Pet scenarija budućnosti Rusije nakon Putina.

Nitko od brojnih stručnjaka specijaliziranih za SSSR nije predvidio vrijeme i način svršetka Hladnoga rata, piše Božo Kovačević u osvrtu na knjigu "Expert´s Scenarios for Russia´s Future". Ne bi li pokazali da su učili na greškama svojih prethodnika, sovjetologa, 25 kremljologa oblikovali su pet vrsta predviđanja o budućnosti Rusije. od raspada Federacije do Rusije kao kineskog satelita. Autori u zborniku, međutim, ne uzimaju u obzir činjenicu da je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, niti da ima goleme količine nuklearnog oružja.

• Naslovna fotografija: Ruski predsjednik Vladimir Putin na vojnoj paradi na Crvenom trgu 2017. godine. (Ured Predsjednika Ruske Federacije / CC BY 4.0)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.

Izravan povod za ovaj članak je publikacija Expert´s Scenarios for Russia´s Future, koja je u koprodukciji  Central Asia-Caucasus Institute i Silk Road Studies Program objavljena u kolovozu ove godine. U knjizi su prezentirana kratka predviđanja dvadeset i pet stručnjaka o budućnosti Rusije. Svaki je članak, zapravo, sažetak opsežnijih radova koje su ti autori već objavili ili rade na njima, kao i projekata različitih vladinih i nevladinih organizacija. Za detaljniji uvid u argumentaciju koja je dovela do zaključaka prezentiranih u knjizi svatko može potražiti publikacije u kojima su objavljeni ti opsežniji radovi. U vrijeme Hladnoga rata tisuće stručnjaka specijaliziranih za SSSR, takozvanih sovjetologa, proučavali su međunarodne odnose obilježene bipolarnom distribucijom moći. Krećući se uglavnom u okviru realističke paradigme međunarodnih odnosa i uvelike se oslanjajući na teoriju igara, razvili su niz modela za predviđanje ponašanja velikih sila. Najpoznatiji od tih modela su sigurnosna dilema i zatvorenikova dilema.

­­

Svi autori računaju na Putinov odlazak, bilo smrću zbog starosti, bilo dobrovoljnim ili prisilnim umirovljenjem. Zajedničko je i predviđanje da će Rusija tehnološki zaostajati.

Sigurnosna dilema je model u kojem država koja poduzme jačanje svoje obrane  pobudi strah drugih država da bi mogle biti napadnute pa i one počnu jačanje svojih oružanih snaga. Takve poteze prva država protumači kao znak agresivnih namjera suparnica, kao potvrdu opravdanosti svoje prvotne namjere da pojača obranu i kao razlog da dodatno ojača svoje oružane snage. Rezultat je spirala nezaustavljive utrke u naoružanju. Zatvorenikova dilema je nešto složeniji model prema kojemu se dva zatvorenika, optužena za neko kažnjivo djelo i smještena u odvojene ćelije bez mogućnosti dogovaranja o iskazu koji trebaju dati, moraju odlučiti hoće li djelo priznati ili ne. Pritom su obojici poznati slijedeći uvjeti: obojica će biti oslobođeni ako poreknu izvršenje djela jer nema čvrstih dokaza da su baš oni počinitelji; ako jedan prizna djelo, a drugi porekne, onaj koji je porekao bit će kažnjen maksimalnom kaznom, a prvome će kazna biti oproštena jer je priznao; ako obojica priznaju počinjenje djela, obojica će biti kažnjena umjerenim kaznama. Polazeći od pretpostavke da je glavna preferencija svakog zatvorenika da ne bude nasamaren, odnosno da ne bude osuđen na maksimalnu kaznu jer je porekao dok bi drugom kazna bila oproštena zato što je priznao počinjenje djela, analitičari zaključuju da se zatvorenici neće odlučiti za to da obojica poreknu djelo, što bi donijelo najpovoljniji ishod za obojicu, nego će obojica djelo priznati i time prihvatiti umjerene kazne svaki zadovoljan činjenicom da nije prošao lošije od onog drugog. Zatvorenici u ovom modelu predstavljaju države, a model je objašnjavao ishode međunarodnih odnosa utemeljenih na realističkoj pretpostavci da je svakoj državi uvijek važnije da ne bude u nepovoljnijem položaju od suparnice i da je nemoguće postizanje takvih međudržavnih aranžmana koji bi bili zasnovani na ideji o postizanju dobra za sve, absolute gain.

No, nitko od brojnih stručnjaka koji su razrađivali te i druge teorijske modele nije predvidio vrijeme i način svršetka Hladnoga rata. Zapravo, oni kao da su polazili od prešutne pretpostavke da će distribucija moći u sustavu međunarodnih odnosa zauvijek biti bipolarna. Raspad Sovjetskog Saveza do kojeg je došlo dogovorom lidera triju sovjetskih republika – Ruske Federacije, Ukrajine i Bjelorusije – proturječio je svim predviđanjima sovjetologa o tome da će svaka vlast u Moskvi ponajprije nastojati održati postojanje sovjetske naddržave kao što bi vlast u Washingtonu učinila sve za opstanak američke naddržave. Predsjedniku Ruske Federacije Borisu Jeljcinu bilo je važnije da bude apsolutni vladar u Ruskoj Federaciji negoli da se s čelnicima drugih republika  i partijskim dužnosnicima nadmeće u borbi za sovjetski tron. Sovjetskog predsjednika Gorbačova nije detronizirao tako da ga je smijenio, nego tako što je demontirao državu kojoj je ovaj bio na čelu, učinivši ga predsjednikom ničega.

Današnji kremljolozi, nastojeći pokazati da su ponešto naučili na greškama sovjetologa, spomenutom knjigom demonstriraju spremnost za izricanje predviđanja o budućnosti Rusije. Dakako, svjesni su mogućnosti da se dogodi nešto nepredviđeno i da time budu bitno promijenjene varijable koje utječu na tijek zbivanja. Stoga izriču neke ograde i rezerve, ali se neki od njih ipak ne libe iznijeti prilično određena predviđanja izlažući se riziku da ih bliska budućnost demantira. Pritom su nastojali slijediti naputak urednika Starra koji ih je zamolio da daju „svoj pogled na ono što će se dogoditi, a ne ono što bi oni htjeli da se dogodi“. (vi) No, svima je zajednička procjena da je pokušajem osvajanja Ukrajine u veljači 2022. godina Rusija napravila veliku stratešku grešku i povukla potez koji će imati dalekosežne posljedice za budućnost te zemlje, a vjerojatno i za sigurnosnu arhitekturu Europe i Azije. Isto tako, gotovo svi autori računaju s Putinovim odlaskom, bilo smrću zbog starosti, bilo dobrovoljnim ili prisilnim umirovljenjem, a neki, malobrojniji, ne isključuju ni fizičku eliminaciju tijekom državnog udara. Zajedničko svima je i predviđanje da će Rusija tehnološki zaostajati zbog prekida razmjene znanja sa Zapadom.

Borisu Jeljcinu bilo je važnije da bude apsolutni vladar u Ruskoj Federaciji negoli da se nadmeće u borbi za sovjetski tron. (Ured Predsjednika Ruske Federacije / CC BY 4.0)

Uz ta stajališta koja dijele gotovo svi autori, možemo utvrditi postojanje pet tipova predviđanja skore budućnosti Rusije. Pritom neki autori razmatraju nekoliko mogućih scenarija ne opredijelivši se izrijekom ni za jedan. Dok su u knjizi članci prezentirani abecednim redom početnih slova prezimena njihovih autora, ja ih prikazujem s obzirom na tip predviđanje koje iznose.

1. Raspad Ruske Federacije

Pavel K. Baev, suradnik Brookings Institution, smatra da je Putin glavni uzročnik rata u Ukrajini a njegov odlazak s vlasti mora biti logična posljedica ratnog poraza. Događaji u Rusiji predstavljat će daljnju faza raspada SSSR-a. Čečenija će iskoristiti priliku ne samo da proglasi neovisnost, nego i da proširi trenutne administrativne granice, a Gruzija će uspostaviti svoj ustavnopravni poredak na teritoriju dviju pokrajina koje su pod ruskom okupacijom od 2008. godine. Potresi unutar ruske vlasti odrazit će se i na Bjelorusiju. Tamošnji će se režim, koji je ovisan o Moskvi, destabilizirati, a demokratske snage, pomognute iz Poljske i baltičkih zemalja, izvest će demokratsku revoluciju u Bjelorusiji. Daljnji razvoj zbivanja u Rusiji koja će preostati nakon okončanja raspada SSSR-a, smatra Baev, Zapad ne bi trebao prepustiti slučaju, nego se znatno angažirati radi uspješnog prevladavanja problema s kojima će se suočiti rusko društvo.

I Luke Coffey, suradnik Hudson Institute, aktualna zbivanja u Rusiji sagledava kao dio povijesnog procesa raspada SSSR-a. Iz povijesne perspektive, recimo iz perspektive povjesničara koji će za 200 godina proučavati današnju Rusiju, pokazat će se da je ruski napad na Ukrajinu 2022. godine bio odlučni moment definitivnog raspada SSSR-a, odnosno ruskog imperija. A taj raspad nameće potrebu planiranja politika primjerenih novim okolnostima koje će nastati u Europi i Aziji. Pritom, upozorava Coffey, raspad neće biti lak i čist kao 1991. godine kad su se osamostalile dotadašnje republike u sastavu SSSR-a. Rusku Federaciju pogodit će znatno složeniji procesi u kojima će važnu ulogu igrati ratni veterani iz neruskih regija koji će se pojaviti kao borci za njihovu nezavisnost. Dakako, prva na popisu mogućih novih nezavisnih država je Čečenija, ali u tom pogledu treba računati na moguće odcjepljenje i drugih etnički ne-ruskih regija, kako to naglašavaju ostali autori koji predviđaju raspad Ruske Federacije. Zbog slabljenja Rusije, na postsovjetskom prostoru u zemljama Središnje Azije za utjecaj će se nadmetati Kina i Turska. Čak i nakon raspada sadašnje države, preostala Rusija nastojat će obnoviti bivši imperij. Zapadnim političarima Coffey zbog toga poručuje:

“Političari moraju shvatiti granice zapadnog utjecaja na stvaranje demokratizirane Rusije. Zapadni političari trebaju se prestati nadati u ´umjerenog´ ruskog lidera koji želi mir sa susjedima i reforme doma.” (25)

I Paul Goble, bivši posebni savjetnik američkog državnog tajnika, upozorava da skori raspad Ruske Federacije neće ići glatko kako je protekao raspad SSSR-a: “Sada nitko nema ideju o tome koliko će se država pojaviti nakon nestanka Ruske Federacije, s brojevima koji idu od jedan – što bi htio Kremlj – do više od stotinu.” (28) Osim etničkih podjela i kriterija, važni bi mogli biti prirodni resursi koje bi lokalni moćnici htjeli zadržati za sebe umjesto da ih prepuste Moskvi, kako je to danas. Oslanjajući se na ratne veterane, i različite subetničke skupine bi mogle pokrenuti procese odcjepljenja teritorija na kojem žive. Goble smatra važnim upozoriti da se, barem u načelu, “raspad SSSR-a dogodio u skladu sa sovjetskim Ustavom. Budući raspad Ruske Federacije neće imati tu prednost – ili alternativno – to ograničenje.” (28) Može se očekivati kaos, pokušaj središnjih vlasti da spriječe odcjepljenje, a i unutar pojedinih regija moglo bi doći do sukoba između pristalica samostalnosti i centralizacije. Na kraju autor zagovara znatan utjecaj Zapada na unutrašnju politiku ostatka ruske države nakon raspada RF. Ako ne bude demokratizirana i preostala ruska država nastojat će obnoviti svoj imperijalni program.

Alexander J. Motyl, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Rutgers, ostavlja otvorenima mogućnosti i ruske pobjede i ukrajinske pobjede. Smatra da bi posljedice ruske pobjede za građane Rusije bile znatno lošije nego posljedice poraza. Pobjeda bi raspalila ekspanzionističke apetite ruskih vlastodržaca i potaknula ih na nova osvajanja. No. kako Rusija ne raspolaže ekonomskim sposobnosti nužnima za održavanje imperija, raspad bi nakon neuspjeha tih pokušaja bio ubrzan. Ako Rusija izgubi rat protiv Ukrajine, što Motyl smatra znatno vjerojatnijim ishodom, nastupit će razdoblje kaosa u kojem će neki neruski narodi pokušati ostvariti samostalnost. Spominje Čečene, Dagestance, Inguše, Baškire, Jakute i Tatare. Stoga će idućih deset godina Rusija biti u zbrci. Možda se neće svi ti narodi uspjeti osamostaliti, ali neki zasigurno hoće. Motyl zaključuje: “Rusija će, prema tome, preživjeti do 2034., ali će biti manja, slabija, siromašnija i nestabilnija.” (44)

I osamdesetčetverogodišnji ruski politički analitičar Andrey Piontkovsky, poznati kritičar Putina, predviđa raspad Ruske Federacije. Ruska Federacija, kao posljednji preživjeli ostatak nekadašnje SSSR-a, u proteklih je trideset godina ulazila iz jednog rata u drugi, a ovaj ukrajinski bit će njezin posljednji rat. Nazivajući Putinov režim teokratskim, mafijaškim, himlerovskim i ribentropovskim Piontkovsky je zadovoljan najavama da će Amerika, isporukama naprednog oružja Ukrajini i dopuštenjem da ga koristi za gađanje ciljeva u unutrašnjosti Rusije, omogućiti ukrajinsku pobjedu. No, zabrinjavaju ga američki političari koji i dalje smatraju da je poželjno postojanje jake ruske države kao jamstva sigurnosti i predvidljivosti u regiji.

Pirchner predviđa raspad Ruske Federacije koji bi mogao uključivati kinesku aneksiju dijela ruskog teritorija. (Ured Predsjednika Ruske Federacije / CC BY 4.0)

Predsjednik Američkog vijeća za vanjsku politiku Herman Pirchner izraziti je optimist. On predviđa da će rat u Ukrajini trajati još godinu ili dvije i da će završiti pobjedom Ukrajine. Zbog nesposobnosti ruskog vodstva da rješava probleme koji će pritom nastati on predviđa raspad koji bi mogao uključivati, primjerice, kinesku aneksiju dijela ruskog teritorija veličine Ukrajine. Nad tim teritorijem Kina već ima dugoročnu koncesiju, a naseljavanjem desetak milijuna Kineza u tom području oni bi činili većinu. Zanimljivo je da Pirchner ne kaže kako bi se Amerika trebala ponašati u tom slučaju. Samo konstatira da bi mogla biti puki promatrač ili se aktivno uključiti u ta zbivanja.

Evgeniy Savostiyanov podpredsjednik je jedne od najvećih ruskih telekomunikacijskih kompanija Sistema. Svojedobno je bio šef moskovskog KGB-a. To, dakako, govori ponešto i o toj privatnoj kompaniji, odnosno, o pedigreu njezinih osnivača. U ovoj knjizi to ne piše, ali podaci na internetu kazuju da je on istodobno suradnik Carnegie Council for Ethics in International Affairs. Ako i dalje živi i radi u Moskvi, onda time demantira predodžbe o tome da je baš svim suradnicima stranih organizacija onemogućen rad u Rusiji. On konstatira da je okupacijom Krima 2014. godine Rusija istupila iz metacivilizacije natjecanja (Zapad) i priklonila se metacivilizaciji dogme (Istok). On Rusiji predviđa polagano propadanje: “Neće biti ekonomske katastrofe u Rusiji. Umjesto toga, bit će militarizacija, postupno nazadovanje i propadanje.“ (66) Ostavlja otvorenima sve mogućnosti Putinova odlaska s vlasti, uključujući njegovu fizičku eliminaciju. Na isključuje ni mogućnost da, u slučaju ozbiljnijih društvenih poremećaja u Europi, Rusija kao konzervativna sila postane oaza stabilnosti. No, najizglednijim smatra scenarij koji predviđa globalni rast kineskog utjecaja. U vezi s tim zaključuje:

“U slučaju trijumfa Kine, transuralska Rusija bit će slična Xinjiangu, Ujgurskoj autonomnoj oblasti u Kini, ili Sjevernoj Koreji. Sudbina europske Rusije bit će dezintegracija u nekoliko protektorata. Odbacivanje transporta ugljikovodika u Europu ubrzat će proces dezintegracije.” (68)

Urednik zbornika S. Frederick Starr polazi od pretpostavke da će Rusija neizbježno izgubiti rat protiv Ukrajine. Taj poraz započet će gubitkom ruske kontrole na Krimom što će rezultirati slabljenjem Putinova položaja premda bi se moglo dogoditi da on ostane na vlasti, ali u okviru kolektivnog upravljačkog tijela. Društvene potrese koji će uslijediti pratit će snaženje zahtijeva etničkih skupina za državnom samostalnošću, ali samo će Čečenija u tome uspjeti. Starr dalje predviđa da će urbano stanovništvo odbaciti eurazijske fantazije i zahtijevati otvaranje prema Europi. Nova inačica ruske države bit će Ruska Federativna Republika ovaj put kao istinska savezna država.

Enders Wimbush, suradnik na strateškom proučavanju u okviru American Foreign Policy Council, već je 2016. godine bio urednik zbornika o očekivanoj propasti Rusije, naslovljenog Russia in Decline. Ovom prilikom zaključuje da nema razloga dovoditi u pitanje predviđanja od prije osam godina. Uzimajući u obzir nesposobnost ruskih elita da moderniziraju rusku politiku, ekonomiju i društvo, ali i inertnost velike većine građana koji nisu zainteresirani za ozbiljan društveni i politički angažman na demokratizaciji Rusije, on predviđa: “Rusija kakvu zamišljam vjerojatno će propasti kao država. Rusija će još postojati geografski i politički u nekom obliku i ondje će, naravno, biti Rusa. Ali kultura ta oslabljene Rusije bit će depresivna, pijana i tužna. Pulsirajuća ruska kultura možda će procvasti u New Yorku ili u Dubaiju, ali će biti oskudna u Moskvi.” (96)

2. Nemogućnost liberalizacije ruskog društva ili ovisnost o prijeđenom putu

Nijedan autor koji u knjizi težište stavlja ne inherentan antiliberalni karakter ruskog društva ne poziva se izravno na teoriju ovisnosti o prijeđenom putu (path dependency theory), no upravo se to čini zajedničkim nazivnikom njihova pristupa. Povijesno naslijeđe, duboko usađena svijest o posebnosti Rusije koja je predodređuje za ulogu imperijalne sile kao i nepostojanje tradicija građanskog društva autonomnog u odnosu na vlast, obrasci su u skladu s kojima će se odvijati i buduća povijest Rusije.

Talijan Emiliano Alessandri podsjeća da sankcije protiv Rusije ipak od nje nisu učinile europsku Sjevernu Koreju, da Rusija nije globalno potpuno izolirana, da je zabilježila iznenađujuće stope ekonomskog rasta. No, unatoč tim privremenim uspjesima Rusija će se neminovno suočiti s cijenom rata, s ekonomskim, društvenim i političkim potresima, osobito ako rat izgubi. Mnogi analitičari stoga nade polažu u nove političke lidere koji bi mogli zagovarati neimperijalističku i demokratsku Rusiju. Takav razvoj zbivanja ne smatra vjerojatnim jer je „teško zamisliti pojavu jakog ruskog civilnog društva u skoroj budućnosti. To bi zahtijevalo radikalnu transformaciju društvenog ugovora, a ne samo promjenu vodstva.“ (12) Alessandrini ne vidi naznake takvih promjena. Stoga predviđa da će Rusija ostati nedemokratska kakva je uvijek bila. Vidi opasnost u povećanju ovisnosti Rusije o Kini i u mogućnosti da izbijanje tenzija između tih dviju zemalja koincidira s centrifugalnim političkim silama na unutrašnjem ruskom planu. U tom bi slučaju interes Zapada trebao biti da spriječi neorganizirani raspad postosovjetskog prostora. Iz te perspektive očuvanje Rusije, pa makar potpuno nespremne za demokratsku tranziciju, „postaje jednako važno kao i očuvanje slobodne i neovisne Ukrajine.“ (14)

Aslund smatra da je očito da Rusija gubi rat u Ukrajini, no da nitko u Rusiji to nije spreman priznati. “Za Putina, loš rat je bolji nego loš mir…” (CC0 1.0)

Anders Aslund, suradnik na stokholmskom Free World Forum i profesor na Sveučilištu Georgetown budućnost Rusije razmatra pretežno s obzirom na obrasce iz prošlosti i spominje tri moguća scenarija – stagnaciju Brežnjevljeva tipa, neredi i unutrašnji razdor te urušavanje Putinove diktature i prijelaz prema slobodi. Iako je očito da u Ukrajini ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve, da gubi taj rat, nitko u Rusiji nije to spreman priznati. „Za Putina, loš rat je bolji nego loš mir tako da on ima jake razloge za održavanje rata što je duže moguće.“ (16) No postoje ograničenja – financijska, ekonomska, demografska – koja će, prije ili kasnije, dovesti do suočavanja sa stvarnošću. Takvo što se u Rusiji događalo nekoliko puta: veliki gubitci u Krimskom ratu 1853-1856, u Rusko-japanskom ratu 1904-1905, u Prvom svjetskom ratu 1914-1918. te u ratu u Afganistanu 1979-1988. rezultirali su unutrašnjim potresima i stanovitom liberalizacijom. Stagnaciju Brežnjevljeva tipa Aslund smatra najmanje vjerojatnim ishodom nakon neminovnog Putinovog odlaska s vlasti. Vjerojatnijim mu se čini scenarij unutrašnjeg razdora, što je obilježilo prijelazno razdoblje nakon Staljinove smrti 1953. godine. No, najvjerojatniji je scenarij iz kolovoza 1991. kad je skupina opskurnih figura iz drugog ešalona politike i iz KGB-a pokušala izvesti državni udar radi očuvanja svojih položaja, ali su izgubili zbog otpora građana koji je predvodio Boris Jeljcin. Da je Jeljcin nakon toga demontirao stare strukture unutar sigurnosnih službi i vojske, bio bi moguć put Rusije prema slobodi. No, on to nije učinio. Ponavljanje scenarija iz 1991. uz izvlačenje pouka iz tada učinjenih propusta Aslundu se čini kao najbolji i najizgledniji scenarij: „Dugoročno, to se pojavljuje kao najvjerojatniji scenarij za koji se ruska opozicija u inozemstvu treba pripremiti.“ (16)

Naizgled, Aslund predviđa da će se u Rusiji dogoditi demokratizacija, da će se napokon odlijepiti od povijesnih obrazaca. No, on ne primjećuje da je i intervencija izvana dio ruskog povijesnog iskustva. Spomenimo samo poljsku intervenciju u Rusiji na početku 17. stoljeća i njemačku intervenciju 1917. godine nakon koje je uslijedila revolucija, ali ne i demokratizacija ruskog društva. Nije li i neizvlačenje odgovarajućih pouka iz grešaka učinjenih u prošlosti isto tako pokazatelj ovisnosti o prijeđenom putu? Zbog toga mi se čini da se Aslund ipak priklanja teoriji ovisnosti o prijeđenom putu više nego predviđanju korjenite promjene ruskog mentaliteta i obrazaca povijesnog razvoja.

Fariz Ismailzade, direktor Instituta za razvoj i diplomaciju Sveučilišta u Bakuu, referira se na razdoblje nestabilnosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća kao na iznimno neugodno iskustvo za sve kavkaske zemlje. Eventualno ponavljanje stanja iz devedesetih aktualiziralo bi pitanje kontrole nuklearnog oružja, ilegalnog trgovanja nuklearnim materijalima, ali i mogućnost izbijanja nuklearnog sukoba. Eventualni vojni uspjeh Rusije, njezina pobjeda u Ukrajini, mogao bi potaknuti rusko rukovodstvo na slične avanture u drugim zemljama bliskog susjedstva, odnosno, u bivšim sovjetskim republikama. Sve su to nepoželjni scenariji. Kako je Rusija izbjegla pogubno djelovanje zapadnih sankcija i pronašla alternativna tržišta za svoje energente Ismailzade predviđa da je sposobna voditi dugotrajni rat. Zbog nezadovoljstva mnogih zemalja načinima putem kojih kolektivni Zapad nastoji utvrditi svoju supremaciju, Rusija uspijeva izbjeći potpunu diplomatsku izolaciju, čak i intenzivira suradnju s nekim zemljama. Misli da će se rat u Ukrajini pretvoriti u dugotrajni zamrznuti sukob te da će se – zahvaljujući intenziviranju suradnje Rusije, Kine, Indije, Irana i Turske – uspostaviti nova inačica nekadašnjeg Hladnog rata.

„Od Rusije ne treba očekivati da se demokratizira i da uđe u euro-atlantsku zajednicu zbog njezinih duboko ukorijenjenih strahova i neprijateljstva prema Zapadu.“ (35)

Mark G. Pomar, suradnik Centra za nacionalnu sigurnost Sveučilišta Texas u Austinu, gorljivi je zagovornik američkog angažmana. S iskrenim uvjerenjem govori o stotinama ruskih neovisnih nevladinih organizacija, uglavnom pokrenutih u Jeljcinovo vrijeme, koje su pod pritiskom Putinova režima prestale s radom. Spominje da su ih financirali USAID, Department of State i Carnegie Corporation ne uviđajući da su zbog tih državnih izvora financiranja te navodno neovisne organizacije bile ovisne o američkoj vladi. Uopće ne razmišlja o tome što bi američka vlast učinila sa stotinama američkih nevladinih organizacija koje bi financirala ruska ministarstva i vladine agencije. Razočaran time što je Putinov režim gotovo u potpunosti onemogućio rad tih nevladinih organizacija koje nisu uspjele potaknuti rusko društvo na samoorganiziranje u smjeru demokratizacije političkog života, zaključuje: “Sve u svemu, Rusija će ostati zatvorena, ksenofobna zemlja koja će se priklanjati sve tvrđim represivnim mjerama. Politička promjena će doći samo zbog ekonomskog kolapsa ili raspada federacije po nacionalnom ključu. Nema ni nagovještaja razvoja prema demokratskom vladanju.” (55)

James Sherr, suradnik Međunarodnog centra za obranu i sigurnost u Tallinnu, razmatra mogućnosti pobjede i Rusije i Ukrajine. U slučaju ruske pobjede nastavit će se militarizacija ruskog društva i učvrstiti Putinova vlast. “Samo nedvojbeni poraz Rusije uspostavit će jasan obrazac za Putinovu smjenu.” (72) Ali čak i u slučaju poraza i odlaska Putina, njegov sustav vlasti neće automatski nestati:

“Kako god da napusti vlast, Putin će ostaviti moćnu ostavštinu iza sebe: prvo, baronske elite i strukture kojima predsjeda; drugo, visoko atomizirano društvo uvelike ravnodušno za stvari koje se ne tiču izravno njihovih života; treće, velik broj ljudi koji su usvojili kulturu nasilja, koji su sposobni koristiti oružje i koji će, u slučaju poraza, vjerojatno biti neupravljivi i osvetoljubivi; četvrto, određene regije, više ili manje etnički definirane, s dubokim traumama i velikim zahtjevima.” (73)

Razrađujući moguće scenarije nakon poraza – što uglavnom uključuje početne nedoumice o tome koga će pripadnici elite priznati za stvarnog vođu pa do mogućnosti trajne pomutnje u vrhovima vlasti, što bi imalo traumatične posljedice za stanovništvo – Sherr dopušta i minimalnu mogućnost liberalizacije ruskog društva. No, ta mogućnost je toliko neznatna da se on, na kraju, priklanja zaključku da je takvo što krajnje nevjerojatno. Da bi se usmjerila prema demokraciji i liberalizmu, Rusija bi morala proći pravu revoluciju. Najmanje izgleda postoji za liberalnu preobrazbu, a na Zapadu se to najviše očekuje. “Preduvjet za pojavu Rusije koja je u miru sa sobom i sa svojim susjedima revolucija je svijesti u samoj Rusiji. Malo je naznaka toga.” (74) Prema tome, ostat će kako je u Rusiji uvijek bilo: bez demokracije i liberalizma.

3. Putin poslije Putina

Iulian Chifu, vanjskopolitički savjetnik rumunjskog premijera ne misli da Putin može preživjeti poraz u ukrajinskom ratu, ali putinizam može. No, bit će to putinizam bez Putinova legitimiteta, kontinuitet bez vjerodostojnosti, bez povjerenja i narodne podrške. Taj režim mogao bi se održati idućih deset godina, ali će se u budućnosti suočiti s problemima koji će proizaći iz činjenice da će opadati potražnja za glavnim ruskim izvoznim artiklima – energentima. Tek tada će možda na dnevni red doći deputinizacija u kojoj bi današnja ruska dijaspora mogla odigrati pozitivnu ulogu.

Michael Kimmage, profesor na Katoličkom sveučilištu Amerike, drži da je odluka o napadu na Ukrajinu najvažnija odluka Putinova predsjedništva. Neovisno o gotovo nikakvim izgledima da Rusija izvojuje pobjedu, nastojanje da se to postigne obilježit će i buduće vlastodršce kao što obilježava aktualnu Putinovu vlast. “Ako Putin umre na dužnosti, ako on nađe nasljednika, ako bude smijenjen s vlasti, oblik ruskog upravljanja mogao bi se promijeniti. Neće svi aspekti putinizma ostati, ali sposobnost vođenja rata – sposobnost vođenja rata protiv Ukrajine – bit će ključni kriterij vodstva.” (37)  I poslije Putina, predviđa Kimmage, vlast će održavati postojeću razinu represije i  ´pravu´ razinu militarizacije.

Već u prve dvije rečenice svog priloga Stefan Meister, direktor Centra za poredak i upravljanje u Istočnoj Europi, Rusiji i Središnjoj Aziji, iznosi jasno predviđanje neposredne budućnosti Rusije: “Unutar idućeg desetljeća Rusija će postati zatvorenija, totalitarnija i naučit će živjeti s dugotrajnim ratom. Ruska ekonomija, društvo i režim prilagodit će se ratu i živjeti u svojoj stvarnosti.” (39) Takav scenarij bit će moguć djelomično i zbog nespremnosti Zapada da Ukrajini pruži takvu pomoć koja bi jamčila njezinu pobjedu u ratu. Zbog toga on predviđa da će se, čak i ako u Rusiji bude borbe za vlast među pripadnicima političke elite poslije Putinove smrti, održati njegov sustav vladanja jer to odgovara ključnim igračima koji kontroliraju prirodne resurse i financijske tokove. Animozitet prema Zapadu će se održavati i poticati, a “antizapadni diskurs i paradigma tradicionalnih vrijednosti igrat će ključnu ulogu u ruskom obrazovanju.” (39)

Putinov režim poduzimat će sve radi slabljenja kohezije unutar zapadnih savezništava

Kako je rat postao modus vivendi aktualnog režima, njegovi glavni akteri učinit će sve da potraje što duže. I ne samo to. Putinov režim poduzimat će sve radi slabljenja kohezije unutar zapadnih savezništava kao i radi daljnje erozije ugleda i utjecaja Zapada u zemljama Trećega svijeta: “Sve dok Zapad ne bude odlučan u pomoći Ukrajini da pobijedi u ratu, Rusija će koristiti rat za slabljenje jedinstva zapadnih društava i za potkopavanje odnosa Zapada sa zemljama takozvanog Globalnog Juga.” (41) Meister, vidimo, ostavlja otvorenom mogućnost za energičniju zapadnu podršku Ukrajini, ali ne iznosi kakav bi se scenarij mogao odviti u tom slučaju. Pretpostavlja da će Zapad ostati razjedinjen i neodlučan i stoga će se postojeći Putinov režim i Ruska Federacija održati.

Gruzijski stručnjak za međunarodne odnose Ghia Nodia konstatira da je Putinova odluka o invaziji na Ukrajinu promijenila smjer razvoja Rusije utvrđen prije više od tristo godina. Ruski imperatori su nastojali afirmirati Rusiju kao europsku silu dok je Putin pokušava preobraziti u antieuropsku državu. Premda je boljševička revolucija dovela do izolacije Rusije u odnosu na zapadni svijet, ta vlast nije nastojala odbaciti europski identitet države i pretvoriti je u antizapadnu civilizaciju. “Komunistička Rusija mogla je zahtijevati da bude alternativna Europa prije nego ne-Europa.” (45) Nodia nastavlja: “Paradoksalno, tek je kraj komunizma doveo do duboke krize europskog identiteta Rusije.” (46) Nakon razočaranja Jeljcinovim neoliberalnim reformama, koje su desetke milijuna Rusa dovele na prosjački štap, kao alternativa zapadnom modelu upravljanja državom pojavile su se ideje o Euraziji kao ruskom civilizacijskom okviru i pravoslavlju kao temelju ruskog identiteta. Tek s propašću komunizma – koji je bio jedna od inačica zapadnjačkog poimanja povijesti, ekonomije i društva – i s formalnim primanjem Rusije u članstvo G8, čime joj je nezasluženo priznat status zapadne ekonomske velesile, dolazi do ozbiljnijeg propitivanja mogućnosti za odbacivanje svih zapadnjačkih modernističkih tekovina i za pronalaženje ruske alternative svemu što predstavlja današnji Zapad.

Suverena demokracija jedan je od takvih ruskih ´izuma´, to jest demokracija koja se ne može vrednovati kriterijima koje primjenjuju promatračke misije OESS-a na izborima u tranzicijskim zemljama. Ta suverena demokracija dopunjena je političkim inženjeringom primijenjenim za programiranje stranačke kompozicije parlamenta kao i praksom da kandidati na predsjedničkim izborima mogu biti samo osobe koje odobri administracija Predsjednika Ruske Federacije u Kremlju. Sve je dio arsenala kojim se  ruska vlast koristi za isticanje civilizacijskih razlika između Eurazije (čitaj: Rusije) i dekadentnog Zapada. Nodia ustvrđuje da bi za Rusiju i svijet najpoželjnije bilo “odustajanje od projekta da se Rusija opet učini velikom, u korist statusa slobodne, razvijene i poštovane zemlje, jedne od mnogih”, ali na kraju zaključuje da se to neće dogoditi i da ćemo “nastaviti živjeti s ogorčenom, prkosnom i imanentno agresivnom Rusijom” (47), s Putinom ili bez njega.

Inal Sherip smatra da će ruska vlast radi skretanja pozornosti s poraza u Ukrajini pokrenuti Treći Čečenski rat. (LOreBoNoSi / CC BY-NC-SA 2.0)

Inal Sherip, ministar vanjskih poslova u izbjegličkoj čečenskoj vladi, smatra da će ruska vlast radi skretanja pozornosti s neizbježnog poraza u Ukrajini pokrenuti Treći čečenski rat. Izlika će biti nužnost smjenjivanja Kadirova koji je izmakao svakoj kontroli, a ponovna uspostava ruskog suvereniteta nad tom republikom bit će popraćena intenzivnom propagandom o poštivanju ljudskih prava koja su u Kadirovljevom šerijatskom sustavu bila ugrožena. No, tvrdi Sherip, “stare metode vladanja ostat će nepromijenjene kao zakoni fizike.” (70) Putin će zbog neizbježnog poraza u Ukrajini morati otići s vlasti, milom ili silom, ali to nipošto neće značiti da će biti provedena demokratizacija Rusije. “U samoj Rusiji rad na terenu radi stvaranja demokratskog društva sposobnog za stvarnu promjenu u modernom svijetu tek treba otpočeti.” (71)

Sergey Sukhanin, suradnik na The Jamestown Fondation, žarko bi želio raspad Ruske Federacije, ali predviđa da se to ipak neće dogoditi. Presudnu ulogu u izbjegavanju tog najpoželjnijeg scenarija on pripisuje Zapadu. Zapad još nije spreman prihvatiti ideju kolapsa i potpunog raspada Ruske Federacije. Navodeći razloge kojima se rukovode kreatori zapadnih politika prema Rusiji, on zaključuje:

“Kombinacija straha od raspada Rusije, bogati ruski prirodni resursi, (još uvijek) veliko tržište, pristup strateškim prometnim arterijama kao što je Sjeverni tok (čija će važnost naglo porasti u idućim desetljećima) navest će Zapad – slično prijašnjim povijesnim primjerima koji, između ostalog, uključuju razdoblje poslije Krimskog rata, 1920-ete, 1940-ete i rane 1990-ete – da zanemari zločine koje su počinili Rusija i njezina populacija za trajanja Putinove ere i da vrati model ´business as usual´ u vođenju poslova s Moskvom.” (89)

Turski politolog i predsjednik Međunarodnog saveza za političke znanosti Ilter Turan ističe da ruske političke elite ne mogu prihvatiti činjenicu da se i ruski imperij – jedini mnogonacionalni imperij koji je opstao i poslije Prvog svjetskog rata – raspao 1991. godine. Pokretanje rata protiv Ukrajine bio je očajnički pokušaj za ponovnom uspostavom statusa velesile za Rusiju. Taj je pokušaj ostao neuspješan jer veličina njezine ekonomije i stupanj tehnološke razvijenosti Rusiji ne omogućuju da bude jedna od dviju supersila u bipolarnom sustavu međunarodnih odnosa. Pokušaj da za postizanje tog cilja iskoristi BRICS isto je tako osuđen na neuspjeh jer je Kina daleko snažniji partner unutar te organizacije negoli Rusija, a ni ostalim članicama koje se brzo razvijaju – Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici – ona ne može nametati svoje interese. No, prilagođavajući se okolnostima multipolarnog svijeta Rusija će se angažirati u više regionalnih organizacija nastojeći steći primat unutar njih. Uobičajeno precjenjivanje vlastite ekonomske snage i pretjerano oslanjanje na činjenicu da raspolaže najvećim arsenalom nuklearnog oružja i dalje će ostati obilježje ruske vanjske politike u doglednoj budućnosti.

Andreas Umland, poznati švedski stručnjak za međunarodne odnose i sigurnost, koji najveći dio svog opsežnog publicističkog opusa posvećuje proučavanju ponašanja Ruske Federacije, postavlja mnogo relevantnih pitanja, ali ne nudi odgovore na njih. On uočava da je četvrt stoljeća Putinove vlasti rezultiralo potpunom kompromitacijom i relativizacijom svih institucija, što onemogućuje donošenje pouzdane procjene o tome koja od tih institucija i koji od njihovih čelnika će imati kakav utjecaj u donošenju odluka o Putinovu nasljedniku. Aktualni premijer Minšustin, koji bi privremeno preuzeo predsjedničku dužnost u slučaju da Putin iz bilo kojeg razloga prestane biti sposoban za njezino obnašanje, najvjerojatnije nije predodređen za nasljednika jer ne dolazi iz redova FSB-a. Ako bi netko iz redova tajnih službi bio imenovan premijerom, to bi mogla biti najava da će ta osoba biti idući predsjednik. Kako se to nije dogodilo, u slučaju Puitnova iznenadnog odlaska s vlasti najvjerojatnije će nastati kratki kaotični interregnum nakon čega će se režim stabilizirati. Premda izrijekom kaže da to neće biti naprosto putinizam 2.0, Umland ne definira kakav bi to režim mogao biti, nego samo konstatira da će ruski „budući politički režim vjerojatno biti različit od aktualnog – bilo više totalitaran bilo više demokratski – od Putinovog sustava“. (90) Dakle, sustav koji je Putin uspostavio postojat će i dalje s većim ili manjim odstupanjima od zadanog modela.

I bivši norveški diplomat Geir Westgaard predviđa da se u idućih desetak godina ruska vlast neće razlikovati od današnje neovisno o tome hoće li na predsjedničkoj dužnosti biti Putin ili netko drugi. Zapravo, on predviđa da će biti uspostavljena svojevrsna replika situacije iz vremena Hladnog rata:

“Rat u Ukrajini vjerojatno neće biti ´gotov´ u idućih deset godina. Mogao bi se pretvoriti iz rata iscrpljivanja u zamrznuti sukob. Ali to samo znači da se crta demarkacije između Rusije i Zapadne Europe proteže kroz dijelove Ukrajine a ne više kroz Njemačku kako je to bilo za vrijeme Hladnog rata.” (92)

A Ukrajina, predviđa Westgaard, neće postati članicom NATO saveza, ali bi mogla znatno ekonomski napredovati jer će daleko odmaknuti na svom putu prema članstvu u EU.

4. Rusija kao satelit Kine

Japanski stručnjak za međunarodne odnose i sigurnost Hiroyuki Akita uvjeren je da je „Rusija neizbježno vođena prema tome da postane, u biti, ´satelitska država´ Kine“. (8) Rusija Kini može poslužiti kao korisno oruđe u nadmetanju sa Amerikom. No, između Kine i Rusije mogu izbiti napetosti ponajprije zbog toga što intenziviranje ekonomske i vojne suradnje Rusije s Indijom nije u kineskom interesu. Tenzije bi se mogle pojaviti i zbog neizbježnog potpadanja srednjeazijskih država pod utjecaj Kine što Rusija može doživjeti kao poniženje s obzirom na rusku vjekovnu dominaciju u tom dijelu svijeta. Koliko je trenutno snažan trend porasta ovisnosti Rusije o Kini, toliko snažne mogu biti i suprotne silnice do kojih će neizbježno doći nakon stanovitog vremena – možda i nakon više desetljeća – kad ruska vlast prestane pristajati igrati sekundarnu ulogu u odnosu prema Kini. Tek tada bi se mogle otvoriti mogućnosti za normalizaciju odnosa Rusije i Zapada, što bi za Zapad bilo korisno u kontekstu nadmetanja s Kinom.

Kazahstanski stručnjak Dosym Satpayev isto tako u središte svoje rasprave stavlja razvoj kinesko-ruskih odnosa. Neizbježna orijentacija izvoza ruskih energenata i sirovina prema Kini povećat će i političku ovisnost Moskve o Pekingu. “Za Kinu je važno da Rusija zadrži kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem kao i mogućnost dugoročnog korištenja Rusije kao instrumenta u nadmetanju sa Zapadom.” (63) No, ksenofobni militarizam uzgajan tijekom rata protiv Ukrajine neće nužno biti po volji kineskim vlastodršcima unatoč tome što Kina ne priželjkuje pobjedu Ukrajine jer u tome ne vidi korist za sebe. Kina je zainteresirana za stabilnost bivših srednjoazijskih sovjetskih republika s kojima razvija intenzivnu suradnju u okviru Inicijative pojas i put. Zbog toga Kina neće podržati ni težnju ruskog ´izvoza kaosa´ u zemlje Središnje Azije.

Da su odnosi Rusije s Kinom važan dio razmatranja o budućnosti Ruske Federacije potvrđuje činjenica da je i nekolicina drugih autora članaka u ovom zborniku (Nodia, Pirchner, Savostiyanov) ukazala na tu temu, iako su njihova predviđanja u većoj mjeri zasnovana na drugim aspektima međunarodnih odnosa ili su uvjetovana važnošću zbivanja na ruskom unutrašnjem političkom planu.

5. Sudbina Rusije u poretku zasnovanom na pravilima

Direktor Wilsonovog centra Kennanovog instituta William E. Pomeranz započinje ovako: “Rat u Ukrajini imat će pravne posljedice – međunarodne i domaće – koje će opterećivati Rusiju u nadolazećim godinama. Neki važni koraci već se poduzimaju radi utvrđivanja odgovornosti, ali to zahtijeva da neki novi zakoni budu prihvaćeni i nametnuti.” (57)

Pomeranz ne precizira tko treba donijeti zakone i tko ih treba provoditi. Ako je riječ o međunarodnoj razini, onda može biti riječ o Ujedinjenim nacijama. Zakoni te međunarodne organizacije su poznati: Povelja UN-a i rezolucije Vijeća sigurnosti. Njih Pomeranz ne spominje. Očito misli na zakone koje će donijeti pobjednici nakon što Rusija doživi poraz i kapitulira. Kolektivni Zapad će, po uzoru na Nirnberški sud poslije Drugog svjetskog rata, suditi Rusiji kao poraženoj strani. To ujedno znači da će pobjednici poraženu stranu primorati da donese zakone u skladu s kojima će na ruskim sudovima biti kažnjeni oni koji su odgovorni za agresiju protiv Ukrajine i za zločine ondje počinjene, a nisu odgovarali pred međunarodnim tribunalom. Upravo to će biti postavljeno kao nužan preduvjet za integraciju buduće Rusije u međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Devedesetih godina Zapad je bio previše velikodušan prema Rusiji i dopustio joj povratak u međunarodnu zajednicu, a da nije zahtijevao prethodno razračunavanje sa svim ostacima komunističke prošlosti.

Pomeranz budućnost vidi kao nedvojbenu pobjedu Amerike i jednako nedvojbenu kapitulaciju Rusije

Kao društvenu snagu koja bi trebala jamčiti ispravno usmjeravanje Rusije Pomeranz vidi pravnike koji su stasali u Jeljcinovo vrijeme, a čiji je rad onemogućen pod Putinovom vlašću. To su pravnici koji su usvojili američki pristup zaštiti privatnog vlasništva, korporativnom pravu, građanskom pravu i ljudskim pravima općenito. Rusija će isto takao biti primorana primjenjivati američka pravila na području nasljeđivanja i zaštite intelektualnog vlasništva. Za razliku od devedesetih godina 20. stoljeća kad je Rusiji omogućeno da figurira kao članica elitnog kluba G8 a da prethodno nije bila primorana ispunjavati nikakve određene uvjete osim deklarativnog opredjeljenja protiv komunizma i za demokraciju, nova Rusija morat će pokazati da je ispunila sve pravne i političke zadaće koje je Amerika postavila pred nju.

Jasno je da Pomeranz budućnost vidi kao  nedvojbenu pobjedu Amerike i jednako tako nedvojbenu kapitulaciju Rusije. On ne kaže ni kad će se ta kapitulacija dogoditi ni koji je rok poraženoj Rusiji za ispunjavanje pred nju postavljenih zadaća. Zanimljivo je da on o politici uopće ne govori. Ne spominje građane Ruske Federacije čiji glas bi trebao biti uvažen ako bi se odlučivalo na demokratski način. O tome što trebaju činiti ruske vlasti i ruski sudovi te kako se moraju ponašati ruski građani odlučivat će Amerika. Poredak zasnovan na pravilima svodi se na potpunu američku hegemoniju. Upravo je nevjerojatno da Pomeranz i ne pomišlja da su takve intencije američkih političkih elita glavni motiv zemljama Trećega svijeta, a i nekim snagama unutar kolektivnog Zapada, za podršku Rusiji. Ne radi se o podršci ruskom političkom uređenju ni o podršci agresivnom ponašanju na međunarodnom planu, nego podršci koja je posljedica uvida da se Rusija – sa svim svojim nedostacima – usuđuje suprotstaviti američkim namjerama čijih se ostvarivanja  boje mnoge zemlje svijeta.

6. Završne napomene

Uočljivo je da autori priloga u zborniku ni na koji način ne reflektiraju da je Ruska Federacija stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, što znači da u odlučivanju unutar toga tijela ima pravo veta. Ako bi se o budućnosti Rusije, osim na domaćem planu, htjelo odlučivati na međunarodnoj razini, to bi se moralo događati unutar Ujedinjenih nacija. To ujedno implicira da ne bi mogla biti usvojena rješenja s kojima vlast Ruske Federacije nije suglasna. Nespominjanje Ujedinjenih nacija u ovdje prezentiranim razmatranjima o budućnosti Rusije može se shvatiti kao prešutna suglasnost da će se rješenja tražiti izvan te organizacije za globalnu sigurnost. Pomeranzov prilog o preduvjetima koje Rusija mora ispuniti da bi bila pripuštena u međunarodni poredak zasnovan na pravilima potvrđuje taj zaključak. Nakon što Rusija kapitulira, formirat će se ad hoc sudovi, a neće se primjenjivati procedure odlučivanja UN-a.

Neproblematiziranje statusa Rusije kao stalne članice Vijeća sigurnosti s pravom veta posljedica je izbjegavanja rasprave o tome kako je uopće bilo moguće da Rusija stekne taj status. Brinući se samo o tome da sovjetski nuklearni arsenal ne bude na raspolaganju vladama novonastalih država na području bivšeg Sovjetskog Saveza, Amerika je te države – Ukrajinu, Bjelorusiju i Kazahstan – primorala da se odreknu svog nuklearnog oružja i prebace ga u Rusiju. U zamjenu za obećanje da će provoditi politiku neširenja tog oružja, Rusiji je bez ikakve rasprave priznato pravo da po automatizmu naslijedi SSSR kao stalna članica Vijeća sigurnosti premda su i ostale sovjetske republike bile jednakopravne slijednice te bivše superdržave.

­
Formalni status stalne članice Vijeća sigurnosti naveo je pripadnike ruske političke elite na zaključak da današnjoj Federaciji mora biti priznat status u međunarodnim odnosima koji je imao bivši SSSR.

Kooperativnost ruskih vlasti devedesetih godina u  pogledu rješavanja tada aktualnih sigurnosnih kriza – ponajprije rata u bivšoj Jugoslaviji – stvorilo je iluziju na Zapadu da će se UN postupno transformirati u instrument za očuvanje američke hegemonije, odnosno, u poredak zasnovan na pravilima. No, formalni status stalne članice Vijeća sigurnosti naveo je pripadnike ruske političke elite na zaključak da današnjoj Ruskoj Federaciji mora biti priznat onaj status u međunarodnim odnosima koji je imao bivši SSSR u vrijeme Hladnoga rata. Kako se kolektivni Zapad predvođen Amerikom tome suprotstavio, na ruskoj strani su se postupno počeli njegovati antizapadni sentimenti na podlozi nostalgije za nekadašnjim imperijalnim statusom. Izostanak pravodobne otvorene rasprave o tome kakva uloga u suvremenom svijetu može pripasti Rusiji – a takvu je raspravu trebalo provesti devedesetih godina – pogodovao je nastanku situacije u kojoj ruska vlast ultimativno zahtijeva da njezin utjecaj u međunarodnim odnosima bude adekvatan njezinom formalnom položaju stalne članice Vijeća sigurnosti. Za nastanak takve situacije odgovoran je i Zapad, odnosno politički lideri koji su devedesetih godina bili na vlasti u zapadnim zemljama, ponajprije u Sjedinjenim Državama.

Iduća primjedba u vezi s ovim zbornikom je izbor suradnika. Nedvojbeno je da su svi autori u njemu prezentiranih članaka kompetentni. No, može se primijetiti da bi u okviru ovakvog zbornika trebalo biti mjesta i za druge istaknute stručnjake. Vjerojatno bi bilo zanimljivo doznati što danas predviđaju autori koji su još 2016. godine sudjelovali u projektu Jamestown University Russia in Decline, i iznosili poglede o budućnosti Rusije na osnovi tada dostupnih činjenica i tada aktualnih uvida. O tome kako danas budućnost Rusije vide Harley Belzer, Ilan Berman, Stephen Blank, Marlene Laruelle i Alexander Sugurov čitatelji će se morati informirati iz drugih publikacija.

S obzirom na povijesno iskustvo a i na intenzitet i karakter aktualnih odnosa pojedinih zemalja Jugoistočne Europe s Rusijom iznenađuje da u ovom zborniku nije zastupljen nitko iz te regije. Primjerice, Milan Subotić je autor više knjiga o Rusiji i niza članaka u međunarodnim publikacijama, ali ga nema među suradnicima u ovom zborniku. Vjerujem da bi njegovi uvidi mogli biti zanimljivi. Isto tako iznenađuje činjenica da o tako važnoj temi koja se tiče i moguće sudbine njihovih zemalja nisu pozvani da svoja predviđanja iznesu stručnjaci iz beogradskog Instituta za međunarodnu sigurnost ili zagrebačkog Foruma za vanjsku politiku. Očito, nije dovoljno samo postojati i marljivo raditi, nego je potrebno osnažiti komunikaciju s drugim institucijama i pojedincima u svijetu.

Zelenski je poslao poruku onima na Zapadu koji pomišljaju da bi se o miru u Ukrajini moglo početi pregovarati ne uzimajući u obzir stajališta Ukrajine. (Ured Predsjednika Ukrajine / CC BY 4.0)

Na samom kraju želim upozoriti na to koliki su rizik preuzeli i kakvu su hrabrost iskazali autori koji su se odvažili iznositi kategorička predviđanja u okolnostima izuzetne dinamike međunarodnih zbivanja. Kako sam pokazao, neki od autori su svoja predviđanja iznosili polazeći od nespremnosti Zapada za takvu podršku Ukrajini koja bi joj osigurala pobjedu u ratu. Ukrajinska ofenziva u Kursku – koja je poduzeta nekako u vrijeme kad je ovaj zbornik objavljen – predstavljala je izrazito neugodno iznenađenje za rusku vlast i rusku vojsku, ali ni svi zapadni ukrajinski saveznici nisu bili ugodno iznenađeni. Tom akcijom ukrajinski predsjednik Zelenski kao da je odlučio pokazati zapadnim političarima da Rusija nije nepobjediva i da bi, uz dodatnu vojnu podršku, Ukrajina mogla primorati Rusiju na pregovore bez neprihvatljivih prethodnih ultimatuma. Ako je dosad izgledalo da se pregovori mogu voditi samo na pretpostavci da će se postići mir u zamjenu za predaju ukrajinskih teritorija Rusiji, akcijom ukrajinske vojske unutar granica Ruske Federacije otvara se mogućnost da se pregovara o razmjeni teritorija.

Ukrajina je pritom pokazala da i ona može, barem djelomično, Rusiji činiti ono što Rusija čini njoj: gađati vojne i civilne ciljeve u unutrašnjosti. Isto tako, Zelenski je poslao snažnu poruku onima na Zapadu koji pomišljaju da bi se o miru u Ukrajini moglo početi pregovarati ne uzimajući u obzir stajališta Ukrajine. Naime, kako se u mnogim zapadnim zemljama bilježi porast utjecaja desnih populističkih snaga koje su sklone Putinu i kako postoji stanovita vjerojatnost da Donald Trump pobijedi na američkim predsjedničkim izborima, moglo bi se dogoditi da zapadne vlade otpočnu pregovore s Rusijom neovisno o stanju na bojištu i s pretpostavkom o izglednim gubitcima ukrajinskih teritorija. Poruka Zelenskog glasi: pregovori će se voditi ne samo na relaciji Rusija-Zapad, nego i uz aktivno sudjelovanje Ukrajine. Takvim postavljanjem je, čini se, uspio primorati svoje ključne zapadne saveznike, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, da preispitaju svoja dosadašnja stajališta o tome da Ukrajini ne treba staviti na raspolaganje dalekometno oružje kojim može djelovati u dubini ruskog teritorija jer bi se time moglo isprovocirati Rusiju da posegne za svojim nuklearnim arsenalom. Takvu mogućnost nije uzeo u obzir nijedan autor u zborniku, a najnovija zbivanja izazivaju zaključak da je razumno uzeti u obzir mogućnost još nerazumnijeg budućeg ponašanja ključnih sudionika sukoba.

• Literatura

Starr, S. Frederick (ed)(2024), Expert´s Scenarios for Russia´s Future, Washington: Central-Asia Caucasus Institute