Udar inflacije na renesansu američke radničke klase i val(ić) sindikalnog oporavka

Mat Stoller ustanovio je da rast korporativnih profita u usporedbi s rastom cijena u godinu dana iznosi 60 posto. Istodobno, rast plaća zaostaje za rastom cijena, što znači da realne plaće ne rastu. Unatoč nekim uspjesima u organiziranju radnika u Starbucksu i Amazonu, pravo siromaštvo tek dolazi, piše Ivo Škorić. Osim o prestanku rata i covida rasplet ovisi i o izborima za Kongres u studenome

• Naslovna ilustracija: Chris Smalls nakon što se izborio za osnivanje sindikata u Amazonu, novcem skupljenim na GoFundMe, te tulumima ispred skladišta Amazona na State Islandu, s rap glazbom, besplatnom hranom i besplatnom marihuanom (Wikimedia Commons)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Međunarodni Monetarni Fond objavio je kako očekuje pad globalnog ekonomskog rasta sa 5.8% 2021. (kada je rast bio visok zbog oporavka od covid–lockdowna) na 3.3% prosječno godišnje tijekom 2022. i 2023. Istovremeno cijene nastavljaju rasti, te će, MMF očekuje, inflacija u razvijenim ekonomijama biti oko 5.7% a u tzv. tržištima u razvoju 8.7%.

Tijekom pandemije ljudi su ovdje dobili nekakve novčane subvencije, imaju danas neku ušteđevinu i planove da je nekako potroše. A opskrbni lanci ne samo da se još nisu oporavili od pandemijskog šoka, nego su izloženi novim stresorima, kao što su agresija Rusije na Ukrajinu i prateće sankcije Rusiji te novi covid–lockdown u Kini. MMF očekuje kontrakciju ruske ekonomije od 8.5% i ukrajinske od 35%. Istovremeno, prema izvješću Gavekal Dragonomics u 87 od 100 najvećih gradova u Kini trenutno su na snazi neka ograničenja kretanja i restrikcije ekonomske aktivnosti.

Rat u Ukrajini već je proizveo 4 milijuna izbjeglica u EU i dodatnih 10 milijuna interno raseljenih unutar Ukrajine (UNHCR). Kini se pandemija vratila, i to u ključnim gradovima, gdje se proizvodi trećina svega što koristimo na svijetu. Brodovi stoje usidreni pred lukama u Shanghaiu i Shenzenu, kao što su prošle godine čekali u Los Angelesu. U SAD-u je inflacija u ožujku bila 6.4% (sad je već 8.5%, tj. SAD su po tome očito bliže nerazvijenom svijetu, pa su mediji prestali svakodnevno o njoj govoriti), što je Bloomberg izračunao da prosječno povećava troškove američkih kućanstava $433 mjesečno (na, recimo, u prosjeku $200 mjesečno više plaće, koje su, uslijed pandemije, napokon porasle nakon 40 godina stagnacije).

Iako je inflacija posljedica i događaja na koje SAD ne može izravno utjecati, kao rat u Ukrajini i lockdown u Kini, reakcije na nju i prijedlozi kako da se s njom nosimo, prvenstveno su politički i izravno povezani s predstojećim izborima za Kongres u studenom. Izbori se provode u doba neviđenog rasta političke polarizacije. Nekad su se ljudi mogli družiti iako se politički ne slažu. Danas političke protivnike doživljavaju kao neprijatelje. Elizabeth Kolbert, u članku Poles Apart u New Yorkeru, citira YouGov istraživanje, prema kojemu 60% demokratskih birača doživljava Republikansku stranku kao “ozbiljnu prijetnju Sjedinjenim Državama”, a 70% republikanskih birača tako doživljava Demokratsku stranku. Ljudi su postali isključivi: čini se da će tu biti vrlo teško postići neki politički dogovor.

Na sljedećem je linku dostupan za pregled Bidenov investicijski plan, ukupno vrijedan tri tisuće milijardi dolara

Republikanci za inflaciju krive isključivo Demokrate, Bidena osobno i pakete poticaja koje je potpisao. Biden je u govoru o stanju nacije naglasio da je tijekom prošle godine otvoreno najviše novih radnih mjesta u povijesti SAD-a, i da je odobrena najveća investicija u infrastrukturu u svjetskoj povijesti.  Republikanci, budući da dolazi od predsjednika iz redova Demokrata, to proglašavaju katastrofom. Optužuju ga za preagresivno trošenje javnog novca, za tjeranje zemlje dublje u dug i za poreze koje još nije podigao, ali kao sigurno hoće jednom u budućnosti. Pritom ne nude rješenja. Njihov predizborni program fokusira se na ograničavanje broja ljudi koji glasaju (19 država kojima dominiraju ove godine donijelo je 34 različita zakona u tom smjeru) i kulturne ratove: zabrana podučavanja kritičke rasne teorije u školama, ograničavanje prava na pobačaj te na zabrane knjiga (od čega je najzapamćeniji primjer zabrane stripa Maus u školama države Tennessee). Bitke se vode na najnižoj lokalnoj razini: školskim odborima, gdje dio roditelja paničari da će država vođena Demokratima dozvoliti njihovoj maloljetnoj djeci da kirurški promjene spol kad im puhne u glavu.

Čini se da ta strategija donosi plodove: Bidenova popularnost pada kako cijena benzina i lož ulja raste. U istraživanjima javnog mnijenja danas ga podržava tek oko trećine Amerikanaca, a u anketi o šansama za reizbor 2024. (The Hill) Biden gubi od Trumpa 41:47. Pitanja oko pobačaja, knjiga koje im djeca čitaju i rasne ravnopravnosti očito animiraju birače mnogo više nego vlastita ekonomska situacija. Rast cijena pripisuju političkim odlukama, ali nema zgražanja nad političkim odlukama koje su razvile ovakvo prekarno društvo, kao npr. to da su Sjedinjene Države smanjile svoj prihod od poreza $8,000 milijardi od 2001., kad je GW Bush progurao porezne olakšice bogatima: većina tog novca završila je u džepovima najbogatijih 1% populacije. Tijekom pandemije Kongres je obiteljima nižih primanja odobrio doplatak od $3,000 po djetetu. Kad su za Božić prošle godine trebali produžiti taj doplatak na ovu godinu, nisu to učinili. Republikanci su bili odlučno protiv i blokirali produženje u Senatu.

Tijekom dvadeset godina, međutim, kako senator Michael Bennet iz Kolorada (autor akta o dodjeli tog dječjeg doplatka) primjećuje u razgovoru s Ezrom Kleinom za New York Times, svakog Božića senatori uredno produžuju porezne olakšice najbogatijima. Tih 3000 jedne godine je Republikancima inflatorno, a onih 8000 milijardi već dvadeset godina nije. Prema takvom kršćanskom republikanskom moralu nije etički nahraniti i obući djecu sirotinje, a jeste omogućiti bogatašima da si kupe novi mlazni avion. Nevjerojatno je koliko američkih birača podržava takav Superhik stav. Njihova logika glasi: ako netko ima sigurno je zaslužio te mu treba dati još više; ako netko nema, sam si je kriv, i čisto je bacanje novca da mu se pomogne, zapravo nepravedno prema zaslužnim bogatašima.

Veći su problem suprotstavljene škole (ekonomskog) mišljenja među demokratima nego pobunjeni senatori Joe Manchin (Wikimedia Commons) lijevo i Kyrsten Sinema (Wikipedia) zbog kojih Bidenove ideje teško prolaze

Republikanci šute o vlastitim idejama kako suzbiti inflaciju, a da se ekonomski rast ne suzbije još više i ne otjera zemlju u recesiju. Čekaju, naime, da se Demokrati unutar sebe oko toga pokolju do studenog i zbog toga izgube većinu u Kongresu. Jednom kad se to dogodi, McConnell će potpuno opstruirati Bidena i sljedeće dvije godine Biden neće uspjeti progurati ništa te će u anketama za 2024. prolaziti sve gore od Trumpa, i, vjerojatno od njega onda i izgubiti. Pod tim pritiskom, i manje od pet mjeseci od izbora, Demokrati su jako podijeljeni. Često se čini da su dvije stranke u jednoj, što naravno loše utječe na prognoze za studeni. I tu problem nisu samo Kyrsten Sinema i Joe Manchin, nego dvije fundamentalno suprotstavljene škole mišljenja o tome što su stvarni uzroci inflacije u SAD i o tome što treba učiniti da se dobiju izbori u studenome.

Operativci demokratske stranke kao David Shor, Mark Penn, Andrew Stein urgiraju da stranka za glasove u studenom mora pod hitno promijeniti kurs i približiti se centru, dok političari poput Elizabethe Warren, Roberta Reicha, Michaela Benneta (i, naravno, Bernieja Sandersa) inzistiraju da stranka mora apsolutno, po svaku cijenu, ispuniti što više od svojih popularnih ljevijih obećanja biračima, usprkos opstrukciji u Senatu, kako bi u studenom dobila glasove. S jedne strane, ekonomisti kao Larry Summers i Jason Furman (Obamin tim) inzistiraju kako je dizanje plaća ljudima nižih primanja, do kojeg je došlo uslijed i nakon pandemije, glavni uzrok inflacije, dok ekonomisti kao Robert Reich, Cecilia Rose, Matt Stoller, Bharat Ramamurti tvrde kako je osnovni uzrok izvlačenje sve većih profita iz korporacija. To su oprečna, nepomirljiva razmišljanja. I, iako se ja priklanjam razmišljanju druge skupine, ne mogu ne primijetiti, uz određenu dozu očaja, kako bi taj nepomirljivi sukob lako mogao predati Kongres u ruke Republikanaca u studenome.

I Biden se nekako osobno više priklanja toj drugoj skupini izjavom: “Ako su cijene automobila previsoke, postoje dva rješenja: možemo podići ponudu tako da proizvodimo više automobila, ili možemo smanjiti potražnju tako da učinimo američke građane siromašnijima. To je izbor koji imamo. I vjerovali ili ne, ima mnogo ljudi u ovom drugom kampu.” Prema indeksu Manheim, cijene rabljenih automobila su prošli mjesec napokon počele padati (nakon što su u godinu dana porasle 37%). Biden se, međutim, zaista putem paketa poticaja potrudio da ne učini Amerikance siromašnijima tijekom pandemije, tako da je potražnja i dalje visoka. Sad mu to Republikanci i dio Demokrata, centrista, uzimaju za zlo jer pridonosi rastu inflacije. Oni zaista misle da je bolje da su drugi siromašni.

I užasno ih smeta postpandemijska renesansa radničke klase u SAD-u. Ne samo da su poslodavci bili prisiljeni podići plaće da bi popunili radna mjesta i ne samo da je borba za minimalac od $15 po satu postala izlišna u situaciji u kojoj poslodavci danas tipično nude $20 po satu, nego su se iz dugačkog, polustoljetnog sna napokon probudili i sindikati, tj. ideja sindikalnog organiziranja kao metode dugoročnije zaštite interesa radnika. Još prošle godine to se činilo nezamislivim. No, nakon prve pobjede sindikata u Starbucksu u gradu Buffalo, NY, u prosincu prošle godine, u toku posljednja četiri mjeseca radnici u više od 200 Starbucks kafića u Americi predali su peticije NLRB-u (Nacionalni odbor za radne odnose) za osnivanje sindikata, a 18 ih je već i dobilo sindikat, prije dva tjedna i prvi na Manhattanu. I Amazonovi radnici, iako se ponovno nisu uspjeli sindikalno organizirati u skladištu u Bessemeru, AL, uspjeli su zato u skladištu na Staten Islandu, NY.

U članku od prije deset mjeseci spomenuo sam tada smiješno mali štrajk u tom Amazonovom skladištu s više od 4,000 radnika, koji su povela dva mlada Afroamerikanca, Chris Smalls i Derick Palmer. Na prvom prosvjedu se pojavilo manje ljudi nego što je bilo Amazonovih menadžera uključeno u e-mail raspravu oko toga što učiniti da se štrajk zatuče u sjemenu. Smjesta su otpustili Smallsa, kojeg je njihov odvjetnik, u sad već neslavnom e-mailu, proglasio “neartikuliranim”. Smalls je skupio novac putem GoFundMe i nastavio s kampanjom. Uglavnom, nakon deset mjeseci kampanje koja je uključivala redovne tjedne ulične tulume pred skladištem, s rap glazbom, besplatnom hranom i besplatnom marihuanom, kako piše New York Times, Smalls je sakupio dovoljno potpisa i skladište na Staten Islandu je postalo prvo sindikalizirano Amazonovo skladište u Americi (Amazon je izjavio kako će tražiti da sud preispita kampanju).

Te, koje ta renesansa radnika smeta, smeta ih jer izmiče redistribuciju društvenog bogatstva iz njihovih ruku. Prema istraživanju Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (NBER, autori Greenwald, Lettau i Ludvigson) od 1989.-2017. vrijednost američkog korporativnog sektora (equity wealth) porasla je $34 tisuće milijardi, no samo 25% te vrijednosti kreirano je ekonomskim rastom, 14% je kreirano snižavanjem kamatnih stopa, a 44% realokacijom vrijednosti dioničarima u usporavajućoj ekonomiji, a na uštrb kompenzacije radnika. Od 1952.-1988. kreirana je tri puta manja ukupna vrijednost, no zato je 100% bila iz ekonomskog rasta. Bogatstvo je tada tako kreirano za sve. U zadnjih trideset godina gotovo pola bogatstva je kreirano redistribucijom iz plaća u dionice: osiromašivanjem radničke klase, umjesto ekonomskim rastom. I pandemija nije usporila tu redistribuciju. Naprotiv.

Larry Summers i Jason Furman se žestoko protive takvom povezivanju rasta inflacije s izvlačenjem dobiti iz korporacija: po njima samo radničke plaće mogu dići inflaciju, dobit ne može. Porast dobiti je tek odgovor kapitala na inflaciju, njegova želja da se zaštiti od porasta cijena većom akumulacijom, dok je izravan uzrok tog porasta cijena porast radničkih plaća. To je naopako i izrabljivačko razmišljanje, koje najbolje objelodanjuje tzv. proturječnosti kapitalizma. Korporacijama ne bi smjelo biti dozvoljeno da dižu cijene više nego je neophodno da budu u koraku s dizanjem plaća. Umjesto da ovako doprinose inflaciji, za koju onda lažno, isključivo optužuju radnike. A ponovo se kreira i novi housing bubble, uz rijetku, i za kupce pogubnu, kombinaciju istovremenog vrtoglavog rasta cijena nekretnina i hipotekarnih kamatnih stopa. Sve što su radnici napokon dobili, kroz desetljećima odgađanu povišicu plaća, sad će izgubiti kroz više cijene i više kamatne stope. Ipak, samo se čini da su dobili povišicu. U stvari, realne plaće nastavljaju padati. Radnička renesansa je farsa. Lažna utjeha. Pravo siromaštvo nam tek dolazi.

Teško je očekivati da će stvari krenuti na bolje dok se rat između dva najveća svjetska proizvođača hrane i energenata ne završi i dok se ne dignu covid-lockdowni u regiji s najvećim proizvodnim kapacitetom na planeti. Inflacija i kriza su neizbježni. No, kako će na njih Amerika odgovoriti, to u velikoj mjeri ovisi o izborima u studenom. Razočaravajuće je zato da se tek oko četvrtine američkih političara i američkih birača zalaže za odgovor kakav pogoduje radničkoj klasi: većina s obje strane stranačke podjele oko transrodnih prava nažalost ipak služi korporacijama i monopolističkim interesima.