Plaže se pune beskućnicima, a skloništa životinja ispražnjena. Pandemija na Zapadnoj obali.

Kalifornija je američka savezna država čiji je saldo u pandemiji najlošiji. Rašeljka Maras opisuje život u obećanoj zemlji

• Naslovna ilustracija: Plakat filma katastrofe Right At Your Door, koji se zbiva u Los Angelesu

• Autorica je poduzetnica u Los Angelesu

Za mjesec dana Amerika, a posebno Kalifornija, obilježit će godinu dana odsluženog lockdowna i zatvaranja svih, za život ne presudnih sadržaja. U Los Angelesu je lockdown bio gotovo kontinuiran; ne rade barovi, restorani, uslužne djelatnosti poput frizera i kozmetičara, ali ni za ovaj grad ekonomski presudna filmska i zabavna industrija, među najsnažnijim pokretačima ekonomije Zapadne obale. Godinu prije prodano je 1,23 milijarde kino ulaznica dok je u 2020. taj broj pao na skromnih 223 milijuna.

Iako je Kalifornija primijenila lockdown od samih početaka pandemije, a koji je u to doba uključivao i zabranu odlaska na plaže i okolne planinarske staze, kalifornijski brojevi i dalje rastu. Sa 3.5 milijuna zaraženih, Kalifornija je i dalje vodeća savezna država. Stopa nezaposlenosti u toj petoj ekonomiji svijeta sa 3.9 posto krajem 2019. godine samo godinu je dana kasnije porasla na devet posto. Teško je reći jesmo li mi svi tu skupa u kolektivnoj psihozi, ali činjenica je da je svaki peti stanovnik Los Angelesa pozitivan na virus i da svatko razuman pazi.

Propast filmske industrije zbog pandemije jedan je od uzroka rasta nezaposlenosti u Kaliforniji sa 3,9 posto na gotovo 10 posto, unatoč mjerama pomoći. Iz filma The Day After Tomorrow.

Pišući, malo sam krenula razmišljati o tome kako izgledaju moji dani i shvatila da nam se svima (socijalni) život okrenuo naglavačke. Sve što smo donedavno uzimali zdravo za gotovo i vrlo često rješavali odgovorom ‘ne da mi se’, poput izlazaka, posjeta muzejima ili bilo kojem javnom događaju, postalo je potpuno nedostupno, a željeno. Sve što smo ignorirali i koristili povremeno, poput plaže ili šetnje prirodom, postalo je presudno za naš duševni mir. Od početka pandemije, viđamo se s maksimalno pet ljudi iz najužeg kruga prijatelja, a samoizolacija je postala normalna stvar. Ne izlazimo iz kuće previše, a kada izađemo idemo na plažu, hodati u prirodu ili kod nekog od ‘sigurnih’ prijatelja s kojima se družimo. Kada smo prije par mjeseci organizirali druženje s prijateljima koji nisu u krugu naših pet bliskih prijatelja, svi smo se otišli testirati dva dana prije i bili sigurni da ne idemo nigdje gdje postoji opasnost izlaganju od virusa. Zvuči suludo. I jest!

Najveći doprinos kontinuiranom porastu broja zaraženih svakako leži u gubitku strpljenja i nedostatku solidarnosti Amerikanaca, politici prethodnog predsjednika Trumpa koji je govorio kako virus ne postoji i kako maske ne pomažu, a kulminacija zaraženih i umrlih kojih je danas u čitavoj Americi više od  pola milijuna, desila se nakon Halloweena. Uslijedio važan američki blagdan Thanksgiving, Božić, Hanuka pa i Nova godina. Nakon tih tradicionalnih blagdana okupljanja i putovanja, američki brojevi su porasli do razine da su bolnice počele doživljavati kolaps.

U Kaliforniji je pravilo da se lockdown uvodi kada jedinice intenzivne skrbi u bolnicama padnu ispod 15 posto kapaciteta, a trenutno je u većini kalifornijskih okruga ta brojka nula. To znači da svatko tko oboli od COVID-a ili neke druge bolesti koja zahtijeva intenzivnu skrb, neće biti primljen u bolnicu. Na žalost, ni to nije zaustavilo veliki broj građana da putuju za blagdane, rade kućne proslave s velikim brojem ljudi i druže se s ljudima izvan svog kućanstva. Početkom siječnja kada je bio najveći broj umrlih, bolnice su doslovno odbijale kola hitne pomoći, jer nije bilo slobodnih kreveta.

Kada je pandemija tek krenula prije godinu dana, moja poslovna partnerica i prijateljica Katarina Džale i ja smo pokrenule grupu volontera i izrađivali maske koje smo donirali bolnicama. Donirali smo sve skupa u tri mjeseca više od 30 tisuća pamučnih maski, koje su prema riječima medicinskog osoblja njima tada doslovce spašavale život, jer osim što su se osjećali zaštićenima, psihički su bili mirniji. Zamislite – bolnice im nisu davale maske nego su ih čuvale za ‘teže’ situacije. Teško je bilo zamisliti da velike privatne bolnice-konglomerati poput Kaiser Permanente i Cedar Sinai gdje se liječe holivudske zvijezde, nemaju zaštitne maske za osoblje. Ali nisu imale.

To što su uskočili volonteri da pomognu onima koji spašavaju živote nije ništa čudno. Amerika je društvo u kojem se volontiranje i pomoć lokalnoj zajednici gotovo podrazumijevaju. Ljudi koji su volontirali kroz našu i druge grupe, njih preko tisuću, dobili su neki smisao u trenucima kada su gubili posao, kad ekonomija propada, društvo je na rubu provalije, a oni su osobno mogli svojim radom doprinjeti nečijem boljitku.

Na vrhuncu pandemije u bolnicama nisu imali kreveta ni za one u smrtnoj opasnosti, a na početku ni najslavnije bolnice nisu imale maske za osoblje. Ilustracija iz američke televizijske serije ER

Los Angeles je od tada postao pusti grad u kojem okosnica društvenog života – klubovi, restorani, barovi više ne rade. Veliki broj njih se i zauvijek zatvorio. Ljudi su izgubili poslove, ekonomija je pala, a prostora za otvaranje novih radnih mjesta još uvijek nema. Pogotovo ne na specifičnim radnim mjestima vezanim uz zabavnu industriju i ugostiteljstvo. Sjećam se kako sam prije nekih dva mjeseca prošla autom po poznatoj ulici s luksuznim trgovinama Rodeo Drive i kako je sve bilo toliko pusto da je izgledalo nadrealno. Isti dojam stiče se i vožnjom kroz Beverly Hills, Santa Monicu i ostale dijelove grada. Poznata autocesta I405 koja veže San Diego sa sjeverom Kalifornije i jedna je od prometnih okosnica sjevera i juga Los Angelesa, inače bude toliko zakrčena da se pet kilometra prolazi preko sat vremena. U samim počecima lockdowna, ta autocesta sa sedam traka u svakom smjeru zjapila je prazna. Nitko se nije mogao nadati da će to ikada vidjeti, a zrak se samim time nevjerojatno poboljšao. Ljudi su prestali ići na posao i sve je stalo.

Iako država ima mjere pomoći za biznise i stanovništvo, one naprosto nisu dovoljne kada je ekonomija neaktivna ovako dugo. Većina Amerikanaca je uvelike zadužena, banke ne opraštaju dugove, a u velikom broju slučajeva izvan Kalifornije, ni stanodavci. Broj beskućnika raste iz dana u dan, a poznati Venice Beach je postao neprepoznatljivo mjesto sa stotinama šatora i kampova za beskućnike.

Shodno tome, raste i nasilje te pada kupovna moć ljudi. Turista naravno nema, a jedino gdje možete stvarno vidjeti život je na plaži. Čitava obala od Los Angelesa do Meksika je pokrivena pješčanim plažama, fenomenalnom klimom i dnevnim temperaturama koje gotovo svaki dan u godini omogućavaju barem šetnju po plažama. Kada su u početku lockdowna plaže bile zatvorene, to je bio trenutak kada smo svi pomislili da ćemo poludjeti. Izbijali su prosvjedi, ljudi su se žalili i pisali peticije te su na kraju plaže otvorene, ali naravno uz nošenje maske.

Los Angeles, ali i čitava Kalifornija su mjesta na kojima većina ljudi iznajmljuje stan ili kuću, a ako se stanarina ne plati na vrijeme socijalna pravda ili empatija ne postoje. S jedne strane to je razumljivo jer iznajmljivači, vlasnici tih nekretnina također moraju plaćati kredite bankama koje neće imati razumijevanja za njihove probleme. Država je na federalnoj razini napravila veliku stvar, zabranila je vlasnicima nekretnina izbacivanje na cestu stanoprimaca koji nisu u mogućnosti plaćati najam. To je dolaskom predsjednika Bidena produženo do lipnja ove godine te je veliki broj Amerikanaca odahnuo.

Poznata plaža Venice ispunjena beskućnicima postala je neprepoznatljiva

S druge strane, oni koji su znali prepoznati krizu kao priliku, izvukli su maksimalno iz ove situacije i postali milijunaši. Kompanije s online trgovinama i svi koji omogućavaju ili olakšavaju rad od kuće (koji je tu konstantan već godinu dana bez mogućnosti odlaska u urede), također su dobro profitirali. Svaki odlazak u trgovinu hranom je lutrija, jer iako postoji obaveza nošenja maski, maksimalan broj ljudi odjednom u trgovini te održavanje razmaka od dva metra u redovima, nikada ne znate. Amazon je tu zasigurno najveći dobitnik, ali i velika količina manjih online aplikacija poput Instacarta i Postmatesa koji za vas odrade šoping i dostave doma hranu iz dućana ili restorana. Time će se dakako promijeniti i navike potrošača, jer iako svi volimo otići u dućan, sada smo shvatili da ne moramo. Netko drugi to može obaviti za nas. Odlazila sam u trgovine hranom do sredine prosinca, jer mi je to bio jedini socijalni događaj u posljednjih godinu dana. No kako je broj zaraženih od sredine prosinca počeo suludo rasti i taj luksuz sam si ukinula.

Šoping centri su zatvoreni, kao i škole i vrtići. Nastava se odvija online, a roditeljima je i time na neki način onemogućen rad ako ne rade od kuće. U Americi je, naime, zakonski kažnjivo ako maloljetno dijete ostavite samo kod kuće, tako da roditelj mora biti doma dok dijete pohađa nastavu čak i ako mu o tome ovisi krov nad glavom. Za vrijeme pandemije desio se i jedan zanimljivi fenomen, a to je da je veliki broj ljudi poželio udomiti psa ili mačku. Skloništa za napuštene životinje su ispražnjena u rekordnom roku, a ljudi i dan danas stoje na listama čekanja kako bi udomili ljubimca. Prognozira se da se u urede neće vratiti još barem godinu-dvije, ostankom kod kuće omogućeno im je da se brinu za životinju, a usput i dobiju zanimaciju za sebe i djecu.

Za vrijeme pandemije desio se zanimljiv fenomen da je veliki broj ljudi poželio udomiti psa ili mačku. Skloništa za napuštene životinje su ispražnjena, a ljudi i danas stoje na listama čekanja kako bi udomili ljubimca

Dodatni problem cjelokupnoj američkoj pandemiji svakako je i donedavna politika koja je zagovarala nenošenje maski i na neki način ignorirala postojanje pandemije, te je time svoje pobornike motivirala da ne štite sebe, ali ni druge oko sebe. Florida je primjer države u kojoj se maske gotovo ne nose, sve radi, ali su i treća savezna država prema broju oboljelih i umrlih. Za usporedbu, Kalifornija je sa četrdeset milijuna stanovnika najveća savezna država, a Florida je sa 21,7 milijuna gotovo dvostruko manja.

Iako su u Americi brojke počele usporavati – tridesetak milijuna oboljelih i pola milijuna umrlih su ogromne brojke, a dosad je dano blizu 60 milijuna doza cjepiva. Obećavajuće je svakako da se u Americi već cijepe i stariji od 65 godina, a očekuje se da će ostali doći na red tek negdje u kasno ljeto ove godine.

Realnost je da će se posljedice pandemije vidjeti tek kroz nekoliko mjeseci ili čak godina, jer osim što su pokazale potpunu nespremnost zdravstveog sustava, pokazale su i krhkost američke ekonomije i razdijeljenost društva. Nošenje maske je postala politička tema između lijevih i desnih, cijela jedna industrija ugostiteljstva i zabave je preko noći gotovo pa nestala, a ljudi su postali predmet rasprave sociologa i psihologa. I s razlogom. Amerika je društvo koje je ekonomski snažno i zasigurno će se oporaviti i biti još jače, kao i nakon svake krize, ali će isto tako ostati trajne psihološke posljedice na emotivno i mentalno zdravlje ljudi.