Polanyi i Hayek. Od sličnog početka suprotnim putevima. Uloga socijalizma i von Misesa

Na početku su simpatizirali svaki sa svojom verzijom socijalističkih ideja. One su Polanyja odvratile od von Misesove kritike socijalizma, a studiranje von Misesa Hayeka je odvratilo od socijalizma. Jeremy Shearmur iznosi kritiku Polanyijeve Velike transformacije, koja danas ponovo stječe popularnost, na temelju iste, 1944. godine objavljene Hayekove knjige Put u ropstvo

• Naslovna ilustracija: Polanyijeva Velika transformacija i Hayekov Put u ropstvo pojavili su se praktički istovremeno.

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod

Godine 1944., pojavile su se dvije knjige o političkoj ekonomiji, koje su po svojoj prirodi bile vrlo različite, no njihovi su autori imali određene sličnosti. Prvu knjigu, Velika transformacija, napisao je Karl Polanyi.^[i] Druga je bila Put u ropstvo Friedricha Hayeka.^[ii]

Polanyi je pripadao zapaženoj mađarskoj obitelji židovskih intelektualaca.^[iii] Među njima je bio Karl, ali i njegov mlađi brat, Michael, koji je bio poznat po akademskom radu kao kemičar, kao jedan od bitnih kritičara teza o učinkovitosti sovjetskog planiranja, i kao filozof znanosti. Kao i neke druge sekularne židovske obitelji u istim okolnostima, obitelj se formalno prekrstila na protestantizam. Za razliku od drugih takvih slučajeva – primjerice filozofa Györga Lukácsa – braća Polanyi ozbiljno su shvatila vjerske ideje. Karl je odrastao u Budimpešti, no preselio se u Beč, gdje je 1920-ih i 1930-ih radio kao novinar u financijskim novinama. Dok Polanyijeve glavne teme nisu bile ekonomske, bio je upleten u kontroverzu koju je proširio rad ekonomista Ludwiga von Misesa.

Postojala je ideja, eksplicitno navedena u mnogim interpretacijama marksizma, te implicitno u radu mnogih drugih socijalista, da će socijalizam naslijediti ekonomska postignuća kapitalizma. Dok se vjerovalo da bi bilo moguće promijeniti uvjete pod kojima ljudi rade – ne samo na humaniji način i koji bi obogaćivao život, te kako bi se bogatstvo moglo prerasporediti – istovremeno se uglavnom podrazumijevalo da bi sve što je kapitalizam dostigao i dalje bilo dostupno novom socijalističkom političkom i ekonomskom poretku. To je ideja kojoj se Mises suprotstavio. Tvrdio je da bez tržišta i privatnog vlasništva ono što su kapitalistička društva proizvodila više ne bi bilo dostupno (njegov se argument usredotočio na ono što se zvalo roba ‘višeg reda’, tj. roba koja se koristila u proizvodnji drugih roba). Jasno, socijalističko gospodarstvo moglo bi činiti isto što je i kapitalističko gospodarstvo radilo u prošlosti. No konstantni proces reakcija na promjene u ponudi i potražnji, te na inovacije, koji je igrao ključnu ulogu u kapitalizmu, ne bi se mogao, tvrdio je Mises, učinkovito odvijati u socijalizmu. Mehanizmi iz stvarnog svijeta koji su to omogućavali bili bi odbačeni.^[iv]

To je, najblaže rečeno, smjestilo mačku među golubove. Socijalisti raznih vrsta ponudili su raznovrsne odgovore na Misesove zaključke, koristeći različite teorijske ideje. Neki su se koristili Marxovom radnom teorijom vrijednosti. Drugi su koristili ideje ‘marginalističke’ ekonomije. Karl Polanyi iznosio je argumente protiv Misesa iz socijalističke perspektive.^[v]  No, u svojim tekstovima na tu temu, kombinirao je prihvaćanje austrijskog ogranka marginalističkih ekonomista – koji je začeo Carl Menger – s idejama koje su katkad nazivane tradicijom cehovskog socijalizma.^[vi]  (U njemu, ključne se odluke donose na način koji oblikuju strukovni sindikati koji predstavljaju različite grane gospodarstva i uživaju veći nadzor nad svojim industrijama.)

I Polanyi i Hayek bavili su se Misesovim tezama, no o njima su imali različita mišljenja (Wikimedia Commons)

Zanimljivo je da se druga figura koja nas se ovdje tiče, Friedrich Hayek, također bavio Misesovim argumentom. Hayek je bio Austrijanac, školovao se u Beču kao ekonomist.^[vii] Kao mladić, gajio je simpatije prema socijalističkim idejama nalik onima britanskog Fabijanskog društva. To ga je navelo, dok je bio na Sveučilištu u Beču, da izbjegne Misesa, da radi s Friedrichom von Wieserom. Wieser je, iako je bio austrijski marginalistički ekonomist, bio više sklon socijalističkim idejama. Nakon vremena provedenog u Sjedinjenim Državama, gdje je surađivao s institucionalističkim ekonomistom Mitchellom, Hayek se vratio u Beč. Tamo ga je impresionirala Misesova kritika socijalizma, te se pridružio ‘privatnom seminaru’ koji je organizirao Mises, na kojem se raspravljalo o širokom rasponu ekonomskih pitanja i filozofiji društvenih znanosti. Hayek je mislio da su, u općem smislu, Misesovi zaključci o ekonomskim proračunima pod socijalizmom točni, iako je imao neke rezervacije oko detalja njegovog argumenta. No Hayek je potom razvio svoje vlastite prepoznatljive ideje o tim pitanjima, koje su naglašavale, posebice, ulogu cijena u prijenosu informacija u tržišno utemeljenim društvima.^[viii]

Sve ga je to dovelo, s jedne strane, do toga da je postao sumnjičav prema ekonomskim analizama koje su naglašavale visoku razinu idealizacije, uključujući savršeno znanje dijela ekonomskih agenata, a koje su igrale ključnu ulogu u onome što se nazivalo ‘analizom općeg ekvilibrija’. S druge strane, dovelo ga je do re-evaluacije vlastitih političkih pogleda. Nije stvar toliko u tome da su se (barem inicijalno) njegovi ideali promijenili od kad je bio blizak fabijanskom socijalizmu. Nego je postao uvjeren da je načini od kojih je očekivao ostvarenje svojih ideala ne bi djelovali, te da su neke od njegovih težnji i same bile utopijske. Oko svega je i javno izrazio žaljenje, na primjer u govoru studentima na London School of Economics 1944.^[ix] Polanyi je, nasuprot, itekako ostao socijalistom, te je kasnih 1940-ih promicao ciljeve Sovjetskog Saveza.

2. Od Beča do Velike transformacije

Godine 1933., Polanyi se iz Beča preselio u London. Do toga nije dovelo njegovo židovsko porijeklo, koliko činjenica da je bio poznat kao istaknuti socijalistički novinar, u vrijeme kada su se vlasti u Austriji izraženo okretale protiv takvih ideja. Polanyi se nastavio suprotstavljati Misesovim idejama, i vrsti klasičnog liberalizma koji je on predstavljao. Postepeno će protiv njih razviti argument drugačije vrste od ideja pod utjecajem cehovskog socijalizma koje je objavio u Beču. Neke od tih ideja i nastale su u Beču, a druge, u njegovom radu kao vanjski predavač na sveučilištu, te u sklopu obrazovanja u Londonu. Sazrele su u donekle neočekivanom okruženju vrlo ekskluzivnog ‘progresivnog’ Bennington Collegea u Vermontu, u Sjedinjenim Državama.

Polanyi je tvrdio da je, povijesno gledano, ekonomija bila ograničena moralnim i institucionalnim zaštitama za dobrobit ljudi, te da su u devetnaestom stoljeću, pod utjecajem utilitarizma, te zaštite bile demontirane. Mislio je da sve to neizbježno dovodi do otpora

Polanyijev argument – koji ima svoje paralele u kasnijim, tuđim pisanjem o ideji ‘moralne ekonomije’ – uključivao je nekoliko komponenti. Prvo, tvrdio je – na načine koji su se pozivali na ranog Marxa,^[x] i na ideje koje je raspravljao s kršćanskim socijalistima u Britaniji – da su kršćanske ideje o inkarnaciji nekompatibilne s pretvaranjem snage ljudskog rada u robu. Kao što je Tim Rogan raspravljao u njegovoj knjizi The Moral Economists,^[xi] priča je bila složena. Polanyi se doima, isprve, kao da traži vjersku osnovu na kojoj bi se suprotstavio idejama o pretvaranju ljudskog rada u robu. U Britaniji, već je bilo ljudi koji su zauzeli to gledište, uključujući socijalističkog ekonomskog povjesničara R. H. Tawneyja. Polanyi se u Britaniji družio s ljudima koji su prihvaćali takav pristup, poput Mauricea Reckitta i filozofa Johna MacMurrayja. No Rogan dovodi u pitanje koliko su duboku ulogu specifično vjerske ideje igrale u Polanyija, te su se i on i John MacMurray zapravo doimali kao da su se više oslanjali na rane Marxove ideje. Na kraju je Polanyi, tvrdi njegov biograf Gareth Dale,^[xii] odustao od pokušaja nuđenja ideja o ljudskoj prirodi koje bi imale ulogu u svemu tome, i, umjesto toga, doima se da se jednostavno poziva na društvene tendencije za koje je mislio da ukazuju kako se suvremeno društvo kreće u smjeru koji je preferirao.^[xiii] Doista, Polanyi je tvrdio da je, povijesno gledano, ekonomija bila ograničena moralnim i institucionalnim zaštitama za dobrobit ljudi, te da su u devetnaestom stoljeću, pod utjecajem utilitarizma, te zaštite bile demontirane. Mislio je – na načine za koje Dale sugerira da dijelom dolaze od Toynbeejevih spekulativnih povijesnih ideja – da sve to neizbježno dovodi do društvenog i političkog otpora.

Polanyi je također bio kritičan prema onima koji su opisivali ljude kao izrazito koristoljubive, te je bio zabrinut zbog negativnog utjecaja ekonomskih inovacija na tradicionalne strukture i običaje. U tom se kontekstu zainteresirao za proučavanje načina na koje je, u prošlosti, ekonomska aktivnost bila ograničena različitim društvenim uređenjima. U svojoj se Velikoj transformaciji i nakon nje bavio povjesničarskim radom na tim temama. No specijaliziraniji povjesničari nisu uvijek dobro prihvaćali njegove povjesničarske radove, čak i kada su mu općenito bili politički sklon.^[xiv]  U isto vrijeme, nije bilo baš jasno da su ‘klasično liberalni’ ekonomisti s kojima se najviše nije slagao bili predani nekim od ideja koje je on kritizirao.^[xv] Kako god bilo, kasniji autori na temu ‘moralne ekonomije’ su iznosili slične ideje o ugrađenosti tržišta u društvo.^[xvi]

Grčko izdanje Velike transformacije na naslovnici je krasio “Bathos”, posljednji rad Williama Hogartha, koji prikazuje vrijeme, slomljeno i potrošeno, na izmaku snaga (Wikiart)

Ipak, meni se čini da Polanyijeva predložena rješenja nisu baš bila sasvim koherentna. Njegove su pozitivne ideje bile, u različitim periodima života, pod utjecajem ‘reformističkog’ marksizma povezanog s Bernsteinom, ‘liberalnih’ socijalističkih ideja, aspekata Marxovog rada, te također mađarskih i kasnije britanskih ideja o ‘cehovskom socijalizmu’.^[xvii] Potonji je pokret spajao niti srednjoovjekovne nostalgije sa sindikalističkim idejama o industrijskim cehovskim udruženjima koji bi preuzimali kontrolu nad svojim područjima rada, unutar parlamentarne strukture u kojoj bi sindikati imali istaknutu ulogu. Postojalo je mnogo entuzijazma za takve ideje u prvom dijelu dvadesetog stoljeća.^[xviii] Među njihove su se zagovornike ubrajali razni, od čudaka ^[xix] do socijalista koji su tražili alternativu državocentričnim birokratskim idealima ranih Fabijanaca, do ljudi koji su favorizirali sindikalistički militarizam, pogotovo štrajkove predvođene radničkim predstavnicima.^[xx]  U samoj Velikoj transformaciji  pokušao je – određenu vrstu tržišnog društva bez ikakvih ograničenja, s kojima su neka društva kroz koja su ljudi prolazili dijelila sličnosti te vrste tržišnih društava za koje je smatrao da ih hvale autori poput Misesa – prikazati nekoherentnima. Na taj je rad snažno utjecao Polanyijev socijalizam, i njegove izražene antipatije prema kapitalizmu i fašizmu. Rad nije bio osobito utjecajan kada je tek objavljen. No, posljednjih je godina došlo do oživljavanja interesa za Polanyijev rad.^[xxi]  Meni se, ipak, čini da se treba okrenuti Hayekovom Putu u ropstvo kako bi se pronašla analiza problema one vrste intervencionizma koju je Polanyi naizgled preferirao.^[xxiii]

3. Neki osvrti na Polanyija

Polanyi nudi neke značajne ideje o tome kako bi ljudi, njihove tradicije i institucije trebale odgovoriti na tržišnu ekonomiju, te na poremećaje koje bi ona mogla uzrokovati. No, uređenja na koja bi mogla utjecati takva ekonomska promjena, koja bi se mogla dogoditi na poljima o kojima ljudi nemaju izravnog znanja, mogla bi se smatrati potencijalno nepovoljnima za sastavne elemente ljudskih života, osobnosti i obrazaca uzajamne odgovornosti. U isto vrijeme, postoji opasnost da nas pristup poput Polanyijevog očara. Jer on povezuje ono što je u mnogim pogledima konzervativni argument o tome kolika je cijena promjena načina na koji su se stvari nekad radile, s nejasnom ali meni naizgled potpuno fantastičnom vizijom kako bi stvari mogle funkcionirati u nekom budućem socijalističkom društvu, te s nerealno apsolutističkom interpretacijom onoga što hvale zagovornici tržišnih društava.^[xxiii] Ovdje možda vrijedi naglasiti dva pitanja.

Prvo je da su ‘moralne ekonomije’ kojima smo se povijesno bavili često bila društva u stanju teškog siromaštva. Jednostavno je bilo nejasno postoje li ekonomski temelji unutar tih društava za pružanje dobrog života svima. Kako bi se to postiglo, čini se da bi to zahtijevalo radikalne i dugotrajne transformacije ljudskog rada i ponašanja. Također, čini se kao da su te transformacije više povezane s tehničkim i gospodarskim promjenama, nego s bilo čime što je imalo dubinske veze s kapitalizmom. Želim reći da jednostavno nije jasno da bi se postigle iste vrste pomaka u produktivnosti kada bi ljudi nastavili sa svojim prethodnim društvenim ulogama i zanimanjima u sklopu planskog društva. Ako se za povećanje produktivnosti moraju dogoditi različite transformacije, tada – ako se to može učiniti izvan kapitalizma – izgleda da ne bi bilo razlika u promjenama koje bi ljudi morali izvesti, bez obzira kakva bi bila vrsta vlasništva.^[xxiv]

Moglo bi se reći, provokativno, da bi se netko koga inspirira široki altruizam spram drugih članova svojeg društva s kojim ne ulazi u izravan odnos, zapravo trebao ponašati na ekonomski sebičan način, kako bi najbolje postigao taj cilj!

Drugo, Polanyi i drugi ‘moralni ekonomisti’ izražavaju svoju odbojnost prema utilitarizmu i referiranje ekonomista na ljude koji djeluju iz vlastitog interesa. No, utilitaristička briga za pitanja što čini opću dobrobit je bitna. Meni se čini da su pogrešne Polanyijeve brige oko neoklasičnih ekonomista koji moraju pretpostaviti vlastiti interes u užem smislu. Jer je ključni problem s kojim smo suočeni: kako učinkovito koristiti kapital i trošiti svoje vrijeme u sklopu gospodarstva, radeći ono što će drugi smatrati najkorisnijim? Upravo na ovaj problem ideja: djeluj na temelju svojeg ekonomskog interesa, na temelju cijena, nudi važan odgovor. Naime, smisao sustava koji Polanyi napada je da će on imati dobre društvene ishode. Moglo bi se reći, provokativno, da bi se netko koga inspirira široki altruizam spram drugih članova svojeg društva s kojim ne ulazi u izravan odnos, zapravo trebao ponašati na ekonomski sebičan način, kako bi najbolje postigao taj cilj!

Očito, potrebno je raspraviti još mnogo više toga – uključujući i vrste institucionalnih uređenja po kojima se tržišta moraju nadograditi kako bi pomogli ljudima negativno pogođenim tržišnim zbivanjima. U ovom je slučaju Hayek preferirao socijalnu državu, pod uvjetom da djeluje na načine koji ne potkopavaju temelje na kojima počiva tržišna ekonomija. Mogli bismo, također, ponovno pogledati načine na koje bi se ti problemi mogli riješiti dobrovoljnim sredstvima.^[xxv]

4. Put u ropstvo

Hayekov Put u ropstvo bio je kritika ideja o ‘planiranju’ koje nisu funkcionirale na način koji je on preferirao. Njegov je argument bio usmjeren protiv pogleda onih koji su u njegovo vrijeme htjeli biti planeri. No to je djelo znatno šireg značaja. Moglo bi se na njega gledati, na primjer, kao nešto što ima važne stvari za reći u odnosu na one koji su, na kraju devetnaestog stoljeća, preferirali ideje bliske korporativizmu, u kojem je sve društvene interese trebala zastupati država.^[xxvi] No, ono se podjednako obraćalo i onima unutar tradicija sindikalizma i cehovskog socijalizma, koji su vidjeli neku vrstu socijalističkog korporativizma kao ono što je bilo neophodno gospodarstvu.^[xxvii]

Hayekov je argument bio da smo redovito bili u opasnosti od precjenjivanja uloge koju ljudsko planiranje može i treba imati po pitanju naših institucija, kao i stupnja do kojeg možemo očekivati postizanje racionalne suglasnosti oko naših vrijednosti i ciljeva. Hayek, naglašeno, nije bio iracionalist.^[xxviii] Njegov je argument zapravo bio da bismo trebali cijeniti način na koji određeni tipovi institucija djeluju kako bi postigli učinak koji ne bismo mogli postići kada bismo pokušali planirati institucije ne bismo li te učinke postigli centralizacijom. (To je zapravo generalizacija njegovog argumenta o zamjeni sustava cijena ekonomskim planiranjem.)

Hayek je argumentirao da su ideali harmoničnog društva koje bi na racionalan način pomirilo interese različitih skupina potpuno iluzorni. (Levan Ramishvili)

Preciznije rečeno, Hayek je tvrdio da postoji nekoliko sustavnih problema oko postizanja određenih vrsta rezultata, ako se to pokušava riješiti putem političke intervencije u gospodarstvo. Prvi je da su oni koji su preferirali takvo planiranje – npr. u ime ‘društvene pravde’ – precjenjivali naše sposobnosti da postignemo racionalno slaganje oko toga kakav bi taj plan trebao biti. Dok bismo svi mogli preferirati ‘društvenu pravdu’, ako pitamo: točno tko bi trebao dobiti što u društveno pravednom gospodarstvu, izgledno bi naletjeli na velika i nerješiva neslaganja. Postoje i dalji problemi kako bi se postizanje bilo kojeg takvog cilja odrazilo na druge stvari koje se odvijaju unutar tržišnog gospodarstva. (Tj. ako se, na primjer, odredi da medicinski tehničari trebaju biti znatno više plaćeni, što je s onima u povezanim zanimanjima, te s utjecajem viših plaća za medicinske tehničare na privlačenje ljudi u ta druga zanimanja?) Nadalje,  različite skupine unutar društva mogu imati ciljeve – npr. gradnja crkava, džamija, dvorana za sekularna okupljanja – utemeljene na stvarima oko kojih se nije nadati lakom racionalnom rješenju. Pod uređenjem liberalnog kapitalističkog društva, različite bi skupine jednostavno bile slobodne trošiti svoje vlastite resurse u ispunjavanju takvih različitih ciljeva.

No, ja sam sugerirao da je važnost Hayekovog argumenta šira od samog ‘planiranja’ koje se Hayek namjerio kritizirati. Čini mi se da se ona svodi na dvije različite vrste ideja o poželjnom društvenom poretku.

Prva od njih – koja je bila popularna krajem devetnaestoga stoljeća – bila je svojevrsna vizija racionalnog društva kakvo su preferirali neki britanski hegelijanci, poput Bosanqueta. Oni su preuzeli gledište da bi dobro društvo bilo vrsta korporativizma, u kojem bi se pomirili interesi različitih skupina, na racionalan način, unutar okvira države. Hayekov mi se argument doima kao da ukazuje da su bilo kakve ideje o takvoj društvenoj harmoniji iluzorne. Nasuprot tome, ne postoji problem ako se različite skupine bave svojim interesima pritom koristeći vlastite resurse, bez da svoje ciljeve nameću drugima, ili da moraju doći do bilo koje vrste kolektivne odluke o korištenju resursa.

Druga se odnosi na vrste ideja kakve su predlagali cehovski socijalisti, s različitim segmentima ekonomije pod nadzorom sindikalista iz tih područja. Ključni problemi u ovome slučaju ne uključuju samo odluke o investiranju kapitala i kako postupati s inovacijama. (Ako bi odluka bila na proizvođačima, onda bi moji preci koji su radili kao ‘strižači’,^[xxix] na zadaćama povezanima s ručnim tkanjem na tkalačkim stanovima, još uvijek imali posla.) No, također nije očito ni da bi oni koji predstavljaju različite skupine – i pritom imali utjecaja na iznose koje bi zarađivali – bili u stanju međusobno se dogovoriti oko toga kako bi to trebalo biti. Ne samo da postoje nerješivi problemi oko samog ideala ‘društvene pravde’ na koje sam se ranije osvrnuo. Već je tu i problem da često postoje neslaganja, unutar određenih zanimanja, oko značaja različitih plaća i nagrada za posjedovanje određenih vještina. Dok u stvarnim pregovorima sindikalista važnu ulogu igra koliko su ljudi svjesni intenziteta posljedica koje bi povlačenje njihove vrste rada imalo na sveukupno funkcioniranje gospodarstva.

Kada se sve zbroji, čini mi se nejasnim kako bi tipovi institucija koje je Polanyi favorizirao mogli igrati onu ulogu koju im je on namijenio. Iako su, do stupnja do kojeg se na kraju pozivao na tradiciju i običaje, to zasigurno bile upravo one stvari koje je poremetila dinamika tržišnog gospodarstva – ili bilo kojeg funkcionalnog ekvivalenta koji se može zamisliti – koje je društvu omogućio da poboljša gospodarstvo i dobrobit građana.

5. Što bi trebalo učiniti?

Prema moje razmišljanju, Polanyijeve pozitivne ideje su beznadne, i ne vjerujem da se kroz njih išta može dobiti. No, također mislim da su neki od problema koji su ga brinuli stvarni, te da se s njima treba pozabaviti. Također ne mislim da je korisno samo se pozivati na ideju ‘socijalizma’ pri suočavanju s tim problemima. Ili, ako već netko to radi, treba nam reći o čemu točno govor. Kako bi to radilo? I što – jednom kada bismo uspostavili njihove preferirane institucije – istovremeno više ne bismo mogli raditi.

Polanyi, i njegovi suvremenici, bili su idealisti i često bi prigrlili privlačne ideje. No u isto vrijeme, razumjeli su da su trebali, ako smo se htjeli udaljiti od ‘kapitalizma’ – zamijeniti ga nečim. I kada bi nam pokušali razjasniti svoje poglede o tome stvari bi se relativno brzo raspale. Često, činilo se da bismo završili s administrativnim planiranjem države, upravo one vrste kojoj su se protivili cehovski socijalisti. Danas, čini se kao da imamo beskrajno ideja o socijalizmu na koje se pozivamo, ili, negativnije gledano, jednostavno osuđujemo kapitalizam. Ali nitko ne pojašnjava točno kakve bi institucije htjeli da ga zamijene. Na sličan se način poziva na ideje o ‘demokraciji’  a da se, tipično, oni koji ih spominju ne hvataju ukoštac sa stvarnim problemima i ograničenjima naše sposobnosti da demokratski kontroliramo institucije.^[xxx]

Izvornik je dostupan ovdje: The Great Transformation and The Road to Serfdom 4

• Bilješke

^[i] Karl Polanyi, The Great Transformation, New York: Farrar & Rinehart, 1944.

^[ii] Friedrich Hayek, The Road to Serfdom, London: Routledge, 1944.

^[iii] Upotrijebio sam ovaj pomalo zaobilazan izraz samo zato što, iako su rođeni Židovi, ti ljudi – kao i brojni intelektualci sličnog položaja u urbanoj Mađarskoj i Beču, nisu imali veze s judaizmom kao vjerskom praksom.

^[iv] Posebno koristan uvod u ova pitanja može se naći u knjizi Davida Ramsay Steelea ‘From Marx to Mises’, La Salle, IL: Open Court, 1999.

^[v] Pogledajte Karl Polanyi, ‘Socialist Accounting’[1922], Theory and Society 45, 2016, str. 385-427.

^[vi] Postojali su mađarski korijeni takvih ideja (pogledajte Lee Congdon, Exile and Social Thought, Princeton: Princeton University Press, 1991, poglavlje 5), dok se kad je stigao u Britaniju povezivao s britanskim socijalistima koje su prije povezivali s takvim idejama, poput G. D. H. Colea.

^[vii] Pogledajte, o Hayeku, moju Hayek and After, London: Routledge, 1996.

^[viii] Koristan izvor za ovaj materijal je, sad, F. A. Hayek, Socialism and War, ur. Bruce Caldwell, Chicago: University of Chicago Press, 1997.

^[ix] Pogledajte Hayekov ‘On Being an Economist’, u W. W. Bartley III i Stephen Kresge (urednici) The Trend of Economic Thinking, Chicago: University of Chicago Press, 1991.

^[x] Polanyi se referirao na izdanje Marxovih ranih radova koje su objavili J. P. Mayer i S. Landshut 1932. (Der historische Materialismus: die Frühschriften, Leipzig: A. Kröner).  No, meni se ideja da su kompatibilni s kršćanskom perspektivom čini duboko pogrešna. U suštini, ideje ‘Pariških rukopisa’ čudno su nalik idejama J. S. Milla o ‘samorazvoju’, postavljenih putem nekih neobičnih ideja o ljudskoj suštini koje potječu od Feuerbacha. Dok je nekompatibilnost Marxovih pogleda na socijalizam i bilo koju vrstu stvarne religije sigurno razjašnjena završnim dijelovima Marxova ‘Contribution to the Critique of Hegel’s Philosophy of Right: Introduction’.

^[xi] Tim Rogan, The Moral Economists, Princeton i Oxford: Princeton University Press, 2017.

^[xii] Zanimljiv rad Garetha Dalea o Polanyiju uključuje njegov Karl Polanyi, The Limits of the Market, Cambridge: Polity, 2010; Karl Polanyi: A life on the Left, New York: Columbia University Press, 2016; Reconstructing Karl Polanyi, London: Pluto Press, 2016; i‘Karl Polanyi vs Friedrich von Hayek: The Socialist Calculation Debate and Beyond’, u R. Leeson (ur.) Hayek, A Collaborative Biography: Popper, Humboldt and Polanyi, Cham, Switzerland: Palgrave Macmillan, 2018, str. 283-308

^[xiii] Za ovo također pogledajte i John Vail, Karl Polanyi and the Paradoxes of the Double Movement, London: Routledge, 2022.

^[xiv] Rogan je ovo raspravljao u odnosu na svoje ideje o ‘Speenhamlandskom sustavu’; Dale kazuje kako su i njegove kasnije ideje o ekonomskom uređenju u klasičnoj Grčkoj također kritizirali povjesničari tog perioda. Za žestoki pregled ove kritične literature pogledajte Santhi Hejeebu i Diedre McCloskey, ‘The Reproving of Karl Polanyi’, Critical Review 13, Nos 3-4, str. 285-314.

^[xv] Moglo bi se pomisliti da bi njegov naglasak na ulozi namjernih političkih mjera koje uklanjaju ograničenja ‘moralne ekonomije’ potkopao Hayekov naglasak na ‘spontanom redu’. Ali čini mi se da je Hayek najjači kada raspravlja o ovoj ideji u smislu skupa institucionalnih aranžmana, a ne teorije o njihovom podrijetlu, dok on sam daje prednost različitim idejama – npr. u svom radu o ‘denacionalizaciji novca’ – koje se svode na zagovaranje namjernog stvaranja ‘spontanog poretka’. Također treba napomenuti da se Hayekov vlastiti program u političkoj filozofiji izričito bavio time kako se može imati državnu intervenciju (npr. u socijalnoj državi) bez potkopavanja djelovanje tržišne ekonomije. Čini se da su Polanyi i Mises složni u stavu da to nije moguće.

^[xvi] Pogledajte pogotovo E. P. Thompson, ‘The Moral Economy of the English Crowd in the Eighteenth Century’, Past & Present No. 50 (Feb., 1971), str. 76-136.

^[xvii] Za raspravu o ovome pogledajte Lee Congdon, Exile and Social Thought, Princeton: Princeton University Press, 2014, te engleskog autora G. D. H. Cole kojeg je Polanyi također navodio kao značajni utjecaj na njega, Margaret Cole, The Life of G. D. H. Cole, London: Macmillan, 1971.

^[xviii] Koristan kratki vodič ponuđen je u knjizi S. T. Glassa The Responsible Society: The Ideas of Guild Socialism, London: Longmans, 1966.

^[xix] Iako se čini da je bio talentiran urednik, A. R. Orage, čiji je časopis The New Age igrao važnu ulogu u ovoj vezi, može se, mislim, s pravom opisati ovim terminima. Zagovarao je, redom, teozofiju, cehovski socijalizam, društveni kredit i mistične ideje Georgea Gurdjieffa, za kojega je djelovao kao svojevrsni propagandist u Sjedinjenim Državama.

^[xx] Za sve ovo pogledajte Philip Mairet, A. R. Orage: A Memoir, New York: University Books, 1966; Maurice B. Reckitt, As it Happened, London: Dent, 1941; L. P. Carpenter, G. D. H. Cole: An Intellectual Biography, Cambridge: Cambridge University Press, 1973; Margaret Cole, Growing up into Revolution, London: Longmans, Green, 1949, and John Costello, John MacMurray: A Biography, Edinburgh: Floris, 2002.

^[xxi] Moglo bi se spomenuti, ovdje, rad Garetha Dalea na Polanyiju; knjigu Tima Rogana The Moral Economists, te niz zbirki radova o Polanyijevu radu nastalnih na konferencijama koje je kasnije objavio Black Rose Press u Montrealu.

^[xxii] Knjiga je napisana protiv prijedloga centraliziranog intervencionizma u tržišnoj ekonomiji, a ne cehovskog socijalizma, ali s istim bi se problemima suočili i cehovski socijalisti.

^[xxiii] U ovom slučaju, rasprava u Hejeebuu i McCloskeyju je posebno bitna.

^[xxiv] Zanimljiv primjer za to je slika koju daje Arthur Koestler o plemenskim ženama koje su poslane na rad u tvornicu svile u Sovjetskom Savezu, u svojoj knjizi Arrow in the Blue, London: Collins i Hamish Hamilton, 1952. S tim u vezi, pogledajte argument koji sam ponudio u svojim ‘Recipes for the Cookshops of the Future’, u pogledu kontinuirane relevantnosti Marxovih ideja o ‘odnosima proizvodnje’, ako odbacimo njegove vlastite teleološke ideje o povijesti.

^[xxv] Za ovo pogledajte, na primjer: Richard C. Cornuelle, Reclaiming the American Dream: The Role of Private Individuals and Voluntary Associations, New York: Random House, 1965.

^[xxvi] Pogledajte B. Bosanquet, The Philosophical Theory of the State, London: Macmillan, 1899.

^[xxvii] Pisati na takav način možda je pretjerano velikodušno prema sindikalistima i cehovskim socijalistima, jer nije jasno da su oni imali razvijene ideje o tome kako bi se trebala odvijati koordinacija donošenja ekonomskih odluka, bilo između različitih sektora u gospodarstvu, te kako će se donositi odluke o ulaganju kapitala, ili zastupanja interesa potrošača. Zapanjio me stupanj do kojeg se, recimo, rad G.D.H. Coleačini nedirnut vrstama pitanja koja je pokrenuo Mises – iako je Cole napisao tako golemu količinu tekstova, moguće je da je o tome negdje raspravljao.

^[xxviii] Iako je, kako je komentirao, ponekad pisao na načine koji bi mogli pozvati na takvo tumačenje.

^[xxix] ‘Shearmur’ je, čini se, bila iskrivljena verzija ‘Shearmana’ – strižača.

^[xxx] Ovdje je vrijedno pogledati, s jedne strane, neke od problema vezanih s mehanizmima demokratskog odlučivanja koje su istraživali teoretičari ‘javnog izbora’. I, s druge strane, važna literaturu koja je razvijena u kritici tvrdnji ‘pluralista’ u američkoj političkoj znanosti.