Otišao je razbarušeni Hrvoje, ekološki i pionir demokracije u Hrvatskoj. Europejac.

Nedavno nas je napustio Hrvoj Glavač, pridruživši se tako i sam prerano nekolicini već umrlih pripadnika svoje generacije koja je potkraj socijalizma u najboljoj namjeri inicirala promjene, naivno ne očekujući deformacije. Ovaj podsjetnik na njegov i rad cijele generacije Božo Kovačević pročitao je na Hrvojevoj sahrani

Svoj 68. rođendan Hrvoje je dočekao u bolnici. Proslava, dogovorena za 26. ožujka morala je biti odgođena. Tog 26. ožujka napisao sam mu na messengeru: Nadam se da si dobro. Rođendan ćemo proslaviti iduće godine. Ujutro u subotu 9. travnja poslao sam Hrvoju SMS: Svakog dana u svakom pogledu sve više napreduješ? Znao sam da su ga prije nekoliko dana premjestili s odjela intenzivne njege. Očekivao sam njegov duhoviti odgovor. Odgovora nije bilo. Umjesto odgovora u ponedjeljak 11. travnja stigla je vijest da je Hrvoje umro.

Od razbarušenog Hrvoja prvi put sam čuo alarmantne vijesti o kiselim kišama koje uništavaju goranske šume. O tome je Hrvoje naučio od svog oca, uglednog njemačkog sveučilišnog profesora ekologije. Time se Hrvoje najozbiljnije bavio radeći kao glavni urednik lista Hrvatske šume. Našoj generaciju studenata filozofije i sociologije od kiselih kiša bili su važniji Hegel, Marx, Adorno, Horkheimer i Marcuse. Dakako, oni su i Hrvoju bili važni, ali ne toliko da bi zatomili njegove druge interese.

Budući da je njemačkim vladao kao materinjim jezikom, mogao je – u trenutku kad su bile objavljene – čitati najnovije knjige takvih autoriteta kao što je, primjerice, Jürgen Habermas. Čitao je angažirano, postavljao pitanja i od nas – koji te knjige još nismo bili pročitali – uzaludno pokušavao dobiti pouzdane odgovore. Brzao je ispred nas i ispred vremena. Znanjem i stasom činio se odraslijim, a naivnom radoznalošću i dječačkom otvorenošću bio je znatno mlađi i od onih koji su bili rođeni nekoliko godina poslije njega.

Hrvoje je doživio 68 godina. Godine 1968. bio je je još dječak. Ta je godina obilježila živote tadašnjih studenata koji su u Parizu, Berlinu i Beogradu prosvjedovali protiv vijetnamskog rata, kapitalizma i rasta socijalnih razlika. Onima koji su tada još bili dječaci, a studenti su postali 1973. i 1974. godine, o studentskom buntu 1968. govorili su njihovi stariji kolege Slobodan Drakulić i Alija Hodžić. Detaljni prikaz studentskih gibanja 1968. u Beogradu i Zagrebu pročitali su u posebnom izdanju časopisa Praxis. Važnu ulogu u tim zbivanjima imali su njihovi profesori Gajo Petrović, Milan Kangrga, Mladen Čaldarović, Rudi Supek i Ivan Kuvačić.

Priliku da pokažu kako se odnose prema naslijeđu studentskog pokreta dobili su 1978. godine. Uredništvo tadašnjeg Studentskog lista, čiji glavni urednik je bio Nenad Zakošek, urednik za politička pitanja Veljko Žvan a za sveučilište Sead Alić, odlučilo je tematskim brojem obilježiti desetu godišnjicu eksplozije studentskog nezadovoljstva. Kao stalni suradnik i Hrvoje Glavač bio je član njihovog tima. I Jasna Babić je tada u tom krugu započinjala svoju veliku novinarsku karijeru. Nje već nekoliko godina nema među nama. A nedavno nas je napustio i grafički urednik tog Studentskog lista Vjekoslav Fabić Holi. No, podsjećanje na antirežimske studentske revolucionarne pokrete nije se svidjelo tadašnjoj vlasti. Uredništvo Studentskog lista raspušteno je, a isto se dogodilo s uredništvom časopisa Pitanja koje svoj tematski broj o 68. nije ni uspjelo tiskati.

SJEĆANJE NA JASNU BABIĆ Cijela se povijest strovalila na nas

IN MEMORIAM: U spomen na Zlatka Uzelca, važnog pripadnika generacije koju se potiskuje iz sjećanja

IN MEMORIAM: VJEKOSLAV FABIĆ HOLI

U tom šezdesetosmaškom kosmosu sjajile su udaljene zvijezde Rudija Dutschkea i Daniela Cohn-Bendita. Pridružili su im se Vlada Revolucija i Pavluško Imširović koje je Hrvoje upoznao kod prijatelja u Beogradu. No, Hrvoja je – znatno više nego nas ostale koji smo pratili režimske progone pronositelja slavne crvene studentske prošlosti – zanimala europska zelena budućnost. Od kad su 1979. osnovani njemački Die Grünen, Hrvoje je pratio svaki njihov korak, političku gestu i programsku deklaraciju. Bio je oduševljen ulaskom Zelenih u Bundestag 1983. godine. U stopu je pratio Petru Kelly i Gerta Bastiana kad su 1984. godine, kao zastupnici u Bundestagu, došli na suđenje političkim disidentima u Beogradu i izazvali međunarodni skandal.

Zajedno smo bili u Ljubljani 1988. godine na prosvjedu protiv suđenja četvorici suradnika Mladine. Okusili smo demokraciju, nenasilno iskazanu volju građana koji su se organizirano suprotstavili samovolji vojnih vlasti. Nekoliko mjeseci nakon toga u Zagrebu smo, u siječnju 1989. godine, pokrenuli osnivanje prve demokratske stranke u Hrvatskoj.

Kad smo se počeli sastajati u prostorijama Kluba sveučilišnih nastavnika, nismo znali kakvu ćemo stranku osnovati. Hrvoje je bio među onima koji su priželjkivali da to bude socijaldemokratska stranka. Drugi su bili za liberalnu opciju. Te se godine obilježavala dvjestota obljetnica Francuske revolucije. Pozivali smo se na prava čovjeka i građanina, na slobodu političkog izjašnjavanja, na pravo zbora i dogovora. Na popisu potpisnika inicijative za osnivanje Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, u šarolikom društvu filmskih režisera, scenarista i kritičara, slikara, novinara, urednika, poduzetnika, disidenata i profesora, našla su se i imena Alemke Lisinski i Hrvoja Glavača. Blizak socijaldemokraciji, fasciniran programom i liderima Zelenih, Hrvoje će u političkoj povijesti ostati zapisan kao jedan od osnivača HSLS-a, prve hrvatske demokratske političke stranke liberalnog usmjerenja. Radeći devedesetih godina u zagrebačkom predstavništvu zaklade Friedrich Nauman Stiftung Hrvoje Glavač je pomagao stranci organizirajući seminare i stručna savjetovanja. Putovao je, održavao sastanke s predstavnicima liberalnih stranaka iz drugih država u regiji, organizirao i vodio stručne skupove, uređivao knjige i uživao u životu.

Kad sam 2000. godine postao prvi ministar zaštite okoliša, nije bilo ništa prirodnije nego Hrvoju predložiti da bude moj pomoćnik zadužen za europsku politiku zaštite okoliša. Bio je vatreni Europejac, zagovornik proširenja i uvođenja eura. O europskim direktivama, važnosti studija procjene utjecaja na okoliš, o zauzimanju Zelenih za zabranu korištenja nuklearne energije te o politikama za smanjivanje emisija stakleničkih plinova bio je obavješteniji od drugih.

Ali upravljačkog iskustva nije imao. Birokratska rutina bila mu je tuđa. Katkad je bilo teško pretočiti žar iskrenog uvjerenja u jezik razumljiv državnim službenicima, u formulacije koje bi mogle proći vladine koordinacije. Joschka Fischer, čovjek kojim se u to doba Hrvoje oduševljavao, imao je iza sebe višegodišnji staž parlamentarnog zastupnika i ministra na regionalnoj razini prije nego što je postao njemački ministar vanjskih poslova iz redova Zelenih. Da je imao takvo iskustvo, Hrvoju bi bilo lakše nositi se s iskušenjima upravljanja birokratskim strojem.

Mnogo je radio, trudio se i s radošću predanog zaljubljenika u zelene politike i uvjerenog Europejca unosio veselje u inače sumornu svakodnevnu rutinu uredskog posla obilježenu popunjavanjem putnih naloga, nadziranjem rada podređenih službenika, natezanjem o nadležnostima s kolegicama i kolegama na istoj hijerarhijskoj razini te nadmudrivanjem s predstavnicima drugih resora državne vlasti kojima se naše inicijative i prijedlozi nisu činili prihvatljivima. Nacionalna strategija zaštite okoliša projekt je za čiju je realizaciju bio zaslužan i Hrvoje Glavač.

Kad je shvatio da mu rad u ministarstvu odnosi previše energije, Hrvoje je otišao u mirnije profesorske vode. Tako je više vremena mogao posvetiti čitanju beletristike i filozofskih knjiga. Mogao je bez žurbe ispijati kave, bez napetosti raspravljati s prijateljima i – lišen iskušenja da svoja postignuća u politici neprestano uspoređuje s njegovima – zabavljati se postupcima i izjavama Joschke Fischera i iskreno mu se diviti.

Mnoge su godine prošle a da se nismo sreli. Kad smo se počeli susretati, bilo je to na posljednjim ispraćajima prijatelja koji su nas napuštali: Mario Rebac, Nenad Peternac, Jasna Babić, Zlatko Uzelac. Poslije Zlatkovog sprovoda Hrvoje je obeshrabren rekao: ja sam slijedeći.

Ali nije se ponašao kao čovjek koji čeka svoj kraj. Planirao je kupnju kuće u Gorskom kotaru, pa stana u Karlovcu da bi se u stvarnosti nakratko skrasio u Zaprešiću. Pandemija covida 19 prekinula je nekoliko godina prije toga uspostavljenu Hrvojevu tradiciju održavanja večera s prijateljima: meso sa žara, miješana salata, vino i voda. Uspomene, komentari, dosjetke, govorenje uglas i iznenadna opominjuća tišina. Onda neka Hrvojeva švejkovska zdravica da bi se popravilo nakratko pokvareno raspoloženje. Zanosio se idejom o prevođenju nekih važnih knjiga. Planirao je proslavu svog 68. rođendana. Po toj zagledanosti u budućnost bio je pravo dijete u tijelu koje više nije htjelo hodati bez štapa. Zatim uopće nije htjelo hodati, a na koncu nije htjelo ni živjeti.

Hrvoje je očito imao potrebu za druženjem, za raspravom o znakovima globalne ekološke i epidemiološke krize. Bilo je i povremenih osobnih kriza. Naslućivalo se to u ponekad nervoznim razgovorima putem whatsapp-a. Jesam li trebao nešto poduzeti nakon što se prekinuo signal, a ja nisam sa sigurnošću znao o čemu smo razgovarali, zašto me Hrvoje zvao? Kad sam mu – zabrinut za njegovo zdravlje – napokon počeo slati poruke, on više nije mogao odgovoriti.

Ne znamo redoslijed kojim će svaki od nas doći do svog fajronta do kojeg je, evo, Hrvoje već došao. Suočeni smo s neizbježnim konačnim ishodom svakog pojedinačnog života. Ali kad laticama cvijeća zaspemo ovaj lijes i kad se zatvore ova vrata u podu, mi ćemo krenuti dalje. U život, u neizvjesnost, u iskušenja. Dosad su druženja s Hrvojem bila dio naših života. Odsad će to biti sjećanje na njega.