Ovo je najbolje ali i najgore doba u povijesti: Nastavimo li kao dosad, u deset će godina naša civilizacija propasti

U Priči o dva grada, Charles Dickens napisao je „ovo je najbolje i najgore od svih vremena“. I zaista je tako. Najbolje živimo, imamo mogućnosti borbe protiv bolesti, višu kvalitetu života, ali ovo je i najranjivije razdoblje jer u roku 24 sata terorist ili politička pogreška mogu nas koštati rata. Prvi svjetski rat koštao nas je 20 milijuna ljudi, u Drugom svjetskom ratu izgubili smo oko 60 milijuna života. U periodu od 1991. u petanestak godina od gladi je u svijetu umrlo 423 milijuna ljudi. Ako ništa ne učinimo, uništit će nas klimatske promjene

• Autorica je ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj

Iza akademika Ive Šlausa  bogata je karijera fizičara i znanstvenika. Počasni je predsjednik Svjetske akademije znanosti i umjetnosti od 2013. godine, a  bio je predsjednik u periodu 2011 – 2013., član Rimskog kluba od 1987., a počasni član od prošle godine, profesor fizike od 1967., a od 2005. profesor emeritus. Član je Savjeta Paguash od 2003., član Academie Europee od 1988., te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1977. godine. Donedavni je dekan Visoke škole za međunarodne odnose i diplomaciju Dag Hammarskjöld, voditelj Odjela za nuklearna istraživanja na Institutu Ruđer Bošković te bivši gostujući profesor na UCLA, Georgetown University, Duke University, North Carolina Central University, Kyoto University, Universite Laval (Quebec), Universite Catholique Louvain, Free University Amsterdam, i na mnogima drugima. Bio je i zastupnik u Saboru RH 2000 – 2003. Pokrenuo je više znanstvenih časopisa kao što je Cadmus, znanstveni časopis jugoistočno-Europskog ogranka Svjetske akademije znanosti i umjetnosti u kojem redovno promišlja o održivom razvoju kao konceptu i Ciljevima održivog razvoja, koji su njihova svojevrsna politička interpretacija.

S akademikom Šlausom razgovarali smo o Ciljevima održivog razvoja, na 10. konferenciji o društveno odgovornom poslovanju, 20. studenog 2018. u Zagrebu.

Šlaus: Ciljevi održivog razvoja dio su dokumenta koji je prihvatila Opća skupština UN-a 20. rujna 2015. i to je najvažniji dokument koji je UN prihvatio. Prihvatile su ga i potpisale sve 193 zemlje članice Skupštine UN-a.

Kada govorimo o lošim vijestima povezanim s Ciljevima održivog razvoja onda je to prvenstveno njihova loša prepoznatljivost. Kada bi se provela bilo kakva anketa na bilo kojem segmentu populacije, bilo gdje u svijetu o Ciljevima održivog razvoja, pokazalo bi se da većina ne zna ništa. Kad bi to pitali ljude koji odlučuju, a to su članovi parlamenata, vlada i slično, odgovori bi također bili loši. Pred najvažnijim smo zadatkom, a za njega smo loše pripremljeni.

Stvar je biti ili ne biti jer ako ih ne ispunimo, nećemo kao civilizacija preživjeti narednih 10 godina. Imamo kao čovječanstvo puno problema. Neke probleme je mogao riješiti jedan čovjek kao što je primjerice Einstein samostalno osmislio teoriju relativnosti, Koch je samostalno otkrio cjepivo protiv tuberkuloze, Aleksandar Veliki je samostalno očevom vojskom osvoji svijet. Kod Ciljeva održivog razvoja (COR), nitko nije dovoljan sam za sebe već svi moramo sudjelovati, sve suverene države, sve kulture, razne profesije, ključno je da svi sudjelujemo, da se prenese poruka. Imamo 17 Ciljeva i 169 tema. Napravljena je velika studija Međunarodne unije znanstvenih društava koja je pokazala da nema nekonzistentnosti među Ciljevima. To znači da se mogu, dapače moraju ostvariti usklađeno i istovremeno.

Tri su skupine problema koji su sadržani u Ciljevima. Prvi problem je rat kojem je posvećen Cilj 16, a ostali su Ciljevi posvećeni očuvanju ljudskog i prirodnog kapitala. O trećoj ćemo skupini reći nešto kasnije.

Koja su pravila ili iskustva koja bismo mogli primijeniti? Postoje razni indikatori koji nam ukazuju na stupanj održivosti našeg ponašanja ili našeg djelovanja. Jedan je takav primjer HPI (Happy Planet Index). Vlastitom evaluacijom otkrio sam da padam na pitanju putovanja koja narušavaju održivost mene kao pojedinca. Moj kolega koji uživa crveno meso također je prošao vrlo loše na ovom Indeksu. Index nas upućuje da što više hodamo, koristimo što manje avion, jedemo što je manje mesa, poželjno je dapače da budemo vegetarijanci. Sve su to male stvari koje možemo poduzeti na razini pojedinca no pred nama je daleko veći zadatak za koji inkrementalne promjene nisu dovoljne.

Ako se vratimo na Cilj 16 i pitanje rata, nuklearno naoružanje koje smo napravili mi fizičari je ogromna opasnost.  S njime živimo 73 godine, pa se postavlja pitanje trebamo li ga se bojati? Društvo Paguash Council kojem sam član, izdaje časopis na čijem čelu se nalazi sat koji pokazuje koliko smo od propasti. Početkom, 1947. godine nakon 2. svjetskog rata, sat je bio 7 minuta do ponoći. Nakon hladnog rata 1989. je pomaknut na 17 minuta. Sada je na 2 minute što je jako opasno. Ratovi među velikim silama, ali i lokalni rat ako je između nuklearnih sila kao što su Indija i Pakistan može brzo eskalirati i postati svjetski.

Uništavanje ljudskog i prirodnog kapitala je još opasnije. Kad govorimo o kapitalu obično mislimo na zgrade, avione i druge materijalne vrijednosti. Ali to je mala vrijednost u odnosu na prirodni kapital ili još više ljudski kapital. Sjedinjene Američke Države imaju materijalnu vrijednost procijenjenu na blizu 20 tisuća milijardi dolara. Prirodni kapital SAD-a procijenjen je na dva puta više, a ljudski kapital na čak tri puta više. No kako se odnosimo prema njima? Katastrofalno.

Već smo prešli dvije opasne granice. Približavamo se 6. velikoj ekstinkciji vrsta. Prvih 5 se dogodilo prije čovjeka, a događalo se da su u tim procesima pojedine vrste nestale, može se desiti da i mi nestanemo. Papinska akademija koja je najstarija akademija na svijetu, sastala se na tu temu. Drugi je veliki problem povezan s prirodnim ciklusima neravnoteža cirkulacije dušika i fosfora. Treća su pak opasnost klimatske promjene. Ljudi često razmišljaju na način da ne vide problem u tome da vrijeme postaje ponešto toplije, razmišljaju kako će jednostavno skinuti sako i bit će im dobro. No promjene koje slijede u mnogim slučajevima bit će katastrofalne, a uključuju oluje, poplave, suše … Analize pokazuju ako nastavimo kako živimo i ništa ne učinimo na promjeni ponašanja, u 10 će godina naša civilizacija biti uništena. Ako dođe do rata u roku 24 sata naša civilizacija nestaje. Ovdje nije pitanje sreće jer nitko neće izbjeći uništenje.

Ako pratimo pojedinačne Ciljeve, Cilj 1 bavi se pitanjem siromaštva, Cilj 2 pitanjem gladi, slijede obrazovanje, ili primjerice očuvanje oceana. Poznata je činjenica da mora postaju dobrim dijelom skup plastike. Jesu li to zaista veliki problemi? Možda mislite da u Zagrebu nema gladnih ljudi, no pogledajte koliko ljudi kopa po kontejnerima. Prvi svjetski rat koštao nas je 20 milijuna ljudi, u 2. svjetskom ratu izgubili smo oko 60 milijuna života. U periodu od 1991., u petnaestak godina od gladi je u svijetu umrlo 423 milijuna ljudi što je mnogo više od oba svjetska rata. To su ozbiljni problemi.

Svijet u kojem živimo najbolji je od svih svjetova, nikada nije bilo boljeg. U Priči o dva grada, Charles Dickens napisao je „ovo je najbolje i najgore od svih vremena“. I zaista je tako. Najbolje je vrijeme jer najbolje živimo, imamo mogućnosti borbe protiv bolesti, višu kvalitetu života, ali ovo je i najranjivije razdoblje jer u roku 24 sata terorist ili politička pogreška mogu nas koštati rata ili ako ništa ne učinimo, uništenje od klimatskih promjena će nastupiti u narednih 10 godina. Ljudi se često pitaju, što ja kao pojedinac mogu kad sam jedan od 7,5 milijardi ljudi. Kao što Cesarić u svojoj poznatoj pjesmi kaže „teče i teče jedan slap, što u njem radi moja mala kap?“ No i moja kap pomaže ga tkati.

Izlazak iz problema leži u svakom od nas 7,5 milijardi. Očekuje se da će broj stanovnika na Zemlji nastaviti rasti prema 10 milijardi i onda će očekivano stati. Svaka naša kap je posebno vrijedna i jedinstvena i treba je očuvati. Uništavamo kulture, imamo manje jezika no što smo imali i može se dogoditi da mnogi još nestanu, a dužnost nam je da ih spasimo.

Ranije sam spomenuo da se susrećemo s tri osnovna problema, a treći još nisam spomenuo. Dok smo do sada govorili o stvarima koje su poznate, sada se nalazimo pred trećim problemom koji nam predstavlja nepoznanicu. Ako pažljivo čitate 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 tema koje ih opisuju, onda ćete uvidjeti da se tog problema samo dotičemo, ali ne mnogo jer o njemu gotovo ništa ne znamo. Radi se o novim tehnologijama. One su sada nano, ubrzo će biti piko pa fento, tu je sintetska biologija, roboti i drugo, stvari koje nas tek čekaju, a o kojima ne znamo skoro ništa. Moramo puno više znati nego što znamo danas. Pokušaj zaustavljanja znanosti, kao što se pokušalo sa sintetskom biologijom odnosno biotehnologijom koju se Konferencijom u Asilomaru 1975. pokušalo kontrolirati, nije uspio. Zato moramo znati koliko malo znamo i moramo biti skromni, a skromnost je vrlina koje ima sve manje i manje jer mi ustvari jako puno znamo. Znamo da je naš svijet star 13 milijardi godina i to s vrlo velikom razinom točnosti od +/- 50 milijuna godina. Znamo kako su napravljene zvijezde, znamo kako dobivaju energiju, znamo kako se ništa nije promijenilo što se tiče svojstava od čega su napravljene. Svojim studentima u diplomaciji govorim da je politika teška znanost. Aristotel je prije više od 2000 godina napisao da je politika najteža znanost, fizika je najlakša znanost, stvari se ne mijenjaju, a svijet se mijenja i bit će drugačiji za 10 godina. Prije smo mogli gledati kako žive naši roditelji, naše bake i djedovi, i učiti od njih. Danas nam je to od ograničene koristi jer danas živimo u drugom svijetu ne samo što se tiče uređaja i činjenica, već i načina kako razmišljamo. Robotizacija će u kratkom roku potpuno promijeniti način na koji živimo i radimo. Alan Turing, teoretičar računarstva iznio je dilemu, hoće li kompjutor koji će biti inteligencijom ravan inteligenciji čovjeka, biti zadnje što je homo sapiens napravio?

Moramo pronaći rješenja. Koristiti dobre stvari koje možemo naučiti od predaka. Stara poslovica Eskima kaže da je najbolje mjesto na kojem možete čuvati višak hrane, u trbuhu vašega susjeda. Afrička pak poslovica kaže da dijete odgaja selo, nije dovoljna jedna osoba. To se zove zajedništvo. Mi smo kao ljudska bića dio zajednice. Imamo znatiželju, kreativnost, spoznaju da znamo malo. Povremeno postanemo arogantni, pogotovo fizičari znaju biti arogantni, ali moramo očuvati zajedništvo jer nas jedino ono može spasiti. U situaciji smo da možemo okrenuti stranicu i reći da zaboravljamo razmirice jer imamo pred sobom egzistencijalno pitanje – postojati na ovoj zemlji ili ne.

Profesor Kuvačić je još šezdesetih godina iznio tezu da suočavanje čovjeka s problemom za koji nema odgovor izaziva sklonost ignoriranju problema. Postoji li opasnost da se to dogodi i čovječanstvu? Imamo viziju održivog razvoja, ali ne znamo kako Ciljeve održivog razvoja operacionalizirati na razinu aktivnosti koje svaki dan provodimo. U nedostatku adekvatnih tehnologija i procesa, dobivamo rezultate koji nisu dovoljno ambiciozni. Kako potaknuti gospodarski sektor da bude ambiciozniji, a Svjetski ekonomski forum je govorio o potrebi revolucionarnih promjena.

Šlaus: Promjene su potrebne ali kakve. Imali smo kao čovječanstvo nekoliko revolucija. Jedna je primjerice Francuska revolucija, drugi je primjer Kopernikova revolucija, kada smo prihvatili učenje da je zemlja okrugla i da se okreće oko sunca, a da smo mi beznačajni dio cijeloga kozmosa. Malo nas je to pogodilo. No ljude zanimaju prirodne zakonitosti. Naš svijet je napravljen točno tako da mi u njemu možemo egzistirati. Da je onaj naš elektron mrvicu teži nas ne bi bilo. Svijet je fino podešen za nas, što je fascinantno. Nevažni smo, a opet centar svega. Pored našeg svijeta možda postoji još beskonačan broj drugih svjetova, ali samo u ovom jednom postoji život kakav smo mi. U zadnjih dvadeset godina smo napravili velike pomake u fizici što možemo zvati revolucionarnim promjenama.

Promjene se događaju na tri nivoa. Male, inkrementalne promjene sastoje se od promjena ponašanja pojedinaca, kao što je odabir da idemo pješke umjesto automobilom, ne letimo avionom, da jedemo manje crvenog mesa i slično, a postoji cijeli niz stvari koje predstavljaju dobro ponašanje. No moramo biti spremni i na revolucionarne promjene kao što je bila Kopernikova promjena. Treća je vrsta promjena ona o kojoj je govorio još Platon, a koju je uskrsnuo američki filozof i znanstvenik Thomas Kuhn. Riječ je o promjeni paradigme. Pojam paradigme danas se mnogo koristi, čak i izbornik Zlatko Dalić govori o promjeni paradigme u nogometu. Karakteristika promjene paradigme je poput promjena koje je teorija relativnosti donijela kvantnoj fizici, a radi se o promjeni svega uključujući i svjetonazora. Prihvaćanjem teorije relativnosti u fizici se sve promijenilo i svakodnevni pojmovi su postali pogrešni. Vjerovali smo u apsolutno vrijeme, ali smo saznali da je ono nastalo prije 13 milijardi godina što je pokazalo da je Newton bio u krivu. Primjerice ja ne mogu proći kroz zid, ali u našem tijelu milijarde elektrona prolaze kroz još veći zid i održavaju nas na životu. Razumijevanje toga značilo je promjenu paradigme. Trebaju li nam danas paradigmatske promjene ili su nam dovoljne inkrementalne i nekoliko revolucionarnih promjena? To bi uključivalo da moramo odbaciti masu svetih krava. Možemo li to i najvažnije je možemo li mijenjati sebe?

Danas je većina poslovanja neodrživa, a za potrebne promjene osim promjena poslovnih procesa u kompanijama potrebno je angažirati čitave lance vrijednosti ili sektore, što znači da će promjene boljeti i moramo ih zajedno primijeniti pa je potrebno zajedništvo i zajedničko odricanje. Tko će dati gospodarstvu zeleno svjetlo da počne s takvim promjenama ako to nije došlo kroz strategije i politike država. Toga danas nema i kao rezultat, gospodarstvo se ne odlučuje na značajne promjene. Kako pokrenuti paradigmatske promjene i angažirati za sada statične materijalne i ljudske resurse u gospodarstvu?

Šlaus: Biznis je pametniji od znanstvenika, jer su shvatili da inkrementalne promjene nisu dovoljne. Treba ih raditi jer nakon niza inkrementalnih promjena dolazi do revolucije. Nemojte očekivati ništa od drugih. Nema velikih šefova, ako ih ima onda su izvor problema. Rješenje leži u nama, sa nizom glupih ideja. I Rimski klub je imao model predstavljanja ludih ideja, trebamo ih jer od tih ludih ideja nastat će rješenja. Od sto ih je 99 možda bez veze. Neke su možda i štetne, no ako odaberemo samo pametne, a ima nas 7,5 milijardi, neke će ideje postati rješenje. Nemojte kao biznis čekati, Rimac nije čekao. Trgovac koji odabire što će prodavati ne čeka državu da mu kaže što treba. Gospodarstvo se mora angažirati na ostvarenju Ciljeva održivog razvoja ili će biti prekasno.

I Sveti je otac u zadnjem govoru mladima poticao na preuzimanje rizika. Jer političari će to teško moći, ali svatko od nas može.

Hvala što ste spomenuli organizacijsku klimu koja tolerira pokušaje i pogreške jer bez toga nema inovacija, a bez inovacija nema rješenja. Iako ste nam poslali poruku da ne čekamo političare, moram spomenuti kako se ministar Ćorić u svojem izlaganju pohvalio 21. mjestom Hrvatske na SDG Indexu. Hrvatska u kontekstu održivog razvoja – što možemo, jesmo li na dobrom putu, jesu naši rezultati posljedica povijesnih okolnosti ili neke dobre strategije?

Šlaus: Dio toga je uzrokovano deindustrijalizacijom Hrvatske. Cijeli je niz pokazatelja kao npr. BDP koji se koriste iako svi znamo da je loš, ali ga se držimo jer je jednostavan. Svi drugi indikatori imaju tridesetak podataka koji su potrebni da bi došli do rezultata. Mjeriti nije jednostavno. Nismo znali metar, kilogram ili sekundu kada smo gradili piramide. Jesmo li 21. na ljestvici ostvarenosti Ciljeva, kako stojimo s BDP-om ili na listi konkurentnosti, nije važno. Koncentrirajmo se na ono što je bitno i pokušajmo odgovoriti na ono što je bitno a to je preživljavanje na Zemlji. Kad smo u Africi pojeli hranu, naši su preci išli dalje. Možemo li mi ići dalje – možemo ali nije jednostavno. Kolonizirati Sunčev sustav nije jednostavno kao što je bila kolonizacija Amerike. Ali postoji prozor mogućnosti. Jedno od rješenja leži u obrazovanju. Pitali su me nedavno je li propala kurikularna reforma. Ona ide kao i Bolonjski proces, sporije no što mi želimo no to nisu jednostavne stvari. Politika je teška stvar, to nije fizika niti tehnika. U obrazovanju se ministrica koncentrira na najmlađe no ne smijemo zaboraviti da je sve više starijih ljudi koji su jako needucirani a trebali bismo se educirati. Nakon 2. svjetskog rata 60-tih godina smo u Hrvatskoj izgradili Institut Ruđer Bošković, Institut za fiziku, Sveučilište u Splitu, pojačali Sveučilište u Rijeci, a danas Sveučilište u Zagrebu sve više pada.

Moja je poruka, da se svi moramo potruditi da bude bolje i to moramo raditi zajedno.