žena i 87% muškaraca bar jednom je pokušalo osobu koja je već u vezi namamiti u kratkoročnu vezu, a čak 86% žena i 93% muškaraca za dugoročnu vezu. Zbog straha od nevjere muškarci se uključuju u strategije čuvanja pristupa partnerici, no „doslovce ne postoji niti jedan znanstveni rad koji istražuje muški otpor ženskom posesivnom ponašanju.“[vi] Buss pretpostavlja da će buduća istraživanja potvrditi da je ova strategija prisutna u oba spola.

Druga istraživanja pokazuju da i u egalitarnim društvima muškarce najviše zabrinjavaju moguće prijetnje nevjere od financijski uspješnijih i fizički jačih suparnika, a žena od seksualno privlačnijih suparnica. Ovo se odražava i na obrambene mehanizme. Žene vrlo često tračaju izgled drugih žena, a muškarci obično tračaju ambiciju ili status drugih muškaraca. Ljudi izražene mračne trijade ličnosti skloniji su opsesivnom ili mahnitom nadgledanju partnera.

Ove su strategije kooptirale žene pa su one sklonije namjernom izazivanju ljubomore često kako bi povećale ulaganja u vezu. Prema jednom nalazu, 50% žena koje smatraju da više ulažu u vezu od svojih partnera priznalo je namjerno izazivanje ljubomore a to je učinilo samo 26% ostalih žena. Na žalost, ljubomora je razlog ozbiljnog nasilja u vezi. Od 50%  do 70% svih ubojstava žena vezuje se uz ljubomoru, no samo 3% ubijenih muškarca ubile su ljubomorne partnerice (a i tad često u samoobrani). Vjerojatnost da će žena za svog života iskusiti fizičko nasilje u intimnoj vezi je između 25 i 30%, ovisno o državi. Percipirana nevjera žena izravno je povezana sa vjerojatnosti i težinom zlostavljanja, ali i prisutnosti djece drugih partnera. Žene s djecom iz drugih veza pet puta vjerojatnije će tražiti pomoć sigurnih kuća od žena iste dobi s djecom postojećeg partnera. Istraživanje provedeno u Nigeriji pokazalo je da kod zlostavljanja trudnica gotovo polovica njih je primila izravne udarce u trbuhe (moguće da se pobaci ‘tuđe’ dijete).

Buss kritizira tendenciju u razvijenim zemljama da se za probleme nasilja najčešće krive isključivo strukturalni problemi, odnosno patrijarhat. Prema toj tezi nejednakost u strukturama moći uči muškarce da im žene trebaju biti podređene. Iako je očito da određeni aspekti društava omogućavaju nasilje, sociokulturna objašnjenja ne pružaju razloge zašto cjeloživotna prevalencija nasilja nije manja u visoko rodno egalitarnim zemljama ni zašto je sama pomisao na nasilje odbojna mnogim muškarcima čak i kada ih okruženje na to ohrabruje. Sustavni nalazi pokazuju da i muškarci i žene jednako često fizički napadaju svoje partnere, no ovaj nalaz se namjerno zanemaruje jer proturječi kulturnom narativu o nasilju u vezama. Ipak, muškarci nanose teže fizičke ozljede (zbog razlike u snazi), a ženama je obično važniji motiv samoobrane nego kazne partnera.

• Nove pojave

Autor dosta pažnje posvećuje objašnjavanju motiva i procesa nasilja, no najzanimljiviji dio se odnosi na oblike nasilja koji su u istraživanjima donedavno zanemarivani  – uhođenje i osveta nakon prekida.

Uhođenje (eng. stalking) je ponašanje koje je paradoksalno ovisno o interpretaciji motiva. Riječima autora „radi se o jednom od rijetkih kriminalnih prijestupa gdje je psihološko stanje žrtve kritično za definiranje zločina.“ Mnogi činovi (poput neočekivanih posjeta, slanja poruka i darova) smatraju se romantičnima, no žrtve ih doživljavaju stresnim i prijetećima. Uhođenje je sve veći problem danas kada je lako internetom nadzirati žrtve.

Većinu progonitelja čine muškarci (oko 80%), a procjene vjerojatnosti da će netko za života postati žrtvom uhođenja vrlo su nesigurne i kreću se od 8% do 32% za žene te od 2% do 13% za muškarce. Poteškoće pri procjeni igraju pravni problemi oko definiranja i prepoznavanja uhođenja kao i činjenica da se muškarci obično ne boje svojih uhoda (autor ilustrira to osobnim iskustvom). Uhođenje u prosjeku traje 10 mjeseci, no katkad se oduži i na više godina. Obično je vrlo učinkovito jer ga je često teško zaustaviti, društvo ga ne vidi problematičnim, a žrtve moraju ulagati mnogo vremena i prilagoditi svoje ponašanje da ga izbjegnu.

Česta je pogreška što žrtve popuste bar privremeno, što samo ohrabruje progonitelje da ustraju u svom ponašanju. Barem 30% žena pristaje se naći sa progoniteljem, 13% izaći na spoj s njime, a 6% imati spolni odnos s njime. S druge strane, progonitelji su prilično raznoliki u svojoj motivaciji. Mnogi od njih ne smatraju svoje ponašanje neželjenim već romantičnim, a otpor žrtve kao test ljubavi. Neki uhode žene jer su prekinule veze s njima, neki iz osvete za druge stvari, a neki u pripremi za silovanje. Oko tri četvrtine žena koje su ubili bivši partneri prethodno su bile metom njihova uhođenja. Mnogima od motiv nije bijes već ljubomora, sramota ili očaj. Gotovo sve žrtve slažu se da bi njihovi progonitelji teško našli drugu partnericu, da su značajno ružniji od njih i nižeg statusa.

Muškarci su kudikamo češće uvjereni da su privlačni ženama nego što je istina.

Drugi moderni fenomen koji fascinira Bussa je tzv. osvetnički porno (revenge porn) pri kojemu odbačeni partneri namjerno dijele eksplicitne seksualne prikaze žrtve na Internetu bez njihova dopuštenja. Nekima je cilj ucjena, nekima jednostavno osveta. Prema istraživanje provedenom u Australiji gotovo svaki deseti sudionik ispitivanja bio je žrtvom nekog oblika osvetničkog porna (pri čemu muškarci čine dvije trećine počinitelja). Autor prenosi priču Rebekhe Wells, osnivačica američke organizacije Women Against Revenge Porn. Ona se potužila policiji zbog golih fotografija na Internetu, no policajac koji joj je dodijeljen pokušao ju je zavesti, a potom i ucijeniti istim fotografijama koje je trebao ukloniti da nastave vezu.

Društvo često podcjenjuje dugotrajne posljedice ovog čina. Žrtve pate od teških mentalnih posljedica, uključujući suicidalne misli i PTSP. Često gube posao ili ne ga mogu naći jer organizacije ne žele narušiti svoj ugled. Društvo ih isključuje ili krivi, izjednačavajući njihove probleme sa promiskuitetnim (droljastim) ponašanjem. Druge žene ih smatraju prijetnjom, a muškarci neprivlačnim za dugoročne veze. Što je najgore, može potaknuti druge muškarce da uhode žrtve jer ih smatraju dovoljno ranjivim.

• Najteži zločin

Vjerojatno najmračnija tema knjige je silovanje. Buss, govoreći o silovanju, pobija hipoteze da su muškarci evolucijom razvili određene mehanizme koji služe kao predispozicija za silovanje. Većinu muškaraca seksualno ne uzbuđuje silovanje (pri čemu valja razlikovati fantazije od stvarnog silovanja) već ih odbija i uznemiruje. Ne slaže se ni s hipotezom da silovatelje potiče niski socijalni status odnosno seksualna deprivacija, navodeći kako moćniji muškarci često mogu izbjeći posljedice za svoje ponašanje.

Prema istraživanjima, samopouzdani, društveno popularni i ugledni muškarci skloniji su primjeni sile za seks čak i kada već imaju puno uspjeha u vezama. Paradoksalno, što su muškarci seksualno uspješniji, to će vjerojatnije biti skloni primjeni sile za seks. Žene su im ‘dužne’ seks zato što su ih oni nagradili svojom pozornošću. Izuzetak su ratni uvjeti. Kako se silovanje smatra teškim zločinom, često je oblik osvete neprijatelju.

Buss upozorava da muškarci suštinski podcjenjuju koliko je seksualna agresija uznemirujuća ženama. Iako točno uočavaju da seksualna agresija više uznemiruje žene nego muškarce, procjenjuju da je ona tek umjereno uznemirujuća. Istraživanja pokazuju da žene smatraju seksualnu agresiju krajnje i iznimno uznemirujućom, više nego verbalno zlostavljanje ili fizičko zlostavljanje. Čini se da je temeljno nerazumijevanje što muškarci silovanje vide tek kao neželjeni seksualni čin, dok ga žrtve vide kao dehumanizirajući čin i čin koji ih teško životno ugrožava. Muškarci su skloni vidjeti silovanje kao zločin koji se pretrpi, dok ga žene vide kao čin koji ih ubija. Iako manje od jednog promila silovanih žena bude ubijeno, žene dosljedno izjednačavaju silovanje sa strahom od ubojstva.

Problem je što se žene boje silovanja od stranaca, no većina silovatelja su žrtvi poznate osobe. Ovo vrijedi istaknuti jer kada se radi o neseksualnim zločinima, žene se manje boje stranaca od muškaraca. Precjenjivanje vjerojatnosti silovanja od stranca je dramatično izraženo. Studentice u Americi vjeruju da će 43% njih silovati stranci, a i najpretjeranije studije stavljaju gornju granicu vjerojatnosti pokušaja silovanja na 25%. Statistika pokazuje da je prava vjerojatnost pokušaja silovanja od stranca tek 2.5% Većina seksualnog uznemiravanja ipak ne vodi grubom fizičkom napadu. Buss smatra da je ovo precjenjivanje adaptivno jer pretjerani strah zapravo umanjuje sami broj silovanja. Osim izbjegavanja ranjivih situacija, strah od toga da će ih silovatelj ubiti navodi ih da pruže fizički otpor silovatelju što se pokazalo ključnim u uspješnom bijegu od silovatelja.

Da bi žene izbjegle silovanje sklonije su tražiti saveznike među prijateljima ili članovima obitelji, ili među drugim muškarcima. Buss dijeli mišljenje da je to vjerojatno jedan od razloga zašto žene privlače fizički jači muškarci. Relevantniji su nalazi istraživanja muško-ženskih prijateljstava. Oni su pokazali da je mogućnost fizičke zaštite ključna kvaliteta u odabiru muških prijatelja, ključan razlog za započinjanje i za prekid prijateljstva. Drugim riječima, fizički slabi muškarci nisu ženama korisni ni kao partneri ni kao prijatelji.

• Regulacija sukoba

Na samom kraju knjige Buss oprezno naglašava da se bavi individualnim, a ne grupnim razlikama u ponašanju. Spoznaje psihologije o prosječnim razlikama među spolovima često se krivo interpretiraju kao razlike između svakog muškarca i svake žene. Primjerice, muškarci su u prosjeku očito viši od žena, ali to ne znači da su svi muškarci viši od svih žena. Slično je sa urođenim sklonostima. Autor oprezno naglašava i da se često zanemaruje činjenica da žene često postaju saveznici seksualnih zlostavljača (poput npr. Ghislaine Maxwell i Jeffreya Epsteina ili žena užeg kruga NXIVM kulta).

Stalni je problem evolucijskih objašnjenja to što im se zamjera da opravdavaju određena ponašanja jer su proizašla iz (nekad) adaptivnih sklonosti ili da impliciraju da su neizbježna i neovisna o okolini. Buss smatra da je evolucijske temelje sukoba među spolovima potrebno razumijevati kako bi se moglo učinkovito sprječavati nasilje i nepotrebni sukobi.

Žene vrlo rijetko ‘lajkaju’ muškarce na stranicama za organizaciju spojeva, tek okom pređu preko ‘ponude’. Muškarci su ‘darežljiviji’

U nekim stvarima muškarci i žene se sustavno razlikuju. Jedan od primjera za to je seksualno gađenje. Muškarci drastično podcjenjuju koje su stvari odvratne ženama. Jedan od ishoda toga je slanje neželjenih eksplicitnih slika ženama. Istodobno žene ne mogu shvatiti da muškarcima nije cilj uznemiriti ih već seksualno uzbuditi. Dok većinu žena neželjene slike muških penisa odbijaju, muškarci pozitivno reagiraju na neželjene slike golih vagina. Dodatni problem je što muškarci iznimno drastično podcjenjuju koliko su uznemirujući njihovi neželjeni seksualni činovi, a žene precjenjuju koliko bi muškarci bili potreseni da ih se seksualno uznemiruje. Na ovo se nadovezuje urođena tendencija muškarca (u kojih je izražen narcizam) da precjenjuju mogući seksualni interes žena. Društveno normirana ugodnost ili puko prijateljsko ponašanje prepoznaje se kao pozitivni signal jer je evolucijski kalkulacija za muškarce jasna. U slučaju krivog prepoznavanja interesa ne gube ništa, u slučaju krivog neprepoznavanja interesa gube potencijalnu priliku za parenjem. Žene pak sustavno podcjenjuju seksualni interes muškaraca i osobito je veliki problem na radnom mjestu. Glavni je uzrok sukoba među ženama u istoj organizaciji zbog zavisti ili navodnog nepoštenja. S druge strane, negativne ženske reakcije na seksualno uznemiravanje mogu dovesti ili do osvete muškaraca ili do percepcije da su žene grube, umišljene ili nezahvalne.

Autor smatra da je ljudima potrebna edukacija o psihološkim razlikama među spolovima s obzirom na to da istraživanja ukazuju na sustavne razlike. Cilj je osvijestiti muškarce i žene da ipak postoje neke temeljne razlike u njihovim iskustvima s ciljem učinkovite prevencije negativnih ishoda.

• Vrijedi li ignorirati psihologiju?

Devet poglavlja knjige Davida Bussa sažetak je njegove višedesetljetne karijere i istraživačkih interesa. Pisana je vrlo britko i vješto izmjenjuje anegdotalne primjere, rezultate istraživanja i objašnjenja mehanizama. Usprkos tome i atraktivnoj temi brojni mediji propustili su je prikazati, kao da se radi tek o udžbeniku za sveučilište. Knjiga to nije, no djeluje kao knjiga u kojoj će svakom nedostajati nešto. Primjerice onima upoznatima sa evolucijskom psihologijom bit će previše ponavljanja poznatih činjenica, a noviji razvoj u polju previše razvodnjeno razjašnjen. Zagovornicima biološke strane u polemici nasljeđe – odgoj Buss će se činiti previše oprezan i premalo kritičan prema društvenim konstruktivistima. Prijedlozi za mirenje sukoba čine se previše nedorečeni i plitki, a laicima će smetati što nedostaje i jasno razumljiva poruka knjige. Zahtjevnijim čitateljima nedostajati će grafova i dijagrama kojih u knjizi nema – Buss u knjizi donosi tek jednu sliku kao ilustraciju.

Gledano s aspekta psihologije neke stvari Buss propušta jasno objasniti neupućenim čitateljima, poput toga da se muškarci i žene značajno razlikuju u strategijama i preferencama kod kratkoročnih veza, no u dugoročnih veza su mnogo sličniji nego što se to vjeruje. Iako u knjizi razlikuje kratkoročne i dugoročne strategije, ne pojašnjava rezolutno njihove fundamentalne razlike. Na ovo se nadovezuje problem što se gotovo u svakom poglavlju dotiče mračne trijade odnosno seta osobina koji je vezan upravo uz brze strategije življenja. Buss je trebao dodati početno poglavlje u kojemu jasno objašnjava razlike među kratkoročnim i dugoročnim vezama, te ovdje onda pojasniti mračnu trijadu i kako se ona vezuje uz brze (kratkoročne) strategije.

Neizbježan je dojam da se radi o knjizi koja je zapravo neprikladna za one koji već nisu bar dijelom upoznati s evolucijskom psihologijom ili psihologijom partnerskih odnosa. Ne zato jer je nerazumljiva, već jer je najbolja kao nadopuna postojećeg znanja. Stoga je knjigu vrijedno preporučiti nekome tko je već čitao o vezanim temama, no ne i kao prvu knjigu koja bi objasnila naslovnu temu.

Predavanje Davida Bussa o tezama iz knjige i rasprava sa evolucijskim psiholozima

Ako čitatelji i ne budu oduševljeni knjigom, svakako je trebaju preporučiti. Psihologija kao znanost ima niz problema, a jedan od manje poznatih je i miopija kod istraživanja partnerskih odnosa. Iako se radi o jednoj od najplodonosnijih tema u čitavoj znanosti, 82% svih istraživanja usredotočilo se na istraživanje veza koje su započete preko izlaska na spoj sa strancem. No, većina (barem dvije trećine) dugoročnih veza izrasta iz prijateljstva. U tom pogledu nalazi evolucijske psihologije su najkorisniji jer su najprikladniji za objašnjavanje fizičke privlačnosti i odabira partnera za kratkoročne veze. Evolucijska psihologija ima težu zadaću kod objašnjavanja zadržavanja veza ili prekida, ali Buss se u ovoj knjizi pobrinuo ponuditi evolucijska objašnjenja ovih mehanizama.

Ključ uspjeha ljudi kao vrste njihova je mogućnost socijalne interakcije, komunikacije i života sa drugima, a razumijevanje naših osnovnih potreba i pogreški omogućit će skladniji svakodnevni život.

• Bilješke

[i] Koncept su uveli John Tooby i Leda Cosmides 1992. da objasne glavnu paradigmu u razvoju društvenih znanosti: um oblikuje gotovo isključivo kultura.

[ii] Poglavlje 1, The Battle of the Sexes.

[iii] Kratkoročne veze podrazumijevaju seks za jednu noć, prijatelje s povlasticama, kratke ili neekskluzivne (neozbiljne veze). Dugoročne veze predstavljaju konvencionalne službene parove i odlikuje ih potencijal da prerastu u brak.

[iv] Mračnu trijadu čine tri povezane, no nezavisne osobine. Psihopatija je najmanje adaptivna i vezuje se uz antisocijalno ponašanje, impulzivnost, manjak empatije i manjak savjesti. Narcizam odlikuje ponos, ambicija, samouvjerenost i u pojedinaca izražene mračne trijade prevladava grandiozni tip (naspram ranjivom). Makijavelizam je najadaptivnija osobina i odlikuje ga pragmatičnost, osobni interes, sklonost manipulaciji drugih i odsutnost moralnog razmišljanja.

[v] Poglavlje 4, Coping with Relationship Conflict

[vi] Poglavlje 4, Coping with Relationship Conflict

[vii] Poglavlje 4, Coping with Relationship Conflict