Polemika Stiglitz – Summers oko sekularne stagnacije: Može li se ekonomijom upravljati ili se ona razvija sama od sebe

Dok se pripremamo za novu krizu, piše Stiglitz, treba voditi računa da je slabašno upravljanje oporavkom od Velike recesije favoriziralo banke i bogate, da su trebale godine da drugi dođu do daha. Teorija sekularne stagnacije, koju je reafirmirao Summers, služila je da opravda tu politiku. Summers pak tvrdi da je američka vlada u Obamino vrijeme, kad je on bio ekonomski savjetnik, izdašno poticala ekonomiju

Naslovna slika: Stiglitz (lijevo) i Summers

U drugom članku vezanom uz desetgodišnjicu financijskog kraha koji je prouzročio globalnu ekonomsku krizu donosimo kraći pregled debate između Josepha Stiglitza i Larryja Summersa o američkom ekonomskom oporavku. Dvojica ekonomista bili su u žarištu američke krizne i postkrizne ekonomske politike. Stiglitz je nobelovac, profesor na sveučilištu Columbia u New Yorku, nekadašnji glavni ekonomist Svjetske banke i svojevremeni savjetnik tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona. Larry Summers se također nalazio u Clintonovom političkom timu kao zamjenik i kasnije ministar financija, kao i Stiglitz svojevremeno je bio glavni ekonomist Svjetske banke, pet godina proveo je kao čelna osoba sveučilišta Harvard, a bio je na čelu Nacionalnog ekonomskog vijeća predsjednika Baracka Obame u razdoblju najjače i najdublje krize, od siječnja 2009. do kraja 2010.

Američki ekonomski oporavak nakon krize išao je sporo i nesigurno. Mada je već 2007. gospodarstvo pokazivalo znakove slabljenja (realni rast bruto domaćeg proizvoda iznosio je 1,9%), godinu kasnije pad je bio 0,1%, a 2009. ozbiljnijih 2,5%.  Najveći pad zabilježen je u posljednjem tromjesečju 2008. godine (-8,4%), a već u trećem kvartalu 2009. kad američka je ekonomija rasla 1,5%. Slijedila su tromjesečja s boljim i lošijim rezultatima, a posljednji negativan kvartal bio je početak 2014. godine kad je gospodarstvo skliznulo za 1 posto. Zbog nestabilnog oporavka u američkim ekonomskim krugovima za to se razdoblje uobičajio naziv Velika recesija, za razliku od Velike depresije iz tridesetih godina 20. stoljeća.

Uz razdoblje Velike depresije djelomično je vezana i srž polemike između Stiglitza i Summersa o teoriji tzv. ‘sekularne stagnacije’. Tu je teoriju kasnih tridesetih postavio Alvin Hansen. ‘Sekularno’ se koristi u značenju produljenog ili nedefinirano dugog trajanja neke pojave, pa se ‘sekularna stagnacija’ objašnjava kao situacija u tržišnoj ekonomiji u kojoj je ekonomski rast nezamjetan ili nepostojeći, i suprotna je teoriji ekonomskog ciklusa u kojoj se smjenjuju rast i pad.

Kad neko gospodarstvo karakterizira visoki dohodak po stanovniku udio štednje može premašiti udio dugoročnih investicija u, recimo, infrastrukturu i obrazovanje koji su nužni za budući ekonomski rast. Izostanak investicija i ekonomskog rasta rezultira u padu dohotka i padu štednje. S padom štednje i niskim investicijama dolazi do stagnacije.

U prvom komentaru Stiglitz neizravno proziva Summersa ističući da su nakon financijske krize 2008. „neki ekonomisti“ tvrdili da se ekonomija SAD-a, a možda i cijelog svijeta nalazi, u „sekularnoj stagnaciji“. Vjerovali su da se desilo nešto zbog čega će ekonomija stagnirati čak i uz niske ili nulte kamatne stope. Oni koji su bili odgovorni za upravljanje oporavkom nakon krize smatrali su da je ideja sekularne stagnacije atraktivna jer je opravdavala njihovu nemogućnost da pokrenu živahni, snažan oporavak, tvrdio je Stiglitz.

Događaji u posljednjih godinu dana su pokazali da je ta ideja, koja se nikad nije činila vjerojatnom, potpuna laž, piše Stiglitz. Snažan rast američkog proračunskog deficita s oko 3 na gotovo 6 posto BDP-a, krivo zamišljena regresivna porezna politika i istovremeno povećanje državne potrošnje podigli su ekonomski rast na oko 4 posto i srezali nezaposlenost na najnižu razinu u posljednjih 18 godina. Mjere možda nisu pametne, ali pokazuju da se s dovoljnim fiskalnim poticajem čak i kad su kamatne stope dosta iznad nule, može postići puna zaposlenosti, ukazao je Stiglitz.

Ovdje se postavlja i središnje pitanje: hoće li stope rasta u budućnosti biti tako visoke kao što su bile u prošlosti. To naravno ovisi o stopi tehnoloških promjena. No, možda je opsesija stopom gospodarskog rasta otišla predaleko – posebno ako pomislimo na okoliš, i još više ako taj rast ne donosi korist za većinu građana, piše Stiglitz

Obamina vlada je 2009. napravila ključnu pogrešku kad nije inzistirala na većem, duljem, bolje strukturiranom i fleksibilnijem fiskalnom poticaju. Da je to napravila opravak bi bio snažniji i ne bi se pojavila potreba za raspravom o sekularnoj stagnaciji. No, u prve tri godine tzv. oporavka rast dohotka su ostvarili samo oni koji se nalaze u najviših 1%.

Neki među nama, navodi Stiglitz, upozoravali su da će recesija vjerojatno bili duga i duboka, i da je potrebno nešto snažnije i drukčije od onoga što je predložila Obamina administracija. Glavna zapreka za to je bilo vjerovanje da se radi samo o manjem problemu od kojeg će se ekonomija brzo oporaviti. „Stavite banke u bolnicu, pružite im potrebnu njegu (drugim riječima, nemojte bankare držati odgovornima ili ih ukoriti, nego im pojačajte moral time da ih pozovete na razgovore o tome kako dalje), i najvažnije, napunite ih novcem i uskoro će sve biti dobro“, ironičan je Stiglitz.

No, problemi su bili dublji. Redistribucija dohotka i bogatstva prema vrhu je oslabila agregatnu potražnju, ekonomija je prolazila kroz tranziciju iz industrijske prema uslužnoj, a tržišne ekonomije samostalno ne prolaze lako kroz takvu promjenu. Ono što je bilo potrebno je više od masovnog spašavanja banaka. SAD su trebale korjenitu reformu svojeg financijskog sustava.

Bilo je potrebno jačanje državne potrošnje, kao i aktivniji programi raspodjele koji bi se bavili sve slabijom kupovnom moći radnika, koji bi se pozabavili jačanjem tržišne dominacije velikih korporacija i koja bi se pozabavili zloupotrebama u korporativnom i financijskom sektoru. Također, aktivne industrijske politike i politike tržišta rada mogle su pomoći u onim sektorima koji ispaštaju zbog posljedica deindustrijalizacije. Umjesto toga, tadašnja politika nije uspjela čak ni spriječiti da siromašne obitelji izgube svoje domove, kritičan je Stiglitz.

Mnoge su lekcije koje se mogu naučiti iz krize 2008., no najvažnija je da je glavni izazov tada –  kao i danas – politički, a ne ekonomski: ne postoji ništa što inherentno sprečava našu ekonomiju da je se vodi na način koji osigurava punu zaposlenost i raspodjelu prosperiteta. Sekularna stagnacija bila je samo isprika za krivu ekonomsku politiku

Ovdje se postavlja i središnje pitanje: hoće li stope rasta u budućnosti biti tako visoke kao što su bile u prošlosti. To naravno ovisi o tehnološkim promjenama. No, možda je opsesija stopom gospodarskog rasta otišla predaleko – posebno ako pomislimo na okoliš, i još više ako taj rast ne donosi korist za većinu građana.

Mnoge su lekcije koje se mogu naučiti iz krize 2008., no najvažnija je da je glavni izazov tada –  kao i danas – politički, a ne ekonomski: ne postoji ništa što inherentno sprečava našu ekonomiju da je se vodi na način koji osigurava punu zaposlenost i raspodjelu prosperiteta. Sekularna stagnacija bila je samo isprika za krivu ekonomsku politiku, zaključuje on.

Larry Summers je odgovorio da Stiglitzu nije prvi puta da ga napada i da mu se čini „da su Stiglitzevi politički komentari upravo onoliko slabi koliko je snažan njegov akademski teoretski rad“. Stiglitz ponavlja riječi konzervativaca poput Johna Taylora tvrdeći da je sekularna stagnacija fatalistička doktrina koja je izmišljena kako bi se našao izgovor za slabi rast ekonomije tijekom Obaminih mandata što jednostavno nije točno, objašnjava Summers. Teorija sekularne stagnacije predviđa da se privatni sektor ekonomije, bez poticaja, nakon kontrakcije ne mora nužno vratiti u stanje pune zaposlenosti, zbog čega je javna politika nužna. „Mislim da je to isto što vjeruje Stiglitz, zbog čega ne razumijem njegove napade“, piše Summers.

U svim spominjanjima sekularne stagnacije naglašavao sam da ona nije argument za bilo kakav fatalizam nego za politike koje bi promovirale potražnju, posebno kroz fiskalnu ekspanziju. Također sam naglasio ulogu rastuće nejednakosti u porastu štednje kao i ulogu strukturnih promjena usmjerenih k smanjenju agregatne potražnje.

Stiglitz se okomio na neuspjeh Obamine vlade da implementira politiku jačih fiskalnih poticaja i tvrdi da to znači nerazumijevanje ekonomije. On je potpisnik pisma iz studenog 2008. kojim se tražio poticaj u visini od 300 do 400 milijardi dolara – upola manje nego što je predložila Obamina vlada, podsjeća Summers. „Mi u Obaminom ekonomskom timu smo vjerovali da je potreban poticaj od barem 800 milijardi dolara – a vjerojatno i više – s obzirom na ozbiljnost situacije“.

Summers se dotaknuo i financijske regulative te napominje da je „iz ove perspektive“ jasno da bi bilo bolje da su u doba Clintonove administracije mogli predvidjeti potrebu za zakonima koji su doneseni kao posljedica krize. Dio zakonodavstva koji je regulirao banke i njihovo poslovanje, a koji je ukinula Clintonova vlada (tzv. Glass-Steagall zakon kojim je nakon Velike depresije tridesetih godina razdvojeno investicijsko bankarstvo od poslovanja s građanima) ionako nije uređivao većinu institucija koje su bile uzroci problema, tvrdi on. A po pitanju neadkvatne regulacije financijskih derivata Summers piše da bi , „iz sadašnje perspektive“, rado da nisu podržali takve zakone.

„Ono što je važnije od prepucavanja oko povijesti je razmišljanje o budućnosti. Čak i ako se ne slažemo oko prošlih političkih odluka i oko korištenja izraza ‘sekularna stagnacija’, drago mi je da cijenjeni teoretičar poput Stiglitza slaže s onim što sam namjeravao naglasiti u ponovnom oživljavanju te teorije: ne možemo se uzdati samo u politiku kamatnih stopa kako bismo osigurali punu zaposlenost. Moramo aktivno razmišljati o fiskalnim politikama i strukturinim mjerama kako bi se stvorila održiva i odgovarajuća agregatna potražnja“, zaključio je prvi dio polemike Summers.

Stiglitz u nastavku debate podsjeća da je termin ‘sekularna stagnacija’ postao popularan sa završetkom Drugog svjetskog rata. „Hansen i mnogi drugi su brinuli da će se, bez poticaja koje je davao rat, ekonomija vratiti u recesiju. Činilo se da postoji neka fundamentalna bolest.

No, to se nije desilo. Kako to da su Hansen i ostali bilo toliko u krivu? Kao što je to slučaj s nekim modernim zagovarateljima teorije – postojala je duboka greška u osnovnoj mikro- i makroekonomskoj analizi – a najvažnija je bila u analizi uzroka same Velike depresije“, tvrdi Stiglitz.

Analogna strukturna transformacija, ovaj puta ne iz poljoprivrede u industriju, nego iz industrijske prema uslužnoj ekonomiji, zajedno s prilagodbom globalizaciji, karakterizirali su američku ekonomiju prije krize iz 2008. No, zbog zloupotrebe u financijskom sektoru kućanstva su ovog puta bila opterećena enormnim dugovima. Za razliku od kraja Drugog svjetskog rata sada je bilo razloga za brigu

Podsjeća da je tijekom Velike depresije visoki rast produktivnosti u poljoprivredi (zajedno s rastom poljoprivredne proizvodnje u ostatku svijeta) donio nagli pad cijena u prve tri godine Depresije. Prihodi tog velikog američkog ekonomskog sektora su se prepolovili. Kriza u poljoprivredi je dovela do pada potražnje za gradskim robama i do kraha cijele ekonomije. Drugi svjetski rat je donio više od samog fiskalnog poticaja: donio je i strukturnu transformaciju jer se tijekom rata veliki broj ljudi iz ruralnih krajeva preselio u gradske centre gdje su savladali nove vještine i znanja potrebne za industrijsku ekonomiju. A taj se proces nastavio i nakon rata, napominje Stiglitz. Uz to, način na koji se financirao rat je kućanstva ostavio sa snažnom bilancom i spremnom potražnjom jednom kad se vratio mir.

Analogna strukturna transformacija, ovaj puta ne iz poljoprivrede u industriju, nego iz industrijske prema uslužnoj ekonomiji, zajedno s prilagodbom globalizaciji, karakterizirali su američku ekonomiju prije krize iz 2008. No, zbog zloupotrebe u financijskom sektoru kućanstva su ovog puta bila opterećena enormnim dugovima. Za razliku od kraja Drugog svjetskog rata sada je bilo razloga za brigu.

„Kao što Summers zna krajem studenog 2008. objavio sam komentar s naslovom ‘Odgovor od bilijun dolara’ u kojem sam zagovarao puno jači fiskalni poticaj od onog kojeg je konačno predložio predsjednik Obama. Do kraja veljače 2009. postalo je jasno da je pad ekonomije snažan i da je potreban još jači poticaj. U komentaru, i kasnije u knjizi, sam istaknuo da iznos poticaja ovisi o tome kako je strukturiran te o ekonomskim uvjetima. Ako se banke ne može natjerati na dodatno kreditiranje, ili ako savezne države srežu vlastitu potrošnju, nužan je viši iznos poticaja“, piše Stiglitz. Kako se ispostavilo, banke nisu prisiljene jače kreditirati malo i srednje poduzetništvo, a države su bile srezale vlastitu potrošnju. Očito, bio je potreban još veći poticaj posebno zato što je njegov dobar dio propao kroz manje efikasne porezne olakšice.

Ono što je jasno je da ne postoji ništa prirodnog ili neizbježnog oko sekularne stagnacije u razini agregatne potražnje uz nulte kamatne stope. Potražnja je 2008. također bila smanjena radi velikog rasta nejednakosti koji je obilježio prethodnih četvrt stoljeća. Pogreške u globalizaciji i financijalizaciji, zajedno s poreznim olakšicama za bogate bili su glavni razlozi za ubrzanu koncentraciju dohotka i bogatstva. Neadekvatna financijska regulacija ostavila je Amerikance na milost i nemilost bankama i oni su se našli opterećeni dugovima. Postojali su i neki drugi načini za jačanje agregatne potražnje osim fiskalnog poticaja: dodatne mjere kako bi se potaknulo kreditiranje, pomoć obiteljima da restrukturiraju stambene kredite i da se umanje postojeće nejednakosti.

„Ono što se moglo i što se jest predvidjelo je način na koji će nedovoljno regulirani financijski derivati zapaliti krizu. U ranijem dijelu mandata Billa Clintona raspravljali smo o opasnostima koje donose ti brzorastući i riskantni financijski instrumenti. Trebalo ih je zauzdati“, napomenuo je Stiglitz i zaključio da bi SAD „imao jači oporavak da smo imali veće i bolje strukturirane poticaje. Imali bismo jaču agregatnu potražnju da smo napravili više za ispravljanje nejednakosti i da nismo koristili politike koje su je uvećale. I imali bismo stabilniji financijski sektor da smo ga bolje regulirali. To su lekcije o kojima moramo voditi računa u trenutku kad se pripremamo za idući pad ekonomije“, podsjeća on.

Summers u posljednjem dijelu prepiske kaže da se Stiglitz i on već dugo slažu oko najvažnijih točaka. „’Novokejnezijanska’ paradigma koja vidi ekonomski ciklus kao rezultat povremenih rigidnosti u dohocima i cijenama nije dovoljna da bi se objasnili događaji poput Velike depresije ili Velike recesije. Premalo je učinjeno nakon financijske krize prije deset godina kako bi se potaknula agregatna potražnja. Ravnopravnija raspodjela dohotka djeluje u smjeru rasta agregatne potražnje. Potrebno je usvojiti bitno jaču financijsku regulativu nego što je ona koja je postojala prije 2008. kako bi se minimizirao rizik budućih kriza.“

 Moje diskusije o sekularnoj stagnaciji su sve naglasile niz strukturnih faktora, uključujući nejednakst, udjele u visokim profitima, promjene u relativnim cijenama i globalne promjene u štednji. S čime se Stiglitz ne slaže?

No, sa Stiglitzem se ne slaže oko politike. Komentar koji je prije desetak godina napisao Stiglitz je sadržavao poziv na poticaj od „najmanje 600 milijardi do bilijun dolara u dvije godine“. Obamina vlada je odobrila poticaje od 800 mlrd. dolara, što je brojka koja se nalazi u rasponu koji je predložio Stiglitz. „Tako da nisam siguran što on tvrdi“, piše Summers. On nije siguran niti što Stiglitz želi postići po pitanju financijskih derivata jer je jasno napomenuo da mu je žao što su podržali deregulaciju iz 2000. godine.

„U vezi teorije sekularne stagnacije Stiglitz i ja se slažemo da se Hansenovo predviđanje nije ostvarilo nakon rata zbog kombinacije ekspanzivne politike i strukturnih promjena u ekonomiji. To je bila moja poanta i prije pet godina kad sam obnovio ideju sekularne stagnacije – objasniti da je ekonomija 2013. trebala neku kombinaciju fiskalne ekspanzije i strukturne promjene kako bi se dosegnula puna zaposlenost. Moje diskusije o sekularnoj stagnaciji su sve naglasile niz strukturnih faktora, uključujući nejednakst, udjele u visokim profitima, promjene u relativnim cijenama i globalne promjene u štednji. S čime se Stiglitz ne slaže?“, pita se Summers.

Na kraju dodaje kako se nada da će Stiglitz prihvatiti njegov poziv na debatu licem u lice jer smatra da postoje visoki ulozi „u boljem razumijevanju lekcija iz makroekonomske povijesti i izbjegavanju budućih događaja poput onih iz prošlih deset godina“.