Pet grešaka u gospodarenju otpadom

Želimo li da poduzetnik investira u tehnologiju za preradu plastike, ona mu mora biti dostupna po cijeni, da je bude u dovoljnim količinama, da zadovoljava po stupnju čistoće, razvrstanosti po boji i drugim karakteristikama. Izrada Plana gospodarenja otpadom podrazumijeva konzultacije s gospodarstvom. Kojih, pogađate, nije bilo

• dr.sc Mirjana Matešić, ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HRPSOR)

Već je desetak i više godina od kad smo počeli slušati apele za rješavanje pitanja otpada u Republici Hrvatskoj. Iz stručnih izvora i od svih političkih opcija. U posljednjih je pet godina organizirano nebrojeno stručnih skupova. Od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poslovnih asocijacija, udruga, do lokalne uprave, organizirane su rasprave koje su za cilj imale rješenje za gospodarenje otpadom. Koje, usprkos tome, još nemamo. Gdje je zapelo?

Strategiju gospodarenja otpadom objavilo je Ministarstvo zaštite okoliša 2005. godine.  Usprkos  manjkavostima, radilo se o dokumentu koji je popisao više-manje sve aktivnosti važne da bi se sustav uspostavio. Donesen je desetogodišnji Plan gospodarenja otpadom, a 2015. pristupilo se izradi novog. Draftirala ga je jedna Vlada, a onda nova potpuno mijenjala iako je prethodna verzija prošla javnu raspravu. Na kraju smo ga donosili na vrat na nos u strahu od gubitka prava na sredstava iz Fondova Europske unije.

Greška 1

Već tu možemo definirati prvi prvi problem. Nedostaje nam sustavan pristup, i to kao državi. Svaka nova politička opcija polazi od toga da ne treba priznati da su prethodnici činili išta dobro. Pa se uvijek kreće od nule. Tako smo od 2004. godine, kada smo prvi puta mijenjali Zakon o otpadu kako bismo ga uskladili s tečevinom EU, taj Zakon mijenjali još 5-6 puta. Svaki novi ministar smatrao je da njegov prethodnik ništa ne zna. I tako već gotovo 20 godina. Ne treba biti mudar da se zaključi da s obzirom na dinamiku izmjena Vlada, nikad nećemo doći dalje od izmjene Zakona o otpadu i pripadajućih mu dokumenata.

No opet se ne može reći da je izmjena Zakona i dokumenata jedino što se činilo. Neke su aktivnosti zaživjele u praksi pa i preživjele smjenu vlasti. Tako se sustavno već više od desetljeća radi na sanaciji neuređenih odlagališta otpadom, izrađeni su pravilnici o gospodarenju čak 16 vrsta posebnih kategorija otpada, a građanima je najpoznatiji i najvidljiviji sustav gospodarenja ambalažnim otpadom koji je uveo depozite na ambalažu od pića i napitaka. Depozit je očekivano povisio cijenu pića i proizveo vojsku građana slabijeg imovinskog stanja koji već deset godina pretražuju kontejnere. Pa je li taj sustav donio napredak prema uvođenju sustavnog gospodarenja otpadom? Nikako.

Greška 2

Iako je usmjerio dio ambalažnog otpada s odlagališta prema centrima za reciklažu, omjer dobivenog i uloženog daleko je od optimalnog. S jedne je strane izveo ogroman financijski udarac na proizvođače i uništio više desetaka malih koji se nisu mogli prilagoditi. Zarobljeno je stotine milijuna kuna koje su proizvođači morali investirati i time im je oduzet značajan investicijski potencijal. Kreiran je sustav koji je užasno skup, koji kada bismo izračunali njegovi životni ciklus stvara više štete za okoliš no što čini dobra odvajanjem materijala za reciklažu. Obuhvaćena je samo ambalaža pića i napitaka koji predstavljaju oko 20% ukupnog ambalažnog otpada tako da većina i dalje završava na odlagalištima. Pri tome je sustav uništio dotadašnju mrežu spremnika za odvojeno skupljanje otpada. Ako ste primjerice staklenu ambalažu od pekmeza ili krastavaca do tada odvajali, uvođenjem novog sustava, niste više imali drugu opciju do baciti ih u komunalni otpad.

To što je nedavno usvojeni Plan gospodarenja otpadom izbacio energetsku oporabu otpada, potpuno je nerealno jer bi to značilo da smo se obvezali da ćemo sav nastali otpad ili ponovno upotrijebiti ili reciklirati

Čini se da je greška u tome što nitko nije sagledao cjelinu. Kretalo se od kraja (sanacija neuređenih odlagališta, a da se prije toga nije investiralo u nova ili barem smanjio dotok otpada) ili se usmjerilo na mali segment (sustav gospodarenja ambalažnim otpadom donio je ogromne prihode Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost – FZOEU i kreirao najveći monopol pod nadzorom državnog fonda koji je u desetak godina uprihodio više milijardi kuna). U motive ovakvog načina upravljanja neću ulaziti, no rezultat je jasan: usprkos ogromnim investicijama u infrastrukturu za otpad, danas smo gotovo na istom mjestu gdje smo bili prije deset ili petnaest godina. Naime, sustav depozita izvadio je iz komunalnog otpada najvrjedniji dio sirovina koje imaju cijenu na tržištu i mogao je generirati prihode za pokrivanje troškova razvrstavanja i oporabe manje vrijednih dijelova komunalnog otpada. Ovako je vrijedan dio izuzet i dan na upravljanje Fondu (FZOEU) dok je manje vrijedan dio koji donosi uglavnom troškove ostavljen na gospodarenje komunalnim poduzećima odnosno lokalnoj samoupravi.

Greška 3

Da bismo se konačno počeli kretati prema rješenju potrebno je sagledati cjelinu, a biti racionalan u očekivanjima. Iako se svi možemo složiti da bi u svijetu kakvom težimo svaki materijal kad postane otpad trebao ići u reciklažu ili ponovnu upotrebu, u stvarnosti se trebamo postaviti realne ciljeve. Možemo se također svi složiti kako je otpad bolje reciklirati nego energetski oporabiti, no realnost nam nalaže da u prvim godinama uključimo u proces i suspaljivanje otpada budući da nam hijerarhija gospodarenja otpadom koju smo iz europskog pravnog sustava preuzeli i integrirali u svoj, to nalaže.

Naime, prema hijerarhiji gospodarenja otpadom poželjno je otpad ne proizvesti, a ako smo ga proizveli ponovno uporabiti ili reciklirati, no prije odlaganja otpad je potrebno, ako ništa drugo, barem energetski oporabiti pa tek onda odložiti. Europske direktive nam, dapače, brane odlaganje neobrađenog otpada (što znači maksimalno iskorištenog prema dostupnim mogućnostima i tehnologijama) nakon 2018. godine. To što je nedavno usvojeni Plan gospodarenja otpadom izbacio energetsku oporabu otpada, potpuno je nerealno jer bi to značilo da smo se obvezali da ćemo sav nastali otpad ili ponovno upotrijebiti ili reciklirati. Ako nemamo energetske oporabe, znači da nema niti odlaganja, u protivnom kršimo hijerarhiju gospodarenja otpadom Europske unije.

Uvođenje ideologije u Plan gospodarenja otpadom praktički je onemogućilo njegovo provođenje. Za tako izazovan i kompleksan sustav potrebno je razumjeti realnost i biti spreman u prvim fazama na kompromisna rješenja radi pokretanja kotača, s time da se u godinama koje dolaze sustav može dorađivati, da bi se kada, u konkretnom slučaju, reciklaža dostigne napredne postotke, počelo postepeno napuštati manje poželjne razine gospodarenja kao što su energetska oporaba i odlaganje.

Greška 4

No, nije ovo jedini problem. Date li si truda pročitati Plan gospodarenja otpadom koji je početkom godine usvojila Vlada RH, biti će vam jasno da se bavi isključivo dijelom procesa u ciklusu gospodarenja otpadom, koji je u direktnoj nadležnosti tijela javne vlasti. Pri tome prejudicira ulogu drugih dionika u procesu. Konkretno: Plan očekuje visoki stupanj odvojeno sakupljenog otpada koji će se onda reciklirati i smanjiti pritisak na odlagališta. No odvojeno sakupljanje ne znači automatski i reciklažu. Da bismo nešto reciklirali moramo imati gospodarstvo koje to može i hoće prihvatiti i obraditi.

Već godinama svjedočimo kako jedinice lokalne samouprave ignoriraju odredbe Zakona o otpadu. Ministar nema nikakve ovlasti da prisili gradonačelnike i načelnike da provedu odredbe Zakona ukoliko se ovdje ne uključi cijeli sustav države kao i politički pritisak iz vrha političkih stranaka

Ako želimo da poduzetnik investira u tehnologiju koja će prerađivati određenu vrstu plastike, sustav mora biti postavljen tako da on prije svega može računati na dostatne i sigurne količine sirovine, da mu ta sirovina bude dostupna po cijeni iz koje će on kada je preradi moći ostvariti zaradu. Sirovina koju mu sustav dostavlja mora zadovoljavati kriterije tehnologije u stupnju čistoće, razvrstanosti po boji i drugim karakteristikama. Logično je da planiranje odvojenog sakupljanja i reciklaže posebnih kategorija otpada zahtijeva poznavanje prakse odnosno stvarnih ili potencijalnih mogućnosti gospodarstva. Izrada Plana  podrazumijeva konzultacije s gospodarstvom. Do kojih, pogađate, nije došlo.

Umjesto toga, Planom je obuhvaćen samo dio ciklusa kojim upravljaju državne ili lokalne vlasti, bez razumijevanja kako funkcionira onaj dio ciklusa koji je u nadležnosti gospodarstva, potrošača i drugih dionika. Za očekivati je da tako koncipiran Plan nema mogućnost provedbe.

Greška 5

Uvođenje ovako kompliciranog sustava pitanje je političke odluke i ne može biti provedeno samo putem ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša. Iza ovako velikog i zahtjevnog procesa mora stati cijela Vlada sa svim ministarstvima (uprave, financija, unutarnjih poslova) te jasno poručiti svim strukturama da je to proces koji se mora izvršiti. Već godinama svjedočimo kako jedinice lokalne samouprave ignoriraju odredbe Zakona o otpadu. Ministar nema nikakve ovlasti da prisili gradonačelnike i načelnike da provedu odredbe Zakona ukoliko se ovdje ne uključi cijeli sustav države kao i politički pritisak iz vrha političkih stranaka. Nećemo pretjerati ako zaključimo da je potreban konsenzus svih političkih opcija slično kao kod ulaska RH u EU. Kazne koje nam prijete od strane te iste EU zaista su enormne (Italija je dobila 40 milijuna eura kazne), a dodatno, kazna se propisuje i kontinuirano plaća sve dok se ne izađe iz prekršaja što bi u slučaju Hrvatske moglo trajati godinama.

Na kraju bih rekla da je planiranje i provedbu sustava gospodarenja otpadom potrebno prepustiti struci. No ne možemo reći da neki od ministara zaštite okoliša u proteklom periodu nisu zaista bili predstavnici struke. Zato treba osvijestiti da je pitanje gospodarenja otpadom multisektorski problem i da ćemo ga učinkovito riješiti samo angažiranjem multisektorskog tima koji će zastupati i razumijevati interese, mogućnosti i očekivanja svih dionika u procesu (proizvođača koji stavljaju proizvod na tržište, potrošača koji ga troše i proizvode otpad, sakupljača koji trebaju ponuditi sakupljačku mrežu, odlagališta otpada, stručnjaka za tehnologije, ekonomista koji će proračunati troškove i ponuditi optimalna rješenja). Ovo nije posao za jednog čovjeka niti za jedan mandat. Bez timskog rada i konsenzusa, neće biti niti rješenja.