Otići, ostati, ili otići pa se vratiti. Pristajanje i odbacivanje. Dijalog s romanom Šalaporte

Treba li hrabrost za ići ili ostati, piše Nataša Hrupec u svojem osvrtu na roman Šalaporte Marka Gregura. Treba li hrabrost za umjetnost, ili za ne umjetnost? Autor vrlo živo slika otok, realistično i s puno detalja, te uz pregršt citata lucidno otvara niz tema o umjetnosti, isplovljavanju i povratku.

• Naslovna fotografija: Pročelje u Dubrovniku. (Luis Bartolomé Marcos / CC BY-SA 4.0)

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Prvi dio. Ljeto.

Lik dolazi na otok na kojemu je vrijeme stalo. Na tornju je sat zaustavljen na pola dva. Otvorio je širom šalaporte. Riječ šalaporte u sebi ima luku. Kroz njih se na Mediteranu obično vidi porto. No, pitanje je kako se viti kroz te škure. Rijetko je slika cjelovita. Prozore otvaramo prema svijetu, ali i zastiremo da ni svjetla, ni svijeta ne uđe, jer smeta to jako svjetlo. Treba ga zastrti ili zatrti? Oči se trebaju naviknuti, bolno je gledanje bez šalaporta.

Glavnome se liku čini da su mu rebra duboko urezana u kamen. Je li moguće isploviti, pita se. I to je tema romana. Možemo li otići od svoga zavičaja, od svoga kamena ili svoga bereka (ili nismo za to sposobni k’o Dudek). Dudek je sišao s vlaka prije granice kad se onomad uputio u Njemačku u pečalbu, ali se već na sljedećoj stanici iskrcava iz vlaka i govori da bez svog bereka nemre. Može li se otploviti i podrazumijeva li odlazak i povratak. Za odlazak treba hrabrosti kojom se Dudek ne može pohvaliti.

Može li se otploviti, i podrazumijeva li odlazak i povratak – to je tema romana. (Sandra Šimunović / PIXSELL)

Gajeta je u romanu simbol povratka. A da bismo se vratili, što za to treba? Moramo pristati. Pristajanje je jedan od najdivnijih glagola. Njegovo višeznačje oduševljava. Podrazumijeva sporazum i odobravanje, ali i dolazak u luku ili barem na neki vez. Dakle, da bismo se vratili moramo napraviti sporazum sa samim sobom i odobriti. Što odobriti? Iskrcavanje u rodnu luku? Prije toga moramo odobriti samu rodnu luku.

Mora li to biti rodna luka, moramo li  se baš vratiti u zavičaj pa može se pristati i uz neki strani, skrhan mol, samo nakratko baciti sidro blizu obale, može se gajeta nasukati i u stranjskoj pličini. Uglavnom za nešto se treba privezati. Što će držati taj konop, pitam se. Mogu li to biti ljudi, valjda na neko vrijeme, dok se ne umore, mogu. Ali dolazi dan kad se umore. Mogu li biti pivski sanduci? Mogu li biti knjige? Možda biblioteke, cijela biblioteka mogla bi solidno privezati jedan brod.

Ja na primjer sanjam pristajanje na nekom otoku. Velikom otoku. Recimo na Siciliju. Nikad još nisam bila tamo, ali baš sam zato sigurna sam da bi to bilo divno pristajanje i divne bi rečenice tamo pristale sa mnom.

No, prije pristanka, treba, samorazumljivo, otploviti. Moramo reći, rodna luko, laku noć.

Moramo li, u toj želji da raskrstimo sa zadanim, spaliti rodnu kuću poput Vlaste Delimar, propituje Gregur. Treba li taj svoj svijet zavičaja provocirati? I jesu li umjetnici baš zato postali umjetnici da mogu provocirati ili propitivati kako se to nježnije kaže. Otočki redikuli provociraju nesvjesno. Koprivnica. Rodni grad autora (usput rečeno i moj) u romanu postaje mjesto o kojemu je glavni lik sanjao kad je bio mali. Htio je otići s onim zgodnim djevojčicama koje su dolazile u Slogino odmaralište na Prvić. Mjesta povezujemo s predmetom svojih žudnji ili želja. To je bilo vrijeme idile, djetinjstva, a zatim je došao rat i kamp je opustio. Odmarališta radnika su prodana. Nastupilo je okrutnije vrijeme, došao je s ratom i divlji kapitalizam. Radnička klasa više neće ići u odmarališta ljetovati. Ići će raditi dolje.

Na otoku je život konzerviran, tu se slavi otočka evolucija. (Ivana Ivanović / PIXSELL)

Glavni lik želi provocirati. Djetinjstvo je odavno gotovo i on je opet na otoku. Otišao je u vrijeme pandemije iz Zagreba. Tamo je ostala i njegova veza u nekim složenim neraščišćenim okolnostima. Ovdje je život konzerviran, tu se slavi otočka evolucija. Točnije stagniranje prilagodbe i njeno odsustvo. Tamo evolucije nema, a baš to vole turisti, tu nepromijenjenost. A od gostiju ili stranaca ili kako zgodno autor veli od ksenofobije, zapravo živi naš čovik. Dok vrlo živo slika otok, realistično i točno s puno detalja ukazuje se kao tradicionalan pripovjedač, odmjeren je i ne nagli u naraciji. Naš čovik, naš, kaže autor. Važna je ta posvojna zamjenica, likovi se pitaju kroz roman što je moje, tvoje, što je naše, imamo li nešto zajedničko. Je li to samo komad zemlje što dijelimo, je li dio kuće ili nešto više, nešto toplije od toga? Pripovijedanje je ono što ih povezuje, vole pričati priče. Pripovjedač je bog. Macola, lik iz romana, iz rebra stvara priče i vlastito viđenje pravde.

Susret oca i sina je hladan. Jerko ima samo oca. Majka je već prije umrla. To je još uvijek bolno mjesto. U tom povratku i susretu nema nježnosti, sinu se čini da je namjerno otac pred čas zdrobio muhu u šaci da fizički kontakt, da rukovanje učini degutantnim. Autor odmah na početku nudi čitatelju uzrok životne smušenosti glavnog lika kao i nedostatak zavičajnih osjećaja. Sve nam je to od oca. Ili sve nam je to od Boga koji nije znao biti otac. Otac je zajedljiv i neostvaren, misli glavni lik. Otokom izjeden, nesretan. Otac ga zapravo želi pitati zašto je došao, zašto se vratio, a zajedljivo pita Jerka: Doša si jer si mislija da ću je stavit uz mater. Pokopati svoju drugu ženu, Jerkovu maćehu. I sad obrasci njihovog razgovora vode u svađu.

Sjajna je i upotreba glagola odbaciti. Igra se dvosmislenošću, odbaciti natrag na kopno ili odbaciti od sebe i svojih emocija. Sin kaže ocu da ga je odavno odbacio.
Jerko razumije umjetnost, a drugi oko njega razumiju život. I meni se čini da oni koji razumiju umjetnost, manje razumiju stvarnost, odnosno nisu u njoj skroz doma ili točnije u njoj nisu trajno nastanjeni, nego povremeno pa ne mogu biti u njoj doma. Možda je u tome cijeli problem? Osjeća Jerko kako ga na otoku drže u dodijeljenoj ulozi, ali ga ne odbacuju.

Lik propituje što je to izvorno u umjetnosti, čak je jednom otišao do Hlebina u galeriju pogledati naivce. Jerko je živio u Zagrebu, a onda otišao od komplicirane veze i korone. On je konceptualni umjetnik. Šalje poruke Vanji u Zagreb. Nada se da će mu odgovoriti, pita za djevojčice, sigurno će o njima nešto napisati. Lik živi između dva mjesta i barem jedno ne želi. Vanja je iz Zagreba, iz centra. Ona je glumica. I to druga generacija glumica u obitelji i to mu je naglašavala kao da je malouman. Ona pripada građanskoj klasi, njenom vitalnom dijelu, a on je teško podnosio sto i sedamdeset kvadrata škripavog parketa. I ta umjetnička ekipa oko nje mu je išla na živce. Obiteljske afektacije također, mislili su da preko njih samo želi dospjeti u umjetničke krugove. Prihvatili su ga jer Vanja je tad s djevojčicama ostala sama, a i sve češće je i u kazalištu bila izvan podjela.

I dok prolazi zima lik se pita o zavičaju. Je li njegov zavičaj knjižnica ili bi trebao živjeti životom predaka koji su razumjeli otok. Čak gradi neku jadnu šupu na komadu zemlje. Pita se može li se zahvaljujući knjigama vratiti u ishodište kući. Za autora je kuća ishodište. Ili smo sa svakom pročitanom knjigom od doma dalje? Dalje od ishodišta. Ne može mu otok biti čitav svemir.

Meni se čini da sam svakom pročitanom knjigom dalje. Kao da se sve širi i prirodno je ići dalje, još dalje, možda ne bolje, ne niti komotnije, ali dalje onako kako to i svemir čini. Širi se.

Otac mu pokušava osigurati posao u pošti.

Groblje u Supetru, na otoku Braču. (Zvonimir Barišin / PIXELL)

Nakon ljeta slijedi zima, drugi dio romana.

Kako prolazi vrijeme na otoku, udara tik-tak, početak-smrt, skromna geneza – malaksala apokalipsa. Gradovi, kaže autor, te natjeraju da prestaneš voljeti ljude, a otoci da prestaneš voljeti sebe. Odlazi na groblje, jer tamo vrijeme nema značaja.

Silvestrovo na otoku. Lik se muva, pokušava nešto s Violetom koja ga istovremeno i privlači i odbija, sjeća se Silvestrova u Zagrebu s Vanjom. Obično su bili doma, neke nespretne kombinacije prijatelja iz djetinjstva i s posla (njenog). Prvi bi pričali o padu s bicikla u djetinjstvu, a drugi o prvim premijerama.
Sad je s ocem, već su se privikli jedan na drugoga, kaže da su imali dobru jesen, ona je u romanu preskočena.

I dok ga muče pitanja identiteta mijenja nacionalnost. Postao je Rom

Otac ide u penziju, dugo je tamo radio i nada se da će mu sina tamo zaposliti. Ali od toga neće biti ništa, starog naivca su preveslali oni dobro uklopljeni u novi poredak. Danas se više stvari ne rješavaju tako i staroga je to shrvalo. Jerko za to vrijeme izvodi performans na otoku. I dok ga muče pitanja identiteta mijenja nacionalnost. Postao je Rom. Pandemija je i otok mu postaje bliskiji. A onda se dogodi potres u Zagrebu. Popadali su zagrebački zabatni zidovi i sad se može vidjeti unutra, a unutra nije baš sve lijepo kako se čini. Odjednom bočni zidovi otkrivaju krhkost pročelja. Izvana se sad drukčije vide građanske sobe. Dolazi mu Vanja s djevojčicama na otok. I tako jedno proljeće završava. Slijedi opet Ljeto.

Bio je na svome terenu. I ono što mu je Vanja govorila nije zvučalo kao u Zagrebu. Tamo je sve bila naredba.

Grli djevojčice. Čini se da bi mogli biti obitelj, više mu se ne rastaje.

Objašnjava prijateljici Violeti zašto nije odlučio biti Kurd, nego Rom. Zato jer je umjetnost Roma umjetnost življenja. I to je najbolji umjetnički performans.
Vanja se vraća natrag u Zagreb. Planirala je da će i on s njom i prije nekoliko mjeseci bi pohrlio, ali više ne. Otok ipak nešto mijenja. Pravda se pred Vanjom. Kaže joj da ima Cinca. Cinco je magarac, a i otac je star. Iznervirana se diže i donosi odluku da odlazi. On govori da više nije isti i da ono što je mislio o ocu više ne misli, bilo je to pretjerivanje i mladenački bunt.

Zima na najudaljenijem hrvatskom otoku, Lastovu. (Ivana Ivanović / PIXSELL)

I dok gledamo kroz šalaporte, imamo privid, nikoga zapravo ne zanima stvarnost, tu spominje Kunderu. Treba li hrabrost za ići ili za ostati? Treba li hrabrost za umjetnost ili za ne umjetnost.

Možda se kroz umjetnost imenuje ipak nešto što se ne uspijeva izreći inače. I kad je netko umjetnik, onda kad kaže da to jest? Ili…? Kad Gotovac ili Vlasta kažu da nešto je umjetnost onda to jest umjetnost. Vlasta je srušila rodnu kuću i iznova se rodila. Ostala je na tom mjestu samo gola zemlja.

Zahvalna sam autoru i na romanu i na opterećenosti citatima

Nema više ni prozora ni šalaporta ni zavjesa ni koprena kroz koja gledamo. Relikti prošlosti su prah i pepeo. Skrivati se iza tih škura, roleta, zastora ili političke korektnosti znači li to da si normalan. Ili treba pobjeći u umjetnost i više nema skrivanja? Lucidno Gregur otvara te teme. Zahvalna sam autoru i na romanu i na opterećenosti citatima, jer nekako mi je zaokruživao misli po pitanju što to umjetnost jest.

Baš na mjestu gdje više nema skrivanja, nastaje umjetnost. Ako umjetnik uspije pronaći takav izraz u kojemu nema zaklona i ne skriva se, onda je umjetnik. Privilegija je umjetnosti ne raditi ništa.

I na kraju je opet Jesen.

Vratiti se. Opet. Kamo? U koje se vrijeme želimo vratiti, u dvadesete ili šezdesete. Zašto nitko neće na sam početak, valjda zato jer je teško kad se nemaš ni na što nasloniti.
Želimo se u jeseni života vratiti doma.

I lik je konačno uspio prodati svoj rad, organizirali su mu izložbu i otok tako postaje centar nematerijalne umjetnosti, a on postaje priznat, u malim uskim krugovima, ali ipak priznat i čini se da je zadovoljan.

Nakon uspješnog partija, nakon velikog finala konačnog ulaženja u umjetničke krugove, jave mu da je umra otac.

I opet nazad u zavičaj. Sad ostaje čežnja za ljudima u vremenu i prostoru.

Jerko se osjećao da je upravo završila prošlost.

Shvaća da mu ne trebaju dvorane, domjenci i ljudi. Pisati može bilo gdje.

Iz svog sela mogu se dobro vidjeti zvijezde i to baš sve, pisao je Pessoa. Tako misli i Jerko.

Ne može se živjeti od stvari. Želi se ostati dolje, sve svoje i ćaću i mater i cilo misto osića u sebi i moli za njih i za povratak.

I tako završava roman. Lijep kraj.

Ali što bi bilo dalje, pitam se nakon pročitanog kraja. Baretićevi likovi u Posljednjoj ruci također vape nastavke.

Hoće li lik na otoku biti sretan? Vratit će se u jedan zatvoren svijet i tamo egzistirati? Na jednom mjestu u romanu kaže: Životni su procesi istaknutiji kod onih koji plamte bijelom bojom uzbuđenja.

Cefalù, grad na sjevernoj sicilijanskoj obali Tirenskog mora. (Efrem Efre / Pexels)

Nije li duh uznemiren i uzbuđen kad nema svog zatvorenog svijeta u kojemu ga je pozicionirao duh palanke ili duh otoka. Konzervativizam otoka kritizira svijet, jer oni su bili prije, oni su bili i ostali su tamo. Lik sad više neće negirati otok, on pristaje (drukčije se na otok ne da) na početak koji nije evoluirao. Ostat će vjeran otoku, zamrznutom kolektivitetu i stilu, kao što to kaže Radimir Konstatinović u Filozofiji palanke. Ustaljeni običaji postat će mu važni. Može li drukčije? Što će se desiti s njegovim stilom, pitam se. Hoće li pristati i na opća mjesta i na kolektivnu volju?

Što će se desiti njegovom individualizmu? Hoće li biti evolucije ili će zaspati na baštini i tradiciji. Jerku bih u nekom nastavku prorekla ovo drugo. Što će se desiti s radoznalošću? Tradicionalan duh palanke iskazuje se u negaciji historičnosti (prema Konstatinoviću) i uništava ono što je tajna, ono skriveno, ono što treba otkriti i ne dopušta da se o tome govori. Takav duh prošlost tumači k’o stari žurnal. Da bi se  otkrilo još nešto, dosad neznano, treba bacati drukčije svjetlo na ono što je bilo. Osvijetliti izvana znači, biti sa strane. Biti izvan. Ne unutra zatvoren. Jerko će podivljati zatvoren i vjeran postojećem. Izolacija otoka može biti ljekovita, ali ne tvog otoka, svog otoka, rodnog otoka, nego bilo kojeg drugog otoka. Nepoznatog nekog. Nekog otoka gdje ne moraš biti uklopljen, jer uklopljenost je negacija slobode. Gladan slobode razmetni sin ipak mora otići.

Ja bih uhvatila smjer Sicilije, jer tamo nikad nisam bila.

Tamo bi bilo dobro početi. Bez uspomena i bez jezika, a u koferu iracionalna kazna zbog odlaska.

I sve bi bilo čisto. Čišće nego nakon rušenja Vlastine kuće u Štaglincu.