Pandemija i etika. U čemu griješe ‘libertarijanci’ i oni koji traže jednakost u distribuciji cjepiva

U prvom dijelu članka Jeremy Shearmur kritizira one koji sebe, po njegovom mišljenju neopravdano, nazivaju libertarijancima, i suprotstavljaju se svim oblicima restrikcija u pandemiji. U drugom dijelu članka iznosi argumente protiv zahtjeva tzv vakcina-socijalista da se cjepivo iz (bogatih) zemalja koje imaju 'viškove' 'ravnopravno' distribuira u svijetu.

• Naslovna fotografija: Prosvjedi protiv restrikcija u pandemiji (Wikipedia)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1.Uvod

Pretpostavljam da će se etička pitanja u vezi s virusom s vremenom mijenjati[i]. Neka od njih – na primjer pitanja u vezi s ranjivošću pojedinih socijalnih skupina – vode prema općenitijim pitanjima kojih danas jednostavno postajemo svjesni[ii]. Druga će se pitanja otkriti tijekom vremena, budući da je naše znanje o virusu i problemima koje može izazvati još ograničeno[iii]. U ovom ću članku ponuditi neka razmišljanja o situaciji kakva je izgledala potkraj srpnja 2021.

Kako sad stvari stoje Ujedinjeno Kraljevstvo je u zanimljivoj situaciji. Stopa procijepljenosti je visoka, a u isto se vrijeme bori s brzim širenjem delta varijante. U trenutku u kojem pišem britanski je premijer ukinuo većinu restrikcija u Engleskoj. (Škotska, gdje živim, u različitoj je situaciji budući da odluke donosi Vlada u Edinburghu, a naša je predsjednica Vlade opreznija.) Engleska je nešto poput kanarinca u rudniku ugljena: treba ga promatrati zbog opasnosti koje ga snalaze a pokazat će nam što ne trebamo raditi.

Odluke o Engleskoj mogu biti jednostavno glupe – to je pogled s kojim osobno simpatiziram. Ali, donesene su na tri osnove.

Prvo, činjenica da je toliko ljudi cijepljeno – počevši od starijih i najranjivijih – znači da je utjecaj zaraze ograničen. Na početku, virus je jednostavno ubijao starije, deblje, zdravstveno ranjivije, i one koji su zbog posla bili više izloženi virusu. Puno je ljudi završilo u prepunjenim bolnicama i intenzivnoj njezi. Dodatno, to je vodilo do rasta broja odgođenih operacija (uključujući zamjenu kuka), do nedijagnosticiranja i neliječenja ljudi s rakom. Danas, dakako, kao rezultat cijepljenja, manje zaraženih završava u bolnicama i na intenzivnoj njezi.

Drugo, postoji problem s ekonomskim posljedicama zatvaranja. Mnogi dijelovi ekonomije su snažno pogođeni, unatoč različitim oblicima vladine pomoći. Na primjer, ljudi jednostavno ne putuju koliko su običavali. U sektoru putovanja i smještaja izgubljeno je mnogo radnih mjesta. Ako ljudi ne putuju na godišnje odmore ili ako rade od kuće s problemima se suočavaju i drugi sektori koji o njima ovise. Ekonomijom se šire raznolike posljedice. Vlada je potrošila goleme svote posuđenog novca nastojeći da ljudi ne izgube posao, plaćajući određeni postotak njihovih plaća. Nije problem samo od čega će se to platiti, nego vlada uporno nastoji ekonomiju što prije vratiti u normalno funkcioniranje.

Dodatni su aspekt tog problema mjere kojima se pokušava da ljudi, koji su identificirani kao oni koji su bili izloženi virusu, određeni period ostanu doma u karanteni. (Jedan je problem da ljudi koji u karanteni moraju pauzirati s poslom troškove moraju snositi sami, što se čini nepravednim budući se od njih traži da učine nešto za javno dobro, uz visoke troškove koje im se ne nadoknađuje.) Sustav kojim se pokušavalo pratiti ljude je skup i ne posebno efikasan. Postoje aplikacije na pametnim telefonima koje koriste Bluetooth da zabilježe je li netko bio blizu – i dovoljno dugo – nekome tko je zaražen. Aplikacija ih automatski upozori (‘ping’) da trebaju ostati doma dok nije jasno da i sami nisu zaraženi. Rezultat trenutačnog rasta infekcija je ‘pingdemija’[iv] velikog broja ljudi koji ne mogu ići na posao i moraju ostati u karanteni. S jedne strane, konzekvenca je ozbiljna dislokacija ekonomije. S druge strane, mnogi mlađi ljudi jednostavno očiste aplikaciju s pametnih telefona da ne budu ‘pingani’. Vlada nastoji ohrabriti ljude da ostanu doma, a u isto vrijeme sugerira da ljudi u posebnim sketorima – u kojima je ekonomija snažno pogođena – trebaju, ako su već dvaput cijepljeni, nastaviti raditi, ako imaju negativan test.

Treće, opći je problem da se ljudi sve više osjećaju zasićenima restrikcijama koje nikako da prestanu, što ih sprečava da rade stvari u kojima uživaju i koje im puno znače u životu. To se događa na oba kraja dobnog spektra. Predsjednik sam lokalne organizacije umirovljenika. Naši se članovi sastaju u različitim grupama, uobičajeno jednom mjesečno, radi zajedničkih aktivnosti, od stolnog tenisa i hodanja, do tai chi, sviranja ukulele, plesa, rasprava o povijesti, tekućim političkim pitanjima, beletristici i drugoj literaturi. Neke od tih aktivnosti se mogu odvijati vani, ne samo one za koje je to odmah vidljivo, ali skupina koja se bavi poviješću i sociologijom religije sastaje se u mojem vrtu, što je u vrijeme škotskog ljeta samo po sebi čin vjere! Problem je što se u vrijeme lockdowna grupe ne mogu susretati u zatvorenom prostoru licem u lice. Netko može reći: u redu, zašto jednostavno ne koriste Zoom. Ohrabrujem to. Ali mnogi članovi jednostavno nemaju Zoom. Djelomično, to je jednostavno generacijsko pitanje, a i pitanje koje znanja/vještine tko ima[v]. Nekim su ljudima značajni i troškovi uređaja, internet veze i pretplate na pametne telefone. U nekoj mjeri, izgleda kao da za neke starije ljude nema adekvatne zamjene za sastanke licem u lice.

Na drugom kraju spektra, nekim mlađim ljudima očito jako nedostaju noćni klubovi, zabave, pubovi i slično. Neke se zabave održavaju ilegalno u skladištima.

Zadovoljiti takvu i potražnju za sličnim masovnim okupljanjima, kao što su nogometne utakmice, politički je značajno i zacijelo je utjecalo na političke odluke u Engleskoj.

2. Prava; korisnost; libertarijanizam

Značajno je u svemu pitanje prava i općeg blagostanja ili korisnosti. U nekom smislu to je već isuviše dobro poznato pitanje; čini mi se da je virus iznio na vidjelo nove aspekte.

Dvije su vrste problema. S jedne se strane radi o stupnju do kojeg je ljudima prihvatljivo da trpe neugodnosti, u ime dobrobiti drugih. To se pojavilo kao problem čak u ranoj fazi zaraze. Inicijalno, posljedice zaraze na mlade i zdrave bile su ograničene – ali prijenos na starije, zdravstveno ranjive i one koji su snažno izloženi virusu, bile su devastirajuće. S druge strane, postoji pitanje sloboda i prava. Stalni su protesti protiv svih vrsta restrikcija, posebno među ljudima koji se proglašavaju ‘libertarijancima’[vi].

Problem trpljenja za dobrobit drugih pojačao se, posebno, u raspravi o cijepljenju djece. U Sjedinjenim Državama Pfizer-BioNTech cjepivo odobreno je za djecu stariju od 12 godina[vii], a pokusi se provode i na mlađoj djeci. Prigovor se temeljio na tome da djeca uglavnom ne oboljevaju teško od virusa. No gledajući tako, jak argument da ih se cijepi je i ako nema dokaza o značajnim negativnim posljedicama cijepljenja. Prvo, dok dosad nisu značajno oboljevala, postoji rizik da za njih delta varijanta može biti problematična[viii]. Drugo, postoje tvrdnje – iako se istraživanja još provode – da se djeca mogu suočiti s problemom ‘dugog covida’[ix]. Treće, problem je u mogućnosti da šire viruse na druge[x]. S obzirom na sve to, bez pokazatelja da je cijepljenje značajno opasno za djecu čini se da postoje jaki razlozi za cijepljenje cijele populacije. Dodatno, prednost je, ako bi se to provelo, to što bi bilo manje razloga da djeca ne idu u škole što je čini se značajno naštetilo siromašnijima.

Ali, što s pravima i slobodama?

3. Skeptični libertarijanac

Ako bi me netko pitao za moje političke poglede, na prvu bih bio sklon opisati sebe kao libertarijanca. Naravno, postoje različiti načini razumijevanja te ideje. Dijelim sa svim libertarijancima otpor prema tome da mi se govori što trebam činiti. Kao netko tko je studirao političke znanosti i znam ponešto o tome kako vlade stvarno rade, sumnjičav sam prema onima koji argumentiraju kao da se od vlada jednostavno može očekivati da rade u interesu građana, i nepovjerljiv prema onima koji na vlade gledaju kao na sredstvo putem kojieg će njihove dobre (ili ne toliko dobre) ideje jednostavno biti pretočene u javne politike. Snažno sam sklon demokraciji i ograničenom smislu mogućnosti da ljudi mogu glasanjem smijeniti svoje vlade. Ali trenutačna situacija, u kojoj vlade neprestano love javno mnijenje kako se gnoji na društvenim mrežama čini mi se da prijeti povratkom u tiranije, koje su bile ‘demokracije’ antičkog svijeta[xi]. A moć lobiranja unutar demokracija zapadnog tipa, znači da to što vlada čini vrlo često izgleda kao da jednostavno slijedi ono što zanima snažne interesne skupine.

No da se vratimo na pogled na ‘libertarijanizam’ s kojim sam generalno suglasan, radi se o tome da su u tome važni tržišna ekonomija, vladavina zakona, efikasan sustav socijalne zaštite koji funkcionira na način kompatibilan s tržišnom ekonomijom i vladavinom zakona[xii], i mogućnost pojedinaca da izaberu, ako žele, kreirati zajednice koje su strože regulirane radi dobrobiti koje misle da će im donijeti. Drugi pogled je onaj koji jednostavno inzistira na slobodi pojedinca, često u kontekstu zahtjeva za pravima.

To je drugo gledanje (na ‘libertarijanizam’, op.) koje je – u eksplicitnom ili implicitnom obliku – izbilo zajedno s virusom. Djelomično, ono izražava jednostavno zabrinutost za pitanje slobode i da se nekome ne govori što da čini. Djelomično to se odnosi na ideju da ljudima treba omogućiti da djeluju uz uvjet da respektiraju prava drugih. Ovo drugo je ono što, čini mi se, može u današnjoj situaciji biti problematično. Ključno je pitanje: koja su to prava drugih koja treba poštovati. Često je to nešto što se razumije zdravim razumom, ili nešto što je tradicionalno. Ali, očito tu ima dosta problema. Skoro svaka inovacija može izazvati posljedice koje se drugima ne sviđaju, ili ih nekako oštećuju. Problem je ustanoviti jesu li ili nisu njihova prava narušena.

Dok zdravorazumske ideje mogu biti perfektno adekvatne u određenim situacijama, kad se susrećemo s nečim novim, ili kad se naše (uvjetno i pogrešivo ) znanje razvija, te stvari zahtijevaju objašnjenje stručnjaka.

Neki ljudi misle da jednostavno trebamo slijediti zakon. No, povijesno, zakon ograničava sve one aktivnosti koje su, u biti, loše za ideje javne politike. Ali ako se suočavamo s nečim novim, može biti da to zakon ne predviđa, čak i ako se događa nešto strašno. Drugi se refereiraju na političku filozofiju – na primjer na ideju da je nelegitimno napadati druge[xiii]. Problem je da ono što je ozbiljan napad ili šteta nekome drugome, može biti vrlo komplicirano. Kao što David Friedman ističe[xiv], emitiramo ugljični dioksid kad dišemo, ali ugljični dioksid je zagađivač i pridonosi globalnom zagrijavanju pa je njegova emisija oblik agresije. Problem je da je pitanje što je OK a što nije kad se to odnosi na druge, vrlo komplicirano. Dok zdravorazumske ideje mogu biti perfektno adekvatne u određenim situacijama, kad se susrećemo s nečim novim, ili kad se naše (uvjetno i pogrešivo ) znanje razvija, te stvari zahtijevaju objašnjenje stručnjaka.

Upravo čitam izuzetan roman koji se zbiva u početcima 20. stoljeća u brodograditeljskom gradu Clydebank, zapadno od Glasgowa, u neposrednoj blizini[xv]. U jednom trenutku lik je u romanu opisan kako radi s azbestom, koji je korišten kao izolacijski material u gradnji brodova. On i drugi radnici bi izlazili iz brodogradilišta svaki dan od glave do pete bijeli od azbesta. Nosili su svu svoju odjeću doma suprugama na pranje. Dakako, od 1930 počelo se postupno prepoznavati rizik od azbesta i efikasnost mjera zaštite[xvi]. Iz tog bi primjera trebalo biti vidljivo da štetnost azbesta nije bila očigledna i kakve su vrsta i razmjeri njegove štetnosti. Prepoznavanje toga – te, u konzekvenci, što danas imamo i nemamo parvo činiti s azbestom – proizvod je rasta stručnog znanja i njegova društvenog utjecaja. Da je takvo znanje imalo ključnu ulogu čini mi se da je lekcija čije su značenje neki libertarijanci skloni previdjeti[xvii].

Sve to u odnosu na virus ima prvorazredno značenje. Ključno je pitanje, kad je riječ o javnoj politici, da su nam u ovom području nužni ekspertno znanje, da nam objasni što predstavlja štetu za druge[xviii], te rasprava o tome što mogu biti dobitci i štete od ograničenja individualnih sloboda i štete za druge. Sve to, čini mi se, ima tri aspekta.

Prvo je da moramo prepoznati da virus i što predstavlja a što ne predstavlja štetu za druge zbog koje se naše slobode ograničavaju, nije stvar zdravorazumske prosudbe. U suočavanju s time nemamo ni tradiciju koja bi nam bila razuman vodič[xix]. Rezultat je, tako mi izgleda, da se radi o području u kojem nam kao putokaz treba mišljenje eksperata. Tri su vrste ekspertnog mišljenja: medicinsko i epidemiološko mišljenje o virusu i njegovu širenju (a također i znanje o ljudskom ponašanju); etičko, znanje o različitim oblicima uravnoteženja dobrobiti i štete (trade off)[xx]; napokon, znanje o javnoj politici. Takvo je znanje, naravno, pogrešivo; a u područjima poput spomenutih vjerojatno brzo učimo i puno griješimo. Moramo i priznati da je naše znanje puno grešaka i da vjerojatno treba biti revidirano, ali u isto vrijeme predstavlja naše najbolje spoznaje kojima se trebamo rukovoditi.

Drugo, to treba biti prezentirano jasno i razumljivo, sa smislom i u jednostavnim osnovnim pojmovima. Čini mi se da postoji jak razlog za stvaranje političke koalicije (samo) za to pitanje – s obzirom na to da se ne radi o temi za stjecanje puke političke prednosti.

Treće, dakako, čini mi se ključnim da ono što se događa bude jako istaknuto u medijima, da tome bude posvećeno puno vremena, svake večeri, na nacionalnoj televiziji, znanstvenim diskusijama te etičkim i pitanjima javne politike, ali da se omogući i običnim ljudima da postavljaju pitanja i ističu primjedbe. To bi poslužilo da problem dobije status u kojem se uspostavlja racionalni konsenzus ali s trajnom diskusijom i neslaganjem. To također služi da legitimira ono što se događa, u smislu da ako ljudi ne razumju, ili brinu ili imaju primjedbe, imaju šansu to iznijeti.

Kako to organizirati, stvar je za raspravu. No čini mi se da pozive valja moderirati tako da se ljudima pomogne da se izraze jasno i razumljivo. Čini mi se poželjnim – ako diskusija na društvenim mrežama bude fokusirana na razjašnjavanje pitanja koja bi se postavljala – da se odmakne od onoga što ljudi o tim pitanjima osjećaju, a da se njihovi pogledi prezentiraju na način koji omogućava dijalog. Ljudi koji predstavljaju pojedninačne poglede koji su se razvili u takvim okolnostima mogu biti pozvani u odgovarajuće televizijske emisije da pitanja diskutiraju u moderaciji i na konstruktivan način, a ne u emisije koje gledanost postižu tako što potiču goste da viču jedni na druge.

Znanje je pogrešivo, ali spoznaje o štetnosti azbesta također su omogućili eksperti (Foto: Medical News Today).

4. Cijepivo-socijalisti

Nakon što sam istaknuo neka pitanja koja se tiču libertarijanaca, završit ću s nekim temama o virusu koja su neprestano isticana  ali – barem što se mene tiče – nisu bila adekvatno raspravljena. Potpuno sam svjestan da mogu biti u krivu, ali mi se čini da stvar treba raspraviti. Povezano je s nečim što bih nazvao ‘cjepivo-socijalizam’.

O ovome se radi. Neke od najutjecajniji zemalja naručile su više cjepiva nego što ga trenutačno koriste. Druge zemlje imaju ga vrlo malo. Ne samo da je to nefer, nego je u interesu bogatih zemalja da prošire cjepivo i drugdje. Barem zato što je svijet tako međusobno povezan, dok god postoje područja bez cjepiva, rizik je za sve da se razviju nove varijante.

Taj zaključak mi se čini jako pogrešan.

Na jednoj razini postoji, po mojem mišljenju, humanistička dužnost angažirati značajne resurse u široku proizvodnju cjepiva tako da zaista može biti ponuđeno svima. Trebamo pomagati ljudima  i tako da cjepiva budu distribuirana, efikasno, svuda (postoji problem uvjeriti ljude u prihvatljivost cjepiva). Točno je da je razvoj novih varijanti rizik za sve[xxi]. No postoje tri problema u onome što sam nazvao socijalistički argument za cjepivo.

Prvi je da su neke zemlje naručile velike količine cjepiva u trenutku kad se još nije znalo koje će biti efikasno. Otvoreno su dale do znanja da ako im ne bude trebalo dat će ga na raspolaganje drugima. K tome, nije sigurno da bogate zemlje imaju dovoljno cjepiva za svoje potrebe; ne samo u slučaju odluke   da se dostigne procijepljenost što bliža stopostotnoj. To će biti osobito točno ako se ljude bude prisiljavalo da se cijepe. Građani mogu i razumno istaknuti da – s obzirom na sve okolnosti – ako oni plaćaju za cjepivo, njihove potrebe imaju prioritet. Napokon, čini se da u ovom trenutku još nije jasno[xxii] koliko traje imunitet izazvan cijepljenjem, hoće li biti potrebno dodatno cijepljenje, i koliko je imunitet izazvan cijepljenjem efikasan protiv novih varijanti. Sve to stvara potrebu za adekvatnom opskrbom.

Drugo, nije jasno što bi se postiglo redistribucijom postojećih zaliha. Postoji mogućnost da ih se prioritetno ponuditi zaposlenima u zdravstvu, širom svijeta. Ali, tko bi među njih bio uvršten i kako bi se izbjeglo da umjesto toga cjepivo bude podijeljeno moćnicima koji nisu zaposleni u zdravstvu, to je pitanje. Još je značajnije ovo što je nedavno objavljeno u časopisu Nature, a radi se o istraživačima iz Međunarodnog monetarnog fonda[xxiii]:

Da se potpuno cijepi 70 posto svjetske populacije protiv COVID-19, potrebno je oko 11 milijardi doza. Do 4. srpnja iskorišteno je 3,2 milijardi doza. Prema sadašnjoj stopi cijepljenja do kraja godine dostići će se broj od šest milijardi doza.

To indicira generalni nedostatak cjepiva a problem logistike u dopremi se i ne spominje. Čini mi se da dok se ne pojavi jednan apsolutni višak cjepiva i prije suočenja s problemom logistike dopreme cjepiva i kulture njegova prihvaćanja, virus će biti među nama a varijante će se razvijati. Ako je to točno, čini mi se pogrešnim argument o potrebi redistribucije postojećih zaliha cjepiva zbog razvitka varijanti. Čak ako se redistribuira sve što je sad na raspolaganju to neće spriječiti štetu od novih varijanti.

Kako sad stvari stoje, i argument o nepravičnosti se čini pogrešnim. Jasno je – iz rasta vrhova zaraze varijantama, čak u zemljama u kojima je visoka procijepljenost – da će iznevjeriti svoje građane svaka vlada koja ne bude pritiskala prema visokoj razini cijepljenja. (Ovdje treba imati na umu da cjepivo samo po sebi ne osigurava stopostotni imunitet, pa postoji rizik i za one koji su u potpunosti cijepljeni ako je oko njih visoki stupanja zaraženih.) Ako ljudi plaćaju za cjepivo a za njim postoji potreba i u stanju su ga produktivno iskoristiti, nije jasno zašto bi njihova vlada raspodijelila cjepivo drugima.

Soumya Swaminathan, glavna znanstvenica Svjetske zdravstvene organizacije: “Neravnopravna distribucija cjepiva omogućila je virusu da se virus nastavi širiti” (Wikipedia)

Pretpostavimo da, nasuprot sadašnjoj situaciji, imamo nešto što je financirano i administrirano na svjetskoj razini. Pretpostavimo da imamo dobru predodžbu o tome što činimo i kako to najbolje činiti, i da znamo kako svuda efikasno upravljati cijepljenjem. To bi mogao biti jak argument za upravljanje cijepljenjem prema onome što bi bila najefikasnija svjetska kontrola pandemije. Ali mi nismo u takvoj situaciji, i ne čini se da u njoj jednostavno možemo biti. A nije jasno ni da kad bi se to postiglo, kad bi se cjepivo koristilo na tom načelu, da bi rezultat bio ‘pravičan’. Argument koji sam upravo prezentirao po svojoj je biti prije utilitarni nego egalitarni: cjepivo treba biti raspodijeljeno ondje gdje će donijeti najviše dobrobiti. “Nepravična distribucija cjepiva omogućila je virusu da se nastavi širiti”, citirana je, Soumya Swaminathan, glavna znanstvenica Svjetske zdravstvene organizacije[xxiv]. Ovdje sam tvrdio da, iako je u principu moguće zagovarati svjetsko korištenje cjepiva na način gdje bi bilo najefikasnije, nije jasno kako možemo dostići tu mogućnost, i da, ako i možemo, ne postoji razlog da pretpostavimo da bi distribucija ispunila ideje cjepivo-socijalista o tome što znači ‘pravično’.

Iz svega slijedi da mi se čini da su neki libertarijanci i cjepivo-socijalisti u krivu, uz načelno prihvaćen utilitarni argument za cijepljenje – a ne onaj koji možemo očekivati da se provodi u sklopu sadašnjeg institucionalnog uređenja.

Preveo i prilagodio Željko Ivanković. Original je dostupan ovdje Ethics and the Virus July

• Bilješke

[i] Kad sam prije članak oovoj temi gotovo bio završio, bavio sam se pitanjima vrlo različitima od onih kojima se sad bavim.

[ii] Istodobno, trebali bismo se othrvati iskušenju da ono što se događa gledamo kao izvor lakih potvrda naših predrasuda: stvari mogu biti puno složenije nego što inicijalno pretpostavljamo, a čak i kad su sasvim jasne rješenje uopće ne mora biti lako.

[iii] Ne tvrdim da će biti otkrivene nove moralne ideje, dok se god snažno suočavamo s  moralnim pitanjima. Poštedjet ću čitatelja, u sadašnjoj situaciji, onoga što mislim o prirodi filozofije morala!

[iv] Epidemija pinganja: nova riječ složena kao referenca na ping na pametnim telefonima i epidemiju.

[v] Simpatiziram s time. Iako ga imam, mrzim pametne telefone i koristim se mojim samo kao telefonom ili ako zaista moram odgovoriti na tekst. (Moja je reakcija, poput prigovora apokrifne gospođe letenju – da nam je bog dao vlakove: zašto bi itko želio slati tekst-poruke, kad nam je bog dao e-mail i tipkovnice kojima ih možemo napisati! Ako bi odgovor bio: ali pametni telefoni su lakši, odgovorio bih ‘mlađim ljudima sa spretnim prstima’, i uočite da je razvoj pametnih telefona ograničio razvoj prenosivih računala ili stolnih računala s integriranim funkcijama zvuka.

[vi] Kao što će se vidjeti, skeptičan sam prema tom stavu kao interpretaciji libertarijanizma.

[vii] Vidi, npr.  https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/coronavirus/in-depth/covid-19-vaccines-for-kids/art-20513332

[viii] Vidi, npr. https://www.nbcnews.com/news/us-news/delta-variant-spreads-medical-experts-warn-risk-young-children-n1274126

[ix] Vidi, npr. https://www.nature.com/articles/d41586-021-01935-7

[x] Koristan recentni pregled pitanja u vezi s djecom i virusom je: https://www.cdc.gov/coronavirus/2019-ncov/science/science-briefs/transmission_k_12_schools.html

[xi] Velika tema, u Antičkoj Grčkoj, bila je da građani tendiraju razmišljanju prema kojem  njihovo neposredno mišljenje – često pod utjecajenm manipulatora gomilom – treba diktirati politiku države, i da su skeptični prema ideji da postoji potreba za konstitutivnim ograničenjem njihove moći.

[xii] To je vrlo slično idejama Friedricha Hayeka: preporučujem izdanje njegova djela Law, Legislation and Liberty koje sam uredio I koje će biti objavljeno u listopadu.

[xiii] Kao jednu zanimljivu diskusiju o tom pitanju vidi: ‘The Libertarian Nonaggression Principle’, Social Philosophy & Policy 32, Issue 2, (Spring 2016), pp. 62-90.

[xiv] David Friedman, The Machinery of Freedom: Guide to Radical Capitalism, 2nd ed. (La Salle, IL: Open Court, 1989), p. 168.  Vidi diskusiju u Zwolinski, p. 81.

[xv] Meg Henderson, The Holy City, London: Flamingo, 1998.

[xvi] Vidi P W J Bartrip, ‘History of asbestos related disease’, Postgraduate Medical Journal 80, issue 940, available at:  https://pmj.bmj.com/content/80/940/72

[xvii] Vidi ovdje moj članak Platonova osveta.

[xviii] Jasno je da u zemlji sa socijaliziranom medicinom, kao što je UK, šteta nanesena sebi koja se liječi na javni trošak, mora biti računata kao šteta za druge.

[xix] Čini se da su se prvi problemi u politikama prema virusu pojavili kao posljedica tretmana  kao da je riječ o gripi.

[xx] Dok etiku karakterizira neprestana rasprava, što se tiče politika možemo se osvrnuti na praktična pitanja u kojima postoji dobra mjera suglasnosti (kao što je, na primjer, uvjetna kodifikacija medicinske etike), dok je uravnoteženje dobitaka i štete (trade off) dugo bilo iskorištavano u područjima kao što su restrikcije brzine vožnje s obzirom na nesreće i odluke treba li ili ne treba staviti ograde između prometa u suprotnim smjerovima na autocestama. Vidi također: Adam Rogers, ‘How Much Is a Human Life Actually Worth?’, Wired 05.11.2020: https://www.wired.com/story/how-much-is-human-life-worth-in-dollars/

[xxi] Zanimljivo je pitanje hoće li virus s vremenom nastaviti biti jednako problematičan. Vidi o tome Ben Spencer, ‘Cheer Up, Covid is losing its Grip’, https://www.thetimes.co.uk/article/cheer-up-covid-is-losing-its-grip-zsxrk2w26, gdje su citirani neki stručnjaci koji sugeriraju da covid  može, poput nekih inicijalno devastirajućih virusa, s vremenom oslabiti.

[xxii] Vidi Chris Baraniuk, ‘How long does covid-19 immunity last?’, BMJ 2021; 373 (30. lipnja 2021): https://www.bmj.com/content/373/bmj.n1605

[xxiii] ‘COVID vaccines to reach poorest countries in 2023 — despite recent pledges’, Nature, 5^.  srpanj 2021; (= Nature 595, pp. 342-343 (2021)); https://www.nature.com/articles/d41586-021-01762-w

[xxiv] Vidi članak citiran u bilješci 20.